Genetski modificirana hrana, ako je suditi prema reakcijama koje u javnosti izaziva, opasnija je od, primjerice, kravljeg ludila. Jer, kad je Nacional nedavno objavio ekskluzivnu informaciju o prvoj hrvatskoj žrtvi te smrtonosne bolesti, nitko se na tu vijest nije ni osvrnuo. Sjeme Pioneerova hibridnog kukuruza PR34G12 kontaminirano s 0,5 posto GMO sjemena MON 810 posijalo je, međutim, neviđenu paniku. Usjevi su morali biti uništeni, a seljacima je ministar poljoprivrede Ivan Čobanković obećao nadoknaditi štetu sa 7.200 kuna po hektaru. Ako se zbroji 1.790 hektara uništenih usjeva kukuruza, država će seljacima novcem poreznih obveznika isplatiti 12,88 milijuna kuna. Čobanković je najavio i tužbu protiv zagrebačke tvrtke Pioneer, koja je uvezla kontaminirano sjeme i koja bi prema zakonu trebala snositi troškove. No, u Pioneeru tvrde da nisu uvozili GMO sjeme već ono proizvedeno bez uporabe molekularne genetike, ali da u otvorenom okolišu nije moguće osigurati njegovu stopostotnu čistoću. Tako bi se moglo dogoditi da se uz odštetu seljacima novcem poreznih obveznika plate i sudski troškovi. To je za Nacional potvrdio i Darko Grivičić, predsjednik Hrvatskog seljačkog saveza.

Najglasniji protivnik uvoza i proizvodnje genetski modificiranih organizama u Hrvatskoj je Hrvatska seljačka stranka. Marijana Petir, potpredsjednica Stručnog vijeća HSS-a za ekologiju i GMO, uputila je prije nešto više od mjesec dana pismo ministru zdravstva Andriji Hebrangu, ministru poljoprivrede Čobankoviću i premijeru Ivi Sanaderu. Pismom prosvjeduje protiv očitog prikrivanja podataka jer u HSS-u, naime, raspolažu informacijom da je u veljači ove godine Laboratorij za detekciju GMO-a pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo analizirao oko 900 uzoraka, među kojima i 37 uzoraka sjemena dobivenog od Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva. Od 900 uzoraka u njih 43 detektiran je GMO.

“Više od 1 posto GMO-a djelatnici laboratorija otkrili su u 40-ak namirnica, no ni ministar Hebrang, ni bilo tko od nadležnih nije se do danas očitovao o tim proizvodima; gdje su, jesu li uništeni i kako. Hrvatski sabor donio je Zakon o pravima potrošača, kao i Zakon o hrani prema kojem bi deklaracija, odnosno oznaka o sastavu svakog prehrambenog proizvoda, trebala biti vidljivo istaknuta na ambalaži. Takvi zakoni nemaju nikakvog smisla ako oni koji bi ih trebali provoditi šutnjom budu štitili proizvođače koji ga krše”, ogorčena je Marijana Petir, a da se tako grubo krši pravo potrošača na slobodan izbor smatra i Vesna Brčić-Stipčević, predsjednica Udruge za zaštitu potrošača.

“Ministar Hebrang je izjavio kako ne želi da 400 radnika ostane bez posla pa nam preostaje da spekuliramo o kojoj je tvrtki riječ. Pritom Ministarstvo zdravstva očigledno ne vodi računa o ostalih četiri milijuna građana”, smatra Vesna Brčić-Stipčević, koja je kao član skupine stručnjaka 2001. godine provela anketu o stavovima hrvatskog stanovništva prema GMO hrani. Uzorak od 1000 ispitanika pokazao je da je njih gotovo 800 upoznato s tim terminom, a kao glavni izvor informacija u visokih 61 posto slučajeva naveli su televizijski program. Među njih 800, čak 44 posto odabralo je od ponuđenih točnu definiciju što je GMO, a više od 50 posto ukupnog broja anketiranih izjavili su da ne bi kupili GMO prehrambeni proizvod. Najmanje o GMO-u znaju u Slavoniji.

“Obaveza deklariranja GMO proizvoda uvedena je tek u veljači ove godine, dok je Ministarstvo poljoprivrede već 2000. uvozilo sjeme američke tvrtke Pioneer. Generalna zabrana uvoza GMO sjemena i proizvoda, koju je donio Hrvatski sabor, suspendirana je u trenutku pristupanja Hrvatske WTO-u o čemu se u javnosti malo zna”, nastavlja predsjednica Udruge za zaštitu proizvođača.

Nacional je, pak, nakon istraživanja došao do novih činjenica nepoznatih javnosti. Naime, GMO sjeme MON 810, zbog kojeg su uništeni usjevi kukuruza, moglo bi se već iduće godine potpuno legalno sijati i konzumirati i u našoj zemlji, iz razloga što je isto još od 1998. dopušteno u državama EU, a Hrvatska bi radi budućeg članstva u Uniji trebala prilagoditi svoju regulativu.

“Sjeme MON 810 jedno je od najtemeljitije ispitanih GMO vrsta u svijetu”, rekao je za Nacional predsjednik Hrvatske udruge genetičkih inženjera (HUGI) Srećko Jelenić. On tvrdi da se to sjeme sije i konzumira u SAD-u, Kanadi, Japanu, Argentini i EU, a samo konzumira u Švicarskoj i Australiji.

“U to je sjeme dodan jedan novi gen iz bakterije tla pa je tako kukuruz postao otporan na kukce, prijenosnike različitih štetnih virusa i nametnika. Inače, bakterija tla iz kojih je ‘posuđen’ gen koristi se kao pesticid u ekološkom uzgoju”, rekao je Jelenić. U medijima se znanstvenici okupljeni u HUGI, čiji je član i istaknuti znanstvenik te savjetnik premijera Sanadera za znanost, Miroslav Radman, smatraju zagovornicima GMO hrane. Jelenić kao predsjednik ove udruge smatra da naša javnost nije dovoljno informirana te je suviše prestrašena GMO hranom. “HUGI je za uvođenje GMO-a, ali i za njegovu rigoroznu kontrolu. Udruga zahtijeva da se ista pravila primijene i na duge prehrambene proizvode. GMO je izvrsna tehnologija i nitko ne može zabraniti iskorištavanje njezinih prednosti.”, tvrdi Jelenić. Rekao je i kako veliki broj ljudi u nas misli da se prije početka primjene tehnologije rekombinantne DNA, odnosno genetičkog inženjerstva, nije mijenjala genetička osnova biljaka i životinja kojima se čovjek koristi.

“Gotovo sve vrste biljaka i životinja koje ljudi danas uzgajaju su genetički promijenjene u odnosu na izvornu vrstu”, rekao je Jelenić te dodao da je genetska modifikacija biljaka i životinja započela prije više od 10.000 godina.

“To je dokazano iz mnogobrojnih arheoloških, odnosno paleontoloških nalaza. Ustvrđeno je i u kojim dijelovima svijeta se pojedina kultura počela uzgajati. Najstariji poznati pokušaj promjene genetske strukture dogodio se prije 14.000 godina, kad je čovjek genetski oplemenio prve sorte riže”, rekao je Jelenić. Dodao je i da u počecima ljudi nisu znali ništa o genetici, već su križali ono što se križati moglo te su iz potomstva birali ono što im je odgovaralo za daljnji uzgoj.

No, sredinom prošlog stoljeća počele su se primjenjivati laboratorijske tehnike, dakle, nije se više radilo samo u polju. Najznačajnija laboratorijska tehnika, danas još uvijek dominantna, je mutageneza. To je tehnika kojom se različitim zračenjima visoke energije, kao što su radioaktivno i rendgensko ili, pak, kemikalijama izazivaju oštećenja u genetskom materijalu. Tu nije riječ o metodi kojom se kontrolirano mijenja pojedini gen, već se nasumce izazivaju promjene u velikom broju gena. Nakon toga se uzgojem iz tretiranih sjemenki dobiju biljke različitih osobina, iz kojih se na osnovu izgleda i svojstava izabiru najkvalitetnije. Te nove vrste su također genetičke izmijenjene, iako se proizvodi dobiveni mutagenezom ne smatraju genetski modificiranom hranom.

“U posljednjih petnaest godina na ovaj način dobiveno je 15.000 novih sorti biljaka, što znači da se tom metodom proizvodi 1.000 novih sorti na godinu”, rekao je Jelenić.

Genetičko inženjerstvo počelo se komercijalno koristiti posljednjih 20 godina. Prva biljka koja se pojavila na tržištu je bila rajčica, 1995. godine. Ta je rajčica dulje ostajala tvrda, sporije je mekšala od ostalih sorti. U njoj je genetskim inženjerstvom usporena funkcija gena koji uzrokuje mekšanje, što je prirodni proces kojim se oslobađaju sjemenke.

Princip genetičkog inženjerstva je da se mijenjaju jedan ili dva gena, ali geni za koje se točno zna koja im je funkcija.

Svaka biljka sadrži u prosjeku 35.000 gena.
Većina GMO biljaka dobivena je tako da je gen preseljen iz jedne u drugu vrstu kako bi joj se poboljšala svojstva. Gen može biti dodan iz druge biljne vrste, ali češće su podrijetlom iz mikroorganizama. Druge dvije i rjeđe korištene metode su izrezivanje i pojačavanje aktivnosti već postojećih gena. Geni se izrezuju na primjer u riži, soji i pšenici, jer kod nekih ljudi mogu uzrokovati alergije.

“Danas postoji samo jedna komercijalno dostupna GMO životinja i to je akvarijska ribica. U njoj je obrađen gen za crveni fluorescentni protein tako da po noći fluorescira crveno”, rekao je Jelenić.

Dugo se predviđalo da bi prva komercijalna GMO životinjska vrsta trebala biti losos, kojem je ugrađen gen za hormon rasta druge vrste lososa. Taj GMO losos, umjesto samo sezonski, kontinuirano bi rastao. Na taj bi način u kraćem periodu postigao konzumnu veličinu. Uzgoj te vrste nije odobren zbog opasnosti bijega lososa iz ribogojilišta, jer bi zbog svoje veličine mogao ugroziti divlje vrste. Dakle, komercijalna dozvola nije izdana iz ekoloških razloga. Postupak odobravanja GMO proizvoda je vrlo složen i rigorozan. Od razdoblja kad oplemenjivač podnese zahtjev za komercijalizaciju do izlaska na tržište protekne 3 do 10 godina, jer se obavlja niz analiza. Cijela postojeća regulativa takvih vrsta proizvoda je određena upravo zbog mogućnosti da se promjenom genetskog materijala izazove neko štetno svojstvo. Kontrola za GMO proizvode je gotovo jednaka kontroli lijekova. Ti se proizvodi analiziraju gotovo isto kao i lijekovi prije izdavanja uporabne dozvole. Jelenić često ističe da su proizvodi dobiveni od GMO biljaka sigurniji za konzumiranje od ostalih zbog intenzivnih kontrola.

“Krumpir otporan na krumpirovu zlaticu može se dobiti klasičnim metodama kao što je mutageneza ili, pak, genetskim inženjeringom. Međutim, krumpir dobiven GMO tehnikom će prije izlaska na tržište proći znatno strožu kontrolu od krumpira obrađenog klasičnim tehnikama. GMO krumpiru će biti provjerena i kontrolirana razina prirodnih toksičnih spojeva, dok prirodnom ili krumpiru dobivenom križanjem vrsta neće”, upozorava Jelenić.

Genetičar i oplemenjivač bilja Marijan Jošt član je Bioetičkog povjerenstva i redoviti sveučilišni profesor na Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima, a prema GMO hrani ima znatno manje optimističan stav od svog kolege Jelenića.

“GMO usjevi su u komercijalnoj primjeni od 1996. i proteklo vrijeme je prekratko da bi se znanstveno moglo ustvrditi da su GMO usjevi neopasni za čovjeka i okoliš. Postoje teoretske pretpostavke koje ukazuju na to da je sama tehnologija horizontalnog transfera gena opasna. Za razliku od vertikalnog transfera gena između dviju različitih sorti, ali iste vrste, horizontalni transfer podrazumijeva transfer gena među različitim vrstama, primjerice kad se u biljku ubacuju životinjski geni i slično. Iako pristalice GMO-a ne žele to priznati, za to postoji i niz znanstvenih dokaza poput rekombinantnog goveđeg hormona rasta (rBGH) čiju je zabranu u Europi prihvatila i WTO. Naprotiv, ne postoji ni jedan znanstveni dokaz o tome da GMO nije štetan”, kaže Jošt, a upravo suprotno tvrdi Jelenić, koji jedinu pravu razliku u američkom i europskom pristupu GMO-u vidi u činjenici da jedni obilježavaju GMO proizvode, a drugi to ne čine.

“I to je uvedeno radi kompromisa jer je europska javnost zaplašena i traži zabranu GMO proizvoda, a s druge strane EU kao ekonomski subjekt nije uspjela ishoditi tu zabranu jer nije uspjela dokazati štetnost. EU je imala moratorij od pet godina i za to vrijeme nije uvezena ni jedna nova sorta. U tom razdoblju potrošena su velika sredstva na dokazivanje zdravstvene ispravnosti i ekološke prihvatljivosti. U to je bio uključen velik broj znanstvenika širokog područja, ali nisu imali nikakve argumente pred Svjetskom trgovinskom organizacijom, a zabranu nisu mogli ishoditi samo zbog straha vlastitog stanovništva. Stoga je donesen zakon koji je dopustio prodaju GMO hrane, ali koja mora biti posebno označena. Na taj su način zadovoljili pravila WTO-a, ali su i zadržali birače koji će i dalje moći izbjegavati GMO hranu”, rekao je Jelenić.

Odakle takav otpor prema genetski modificiranoj hrani pitanje je kojim bi se valjda trebale pozabaviti sociološke studije. Moguće je, kako tvrde pojedini molekularni biolozi, da je riječ o svojevrsnom lovu na vještice. Otpor novom i nepoznatom prirodan je i prati sva velika znanstvena dostignuća od parnog stroja do računala. No, činjenica je da su stanovnici EU spremni platiti i znatno viši iznos za kilogram organskog povrća, organski uzgojenih životinja čije meso konzumiraju i općenito, organska hrana na starom je kontinentu apsolutni trend. Razlog tomu možda je i u činjenici kako EU više od polovine svog ukupnog proračuna ulaže u poljoprivredu, od toga zanemariv dio otpada na laboratorijske eksperimente s genetski modificiranim organizmima. Prema Jeleniću, međutim, EU ima znanstveni potencijal u proizvodnji takve hrane: “Nije istina da EU puno zaostaje za SAD-om, koje su još uvijek najveći uzgajivači, proizvođači i potrošači GMO hrane.”

Marijan Jošt u svojoj knjizi ‘Namirnice u svakodnevnoj uporabi’ u poglavlju naslovljenom ‘Cilj multinacionalnih kompanija’ tvrdi da su multinacionalnim korporacijama koje razvijaju GMO zanimljivi usjevi koji prekrivaju velike površine i čine osnovu ljudske prehrane. Tu ubraja soju, kukuruz, rižu, uljanu repicu i pamuk.

“Kad bi zahvaljujući GMO-u dobile kontrolu nad tim usjevima i nad hranom dobivenom od njih, kontrolirale bi cijeli svijet. Stoga je i njihov glavni napor usmjeren u tom pravcu”, tvrdi u svojem rukopisu Jošt, pa u tom slučaju ne treba čuditi otpor EU-a da GMO sjemenom zasije svoje poljoprivredne površine iako predsjednik Hrvatske udruge genetičkih inženjera o tome ima znatno različit stav i tvrdi da se kupnjom i sadnjom GMO kultura ne postaje ekonomski ovisnim o dobavljaču. Prije svega, naglasit će Jelenić, država treba odrediti koje su sorte dopuštene.

Bioetičko povjerenstvo koje je pri Vladi RH osnovano kao regulativno tijelo upravo za takva pitanja nije se, uvjerava Marijana Petir, sastalo još od mandata poljoprivrednog ministra Ivana Đurkića tijekom 1999. godine, nakon izbijanja skandala u koji je upletena i američka kompanija Pioneer. Ministar im je, naime, mimo znanja Bioetičkog povjerenstva, odobrio da zasiju GMO organizme na šest pokusnih polja u Hrvatskoj.

“Nevladine udruge i HSS, s članovima povjerenstva Marijanom Joštom i Antom Čovićem tražili su da se objavi informacija o lokacijama tih polja te da se ona unište. Nakon tog skandala čini mi se da je rad povjerenstva u potpunosti zaustavljen”, tvrdi Mirjana Petir, pa ako je ministarstvo poljoprivrede uistinu radilo iza leđa povjerenstvu koje je osnovala Vlada i dodijelilo mu u kreiranju politike svog resora samo marionetsku ulogu, nije li logično sumnjati da je takva državna politika sve prije nego li ozbiljna.

“Država treba odrediti koje su sorte dopuštene, a sam seljak treba odlučiti što će uvesti. Ako seljak ne ostvari dobit, sljedeće godine će sijati nešto drugo. GMO materijal je tri do pet puta skuplji od konvencionalnog, no ulaganja su ipak manja zbog uštede na pesticidima jer su vrste u startu otporne na nametnike. Američki farmeri kažu da GMO kulture uzgajaju jer imaju više slobodnog vremena, a uštedi se i na nafti. U načelu je prinos isti, ali su ulaganja manja. U Aziji bilježe veći prinos jer nikada nisu ni mogli upotrebljavati pesticide pa su im nametnici uništavali i do 80 posto ljetine. Američki farmeri nemaju veći prinos, ali u većini slučajeva GMO sjeme je usmjereno da odbije nametnike pa se zahvaljujući tomu ne koriste pesticidi”, govori Jelenić o prednosti GMO kultura. Jošt istodobno upozorava da, usprkos tvrdnjama multinacionalnih kompanija poput Monsanta ili Du Ponta koje su u Hrvatskoj prisutne posredstvom tvrtke Pioneer Sjeme, a koje uvjeravaju da se korištenjem GMO sjemena postižu veći urodi i štiti okoliš zahvaljujući manjem utrošku pesticida, pa i farmeri postižu veću zaradu, izviješća Ministarstva poljoprivrede SAD-a tvrde upravo suprotno.

Prema njihovim podacima GMO povrće ima puno veći podbačaj, a za specifične vrste otpornih korova koji rastu na takvim usjevima potrebno je dva do čak pet puta više hebricida. Napokon, financijska dobit farmera umanjena je za više od desetine u odnosu na konvencionalne sorte. Osim toga, prema pisanju američkog Wall Street Journala, američka je vlada najvećoj tvornici dječje hrane u SAD-u, a riječ je o tvornici Gerber Product u sastavu švicarskog biotech-koncerna Novartis, zabranila da kod proizvodnje hrane za dojenčad upotrebljavaju sirovine dobivene genetskom modifikacijom. Što je bio povod donošenju takve odluke; činjenica da je genetska modifikacija proizvedena u laboratorijima izvan SAD-a ili samo mjera predostrožnosti u slučaju da se GMO hrana uistinu pokaže štetnom za ljudsko zdravlje. Marijan Jošt u tom smislu upozorava da je kod konzumenata proizvoda dobivenih biotehnologijom, kao i kod konzumenata mlijeka i mesa krava tretiranih hormonima dobivenim genetskim modifikacijama, uočena pojava alergija, neplodnosti i pada imuniteta.

“Test na alergičnost samo je jedan od testova i odnosi se na oralno konzumiranje hrane. Nedavno je zabilježen slučaj na Filipinima kad su se pojavile alergijske reakcije u poljoprivrednih radnika koji su udisali pelud kukuruza u cvatnji. To je jako dobar primjer jer ovaj tip inhalacije i moguće alergijske pojave uopće nije testiran”, tvrdi Jošt, dok konzumaciju GMO hrane Jelenić smatra potpuno bezopasnom.

Naime, geni se prolaskom kroz probavni trakt razgrađuju na vrlo male sastavne dijelove koji se resorbiraju. Sastavni dijelovi svih gena su jednaki. Geni dodani u genetski modificiranu hranu podrijetlom su većinom iz drugih vrsta biljaka ili mikroorganizama koje konzumiramo već tisućama godina. Dakle, u GMO hranu nije dodan neki novi, dosad nepostojeći fabricirani gen. “Kada bi konzumirani geni utjecali na čovjeka, čovjek bi već odavno postao ono što jede”, tvrdi Jelenić te dodaje da nutricionistički gledano nema nikakve razlike između GMO i prirodnih sorti biljaka. On smatra da u konačnici konzument ne može razlikovati GMO proizvod od običnog. Danas postoji oko 70 različitih GMO sorti 15 biljnih vrsta.

“Većina sorti koja se danas nalazi na tržištu je oplemenjena radi lakšeg i jeftinijeg uzgoja. Te sorte su otpornije na različite nametnike ili su tolerantne na neke herbicide”, rekao je Jelenić napominjući kako ne vjeruje da će se u sljedećih pet godina GMO sjeme saditi u Hrvatskoj jer je naša javnost zastrašena.

“Kod nas se malo zna o GMO-u. Mnogi ne znaju da se korištenjem GMO sjemena manje zagađuje zemlja te se ispunjavaju svi uvjeti ekološkog uzgoja. GMO usjevi će omogućiti globalni i masovni ekološki uzgoj jer se neće primjenjivati pesticidi i umjetna gnojiva”, tvrdi predsjednik HUGI-a naglašavajući da bi on sam bio puno bolji protivnik GMO-a od mnogih koji se u našim medijima tako deklariraju, a čije teorije se, kaže, temelje na imaginarnim postavkama. U svojoj knjizi ‘Biotehnološko stoljeće’ Jeremy Rifkin tvrdi, pak, posve suprotno objašnjavajući pojam ‘terminator tehnologije’. Takva tehnologija je genetska modifikacija sjemena na način da ga se učini neplodnim ili ‘samoubilačkim’, a posljedica čega je da će poljoprivrednik koji ga je posijao biti prisiljen i sljedeće godine kupiti isto sjeme, zajedno s herbicidima i pesticidima koji ga sprečavaju. Time istodobno dolazi do pojačane uporabe herbicida i pesticida, što utječe na život ostalih biljaka koje nestaju, a okoliš se zagađuje znatno više.

“Terminator tehnologija je izazvala u svijetu toliko protivljenja da je za sada ne upotrebljava ni jedna multinacionalna kompanija, iako se ideja i dalje razvija pa danas postoji već nekoliko patentiranih sistema. To samo ukazuje na to da su za nju korporacije vrlo zainteresirane i da će je primijeniti ako se za to stvore povoljni uvjeti”, mračan scenarij razvija Marijan Jošt. Na kraju, nije se lako odlučiti ni za jednu od dvije tako drastično suprotstavljene teze.

Dok je početkom 21. stoljeća prevladavao entuzijazam oko već navedenih prednosti GMO-a poput povećane produktivnosti, manje uporabe kemikalija herbicida i pesticida, a time i zaštite okoliša od trovanja, pristupačnih cijena koje većem broju kupaca omogućavaju izbor šireg spektra nutricionistički različitih namirnica, pa čak i ‘popravljanje’ nutricionističkih karakteristika pojedinih kultura, u posljednje vrijeme sve je više kritika koje ukazuju i na nedostatke GMO kultura poput alergijskih reakcija, trovanja, činjenice da GMO hrana još uvijek nije dostupna stanovništvu zemalja u kojima je glad svakodnevica i sve prisutnijeg vjerovanja da se iza svega zapravo krije utrka za profitom među multinacionalnim agronomskim kompanijama.

Stanovnici Hrvatske, ako je vjerovati prognozama predsjednika HUGI-a Jelenića, ne moraju toliko brinuti o usjevima i sjemenu, koliko o činjenici da se zakon koji propisuje da je sastav namirnica nužno navesti na deklaraciji očigledno krši. Ništa bolje ne zvuči ni činjenica da Hebrangov pomoćnik i upravitelj sanitarne inspekcije, Ivo Afrić, nakon bombastičnih najava ovog proljeća o ispitivanju GMO-a u hrani, danas odjednom nema vremena razgovarati o toj temi, baš kao što ni njegov nadređeni, ministar zdravstva, ne želi objavljivanjem imena proizvoda u kojima ima preko 1 posto GMO-a pokrenuti linč koji bi takve tvrtke skupo stajao. Proizvođač Poli mini salame, na primjer, nije ni znao da je soja koju uvozi kao sirovinu genetski modificirana jer laboratorij u kojem je moguće vršiti takva ispitivanja u Hrvatskoj nije ni postojao do prije nekoliko mjeseci. Stoga je moguće da su tvrtke u čijim je proizvodima pronađena nedopuštena količina GMO-a za početak kažnjene samo ukorom. Valjda će ga doživjeti puno ozbiljnije nego što nadležni ministri doživljavaju zakonske propise. Uostalom, Srećko Jelenić okarakterizirao je hrvatski zakon o GMO-u kao vrlo rigorozan, iako je dobro što u principu slijedi europsku regulativu jer će Hrvatska prije ulaska u EU ionako morati prilagoditi svoje zakone. Smatra kako je suština zakona da se svi detalji, prije i nakon puštanja GMO proizvoda na tržište, dobro procijene. Htio je naglasiti da je vrlo važno što se prema regulativi svaka sorta GMO biljaka procjenjuje odvojeno, dakle, da se GMO proizvodi nikada ne gledaju kao cjelina. Što bi valjda značilo da zbog jednog kukolja ne treba spaliti čitavu njivu žita, pa bilo ono i genetski modificirano.

Krešimir Kufrin, sociolog, Filozofski fakultet
Analiza istraživanja “Eurobarometra”
«Europljani su izuzetno slabo informirani o genskoj tehnologiji i biotehnologiji, misli se da su genetski modificirani organizmi oni koji imaju gene, a da genski nemodificirani nemaju gene uopće. Prema istraživanju agencije ‘Eurobarometar’, trend je da stavovi građana Europe postaju sve manje negativni. ‘Eurobarometrovo’ je istraživanje u tom smislu nekorektno, jer pretjerano naglašava pozitivan pomak mišljenja građana. WTO i SAD pritišću Europu da dopusti komercijalizaciju genske tehnologije, čemu se Europa ne može još dugo odupirati. Zato su podaci malo i nategnuti.

Velike razlike u mišljenjima građana SAD i Europe. Stavovi su puno pozitivniji zbog dugogodišnjeg iskustva s komercijalnom prodajom GMO hrane. Nisu imali većih problema s kvalitetom hrane poput kravljeg ludila li pojave salmonele u ‘Coca Coli’, što je bio slučaj u Belgiji; kao drugo, imaju puno veće povjerenje u svoje institucije; na kraju, imaju pragmatičnu orijentaciju, zbog koje će to kupovati prije Europljana.

Sjeverne su zemlje Europe izrazito nesklone genskoj tehnologiji, za razliku od južnih zemalja kao što su Grčka, Španjolska, Portugal. Sjeverne zemlje izrazito informirano prihvaćaju rizik, jer od toga očekuju korist. Ako je znanje tako malo da ¾ Europljana misli da nemodificirani paradajzi nemaju gena. Predrasuda je također da su GMO organizmi veći od prirodnih, takvih je zabluda mnogo. U odnosu na prijašnje EB ankete, informiranost Europljana o GMO-u se gotovo uopće nije povećala, usprkos medijskom fokusu u zapadnoeuropskim zemljama. Stoga je za očekivati da će vam domaći znanstvenici (Radman i ostali) reći: “Nije li najbolje regulativu prepustiti stručnjacima?”

U zapadnim zemljama, poput Danske, razvijen je mehanizam ‘participativne demokracije’, što znači da narod sudjeluje u odlučivanju. Skupi se 20 običnih ljudi koje se nečemu nauči. Zatim ih se dovede u kontakt sa stručnjacima koji ih pouče. Takvih mehanizama ima pa se narod ne može staviti u zagrade jer je bedast.”

Vesna Brčić-Stipčević, dipl. oecd., Ph. D., Ekonomski fakultet, i sama je sastavljala anketu koju sad komentira
Analiza “Stavovi hrvatskog stanovništva prema GMO hrani”, British Food Journal, broj 3, 2003.

“Samo istraživanje – nema dovoljno velik uzorak, samo govori o stavovima ispitanika prema GMO hrani. Posebno sam se bavila time kao Predsjednica hrvatske udruge za zaštitu potrošača. Ljudi se s jedne strane pitaju možemo li se zaštititi, dok s druge nitko nema jasnog dokaza o posljedicama i štetnosti ili neštetnosti. Javnost treba informirati, ali ne u aferaškom smislu, već iznošenjem činjenica kako bi ljudi mogli sami prosuđivati… Prema tim aspektima smo napravili istraživanje. Takva je bila ideja i u Hrvatskoj. Zakon kaže da potrošači moraju biti zastupljeni kod svih zakona. Pluralizam obogaćuje jer donosi mnoga rješenja.”

Prof. dr. Marijan Jošt, genetičar i oplemenjivač bilja
Namirnice u svakodnevnoj uporabi – cilj multinacionalnih kompanija

“Multinacionalnim korporacijama zanimljivi su usjevi koji pokrivaju velike površine i čine osnovu ljudske prehrane (soja, kukuruz, riža, uljana repica i pamuk). Kad bi dobile preko GMO-a kontrolu nad tim usjevima i od njih dobivenom hranom, kontrolirale bi cijeli svijet. Stoga je i njihov glavni napor usmjeren u tom pravcu. GMO rajčica jedna je od prvih primjera transfera gena, ali danas se o njoj malo govori iz čega bi se moglo zaključiti da nije u nekoj važnijoj primjeni, vjerojatno zbog usputnih problema (genetska nestabilnost itd.). Korporacije imaju dovoljno problema održavanja i s onim GMO usjevima koje su do sada stvorile. Stoga neke napuštaju područje prehrane i prebacuju se u područje farmacije (proizvodnja farmaceutskih komponenti na poljima jeftinija je na oranicama nego u tvorničkim proizvodnim pogonima, a otpor javnosti za sada je manji).”