DOSSIER: Horor lektira za djecu

Autor:

14.02.2019, Zagreb - U citaonici Bogdan Ogrizovic odrzana je tribina o skolskoj lektiri u kojoj su sudjelovali Korana Serdarevic, Zoran Feric, Marijana Togonal, Zoran Pongrasic, Hrvoje Kovacevic i Silvija Sesto. "nPhoto: Tomislav Miletic/PIXSELL

Tomislav Miletic/PIXSELL

Objavljeno u Nacionalu br. 910, 10. listopad 2015.

Nacional je istražio kako literatura s eksplicitnim opisima nasilja, koja je na popisu obavezne lektire za osnovnoškolce, utječe na djecu i zašto neki stručnjaci smatraju da je dobro što djeca o tome čitaju, a drugi su protiv toga

Redakciji Nacionala nedavno se obratilo nekoliko roditelja s molbom da se istraži je li lektira koju moraju apsolvirati njihova djeca primjerena njihovu uzrastu. Roditelj djeteta koje pohađa peti razred jedne osnovne škole u Zagrebu zabrinut je zbog izbora knjige koja se našla na popisu lektire. Zabrinuo se kada je upitao desetogodišnje dijete što čita, a ono je odgovorilo da čita priču o dječaku koji muči i ubija mačku.

Iznenađeni roditelj tada je pročitao dio knjige i na nekoliko mjesta pronašao eksplicitne opise nasilja za koje je smatrao da nisu primjereni njegovu djetetu.

Među ostalim, pročitao je sljedeće: “Spustio ju je jednom rukom, zamahnuo i udario šakom ravno u sjajne oči. Ništa se nije čulo, šapice su mahnule blago i uplašeno. Disao je teško i udario je drugi put, ravno u oči. – No, mačko, mačkice? Zar više ništa ne tražiš, zar te ništa ne boli? No, mačko, mačkice, moli! Moli! Moli! Držao ju je u zraku i udarao u sitnu glavu, u oči. I meko se bijelo tijelo izvijalo, meke su bijele šapice mahale uplašeno, i nisu se branile, podigle bi se tek da zakriju oči. Ruka se umorila, mačku je bacio na zemlju i ostala je ležati u kutu, pokraj vrata… I dok je drhtao i saginjao se, zgrabio ju je s obje ruke, podigao i tresnuo o kameni pod. I opet ju je podigao i tresnuo, udarila je glavica o oštar kamen i pojavilo se nešto crno, potekla je krv… Zgrabio je s obje ruke tijelo i tvrdom okruglom glavom udarao o kamen, kao da udara čekićem… Udarilo je muklo, odjeknulo cijelim svodom, odzvanjalo je dolje u crkvi, i šišmiši su se prestrašili među gredama…’

Riječ je o zbirci pripovjedaka “Istina i Ljubav” Ivana Cankara, koja se nalazi na popisu lektire za peti razred osnovne škole. Pripovijetka u kojoj se pojavljuju opisi eksplicitnog nasilja zove se “Grijeh”, a radi se o dječaku, ministrantu imena Tone, koji bez ikakva razloga na brutalan način ubija mačku u potkrovlju crkve. Dječak nakon svog čina osjeća grižnju savjesti i muči ga osjećaj proganjanja, zbog čega se i razboli. Uslijed grižnje savjesti, dječak sanja kako na sličan način na koji je mrcvario mačku ubija svog malog brata. U pokušaju da sakrije dokaze svog nasilnog čina, smrtno stradava u padu s krova crkve. Od 30-ak stranica koliko ima pripovijetka, eksplicitno nasilje može se pronaći na šest.

S namjerom da pokrene širu društvenu raspravu o primjerenosti takva sadržaja za desetogodišnjake, a bez intencije propitivanja umjetničke vrijednosti Cankarova djela, Nacional je razgovarao s Hanom Hrpkom, profesoricom psihologije i Predsjednicom udruge Hrabri telefon, Ivanom Begovcem, dječjim i adolescentskim psihijatrom, Lukom Paljetkom, dječjim piscem i prevoditeljem spomenute Cankarove knjige, kao i s Ivanom Milas Klarić, pravobraniteljicom za djecu. Nacional je kontaktirao i Ministarstvo obrazovanja te Agenciju za odgoj i obrazovanje.

Od Agencije za odgoj i obrazovanje stiglo je obrazloženje da se na popisu lektire za peti razred osnovne škole nalazi 26 djela, od kojih su tri obvezna, a ostalih šest učitelj odabire od ponuđenih naslova. Cankarova knjiga ne nalazi se na popisu obveznih, ali je ostavljena na odabir svakom pojedinom učitelju. To bi mogao biti razlog što reakcije roditelja i javnosti nije bilo i ranije, s obzirom na to da je popis lektire, kao dio Nastavnog plana i programa za osnovnu školu, donijelo nadležno ministarstvo još 2006., kada mu je na čelu bio ministar Dragan Primorac. Isto tako, Ministarstvo i Agencija nemaju informaciju koje lektire s popisa učitelji biraju, tako da nije moguće jednostavno utvrditi u koliko škola djeca petih razreda imaju na popisu i po nekima spornu Cankarovu knjigu.

 

‘Djeca će rado zgaziti puža na cesti, okrenuti kornjaču na leđa ili mučiti pse i mačke. A ova knjiga prikazuje dječaka koji se zbog svog ponašanja kaje’, kaže Luko Paljetak

 

Nacional je, pak, iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta dobio obrazloženje kako je u tijeku provedba Cjelovite kurikularne reforme koja za cilj ima “novu školu u kojoj će biti potpuno nova generacija udžbenika pa tako i novi, moderniji popis lektire”.

Iz Ministarstva su još pojasnili da je izrada popisa lektire za osnovnu školu 2006. godine bila u nadležnosti Povjerenstva na čelu kojega je bila prof. dr. Zrinka Jelaska s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Povjerenstvo je imalo šestero članova, od kojih su troje bili fakultetski profesori, jedan srednjoškolski, savjetnica Agencije za odgoj i obrazovanje i jedna ravnateljica osnovne škole.

Na Nacionalov upit o primjerenosti Cankarova djela najprije je reagirala Hana Hrpka, predsjednica udruge Hrabri telefon. Ona je za Nacional potvrdila da dijelovi teksta iz Cankarove knjige sadrže eksplicitne i detaljne opise nasilja djeteta nad životinjom. “Iako nije dobro izvlačiti dijelove teksta iz konteksta, ovi dijelovi koje sam pročitala čine mi se dosta uznemirujući i agresivni te smatram da nisu primjereni za djecu osnovnoškolske dobi”, rekla je Hana Hrpka. Smatra i da poruka koja se šalje jest da se nakon takvog djela osjeća krivnja, no dijete koje ga je počinilo, na kraju svega, umjesto da se pokaje, skriva dokaze i samo stradava. “Tako uznemirujuće agresivne sadržaje u filmovima i serijama jasno označavamo dobnom oznakom, da nisu primjereni djeci mlađoj od određene dobi, barem 12 ako ne i 16, te mi se čini da bi i o književnim djelima trebalo razmisliti u tom kontekstu”, zaključila je predsjednica udruge Hrabri telefon.

Da pripovijetka iz Cankarove knjige nije primjerena osnovnoškolcima, smatra i Ivana Milas Klarić, pravobraniteljica za djecu.

Za Nacional je objasnila da nema ovlast prosuđivati opravdanost uvrštavanja određenih književnih djela u školsku lektiru. “Ulomci koje sam pročitala doista su vrlo potresni i zastrašujući. No s obzirom na to da je riječ o književnom djelu, o njegovoj primjerenost ili neprimjerenosti u sklopu obrade nastavne jedinice iz hrvatskoga jezika teško je prosuđivati izvan konteksta i izdvojeno iz cjeline, odnosno, odvojeno od planirane odgojno-obrazovne zadaće vezane uz obradu navedene Cankarove priče”, rekla je pravobraniteljica.

Ona smatra da je upravo zbog težine teme prepušteno odluci učitelja hoće li taj naslov uvrstiti u obvezni popis lektire. Isto tako, naglasila je da ako se učitelj ipak odluči za ovu priču, morao bi biti spreman na to da neki dijelovi teksta mogu kod djece izazvati najrazličitije reakcije, doživljaje i emocionalna stanja, što će od njega zahtijevati da se mnogo više angažira i pomogne učenicima da razumiju svoje osjećaje i prorade taj doživljaj.

“Inače, dijete se upoznajući književna djela susreće s različitim sadržajima, uči razlikovati fikciju od stvarnosti, analizirati sadržaj i oblik djela te njegovu poruku. A učitelji, pak, u izboru neobveznih naslova trebaju uzimati u obzir zrelost, interese, ali i moguću ranjivost svojih učenika”, zaključila je Ivana Milas Klarić.

No ne misle svi da se radi o potencijalno štetnom štivu, pa tako Luko Paljetak smatra da je Cankarovo djelo korisno. Poznati književnik i pisac za djecu koji je knjigu preveo sa slovenskog, rekao je za Nacional da ga izdavač nije pitao je li knjiga primjerena djeci, a on ju je samo nastojao prevesti što je točnije moguće.

Njegovo mišljenje je da ta priča u rukama dobrog pedagoga može imati pozitivan efekt na dijete. Smatra da ta priča prikazuje sklonost djece nasilju i da je dobro vidjeti da su djeca i prije današnjeg razvoja civilizacije bila sklona mučenju životinja. “Djeca će rado zgaziti puža na cesti, okrenuti kornjaču na leđa i često mučiti mačke i pse”, rekao je i dodao kako misli da se roditelji ne bi trebali uzrujavati zbog te priče. Ona prikazuje dječaka koji se zbog svog okrutnog ponašanja kaje.

Paljetak je spomenuo i knjigu američkog pisca Edgara Alana Poea “Crni mačak” u kojoj se također nalazi eksplicitni opis bezrazložnog nasilja, a nalazi se na popisu lektire za drugi razred srednje škole. On smatra da živimo u vrijeme kada nasilja u medijima ima toliko da je ono već postalo komično i banalno. Naveo je i kako vjeruje da je puno pogubnije što djeca već s devet godina igraju kompjutorske igre prepune nasilja.

U svojevrsnu obranu knjige stao je i Ivan Begovac, pročelnik Zavoda za dječju i adolescentsku psihijatriju na Kliničko bolničkom centru Zagreb, koji smatra da ne mora nužno sadržaj knjige negativno utjecati na djecu. “Ja nisam taj koji procjenjuje što je dobro, a što nije. Neutralan sam što se tiče odluke hoće li se knjiga zabraniti ili preporučiti. Mogu iznijeti samo svoj dojam kao dječji psiholog ili psihijatar”, napomenuo je Begovac.

On ne smatra nužno lošim što je nasilje u pripovijetci prikazano realistično, ali je istaknuo da je bitna interpretacija nastavnika ili roditelja. “Djeca žive u takvom svijetu nasilja. Tekst za lektiru neki put mora biti i malo provokativan. Mora biti pomalo rubni i pobuđujući, ali i edukativan, mora pobuđivati raspravu. No bitan je komentar nastavnika nakon čitanja”, istaknuo je Begovac.

Begovac je za Nacional proanalizirao Cankarovu pripovijetku i zaključio da je riječ o teškom i turobnom djelu. “Prvenstveno mi se čini da je riječ o vrlo depresivnom, osjećajnom i usamljenom dječaku. Njegova majka je također opisana kao depresivna, pisac je poistovjećuje sa sjenom, a o ocu nema ni riječi u pripovijetci, što je također zanimljivo”, rekao je Begovac. On smatra da je dječak iz priče izložen na milost i nemilost vlastitim destruktivnim intrapsihičkim impulsima. Mačka, tvrdi, u tom smislu simbolički predstavlja borbu s vlastitom nježnošću, blizinom, toplinom, odnosno, vlastitom osjećajnošću. “Dječak se čini vrlo traumatiziran, na početku priče postoji kontrast pobožnog i revnosnog dječaka u odnosu na vlastite destruktivne potrebe. Brat je također, kao i mačka, cilj njegovih destruktivnih impulsa. San otkriva nesvjesno, njegove destruktivne porive. Cijela pripovijetka isprepletena je nemirom, dječak je stalno u pokretu, kao da nešto traži, a ne može naći. Usput čuje različite glasove, dječak ne zna jesu li to glasovi izvana, a meni se čini da su to njegovi unutarnji glasovi i misli”, objasnio je Begovac. Smatra i da je priča vrlo realistična, jednostavna te da govori o bolesti, gladi (tjelesnoj, ali i psihičkoj za drugim) i izgubljenosti. Napomenuo je i da se često u tekstu nalaze opisi osjećaja straha i depresije. “Nakon što je iz osjećaja praznine i depresije ubio mačku, ipak osjeća grižnju savjesti. Ne nalazi nikako spokoja, majka misli da je potpuno bolestan. Izjeda ga osjećaj krivnje, što znači da razlikuje dobro od zla. Priča završava nedovršeno, tjeskobno i bezizlazno; kao i početak, kraj priče je turoban, suicidalan”, priča Begovac.

 

‘Djeca žive u svijetu nasilja. Tekst za lektiru neki put mora biti i malo provokativan, rubni i pobuđujući, ali i edukativan’, misli dječji psihijatar Ivan Begovac

 

On smatra da je djelo teško i da progovara o depresivnom dječaku, koji je reaktivno i destruktivan prema van. Naglasio je i da je depresija u dječjoj dobi dugo u stručnoj literaturi bila zanemarivana kao poremećaj. “Mislilo se da djeca ne mogu imati depresiju, međutim, to nikako nije točno. I predškolska djeca, kao i kasnije školska djeca, kao i adolescenti mogu imati različite simptome depresije. Najmlađe dijete koje sam imao, a da je pokušalo sebi oduzeti život, bilo je dijete od 12 godina, iako je bilo i mlađe djece koja su izražavala suicidalne misli. Jedan izolirani čin kao što je ubojstvo životinje nikako ne mora biti znak delinkventnog ponašanja. Nije neobično inače da povremeno dječaci pokazuju veću agresivnost u odnosu na djevojčice”, ispričao je Begovac. Smatra da je o tom djelu korisno razgovarati u razredu, kao i s roditeljima. “Važno je prepoznati depresiju kod djece, kao i intrapsihička i destruktivna zbivanja u svakom djetetu. Važno je također raspraviti o empatiji djece prema drugima, kao i prema životinjama. Ova priča treba se više fokusirati na unutarnje doživljaje i osjećaje, a manje na vanjske okolnosti, npr. kako je mačka ubijena”, smatra Begovac.

Isto tako vjeruje i da se možda netko može poistovjetiti s dječakom iz priče, ali ne zato što ju je pročitao, već zato što ima prirodnu potrebu tako nešto napraviti, zato što inače nije empatička osoba. Dodao je i da bi ta knjiga djetetu sa sličnim sklonostima mogla i pomoći. Empatija je, objasnio je Begovac, osjećaj za druge koji se uči od roditelja. Tvrdi i da djeca koja su doživjela manjak empatije svojih roditelja, imaju manjak empatije za druge.

“Htio bih posebno naglasiti da ako dijete napravi jedan agresivan čin, to ne znači odmah da je delinkvent. Mora ponavljati pojedino nedjelo da bi se smatrao delinkventom”, tumači Begovac. Dodaje da kada bi se stvarno dogodilo da neki dječak ubije životinju, kao onaj iz Cankarove priče, to ne znači odmah da je poremećen ili delinkvent.

Spomenuo je i da postoji pozitivan aspekt agresije koji se u psihologiji naziva asertivnost. “Moraš biti dovoljno probojan, izboriti se za svoj ego u ovakvom svijetu. Nekad je za dijete koje stalno ponižavaju i pozitivno da se zna obraniti”, zaključio je Begovac.


Lektira za 5. razred za djecu od 10 do 11 godina

(…) Spustio ju je jednom rukom, zamahnuo i udario je šakom ravno u sjajne oči. Ništa se nije čulo, šapice su mahnule blago i uplašeno (…) Disao je teško i udario je drugi put, ravno u oči. – No, mačko, mačkice? Zar više ništa ne tražiš, zar te ništa ne boli? No, mačko, mačkice, moli! Moli! Moli! Držao ju je u zraku i udarao u sitnu glavu, u oči. I meko se bijelo tijelo izvijalo, meke su bijele šapice mahale uplašeno, i nisu se branile, podigle bi se tek da zakriju oči. Ruka se umorila, mačku je bacio na zemlju i ostala je ležati u kutu, pokraj vrata (…) I dok je drhtao i saginjao se, zgrabio ju je s obje ruke, podigao i tresnuo o kameni pod. I opet ju je podigao i tresnuo, udarila je glavica o oštar kamen i pojavilo se nešto crno, potekla je krv. (…) Udarao je o zemlju, ujednačeno, muklo. (…) Otvorile su se oči, pogledale ravno u nj i sjale. Viknuo je, zgrabio, podigao visoko i zavitlao; palo je na kupolu i ostalo ondje ležati (…)

I njegov je glas bio jecav, piskav kada je kriknuo i skočio na kupolu. Zgrabio je s obje ruke tijelo i tvrdom okruglom glavom udarao o kamen, Kao da udara čekićem, čudnim okruglim čekićem koji je bio samo labavo pričvršćen za držak i vrtio se. Sav prljav već je bio kamen, dlaka se miješala s krvlju. (…)

Pokraj vrata ležala je daska; ležala je u tami pa je nije mogao vidjeti, ali našao ju je i ne tražeći je, kratka je bila i široka kao presječena greda. (…)

Udarilo je muklo, odjeknulo cijelim svodom, odzvanjalo je dolje u crkvi, i šišmiši su se prestrašili među gredama. Podigao je i spustio i podigao opet, okrenuo je dasku tako da je udario oštrim rubom. I kad se zatim sagnuo i pogledao, ležalo je u prašini nešto prljavo, bezoblično, ležalo je i više se nije pomaklo.

(Tone sanja da ubija mlađeg brata)

Tone se sagnuo, uhvatio meki zatiljak, punu šaku meke kože i udario desnicom u to lice, ravno u oči. Udario je zatim tukao, mahao ujednačeno svom snagom (…) Ali bratovo lice se neprestano smijalo, bilo je široko i debelo i obrazi su pucali od smijeha. Umorio se i pustio; muklo je palo na zemlju i ležalo mirno, ali oči su sjale i lice se smijalo. (…)

Zgrabio je tijelo koje je mirno ležalo, zabo nokte u nj, podignuo ga visoko i zavitlao. Letjelo je po zraku u velikom luku, palo, (…) ostalo ležati. (…) Kriknuo je od straha, od zloće, skočio je dolje i odrao nogama, sagnuo se i tukao neprestano, nemilosrdno, dok mu nisu klonule ruke. Zatim je zgrabio tijelo s obije ruke, podigao ga i zamahnuo; okrugla je glava tukla o kamen i po kamenu je teklo, tanak mlaz krvi tekao je nizbrdicom čudno vijugajući u tamu, u dolinu…

Ugledao je taj crni potok koji je vijugao između kamenja, uplašio se i bacio razbijeno tijelo; palo je u krv i poprskalo naokolo. A potok je rastao, već su se stvarali mali valovi, krv se izlijevala preko kamenja. (…) Ali ondje, gle tijelo se pomaknulo, podigla se glava i u lice su mu se nasmijale vesele bratove oči… (…) Nije se osvrnuo i nije vidio, ali ruke su mu našle dasku, široku, debelu, gredi sličnu. Digao se, zamahnuo i oštar je rub svom snagom pao ravno na čelo, među oči, i bratove su se oči ugasile. (…)

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.