Objavljeno u Nacionalu br. 440, 20. travanj 2004.

Svaki stanovnik Hrvatske duguje bankama u prosjeku 13 tisuća kuna ili ukupno 56 milijardi kuna: dok sve više obitelji zbog dugova na karticama, tekućim računima i kroz razne kredite odlazi u bankrot, kartičarske kuće unajmljuju utjerivače, a banke spremaju crne liste dužnika

Sve donedavno Tomislav G. vodio je maleno privatno poduzeće i nikada se nije petljao u tuđe probleme. Onda je, sasvim slučajno, saznao da American Expressova zagrebačka podružnica traži nekoga poput njega ? snažnog muškarca čiji je tjelesni izgled uvjerljiv, ali istodobno kulturnog i pristojnog ? i Tomislav je prošle jeseni dobio novi posao. Postao je prvi u Hrvatskoj honorarni utjerivač dugova poznate američke kreditne tvrtke. Do sada je posjetio više od stotinu dužnika i veliku većinu uspio uvjeriti da počnu vraćati kredite koji se penju i na nekoliko desetaka tisuća kuna.

Čitava Hrvatska danas živi na kredit, što potvrđuje najnoviji podatak o vanjskom dugu koji je dosegnuo 25 milijardi dolara. Unatoč dramatičnim apelima guvernera Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog, političara oporbe i vladajućeg HDZ-a, predstavnika Međunarodnog monetarnog fonda, koji su redom ustvrdili da Hrvati žive iznad vlastitih platežnih mogućnosti, trend sve većeg života na kredit dodatno je pojačan. Još krajem 2002. građani su bankama dugovali 39 milijardi kuna, a do veljače ove godine dug je prešao astronomskih 56 milijardi. Jednostavna računica pokazuje da svaki stanovnik ove zemlje, od onih netom rođenih do stogodišnjaka, poslovnim bankama duguje približno 13.000 kuna.

Kupuje se sve, od automobila i bijele tehnike, do namještaja i hrane ili se troši na odlaske na skijanje u inozemstvo. Jednom riječju velik dio stanovništva ponaša se kao da živi u nekoj od država članica EU, a ne Hrvatskoj gdje nacionalni dohodak prelazi jedva 5000 dolara. Posljedica su sve češći bankroti koji zahvaćaju čitave obitelji. Tomislav G. svjedok je brojnih sličnih situacija. Dok govori, često osjeća potrebu naglasiti kako njegov posao ne uključuje bilo kakvu primjenu sile nego isključivo uvjeravanje i sugestiju.

“Postoje nevjerojatne priče, ali nakon pola godine u ovom poslu stekao sam toliko iskustvo da u sekundi mogu prepoznati karakter dužnika. Moj zadatak je objasniti im da sam im ja posljednja šansa jer ako me odbiju, slijedi sudska tužba, ali i kaznena prijava, što znači da će zbog 20 ili 30 tisuća kuna završiti u zatvoru. Većina me posluša i pokušava se nagoditi, no neki mijenjaju adrese, prekinu liniju kad čuju s kim razgovaraju ili ne otključavaju vrata”, objašnjava Tomislav G.

Na popisu dužnika koji izbjegavaju plaćanje nalaze se osobe različitih profesija, policajci, vlasnici frizerskih salona i kafića, saborski vozač, čistačica, novinar jednog zagrebačkog dnevnog lista, međutim najviše je žena u srednjim godinama. Poneke situacije toliko su neugodne da se i Tomislav sažalio. “Zamislite situaciju u kojoj se našao bračni par, muž ima 57, a žena 52 godine, oboje su skromnih primanja i žive u ruiniranom stanu u Voltinu naselju. U samo nekoliko mjeseci, ona je na njegovu karticu napravila dug od skoro 100.000 kuna za koje nitko ne zna na što su potrošeni. Kad sam čovjeku pozvonio i rekao da duguje toliki novac, zamalo je doživio infarkt. U tom trenutku srušio se njegov cijeli svijet jer je shvatio da je bankrotirao, no još gora je bila spoznaja da je nakon 25 godina braka u jednoj sekundi uvidio da ne pozna ženu s kojom živi”, priča American Expressov službenik. Jedini izlaz bio je u prodaji stana čime bi se pokrili dugovi, međutim supruga, koja je u međuvremenu dobila otkaz na poslu, to odbija jer bi tada ostala bez jedine nekretnine. A ako to ne naprave, suprug će završiti u zatvoru. “Čovjek djeluje staloženo, ali iskreno se bojim da jedan dan ne poludi i nešto joj napravi jer je u bezizlaznoj situaciji”, objašnjava Tomislav G.

Utjerivanje dugova ne isključuje i komične situacije. Dužnik iz Zagreba, nakon što je preko Americanove kartice napravio pedesetak tisuća kuna štete, odjednom je nestao. Tijekom istrage Tomislav je doznao da se bjegunac usput skriva i pred ženom kojoj je napravio dijete i pred ljudima kojima je ukrao dio novca od prodaje stana. “Potraga za njim trajala je tjednima, ispitao sam susjede, poznanike i rodbinu, sve dok me netko nije uputio na njegove roditelje”, prisjeća se Tomislav. Lažno se predstavio i rekao da bivša tvrtka njihovu sinu želi dati otpremninu, na što su roditelji ispričali gdje se krije njihov dečko. Pritisnut dugovima, izvanbračnim djetetom i kaznenim prijavama ? pobjegao je u Liku i postao pastir. “Volio bih vidjeti njegovo lice kad mu je na nekom velebitskom pašnjaku zazvonio mobitel i kad je čuo moj glas”, sa smijehom priča Tomislav.

No priče dužnika rijetko imaju sretan završetak. Roman P., 26-godišnji Zagrepčanin, s vlastitim se dugovanjima bori već gotovo dvije godine. Njegov dug nagomilan neplaćanjem rata kredita i pratećim kamatama trenutačno iznosi oko 13 tisuća kuna. Kaže kako je to sitnica s obzirom na to da je u protekle tri godine što čekovima, što kreditnim karticama i kreditima banaka upao u dug težak gotovo 40 tisuća kuna. Sve je počelo kada je s nepune 23 godine dobio posao u predstavništvu jedne uspješne strane tvrtke.

“U početku sam dobro pazio kako trošim zarađenu plaću, no moji su se potrošački apetiti povećavali usporedno s povećavanjem dopuštenog minusa na tekućem računu. Podivljali su tek kada sam u ruke dobio kreditnu karticu”, priča Roman P., kompjutorski programer koji se ubrzo nakon što se zaposlio iz roditeljskog doma preselio u veliki unajmljeni stan u središtu Zagreba.

“Gotovinom, čekovima, a ponajviše kreditnim karticama stan sam opremio najmodernijim televizorom, kućnim kinom i ‘bijesnim’ ozvučenjem. Karticom sam plaćao odjeću, večere, gotovo sve? Ubrzo je, iako velika, cijela plaća služila za pokrivanje računa kreditne kartice. Dug od petnaestak tisuća kuna pokrio sam zarađenim novcem i mislio sam da sam se izvukao.” Ipak nije bilo tako. Mladi programer zaboravio je na desetke ispisanih čekova, kao i na činjenicu da je mnoge “sitnice” kupio pomoću kreditne kartice s odgodom plaćanja. Kada su računi stigli na naplatu, više ih nije mogao pokriti.

“Mjeseci su mi prolazili kao sekunde, a s njima i nagomilane opomene i kamate banke. Više ni sam ne znam koliko se dugo sve nagomilavalo, ali se sjećam da sam, kada sam u ruke primio tužbu, skoro doživio živčani slom. Spasili su me roditelji koji su i sami podigli kredit ne bi li otplatili moj dug”, ispričao je Roman P. koji svoju plaću više ne troši na skupocjenu tehničku opremu, nego je prosljeđuje banci kako bi pokrio ostatak svog duga.

Od bankrota nisu imuni ni ekonomski stručnjaci. “Kada god se sjetim svog dugovanja, dođe mi da počupam svu kosu. Ne mogu vjerovati da sam bila tako glupa”, priča Ivana B., 33-godišnja Osječanka s privremenom zagrebačkom adresom. Kaže kako priču svog osobnog bankrota može objasniti u tek dvije riječi ? peglanje kartice. Da stvar bude gora, žena koja danas duguje nešto manje od deset tisuća kuna diplomirana je ekonomistica i o novcu, tvrdi, jako mnogo zna.

“Ali sve što sam naučila i što znam o novcu, bankama i dugovima isparilo bi kada bih se našla pred izlogom. Odjeća i cipele s potpisom bili su mračni predmet mojih želja. Kupovala sam ih gotovinom, čekovima i , najčešće, s nekoliko kreditnih kartica”, kaže Ivana B. Koliko je trošila najbolje pokazuje njezina garderoba u kojoj je tridesetak pari cipela i nebrojeni komadi dizajnerske odjeće koji podsjećaju na mučna dugovanja. Ali, kaže, lako bi bilo da je na ta ista dugovanja uporno ne podsjećaju i banke čiji je dužnik. I nju je zaslijepila mogućnost plaćanja s odgodom.

“Koristila sam je kada god je bilo moguće, ali sam jako loše pratila gdje sam i koliko potrošila i kada ću sve to morati platiti. Kada su počele stizati prve opomene, uspijevala sam ih nekako pokriti s plaćom. Dug bankama od otprilike deset tisuća kuna uspjela sam nekako pokriti u nekoliko mjeseci, ali sada mi prijeti i nekoliko ovrha zbog režija koje dugo nisam plaćala jer sam svim novcem otplaćivala dug. Sada ću zbog režija morati prodati automobil. To je jedina šansa da se izvučem.” Žrtvovanje osobnog automobila na račun dugovanja Ivani B. će teško pasti, no neće se, kaže, dugo služiti javnim prijevozom. Unatoč groznom iskustvu uskoro planira podići kredit za kupnju novog automobila. Uvjerena je da neće imati problema s otplatom.

Dugovi nerijetko uništavaju obitelji. Premda u Hrvatskoj do sada nije provedeno egzaktno istraživanje koje bi ustanovilo koliko su česti ovakvi slučajevi, neki od njih su gotovo nevjerojatni.

“Za manje od dvije godine moj dug bankama premašio je 100.000 eura. Ni sam ne znam kamo je sav taj novac nestao. Jedan je kredit vukao drugi, pa treći da pokrije kamate itd. Uskoro sam shvatio da se iz toga ne mogu izvući. Posrijedi nije bila ni kocka, niti žene, ili droga, ili bilo što slično. Želio sam svojoj obitelji priuštiti sve. Uskoro su mi počele stizati opomene za struju, plin i minuse na karticama. Koprcao sam se u dugovima i danonoćno razmišljao što da prodam, kako da ‘pokrijem’ sve zaostale rate kredita i kartica”, priča Branko, zaposlenik državne tvrtke iz Zagreba.

“To je jako utjecalo na moje psihičko stanje, na koncentraciju i uopće mogućnost da se kvalitetno posvetim obitelji i prijateljima. Kada sam zatražio prvi kredit, za stan, mislio sam da ću ga s lakoćom otplaćivati s obzirom na moju i na plaću supruge. Danas vidim da je to i bilo moguće, ali uz malo više samokontrole. Uz samokontrolu je, što sada znam, bilo potrebno i odricanje od nekih sitnica koje smo si znali priuštiti, a što mnogi nazivaju luksuzom. Nikad nam, na primjer, nije bio problem nekamo otputovati, nikada u dućanima nismo uspoređivali cijene da bismo kupili jeftiniji proizvod. To, kao i dugi telefonski razgovori ili grijanje iz nemara ostavljeno uključeno zvuči kao sitnica. Ipak, takve sitnice jako brzo dovedu do dugovanja većih nego što bi bio dug za, recimo, kupnju automobila. Da sam pazio na ‘sitnice’ umjesto da ih ignoriram, mogao sam kupiti pet automobila i ne biti toliko zadužen”, priča Branko. Teško je povjerovati da jednostavno “stil života” bez kupnje većih pokretnina ili nekretnina može toliko opteretiti kreditne kartice i bankovni račun. “Kada se sve zbrojilo, nisam mogao vjerovati koliki je novac otišao ni na što. Samo zato što mi je bilo teško odmah nakon prvog kredita priznati sebi, a pogotovo bližnjima, da moramo početi živjeti skromnije. Da više ne spadamo u takozvani viši srednji sloj. Trebalo je u jednom trenutku objasniti, sebi i njima, da je nužno odreći se nekih luksuza. Umjesto toga, svojoj sam obitelji nastojao omogućiti sve što su imali i prije, te sam udovoljavao svim njihovim prohtjevima”, navodi Branko očajnim glasom.

Budući da je, kaže, shvatio da je borba s bankama i kreditnim tvrtkama poput borbe s vjetrenjačama, “povukao” se od njih i uzaludnu je borbu nastavio sam, iščekujući trenutak kada će sve “puknuti”.

Obitelj je nastavila živjeti u neznanju i rastrošno dok se on, doslovno, gubio. Dugove i danas vraća, a njegovo psihičko stanje, kako kaže, dok ih ne vrati neće biti stabilno. To je uzrokovalo promjenu u obitelji čiji su se članovi, priča Branko, zbog velikih dugovanja udaljili. “Prvi smo put osjetili nemogućnost da neki problem riješimo zajedno. Nastalo je nezadovoljstvo, ogorčenje i zabrinutost, što je svatko od nas proživljavao sam. Prestali smo biti obitelj. Barem složna kakva smo bili”, dovršava Branko.

Da financijski problemi, kao što je već spomenuto, mogu razoriti obitelj, slaže se i psihijatar Milan Košuta. Dugovanja nekog od članova obitelji, pa time i čitave obitelji, prema Košuti, mogu biti “kap koja prelijeva čašu”. Prema njegovim riječima, pritisak zbog nepodmirenih dugova može strahovito razorno djelovati na psihičko stanje. Tako “oslabljen” čovjek lako može izgubiti sposobnost da se uhvati u koštac s drugim naporima koje iziskuje pripadnost obitelji kao zajednici. Osim toga, samo nezadovoljstvo zbog manjka novca ili zbog dugova, pri čemu ne mora biti i očaja, može dovesti do “trzavica” u obitelji.

Velika dugovanja kreditnim kompanijama ili bankama uobičajene su pojave, pogotovo u društvu u kojem gotovo svaka obitelj otplaćuje najmanje jedan kredit, jer drukčije ne bi mogla opstati. U trenucima kad je nešto baš potrebno ili se jednostavno želi, a novčanik je prazan, pomažu varljivi komadi plastike – za plaćanje kreditnom karticom trgovci nude odgode, popuste, razbijaju iznos na više rata? Savršena prilika za bezbolan shopping. No kad stigne taj peti, 15. ili već koji u mjesecu, ipak je potrebno namaknuti gotovinu. Nerijetko za nešto već odavno zaboravljeno.

“Danas, kada nam je gotovo sve potrebno dostupno na jednome mjestu u supermarketima, stvari se čovjeku mogu učiniti potrebnije. Osim toga zbog raznih pogodnosti poput plaćanja u obrocima, sve djeluje primamljivo i lako nas ‘zapali’. Pogotovo ako nam nikakvi krediti dugo nisu bili dostupni. Kada sve dođe na naplatu a čovjek nema odakle platiti, on više ne može normalno funkcionirati jer je izložen tolikim pritiscima”, kaže Košuta i nastavlja: “Kartice i krediti trebali bi biti povlastice u kojima bi zaposleni potrošači mogli uživati. Ipak, u društvu poput našeg u kojem nezaposlenost prelazi 20 posto, krediti i kartice mogu predstavljati veliku opasnost. U državama gdje je nezaposlenost manja i gdje je lakše dobiti posao, takve opasnosti nema. Ali kada se čovjek ovdje zaduži više nego što to može financijski podnijeti, on ne može kao na zapadu jednostavno potražiti bolje plaćen posao i riješiti se dugova”, navodi Milan Košuta.

Izmjene Zakona o trgovini uz domaće su velike robne kuće vrata otvorile i inozemnim trgovačkim lancima. Njihova je pojava osim dostupnije robe na užem prostoru uzrokovala i sve rjeđi “inozemni shopping” kojem su Hrvati donedavno bili skloniji, što zbog pristupačnijih cijena, što zbog mnogo veće ponude. Ipak, za odlazak u Austriju ili Trst ljudi s prosječnom plaćom tražili su povod poput, primjerice, obnavljanja garderobe uoči nove sezone ili predblagdanskih razdoblja.

Sada, kada je svaki veći grad pun domaćih i inozemnih trgovačkih mega lanaca, na njemu međusobno konkurira 60-ak trgovačkih kuća. Ponuda je ciljano usmjerena prema određenim slojevima pa tako manje-više svi znaju koju od velikih trgovina izabrati za ispunjenje potreba, a u skladu s mogućnostima. Tako primjerice trgovački centar Kaptol mami mušterije nešto veće platežne moći jer, kako ističe njihov predstavnik Bruno Vlatković, prostor uz luksuznije dućane okuplja banke, poslovne prostore i ambasade.

Većina robe u dućanima nosi imena poznatih kreatora što, uz određene estetske zahtjeve koje ispunjava interijer dućana, privlači takozvani viši sloj ili one kojima nije problem na odjeću u luksuznom centru potrošiti više novca nego bi to učinili drugdje. “U našem su Centru uglavnom butici koje kupci posjete nekoliko puta prije nego se odluče na kupnju. To nije mjesto kojim ćete prošetati i ‘usput’ nešto kupiti. To je prodajni centar koji je urbaniji od drugih i u kojemu je ‘sve po pravilima’, od uređenja interijera do sustava naplate. Dugovanja kreditnim kompanijama u nekom od naših dućana se ne događaju, ili bar ne često. To ne bi bilo u skladu s našim ambijentom, uslugom i propisima”, kaže Vlatković.

Različite trgovine, kao što biraju različite načine oglašavanja, ciljano privlače različite kupce. Tako na primjer hipermarket Ipercoop, za razliku od Kaptol Centra, prodaje najviše prehrambenih proizvoda. Prema riječima Nine Butić, voditeljice odnosa s javnošću Ipercoopa, svaka dva do tri tjedna nekoliko izabranih proizvoda stavlja se na akciju da bi ih se približilo kupcima. Na taj je način kupac u dobitku, a prodavač ništa ne gubi. Ovakvi marketi ne privlače bogate potrošače nego su idealno rješenje za kupce srednje platne moći, a, kako ističe Nina Butić, svoju ponudu oglašavaju preko radija, letaka, kataloga i slično. Ni u njihovu slučaju gubitci nisu česti, osim manjih koji se odnose na prehrambene proizvode kratkoga vijeka.

Slična je situacija i u PBZ American Expressu gdje objašnjavaju kako se i na primjeru Hrvatske ocrtava svjetski trend povećanja broja korisnika kreditnih kartica koji neredovito plaćaju dospjele rate. Priznaju da su i sami suočeni s takvim problemima u poslovanju, no ipak tvrde da nije riječ o značajnijim teškoćama.

“Postoji određeni broj korisnika s kojima imamo problema u naplati i njihovi slučajevi se mogu tretirati kao prisilna naplata. Riječ je o otprilike 0,7 posto korisnika American Express kartica, a tu je i oko 1 posto korisnika s kojima imamo otežanu naplatu”, kaže Norman Muller, PR u PBZ American Expressu, dodajući kako se taj postotak ipak povećao u odnosu na prethodna razdoblja. Vjeruju da je jedan od razloga koji je doveo do takve situacije makroekonomska situacija u zemlji, te da je porast ukupnog zaduženja u bankama i institucijama koje kreditiraju građane rezultirao i porastom rizika i porastom neplatiša.

“Za nas su spomenuti trendovi potpuno očekivani jer je poznato da je kartična industrija u ekspanziji, da broj korisnika kartica kontinuirano raste, da se bilježi povećanje izdavanja takozvanog revolving proizvoda, odnosno povećanje udjela zastupljenosti kreditnih kartica u odnosu na charge kartice”, zaključuje Muller.

NA ŠTO TROŠE HRVATI

Centar za marketinška istraživanja Gfk objavio je nedavno komparativnu studiju u kojoj su podaci o trošenju u tranzicijskim državama Europe. Prema njima Hrvati čak 34 posto prihoda troše na hranu i piće, a na odmor i rekreaciju odlazi samo 4 posto izdataka. Od ostalih izdataka tu su troškovi za kuću i namještaj (16 posto), odjeću (10 posto), zabavu (9 posto) i kupnju automobila (8 posto).

Za razliku od Hrvatske, u Češkoj se na hranu troši 24 posto, u Sloveniji 26, a u Mađarskoj 34 posto. Česi na odmor troše trostruko više nego Hrvati (11 posto), a Slovenci dva puta više (9 posto).

Prema novom zakonu, banke će moći sastavljati takozvane “crne liste”, a tko se na njoj nađe, kao neuredni platiša ili nepopravljivi dužnik, neće moći dobiti kredit. Neće ga moći dobiti ni u jednoj banci, jer novi zakon predviđa da banke međusobno razmjenjuju podatke o dužnicima. Banke koje će biti povezane računalskim sustavom moći će pratiti svačije stanje u svakom trenutku. Ako je netko već pretjerao (a što znači pretjerati odlučit će pojedina banka) u kašnjenju pri podmirivanju duga, ni jedna se banka neće odazvati na njegove zamolbe za podizanje novog kredita. Dužnike će tako, zakonskom kontrolom, prisiliti na savjesniju potrošnju, što će ih spriječiti da se još više zaduže.