Objavljeno u Nacionalu br. 608, 10. srpanj 2007.

NACIONAL OTKRIVA kako je Lika, nekoć ekonomski najslabija hrvatska regija, zahvaljujući izgradnji autoceste, turizmu, prehrambenoj i drvnoj industriji te nedirnutoj prirodi, dospjela na treće mjesto, iza Zagreba i Istre

‘Lika je u vrijeme Domovinskog rata doživjela strahote, preko 80 posto gospodarstava i tvornica je uništeno. U tom je razdoblju Ličko-senjska županija doživjela ljudsku i gospodarsku kalvariju, napustila ju je četvrtina stanovništva, a po bruto domaćem proizvodu pala je najniže od svih hrvatskih županija. Lika je još prije pet godina, od ukupno 21 hrvatske županije, varirala između 19., 20. i 21. mjesta. Danas Ličko-senjska županija ostvaruje bruto domaći proizvod od 8196 eura po stanovniku, odnosno popela se na treće mjesto odmah iza grada Zagreba i Istarske županije”, rekao je potpredsjednik Sabora, član predsjedništva HDZ-a te predsjednik HDZ-a Ličko-senjske županije Darko Milinović. On tvrdi da danas 70 posto trgovačkih društava u županiji posluje pozitivno, dok je prosjek Hrvatske 69 posto. Po povećanju broja trgovačkih društava te broja zaposlenih u njima Lika je, govori, nadmašila prosjek Hrvatske, a trenutni broj tamošnjih obrta, čiji je dohodak 60-ak milijuna kuna, veći je za 32 posto u odnosu na prošlu godinu. Sve veći je, kaže, i broj turista koji dolaze u Liku, pogotovo onih koji se odlučuju na kontinentalni turizam.

“Danas ostvarujemo 1.200.000 noćenja, dok smo prije tri godine imali 600-700.000. Tada se, primjerice u Gospiću, sobu moglo naći na licu mjesta, a danas je već u lipnju sve popunjeno do kraja godine. Uostalom, u županiji imamo tri nacionalna parka – Plitvička jezera, Nacionalni park Sjeverni Velebit i Paklenicu. Čak više od 50 posto površine hrvatskih nacionalnih parkova nalazi se u našoj županiji.”

Priznaje da porast BDP-a stanovnici još “ne osjećaju na svom džepu”, ali tvrdi da su “stvoreni dobri temelji da građani županije to počnu osjećati i u svakodnevnom životu”. Kao jedan od glavnih razloga takvim gospodarskim pomacima navodi izgradnju autoceste Zagreb-Split, koja je za Ličko-senjsku županiju “napravila čudo”.

Jedan od primjera investiranja u Liku je zagrebačka tvrtka Viševica-Komp, koja se bavi drvnom industrijom, izradom željezničke signalizacije te opreme za punjenje plinskih boca, a godišnji prihodi su im između 18 i 20 milijuna eura. Njen vlasnik Zdravko Žuža kupio je prije pet godina devastiranu tvornicu u Perušiću kraj Gospića te organizirao proizvodni pogon za izradu željezničkih pragova. Tvrtka je vrlo brzo postala jedini hrvatski proizvođač i izvoznik impregniranih željezničkih pragova, sve traženijeg proizvoda u Europi, kako nam je rekao Zdravko Žuža. Prvi u Hrvatskoj pokrenuli su i proizvodnju tzv. peleta, u Europi sve popularnijeg energenta koji se dobiva od drvnog ostatka kao što je piljevina, kojim se samo u Njemačkoj grije stotine tisuća ljudi. U Viševici dobivenu toplinsku energiju koriste za termičku obradu drvnih proizvoda te za zagrijavanje radnih prostora, a planiraju početi proizvoditi i električnu energiju koju će plasirati HEP-u. Kada se uzme u obzir i ta njihova investicija, iznos uložen u taj dio Like, kaže Zdravko Žuža, doseže 96 milijuna kuna.

“Već smo treću godinu vodeća tvrtka u Europi po količini proizvedenih drvenih bukovih željezničkih pragova, proizvoda čije se tržište svakoga dana širi. Razlog tome je što su Europljani dozvolili da im propadnu proizvođači drvenih pragova, zbog povećanje brzine vožnje i jednostavnije proizvodnje betonskog praga. Međutim, pokazalo se da betonski pragovi nemaju puno prednosti, jer stvaraju trostruko veću buku i jače vibracije. Stoga su mnogi Europljani koji žive na mjestima gdje su ugrađeni betonski pragovi dobili brojne sudske sporove protiv nacionalnih europskih željeznica, žaleći se na buku i vibracije. Zato je potražnja za drvenim pragovima sve veća, a mi smo praktički jedini koji se time ozbiljno bave. Samo svog njemačkog konkurenta po kapacitetu proizvodnje nadmašujemo za 40-50 posto.”

Tvrtka Viševica-Komp trenutno ima ugovore s njemačkom, austrijskom, švicarskom i talijanskom željeznicom, pregovaraju i s Velikom Britanijom koja bi njihove proizvode plasirala u arapske zemlje poput Saudijske Arabije. Vrše trogodišnje ugovore i sa slovačkim, poljskim i mađarskim nacionalnim željeznicama, a grade i novu prugu Podgorica-Nikšić u Crnoj Gori. Liku, točnije okolicu Gospića, Žuža je odabrao zbog sljedećeg:

“Preduvjet je bio da na lokaciji budućeg pogona bude dovoljna količina sirovina i odgovarajuća infrastruktura te da tamo možemo okupiti dovoljan broj kvalitetnih ljudi. Lika je imala konkurenciju, ali ovakvu infrastrukturu i količine drva nigdje drugdje nismo mogli naći. Kupili smo pogon bivše Drvne industrije Perušić te ga postepeno modernizirali. Danas je to najsuvremeniji proizvodni pogon takvog tipa u Hrvatskoj.”

Investirati u Liku prije pet godina mnogi njegovi kolege smatrali su suludim pothvatom, a doći u razrušenu tvornicu i “beznadnu situaciju u regiji” nije se ni njemu činilo obećavajuće. Lika je, priča, prije imala reputaciju regije s lošom sirovinom, nepouzdanim dobavljačima i nekvalificiranom radnom snagom koja je veći dio vremena u alkoholiziranom stanju.

“Sjećam se da smo nakon kupovine tvrtke okupili 25 ljudi koji su do tada u njoj radili. Bili su vrlo nepovjerljivi prema nama, jer su prije nas imali dva vlasnika koji su obećavali čuda, a firmu su odveli u stečaj i ljudima su ostali dužni velik broj plaća. Međutim, već samo za tri mjeseca uspjeli smo obnoviti prvu proizvodnu liniju i pokrenuti proizvodnju. S vremenom smo obnovili i preostali dio pogona, a zatim ga i zamijenili novom proizvodnom linijom i tako stekli povjerenje radnika. Također smo uložili velik napor oko uvođenja radne discipline, koja je bila vidno narušena. Danas samo u pogonu u Perušiću zapošljavamo 150 radnika, što je isto kao da u Zagrebu zaposlite 3000 ljudi. Mislim da u ovom dijelu Hrvatske nitko ne zapošljava toliko ljudi. Zapošljavamo i dosta mladih, koji su zahvaljujući ovom poslu ostali u Lici. Imamo čak i mladih inženjera koji su odavde, ali su godinama radili u Njemačkoj ili Francuskoj. Smatramo da je pokretanje novog pogona doprinijelo njihovom povratku u domovinu.”

I slavonski poduzetnik Josip Leko prije šest je godina odlučio pokrenuti posao u Lici. Na natječaju je kupio ribnjake u selu Sinac na izvoru Gacke s idejom da pokrene uzgoj autohtonih potočnih pastrva u tom dotad derutnom ribogojilištu. S vremenom je razvio i tehnologiju proizvodnje kavijara od potočne pastrve, koji se vrlo brzo pojavio i na menijima elitnih restorana u New Yorku. Na ovu investiciju, kako sam kaže, nagnala ga je lička priroda, a i njemu su govorili da se upušta u nemoguću misiju.

“Vidio sam potencijal u ekološkoj očuvanosti rijeke Gacke, kao i činjenici da je u ribnjaku bilo ljudi koji su htjeli i znali raditi, ali sami to nisu mogli. Trebalo je puno uložiti, no uspjeli smo. U šest godina udvostručili smo proizvodnju, a 30-ak zaposlenih ima i duplo veće plaće nego što su ih imali dotada. Godišnje proizvodimo i četiri milijuna pastrvine mlađi, pa ribogojilište ima sve uvjete da postane hrvatski reprocentar za pastrvu. Na to sam posebno ponosan, jer su mnogi stručnjaci tvrdili da to nema smisla s obzirom da se mlađ kalifornijske pastrve lako nabavlja iz SAD-a, a njezina proizvodnja generira velike troškove. Moja je ideja bila suprotna, umjesto da stalno nešto kupujemo od Amerikanaca, smatrao sam da je vrijeme da im nešto počnemo prodavati. S kavijarom nam je to i uspjelo”, kaže Leko.

No, prije kavijara Leko je morao uzgojiti domaću, autohtonu, potočnu pastrvu, koju dotad nikome nije uspjelo uzgojiti u ribogojilištu. Ipak, Leko je od stručnjaka iz Velike Britanije saznao kako se potočna pastrva mora uzgajati isključivo u zemljanim bazenima. Odmah je dao iskopati jedan takav i uspjelo je. Izvoz na američko tržište započeo je uz pomoć bivšeg hrvatskog konzula u SAD-u Domagoja Kere, koji je ga je upoznao s potencijalnim distributerom. No, to je bio samo početak. Da bi izvozio na tržište SAD-a, ribnjaci Gacka morali su zadovoljiti oštre kriterije koje određuje američka Food and Drug Administration, federalna agencija zadužena za kontrolu hrane i lijekova. Danas je potražnja za Lekinim proizvodima, a naročito kavijarom, tolika da ju on u potpunosti ne bi mogao zadovoljiti čak i kad bi imao duplo veću proizvodnju. Zato i planira pokušati proizvoditi više, no kao što je to čest slučaj u Lici, nedostaje mu kvalificirane radne snage.

“Već dugo tražimo jednog procesnog tehnologa, no ovdje ga je nemoguće naći. Među lokalnim stanovništvom nema dovoljno visokoobrazovanih, dok oni iz većih gradova još uvijek nisu spremni radi posla preseliti se ovdje. To je šteta, ovaj je kraj lijep, mladi bi ljudi ovdje mogli imati dobar život. Ako su Hrvati od pamtivijeka mogli ići u Ameriku, Australiju ili Čile, ne vidim zašto netko ne bi došao tu. Uostalom, otkad je autocesta izgrađena, do Zagreba treba sat i pol vremena. Samo tu država mora odigrati svoju ulogu i subvencijama potaknuti mlade da se dosele. Ljudi su ono što nedostaje Lici.”

Usprkos tome, Leko smatra kako se može govoriti o razvoju Like, no da je važno odrediti budući smjer tog gospodarskog razvoja.

“Lika jednostavno mora iskoristiti svoja prirodna bogatstva i nezagađenu prirodu. Često čujem mišljenja da se voda ne bi trebala eksploatirati, da treba sačuvati te resurse. Sačuvati za koga? Mislim da je to krivo. Zar to znači da zemlje OPEC-e ne bi trebale eksploatirati naftu? Voda je bogatstvo, s njom treba pametno i savjesno gospodariti, ali prvenstveno naći dobar način kako je unovčiti. Treba je prodavati što prije i što više. Dakle, zaštita prirode da, ali ne bezuvjetno. Jer vjerujte, ovakvo se bogatstvo prirode može jako dobro naplatiti, a kada to učinimo ni mladi ljudi neće tako lako odlaziti iz ovih krajeva.”

Bogatstvo i ljepota prirode privukli su u ovaj kraj i Branka Sokača, nekadašnjeg vlasnika privatne tvrtke za proizvodnju i promet oružja i opreme za lov. I sam strastveni lovac Branko se, kaže, umorio od gradskog života. U dogovoru sa suprugom odlučio je promijeniti životni stil i nakon tri desetljeća života u Zagrebu preseliti se u Liku. Kupio je imanje u Korenici, i danas se bavi agro-turizmom.

I dok sam živio u gradu, svaki slobodan trenutak koristio sam za bijeg u prirodu. Ovdje sam jednom došao u lov i ostao očaran ljepotom ovoga kraja. Tada sam čvrsto odlučio da ću se preseliti, no trebalo je prvo odlučiti čime ću se baviti. U početku sam se dvoumio između stočarstva i turizma, no shvatio sam da uzgoj stoke u Lici donosi čitav niz problema, od velikih ulaganja, potom zemljišta su usitnjena, zemljišne knjige nesređene pa je nemoguće kupiti dovoljno velik komad zemlje za stočni ranč. Tako sam krenuo u turizam.”

Sokačevo imanje “Koreničko vrelo” danas nudi smještaj za 14 osoba. Uređeno je u autohtonom stilu i svojim gostima nudi potpun doživljaj Like, kako kroz ambijent, tako i kroz gastro ponudu i dodatne aktivnosti koje Sokač organizira za svoje posjetitelje. Želja mu je, kaže, da ljudi koji posjete njegovo imanje zapamte to iskustvo, te se zato, u konačnici, i vrate. Sokač smatra kako je upravo to bit ovakvog agroturizma. Za razliku od klasičnih hotela, oni nude puno topliji individualan pristup gostu, koji se temelji na njegovim željama.

“Korenica i njezina okolica kriju nevjerovatne prirodne ljepote koje su nepoznate čak i polovici ovdašnjih stanovnika. Naravno da to onda nosi i velik turistički potencijal. Za svoje goste mogu organizirati bezbroj aktivnosti, kao što su jahanje, rafting, planinarenje, fotosafari po šumama, vožnja motociklom, izleti ili lov. Po zimi je taj popis aktivnosti još veći, no problem je što je za to potrebno da gosti dolaze organizirano i planirano, a ne slučajno, kao što je dosad bio slučaj, te da se mi koji se bavimo turizmom u ovoj regiji udružimo, a to također nikako da se dogodi.”

Usprkos tome što njegovi gosti redovito odlaze s osmjehom na licu i uz obećanje da će ponovno doći, Sokača najviše muči to što se turizam u Lici ipak ne razvija kako bi trebao. Sve što se radi, kaže, radi se stihijski, bez ikakve jasne strategije razvoja. Tu bi svoju ulogu trebale odigrati država i lokalna samouprava, no zasad je njihova pomoć izostala. “Najviše me ljuti kada čujem da je ovo područje od posebne državne skrbi. Ja dosad tu posebnu skrb nisam doživio nijednom gestom, a kamoli kroz neku financijsku pomoć. U početku sam mislio da će netko od mjerodavnih prepoznati moje dobre namjere, da na neki način želim obogatiti ovaj kraj, te da, na kraju krajeva, ipak ulažem svoj novac. Nadao sam se da bi me možda mogli osloboditi nekih komunalnih davanja, da bi me bar mogli upitati na koji mi način mogu pomoći. No, pomoći niotkud. Što se mene tiče, sve te priče o posebnoj državnoj skrbi su samo mrtvo slovo na papiru, iako bih volio da me netko razuvjeri”, kaže Sokač.

No, usprkos svim problemima, te činjenici da stvari i ne idu onako kako je planirao kada se doselio u Liku, Sokač kaže da nikad nije zažalio.

“Normalno je da se čovjek ponekad zapita je li mu to sve trebalo. Moja supruga i ja smo ipak napustili gradski život koji je garantirao dosta velik stupanj sigurnosti, i krenuli smo u nešto neizvjesno. I iako posao još ne ide onako kako bi trebao, nikad nismo zažalili. Jednostavno smatramo da je ovakav život u Lici privilegija.”

Od malih i srednjih poduzetnika u Lici, kojih je u posljednjih pet godina sve više, jedan od najpoznatijih je Karlo Starčević – vlasnik Pivovare Ličanka koja proizvodi hvaljeno Velebitsko pivo, koje je prije tri godine sveučilište u Oxfordu proglasilo drugom najboljom pivom u svijetu. On se u rodnu Liku, odnosno mjesto Donje Pazarište, vratio 1996. iz Njemačke gdje je živio 26 godina. Razlozi njegovog povratka bili su više domoljubni nego poduzetnički, ali je odmah po dolasku počeo proizvoditi, kako kaže, još uvijek jedino hrvatsko pivo proizvedeno na prirodan način.

“Jedini u Hrvatskoj proizvodimo pivo bez surogata, konzervansa i ostalih aditiva, a proizvodnja podliježe bavarskim zakonima proizvodnje iz 1516. godine – najrigoroznijim u svijetu. Svi veći proizvođači rade pivo na industrijski način, o čijoj kvaliteti ne bih govorio. Zato ne bih ni želio znatno povećati kapacitet naše pivovare, jer je nemoguće imati i kvantitetu i kvalitetu.

Kad smo već jedina pivovara u hrvatskim rukama, moramo ostati najbolji. Danas ne zadovoljavamo ni trećinu potražnje za Velebitskim pivom.”

Karlo Starčević posao je započeo proizvevši 150.000 litara piva 1998., da bi prošle godine proizveo 500.000. Ove godine računa da će proizvesti između 800.000 do milijun litara piva, a kroz godinu-dvije godine planira dostići i dva milijuna litara kapaciteta. Elektrotehničar po struci, u Njemačkoj se 20 godina bavio energetičkom i procesnom tehnikom, a kasnije je otvorio i privatni projektni ured. Tamo je upoznao suprugu i dobio tri kćeri, a o povratku u domovinu počeo je razmišljati s njenim osamostaljenjem. Dolaskom u Liku bio je svjestan, priča, da se u Hrvatskoj nije imalo smisla baviti energetikom i okolišem, a na ideju o otvaranju pivovare došao je slučajno, na nagovor prijatelja iz Češke koji se, obilazeći s njim Velebit, iznenadio koliko Lika ima vode te mu sugerirao da to iskoristi za proizvodnju piva. Danas uz njega, suprugu i tri kćeri u pivovari radi još devetoro radnika, iako postoji potreba i za više. Kvalificiranu radnu snagu mu je, kaže, nemoguće naći u županiji i šire, a u Lici je teško pronaći čak i one koji bi bili spremni na to da ih on educira. Negira da je autocesta donijela promjene, već tvrdi da su se samo razvile poslovne zone “koje nisu otvorile niti jedno radno mjesto u proizvodnji”.

“Zaista me čudi kad čujem da je Lika s 21. mjesta po BDP-u unazad pet-šest godina skočila na treće mjesto. To mogu reći samo ljudi koji ne znaju na koji se način stvara BDP. Drugim riječima, to su obmane ministara koji govore o nekakvom New Dealu, što nema veze s realnošću. Za autocestu nismo bili spremni, nismo znali osmisliti Liku tako da od nje stvorimo oazu u kojoj će se proizvoditi kvalitetna proizvodna dobra, na temelju čega bi se stvorila nova slika o Lici. Imali smo sreću u nesreći da je zbog rata sva poljoprivreda stala na 15 godina. Zbog toga smo imali gotovo apsolutno ekološki čistu zemlju i mogli smo krenuti s proizvodnjom hrane u uvjetima koje više ni jedna zemlja nema. A tu smo hranu mogli prodavati za devize, po skupim cijenama koje bi i odgovarale njenoj kvaliteti. Umjesto toga u Lici se otvaraju industrijske zone, a obrađene zemlje ima manje od sedam posto, iako službeni podaci govore o 40-ak posto. To samo ljudi prijavljuju obrađena polja da bi dobili državne poticaje.”

Još jedan primjer poduzetnika koji je u posljednjih 10-ak godina od malenog obiteljskog obrta u Lici napravio respektabilnu tvrtku je Vladimir Tomaić, vlasnik sirane Runolist u Krasnom podno Velebita. On je posao započeo prije 15 godina, s 800 njemačkih maraka ušteđevine prerađujući u počeku 73 litre mlijeka. Danas dnevno prerađuje 2200 kravljeg mlijeka iz Krasna te oko 1000 litara ovčjeg, čime podržava lokalnu proizvodnju mlijeka. Na proizvodnju sira odlučio se jer je to karakteristika tog planinskog kraja već 40-ak godina. Tamo se tradicionalno prikupljalo mlijeko i od njega se radio sir, jer za zimskih uvjeta to mlijeko nije bilo moguće odvozit u veće centre gdje bi se od njega pravio sir. I njegovi roditelji su radili u pogonu prerade mlijeka, koji je zbog zapuštenosti propao. On je tad radio kao voditelj mjesnog ureda u Krasnu, a kad su mu roditelji ostali bez posla počeo je razmišljati o tome da iskoristi mlijeko iz Krasna, koje se zbog malih količina nikome nije isplatilo otkupljivati.

“Imao sam neka iskustva s tim jer je moj mjesni ured bio u istoj zgradi kao i sirana u kojoj su moji roditelji radili, ali nisam ni slutio što me čeka. Podigao sam kredit u vrijeme tolike inflacije da sam pet godina plaćao 500 posto kamate. Otkupljivao sam mlijeko iz Krasna u Renaultu 4, sam ga prerađivao i prodavao. Osam godina sam samo otplaćivao kredite i često se pitao što mi je to trebalo. Tada sam shvatio da samo daljnjim ulaganjem mogu ostvariti konkretan posao, uzeo nove kredite i polako je sve krenulo. Podigao sam novi pogon i povećao kvalitetu sira, a nedavno nam se ukazala prilika da proizvodnju prebacimo u poslovnu zonu Otočac, gdje ćemo otvoriti veći, moderniji pogon u kojem ćemo na 5000 kvadrata zemljišta osim proizvodnje otvoriti i kušaonu sira te turističko-edukativni hodnik u kojem bi se mogle vidjeti sve faze proizvodnje. Buduću proizvodnju ne mogu zadržavati u Krasnom, ovdje propada privreda i već danas je broj mojih kooperanata pao s 35 na 13. Za pet godina neću imati od koga kupovati mlijeko.”

U zadnje tri godine, od otvaranja autoceste, značajno im je, priča, porasla prodaja sira, jer je došlo do razvoja turizma – kako vjerskog zbog obližnjeg svetišta, tako i planinskog zbog blizine Velebita. Tako 70 posto proizvedenog sira prodaju sami, a s distributerima, pogotovo većim trgovačkim lancima, imaju vrlo loša iskustva. “Od tih 30 posto koje ne prodamo, sami naplatimo samo četvrtinu”, kaže. “Puno nam je jednostavnije sir prodavati turistima koji posjete siranu, jer u jednom danu zna doći i 10-ak autobusa.”

I on smatra da je najveći problem Like manjak radne snage, ljudi koji imaju mogućnosti i volje da stvaraju. “Ljudi su podsvjesno još u socijalizmu, samo da im je što manje raditi”, kaže Vladimir Tomaić.

Lički kavijar za Amerikance

U ribogojilištu Gacka godišnje se proizvede oko četiri milijuna komada pastrvine mlađi, a ima sve uvjete da postane hrvatski reprocentar za pastrvu. Do sada se mlađ za hrvatska ribogojilišta nabavljala iz SAD-a, no Leko je umjesto uvoza iz SAD-a počeo tamo izvoziti gotov proizvod. S kavijarom mu je to i uspjelo.

Sokačev seoski turizam

Nekadašnjeg vlasnika privatne tvrtke za proizvodnju i promet oružja i opreme za lov Branka Sokača u Korenicu je privukla ljepota prirode. Tamo je kupio zemlju i odlučio se baviti agroturizmom. Na svom imanju nudi smještaj za 14 ljudi, koji osim u ljepoti prirode mogu uživati u jahanju, raftingu, planinarenju i lovu. Kaže da se turizam u Lici ubrzano razvija, ali da nedostaje kvalitetne suradnje među turističkim radnicima te pomoći države i lokalne samouprave.

Europski lider za bukove pragove

Zagrebačka tvrtka Viševica-Komp već pet godina ima postrojenje u mjestu Perušić kraj Gospića. Tamo se proizvode drveni željeznički pragovi koje tvrtka, osim Hrvatskim željeznicama, isporučuje i velikom broju europskih nacionalnih željeznica. Jedini je hrvatski proizvođač tog u Europi sve traženijeg proizvoda, a njezin vlasnik Zdravko Žuža kaže da su i jedna od vodećih tvrtki takvog tipa u Europi.

Milinović: ‘Bilo je važno s Like skinuti stigmu radikalne desnice’

S obzirom da živim u Gospiću, gdje sam i rođen, neki dan sam se šalio s premijerom, koji je bio blizu Sesveta, tko će prije stići u Zagreb. Za sat i 15 minuta bio sam u Zagrebu, gotovo kad i on. Isto toliko nam sad treba i do Splita, tako da je autocesta u infrastrukturnom smislu uistinu pridonijela napretku Like. Kada smo ju počeli graditi, još dok je trećina Like bila pod okupacijom, skeptici su govorili da će to biti cesta koja će odvoditi ljude iz Like. Međutim, u zadnjih četiri-pet godina pokazalo se suprotno. Postali smo predgrađe Splita i Zagreba, a pola sata nam treba do Zadra. Postali smo centar Hrvatske. Autocesta je donijela i stotinjak radnih mjesta vezanih za operativu, naplatne kućice, ophodnje i čišćenja, a otvorili su se i restorani uz cestu. Brzina kojom se sad može doći do drugih gradova omogućila je mladima puno veći izbor kad je u pitanju školovanje, a u Gospiću je prošlog ljeta osnovano i Veleučilište ‘Nikola Tesla’ koje danas ima preko 200 studenata, od kojih trećina dolazi iz drugih županija upravo zbog dobre prometne povezanosti.”

Veliki su pomaci, priča, vidljivi i u sportu u koji se sve više ulaže, tako da su trenutno košarkašice Gospića prvakinje Hrvatske, kao i gospićki malonogometni klub, a tamošnji će rukometaši od iduće sezone igrati u drugoj ligi. Što se demografije tiče, jedne od najslabijih točaka Like, Milinović tvrdi da se broj stanovnika u županiji nedavno vratio na predratno stanje:

“Za vrijeme rata u Lici je došlo do velikog egzodusa i srpskog i hrvatskog stanovništva, a danas nas ima 60-ak tisuća – vratilo se 80 posto stanovništva koje je Liku napustilo zbog rata. No, ovakvi gospodarski rezultati dobar su temelj i za demografski procvat u pravom smislu riječi. Tome je doprinjela i autocesta, jer ljudi sad više ne moraju zbog posla seliti u neki veći centar, već na radno mjesto mogu sami putovati.”

Jedan od bitnih faktora razvoja Ličko-senjske županije je, govori, i politička stabilnost regije u kojoj je, na županijskoj razini, HDZ na vlasti od ranih ‘90-ih.

“Kada govorimo o političkoj stabilnosti, moram naglasiti da smo jedna od rijetkih županija gdje je proračun u zadnje četiri godine donesen jednoglasno. To je iznimno važno za privlačenje kapitala jer on bježi čim nasluti nestabilnost. Bilo je važno i s Like skinuti stigmu radikalne desnice i ultranacionalizma, što je između ostalog potvrđeno i pohvalama OESS-a za međunacionalne odnose”, tvrdi Milinović, jedini muški ginekolog u Gospiću koji tamo živi sa suprugom i troje djece, a ujedno je i šef tamošnje opće bolnice gdje operira kad mu to dozvoljavaju saborske obaveze.

Ekonomskom procvatu je, kaže, osim izgradnje autoceste doprinjelo i niz Vladinih zakona kojima se kroz porezne olakšice stimuliraju ulaganja u županiju, odnosno činjenica da veći dio Like spada u područje posebne državne skrbi. To je dovelo do porasta broja malih i srednjih poduzetnika, koji su “kotač zamašnjak razvoja Like”.

Nagrađivano pivo iz Like

Ličanin Karlo Starčević Pivovaru Ličanka otvorio je 1997., vrativši se iz Njemačke gdje je proveo 26 godina. Proizvodnju je započeo s proizvodnjom 150.000 litara piva 1998., da bi danas proizvodio 500.000. Računa da će kroz godinu-dvije dostići i dva milijuna litara kapaciteta.

Kolić: ‘Vraćaju se mladi ljudi’

Gradonačelnik Gospića Milan Kolić govori o poslijeratnoj obnovi svog grada i poboljšanju demografske slike grada

“U posljednjih pet godina najviše je uloženo u komunalnu infrastrukturu grada, a u tom je periodu kulminirala i poslijeratna obnova. Te godine obilježilo je i pokretanje gospodarstva, kojem je posebno pridonijelo otvaranje autoceste, što je donijelo porast cijena nekretnina, zainteresiranost ulagača i otvaranje niza trgovačkih centara. Investitorima koji su spremni ulagati u proizvodne pogone omogućili smo i izvrsne uvjete u poslovnoj zoni Smiljansko polje, gdje mogu samo s lokacijskom dozvolom graditi svoje objekte, što je samo jedna od olakšica koje smo im omogućili. Prioriteti su nam ulaganje u razvoj malog i srednjeg poduzetništva te u obrazovanje, a podaci Zavoda za zapošljavanje govore o tome da imamo preko pet i pol tisuća zaposlenih, što je za grad od desetak tisuća stanovnika iznad prosjeka Hrvatske. Što se demografske slike Gospića tiče, u posljednjih pet godina došlo je do povrata stanovnika, poglavito mladih ljudi koji se sve češće vraćaju nakon završenog fakulteta u nekom većem gradu. Mladima se trudimo omogućiti uvjete ostanka kroz stimulaciju stambenog zbrinjavanja i pronalaska posla.”

Sirana Runolist prerasla pogon

Siranu Runolist otvorio je prije 15 godina Ličanin Vladimir Tomaić, prerađujući u početku 73 litre mlijeka koje je prikupljao, prerađivao i prodavao sam. Danas dnevno prerađuje 2200 kravljeg te u sezoni i 1000 litara ovčjeg mlijeka, a uskoro siranu seli u novi, suvremeni pogon u poslovnoj zoni Otočac.

Kuće po 50.000 €, stanovi do 1200 € za kvadrat

“Najveća je potražnja za velikim građevinskim zemljištima, od 20 do 40.000 četvornih metara. Međutim, takva su vrlo rijetka u Lici koja je potpuno isparcelirana i da bi se kupilo 40.000 kvadrata trebalo bi se obići 30-ak domaćinstava, od kojih barem 15 ne bi željelo prodati zemlju. Zemljišta koja su bila u komadu uglavnom su iskorištena za izgradnju poslovno-stambenih zgrada u gradovima poput Otočca i Gospića, banaka ili trgovačkih centara, a najveći interes za takve parcele pokazuju velike strane trgovačke kuće poput Kauflanda koje se tek sad najavljuju da bi došle u Liku i koje će pokopat sve ove poput Plodina i Bille koje su već tu.”

Osim velikih zemljišta vrlo su tražene i stare ličke kuće čija je cijena do 50.000 eura, koje u posljednje dvije godine sve intenzivnije kupuju ljudi iz Zadra, Šibenika, Splita i Zagreba. Oni ih najčešće preuređuju i namjenjuju za vikendice. Puno se prodaju, priča, i kuće koje je država sagradila ili obnovila, a njihovi vlasnici su emigrirali pa ih sad prodaju jer za to nemaju zakonske zabrane. Ove godine iznimno su tražene i garsonijere od 30-ak četvornih metara, koje ljudi također kupuju za odmor. Što se cijena nekretnina tiče, Ivan Bižanović kaže da su u posljednje tri godine porasle za više od 100 posto – najviše zahvaljujući izgradnji autoceste.

“Cijene kuća dosegle su vrhunac i poprilično su prenapuhane, tako da tržište stoji već četiri-pet mjeseci i njima se uopće ne trguje. Cijene stanova također su nerealne, ali i dalje rastu jer je ponuda mala, a potražnja ogromna. To je zato jer se gotovo ništa nije gradilo od 1989. godine. I stari i novi stanovi se prodaju po istim cijenama, a metar četvorni se u većim centrima poput Gospića i Otočca kreće od 500 do 1200 eura. U manjim mjestima cijena stambenog kvadrata je često i ispod 400 eura, a zanimljivo je da ni na Plitvicama nije mnogo veća – oko 600 eura. Razlog tome je što se tamo uglavnom ne može graditi, a nema ni sadržaja zbog čega ljudi najčešće i dolaze samo na jednodnevni izlet. Osim toga, zemljišta često nisu imovinsko-pravno sređena i vrlo je teško pronaći potomke vlasnika koji nekad nisu više ni u zemlji. Stoga ljudi često kupuju na divlje, a onda im se nakon nekoliko godina javi unuk vlasnika i traži povrat djedovine.”

Najtraženije lokacije u Lici su, govori, dolina Gacke te Smiljan u okolici Gospića, rodno selo Nikole Tesle. Tamo su, tvrdi, naglo skočile cijene nekretnina upravo zbog godine Nikole Tesle i izgradnje istoimenog Memorijalnog centra. Ličani, priča Ivan Bižanović, do nedavno “nisu htjeli ni čuti za Teslu” zbog njegovog srpskog porijekla, ali su ga s porastom interesa iz inozemstva “počeli slaviti”.