Iako nije rijedak slučaj da djeca nastavljaju posao ili zanimanja svojih roditelja, djeca javnih osoba koja nastavljaju obiteljsku tradiciju baveći se glumom, glazbom ili sličnim umjetničkim zanimanjima poput svojih roditelja, pod većim su povećalom i podložniji kritici. Ne samo da se bave istim poslom kao svoji roditelji, već djeca odrasla na sceni, iza scene, oko kazališta, u druženju s drugim glumcima, garderobijerima, kostimografima, otkrivaju neki novi svijet i vrlo često i nadmaše svoje roditelje. O tome govore i uspjesi Nacionalovih sugovornika koji već sad iza sebe imaju glavne uloge, a tek su na Akademiji dramske umjetnosti. Nacional je istražio kako se djeca poznatih hrvatskih glumaca i redatelja nose s teretom “obiteljskog stabla”, kako ih pritom gledaju pri upisu na Akademiju dramske umjetnosti ili Muzičke akademije, smatraju li kolege ili profesori njihov upis nepotizmom, a kako pak na uspjeh svoje djece gledaju njihovi roditelji.

Kako kaže Franka Perković Gamulin, redateljica i dekanica zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, jednako često djeca preuzimaju roditeljske karijere i u drugim strukama, no one nisu toliko javne, pa se to manje primjećuje. Nikome, smatra, ne bi palo na pamet da je činjenica da je sin brijača preuzeo očev posao na bilo koji način suspektna.

“Oko djece umjetnika stvorena je fama koja se naprosto ne temelji na činjenicama nego na dojmu. Taj je dojam posljedica prisutnosti njihovih prezimena u javnom prostoru, a pogoduje mu i klima u društvu koje sve nas koji svoj kruh zarađujemo u području umjetnosti i kulture smatra parazitima. Ipak, koliko god taj dojam bio pogrešan i površan, na Akademiji smo ga itekako svjesni i jako pazimo da kriteriji i procedure prema kojima odabiremo i vrednujemo studente budu jasni i egzaktni. Ljudi ne razumiju da se umjetnička nastava razlikuje od predavanja na nekom drugom fakultetu. To je složen proces koji zahtijeva veliki angažman nastavnika u svakodnevnoj intenzivnoj komunikaciji sa studentima. Nikome od nas ne pada na pamet odabrati lošijeg kandidata s kojim će svaki dan, često i vikendom, provoditi silne sate. Umjetnička nastava s lošim studentom je agonija i za studenta i za nastavnika”, kazala je dekanica ADU i dodala da je svima u interesu odabrati kvalitetne kandidatkinje i kandidate s kojima će lako raditi, koji će se razvijati i biti im poticaj. Prijemni ispit na bilo kojem od odsjeka ADU, navela je, zato je vrlo teško proći, pomno se biraju studente i stoje iz svojih odluka.

Pojasnila je i kako reagira komisija kad se na prijamnom pojavi dijete čiji su otac ili majka glumci, redatelji ili neki drugi srodni umjetnici koje zapravo nije krivo ni za što, ali ga se u velikoj mjeri opterećuje i na leđa mu/joj se stavlja teret.

“Ta djeca jesu pod većim pritiskom – i onim intimnim jer se neizbježno uspoređuju s vlastitim roditeljima i onim javnim jer ih se prvo percipira kao ‘nečije’ dijete, a onda kao mladu osobu, kandidata, mladog umjetnika. A kako se s tim pritiskom nose, ovisi o njihovim individualnim mentalnim i emotivnim kapacitetima – neki bolje, neki lošije. Mislim da svi mi profesori vrlo brzo zaboravimo da je riječ o djeci kolega. Kao i svi studenti, to su zanimljivi mladi ljudi, složeni i daroviti, bavimo se njihovim radom i njihovim osobnostima, a ne njihovim roditeljima. Uzrujavamo se kad su lijeni, ushićeni smo kad su uspješni”, pojasnila je Franka Perković Gamulin.

Nina Erak kaže da djeci glumaca nije lakše no ostalima, a Gordana Gadžić ističe da se u kazališta ulazi po klijentelističkoj, partijskoj i rođačkoj liniji, neovisno o zanimanju roditelja

Kad je riječ o komentarima da je, kad su takvi kandidati na prijamnom, sigurno riječ o nepotizmu, dekanica ADU kaže da je svojedobno činjenica da je njezina kći – u trenutku kada je i njezin suprug predavao na Akademiji – prošla na prijemnom za magisterij iz filmske i TV režije izazvala prilično brutalne komentare.

“Od početka joj je bilo jasno da se stigma ‘kćeri’ može sastrugati jedino teškim radom pa se nije puno bavila pričama, nego je prionula poslu. Njezini radovi ubrzo su stekli dovoljan broj međunarodnih nagrada i priznanja, pa je čaršija morala pronaći neku drugu temu”, kazala je redateljica koja je predavala glumu djeci nekih svojih kolega. Ne može ih, rekla je, ni po čemu izdvojiti od ostalih studenata. Neki su veliki radnici, a neki su lijenčine, neki se lakše i brže snalaze, neki prolaze mučne razvojne faze…

“Istini za volju, jedan dio mene od te djece očekuje malo više odgovornosti prema profesiji nego od drugih studenata, pa su moji kriteriji u procjeni njihova rada ponekad stroži. To nije pravedno, pomalo je iracionalno, no ne mogu od toga pobjeći. Spomenuli smo teret koji takva djeca nose, ali ne smijemo zanemariti činjenicu da su ona u mnogim aspektima privilegirana – odrasla su u obiteljima u kojima se umjetnost cijenila, o njoj se razmišljalo, razgovaralo… u kazalištu ili na filmskom setu osjećaju se ‘kao doma’. U tom smislu im je neusporedivo lakše nego mladoj osobi koja je došla iz mjesta u kojem nema ni kina ni kazališta, čiji su roditelji u najmanju ruku skeptični zbog izbora ‘profanog’ zanimanja i koja će vjerojatno puno teže ili barem sporije ostvariti osjećaj pripadanja kazališnoj/plesnoj/filmskoj zajednici. Zapravo, svi nose svoj teret i kad se sve zbroji i oduzme, nikome nije posebno lakše i nikome nije posebno teže”, zaključila je Franka Perković Gamulin.

Boris Svrtan, njezin kolega profesor na ADU, redatelj, dramski pedagog i ravnatelj Gradskog kazališta Gavella, ali i otac buduće glumice Petre Svrtan, imao je negativnih iskustava kad je u pitanju upravo Petra, studentica pete godine glume. Na svom Facebook statusu Svrtan se nedavno oštro obratio neimenovanoj osobi reagirajući na očite tvrdnje te osobe da je riječ o pogodovanju Petri zbog statusa njezina oca i majke, glumice Nine Erak.

“Petrin put obasjan je njenim velikim talentom koji ona i marljivo, svakodnevno razvija, a neku večer na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta vidjelo se da može biti na bilo kojoj svjetskoj pozornici, kako su uostalom nakon njenog briljantnog nastupa u Papandopulovoj operi i u dramskim djelima ljudi komentirali. Ostalo su sve manje-više podmetanja jednog jalnog novinara koji je na mutan način htio zaposliti svoju kći, a ne usudi se čak ni potpisati pod svoje odvratne članke i montažne uratke na marginalnim televizijama protiv mene kao ravnatelja koji mu to nisam omogućio, a koji su dostojni udbaških metoda, ali s drugim predznakom. To je sva istina. I ona će izaći na vidjelo. Kad-tad. Ali svatko skuplja svoju karmu. Nema većeg jada nego se obračunavati putem djeteta koje je pritom nevino i samo talentirano, ali to je u Hrvata neoprostivo. Dođi mi pred lice, majstore. Ali nemaju takvi samoproglašeni veliki Hrvati i hrvatomjeri svačijega hrvatstva ni trunke hrabrosti, nego vole svoje bijedne zaplotnjačke pozicije. Tamo će i ostati, ako bude zdravlja u Hrvatskoj. Moja profesorica Ana Vulas, kći Mate Ujevića koja je zaslužna za moje glumačke početke, govorila je: ‘Dolje histerija, živjelo narodno zdravlje!”’, kaže Svrtan koji je presretan zbog kćeri jer je to njen ozbiljan izbor. I već sada, tvrdi, osvaja toliko široke prostore duha, imaginacije i vještina, gdje on nije nikad bio. Ponosan je jer je ona sretna i ispunjena. “Kazalište koje nju neće imati i slične njoj, a ima ih za jedan vrhunski ansambl, bit će na gubitku, to odgovorno tvrdim, a vrijeme će pokazati jer nova generacija je stigla”, govori ravnatelj Gavelle koji za kći Petru ističe da joj je, kad se rodila, prvi glas bio onaj temeljni “aaaaaa” i odmah je znao da će biti glumica ili operna pjevačica. Kasnije je još jedan nastup u školi sa Shakespeareom, dijelom na latinskom koji je sama izrežirala u 6. razredu, pokazao da ako hoće može sve. Zatim je došao prijamni. Prošla ga je jedina jednoglasno.

“Ja sam se izmaknuo iz komisije ADU te godine na vlastiti zahtjev. Neki profesori, primjerice Neven Frangeš, nisu ni znali da je Petra moja kći. Nakon četiri godine rada stekla je veliki autoritet na ADU samo zato što je svima pomogla koji su s njom bili na klasama. To je ona, pravi empatični nenametljivi lider svoje generacije. Sve je postigla svojim trudom, kao i stipendiju u HNK za koju nisam ni znao da je otišla na audiciju i prošla je. Tamo je srela Paola Magellija koji joj je napisao, citiram: ‘Petra, ti si moje veliko sunce, ponosan sam na tebe i jedva čekam nastaviti raditi s tobom u Frankopanskoj jer ljudi kao što si Ti mi vraćaju ljubav za kazalište, snagu i bijes, a to je sve što trebam. Tvoj Paolo!’. Vidljivo je da osobi koja završi 5. gimnaziju s prosjekom 5.0 i paralelno srednju glazbenu, napiše diplomski rad o Beethovenu na 80 strana, ne treba nikakva pomoć. Već je u srednjoj školi raspisala u manje od sat vremena kompletan glazbeni aranžman na temu jednog tanga za ‘Ledu’ koju sam u Gavelli režirao”, govori Svrtan. Kazao je da je naše sinkopirano društvo naviklo i na profesore s lažnim doktoratima koji krče kroz ovu kaljužu hrvatsku kao nosorozi. “Ponekad me strah da je ova zemlja samo njihovo polje i da ovakva suptilna i vrijedna djeca kao Petra nemaju tu što tražiti. Međutim, ona je borac. Kao i Nina uostalom, a ni ja nisam za baciti. No to je već sve opisao Krleža kojeg moja Petra obožava i na njemu ja stasala kao glumica. Imala je monolog Marijane Margetičke na prijamnom koji je toliko bio snažan da je ostavio komisiju bez daha. Ja sam joj samo pokazao kako glumac mora disati i ukorijeniti glas da prijeđe rampu, ubrala je to u sekundi”, rekao je Svrtan i dodao da Petra od njega ne traži nikakve glumačke savjete jer je potpuno samostalna i za njega neće biti veće sreće ako će igrati zajedno. No može je i samo gledati jer smatra da svaka sekunda njenog bivanja na sceni priziva smisao i biva događajem.

“To govorim potpuno objektivno, ne kao otac, nego kao ravnatelj, redatelj, pedagog i glumac. Ali mi zapravo već igramo, jako emotivno igra Gotovčevu kći Anu u predstavi ‘Moj slučaj’. Rijetko tko u toj sceni ne zaplače. Petra nije moj slučaj, nego moje veliko namjerno zlato i moje trajno zdravlje”, objasnio je. Odgovorio je na pitanje je li Petri lakše ili teže.

“Meni je bilo lakše. Moj tata bio je majstor centralnog, ali najbolji koji je ikad hodao svijetom. Taj kriterij vrhunskog rada, poštenja i mirne savjesti prenio je i na mene. Rekao je: ‘Boris, pa nisi ti iz bedakove hiže’. To potpisujem i za Petru. Ponekad i oni čiji roditelji nisu glumci ulaze u tu profesiju po nekoj imaginarnoj inerciji, bez pravih unutarnjih motiva. Petrin motiv je toliko jak da može izdržati sva podmetanja koja uopće nisu bezazlena. Ali to je hod po vatri, sedmerostruko teži, moraš trpjeti nepravedne kritike kao odjek rata oko glupe i svima privlačne fotelje, gdje otpada sve lažno koji na kraju proizvede sjajnu glumačku keramiku. Petra je pri kraju toga procesa”, zaključio je Svrtan.

I Petrina majka Nina Erak, glumica Satiričkog kazališta Kerempuh, sretna je jer joj nikad nije nametala svoje puteve, nego je Petra sama izabrala. Kad su zli jezici u pitanju, Nina Erak kazala je da su ju i ona i Petrin otac Boris pripremili na to da će takvih tračeva biti i ona je vrlo spremno i zrelo ušla u tu priču koja će je pratiti cijeli život.

“Ona je vrlo marljiva i vrijedna studentica pete godine Akademije, a njezini rezultati vide se i vidjet će se na sceni. Drago mi je da je završila i muzičku školu i da se tamo naučila vrhunskoj disciplini i što znači imati ‘zicflajš’ – u glazbi bez svakodnevnog vježbanja nema rezultata, a tako bi trebalo biti i u glumi. Pomogla sam joj utoliko što smo razgovarale, gledale predstave te sam je uputila što treba čitati i na što treba obratiti pažnju – nekoliko puta poslušala sam materijal koji je spremala za prijemni i davala joj vrlo objektivne i kritičke savjete jer u našoj obitelji nema maženja, vrlo smo iskreni. Rekla sam joj da se mora vrhunski spremiti za prijemni, a kako nije mogla ići na prijemni pod pseudonimom, svi su znali čija je kći”, govori Nina Erak koja smatra da profesori na prijamnom ispitu imaju vrlo težak zadatak – selekcija je vrlo stroga, prima se vrlo malo studenata, a svakom od njih se profesori posvećuju pojedinačno, podjednako djeci poznatih i nepoznatih. Na kraju prolazi osobnost, iskrenost i potencijal za glumu, neovisno o imenu i prezimenu.

“Ne mislim da im je lakše, mladi ljudi su danas tako svestrani i imaju izražene osobnosti, zaigrani su i zainteresirani – svačija osobnost može doći do izražaja, ne moraš zato biti dijete poznatih, na sceni se svi osjećamo jednako”, zaključila je Nina Erak.

Njihova Petra Svrtan jedna je od najtalentiranijih studentica glume koja iza sebe već ima velikih uspjeha, a nije još ni diplomirala. Nedavno je zabljesnula na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta, pokazavši ne samo glumački već i plesački i pjevački ali i zabavljački talent. Svojim apsolutno najvećim uspjehom dosad smatra upis na Akademiju jer je prijemni bio višednevno stresno, suludo i “svemirsko” iskustvo i Akademija upisuje samo dvanaest ljudi tako da je to bilo vrlo neizvjesno.

“Drugi moj veliki uspjeh bila je dekanova nagrada za ulogu Nine Zarječnaje u režijskom ispitu Tamare Damjanović ‘Proletio je tihi anđeo’, a sljedeći moja prva premijera u profesionalnom životu i rad s Paolom Magellijem na predstavi ‘Žena’ u HNK u Zagrebu te to što me pozvao i u sljedeću njegovu predstavu ‘Ponovno ujedinjenje dviju Koreja’, a i sudjelovanje u velikoj predstavi Ivice Boban ‘Viktorija od neprijatelja’ ovo ljeto na Dubrovačkim ljetnim igrama”, govori Petra Svrtan. Ona se za glumu odlučila, kazala je, takoreći “pet do dvanaest” jer se u djetinjstvu bavila glazbom. Njezina intuicija progovorila je u četvrtom razredu gimnazije, kad je iz dubine duše izletjela čvrsta odluka – želi biti glumica.

“Svima je to bio šok, pa i mojim roditeljima jer zbog zauzetosti muzičkom školom nisam stigla sudjelovati u dramskim grupama, samo sam stigla gledati predstave i u kazalištu se napajati čarolijom koja je u meni dodatno potvrdila odluku. Cijelo vrijeme ta želja čučala je u meni i sazrela je u strast baš u pravom trenutku – sad se ta strast još i više rasplamsala. Roditelji su bili najprije šokirani, pokušavali su me i odvratiti, ali samo kao neka razumska vertikala – i oni se bave tim poslom i znaju kako je to ‘kruh sa sedam kora’. Ubrzo su se pomirili s mojom odlukom jer sam ja prava horoskopska bikica – kad odlučim, tjeram glavom i kroz beton te smo se svi zajedno opustili kad su krenule pripreme i s mojim prolaskom na prijemnom smo svi odahnuli i okrenuli novu životnu stranicu”, govori Petra Svrtan koja se na samom početku studija, priznala je, osjećala djelomično nesigurno zbog činjenice da je kći poznatih glumaca, a to je trajalo dok se nije potvrdila kao individualka u tom poslu.

“Ta nesigurnost dolazila je isključivo od moje potrebe da me ljudi dožive kao osobu i glumicu neovisno o imenu koje nosim i koje ću uvijek nositi. Kolege i profesori nikad mi nisu dali nijedan negativni komentar, a moje etabliranje u akademskoj zajednici krenulo je već na prvoj godini kad su se na sceni pokazali prvi rezultati, samo sam nastavila raditi na sebi i dosad uspjela izgraditi reputaciju na Akademiji. Na takve stvari se ne obazirem jer sam optimist i idealist, takvih priča i skepsi će uvijek biti, a ja ću na njih uvijek odgovarati svojim radom i predanošću za koje vjerujem da se naposljetku uvijek isplate”, zaključila je Petra Svrtan.

‘Mom sinu Filipu Vidoviću prezime nimalo ne pomaže, ali istina je da u glumištu ima nepotizma i da se preko noći bez ikakve biografije postaje član ansambla’, kaže Gordana Gadžić

Njezino mišljenje dijeli i Buga Marija Šimić, 24-godišnja operna pjevačica koja je diplomirala na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, a trenutačno je na specijaliziranom magisteriju za operu u Švicarskoj. Kći je redatelja i glumca Ivice Šimića i glumice Vitomire Lončar koja već sad iza sebe ima vrlo uspješne nastupe.

“Scena je uvijek bila moje najdraže mjesto, tamo se uvijek osjećam najbolje, najsretnije, to je vjerojatno povezano s tim da sam se još kao mala smjela igrati na sceni, ako sam napisala sve zadaće, i tamo sam se uvijek osjećala najslobodnije, koliko god to zvučalo kao kliše. Pjevanje je onda došlo naknadno, ali odabir scene za mene bila je jedina prava mogućnost. Sve ostalo činilo mi se polovičnim, blijedo naspram profesije izvođača. Mislim da je kazalište kao droga, jednom kad se popnete na tu pozornicu, skoro je nemoguće željeti išta drugo nego tamo stajati non stop. Barem meni”, kazala je za Nacional Buga Marija Šimić. Kad su zli komentari u pitanju, imala je loših iskustava.

“Mi smo mala sredina, umjetnička sredina još je manja i ako odrastate u njoj naravno da vas svi znaju. Diralo me kada sam bila u toj situaciji, većinom kada se o tome govorilo u negativnom kontekstu, pogotovo ljudi izvan situacije. Ono što me najviše dira sada je shvaćanje da bih vjerojatno više napredovala da nisam bila dijete ljudi koje svi znaju. Ta privilegija u akademskom okruženju zapravo donosi malo dobrih stvari, iako nitko za to nije kriv, kad znate nekoga od rođenja i oni vas znaju i prije nego što ste se rodili, odnos ne može biti nepristran. To je normalno. Uvijek vam je stalo, sada pokušavam obraćati manje pažnje na to, od kako sam otišla manje se priča pa je onda naravno i lakše. Ne znam hoću li ikad doći do stupnja da me nije briga, vjerojatno ne, ali mislim da sam sada na dobrom putu da se odvojim od tog statusa nečije ‘male’ pa me onda možda neće imati što dirati”, navodi Buga Marija Šimić.

Filip Vidović, sin legendarnoga glumca Ivice Vidovića i glumice Gordane Gadžić, u kazalištu je napravio već nekoliko uloga, u predstavama “Talijanski slamnati šešir” (Kazalište Komedija), “Moja nuklearna ljubav” (Teatar Rugantino) “Tonkica Palonkica” i “Ezopove basne” (Kazalište žar ptica), “Petar Pan” (ZKM) i “Tri sestre” (Gavella). Trenutačno je na probama “Ciganina, ali najljepšeg” u HNK i igra glavnu ulogu, što smatra najznačajnijim poslom koji je dosad dobio. Kaže da je njegov susret s glumom bio slučajan, ali samo naizgled jer ipak je odrastao u tom okruženju.

“Tata je počinjao probe za predstavu ‘Play Beckett’ u Kazalištu Ulysses, bio sam s njim na probi, valjda me nije imao tko čuvati i kako je njima trebao dječak mojih godina, Rade Šerbedžija pitao je tatu: ‘A da uzmemo Filipa?’. Nije mi to bila baš neka fora u početku. No onda sam se ipak zarazio kazalištem. Nakon tog iskustva upisao sam se u ZKM-ovo učilište, potom je uslijedila Akademija i evo me sad sam tu. Scena je prirodno okruženje mojih roditelja, ali me oni nisu opterećivali svojim poslom. Bili su vrlo vrijedni, tate sada više nema, mama i dalje puno radi, ali sve ono što prati glumački posao, poput intervjua, naslovnica, prepoznavanja na ulici, u našem je domu bilo nevidljivo. Ja sam baš sretan što su oni takvi”, govori za Nacional Vidović koji je kazao da nije imao negativnih iskustava na upisu na ADU ili nakon toga. Prirodno je, smatra on, kad vas ljudi ponekad povezuju s roditeljima, ali misli da ga njegovi profesori ipak nisu gledali tim očima.

Njegova majka Gordana Gadžić prepoznala je dar svoga sina. Tvrdi da bez lažne skromnosti i kao prilično kritičan roditelj može reći da je on izuzetno darovit dečko pa nije imala nikakve argumente da ga odgovara od puta koji je izabrao.

“E, sad, jesam li sretna? Nisam najsretnija, svom bih djetetu poželjela sigurniji put. Posebno danas kada živimo u lošem društvenom okruženju, bez vrijednosnih kriterija. Glumište je oduvijek bilo zvjerinjak, ali je današnja situacija jedan potpuni kaos. O tome bi se dalo dosta govoriti, ovo nije ta prilika…”, kazala je Gordana Gadžić i otkrila iskustva s nepotizmom kad je njezin sin u pitanju. Kako kaže, danas ima puno nepotizma u hrvatskom glumištu, već smo godinama svjedoci kako se preko noći bez ikakve biografije postaje član nekog kazališnog ansambla.

“Što se Filipa i naše obitelji tiče, situacija je ekstremno netipična. Njemu prezime ni na koji način ne pomaže. Sve što mu je dosad ponuđeno u raznim kazalištima, isključivo je njegova zasluga. Često je uloge dobivao na audiciji, što je slučaj i s ovom veličanstvenom ulogom Sandija u ‘Ciganinu, ali najljepšem’ u HNK. Jedino je u Rugantinu, teatru njegovih roditelja, dobio ulogu ‘preko veze’, što je sudeći po kritikama i komentarima publike potpuno opravdao. Ja ću rado nastaviti s tom vrstom nepotizma”, govori glumica i prisjeća se da je Filip šest ili sedam godina pohađao dramske radionice u ZKM-ovu učilištu gdje je mogao razvijati svoj dar, stjecati iskustvo i sigurnost, osloboditi svoje potencijale.

“Ali ono što današnje vrijeme čini specifičnim je da se u kazališta ulazi po partijskoj, klijentelističkoj i rođačkoj liniji, neovisno o tome čime se bave roditelji tih mladih ljudi. Na sreću, u konačnici, na sceni ne možete opstati ni uspjeti bez potvrde publike. I na sreću, ostaju neki filmovi i vi u njima, što vam nitko ne može oduzeti. Želim Filipu vrijednih uloga u kazalištu, ali posebno na filmu. U Hrvatskoj je danas film u velikom usponu, ima divnih filmskih režisera, prilično zdravo postavljen sustav za hrvatske prilike. Sigurna sam da Filip kao filmsko lice ima veliki potencijal”, zaključila je Gordana Gadžić.

Kristijan Ugrina, glumac Zagrebačkog kazališta mladih koji je kao desetogodišnji klinac krenuo na Učilište u tom kazalištu i ostao u njemu, danas je otac dvjema djevojčicama koje nastavljaju njegovim stopama. Korana je nakon godina provedenih u Učilištu danas studentica druge godine glume na ADU, a devetogodišnja Marijeta pohađa Učilište, a već igra i u predstavi “Zdrav i čist dom, to je baš po mom”.

“Kažu da jabuka ne pada daleko od stabla pa je po tome valjda bilo očekivano i to da mi djeca krenu mojim stopama. Korana je eto zaglibila do grla, no Marijeta još ima šanse da se zasiti kazališta do studija jer je tek treći razred osnovne škole. Korana, sin Kosta Kai i Marijeta krenuli su u učilište od prvog razreda osnovne škole jer se prije toga ni ne može. Kosta Kai sa svojom 21 godinom još uvijek ide u učilište. Marijeta je, nažalost, morala odustati jer je krenula u muzičku školu pa joj kolidiraju termini, no to se možda i promijeni pa će sigurno nastaviti, a Korana nema vremena za učilište zbog Akademije, u protivnom bi sigurno i dalje išla. Što se mene tiče, ja sada vodim dramske radionice za Udrugu Praktikum, ali i na svojim ljetnim festivalima Mali grad Faros, Mali grad Jolha i Mali grad Vallum, a pokušavam dobiti prostor od grada Zagreba da pokrenem i Mali grad Agram”, govori Ugrina koji se, kazao je, nikad nije susreo s bilo kakvim lošim komentarima o kćeri jer ona nije ni prva niti zadnja koja je glumačko dijete i bavi se glumom. Pri upisu na Akademiju, objasnio je, nemoguće je imati vezu jer vas ocjenjuje komisija od 12 članova, a za upis je potrebna dvotrećinska većina pa bi kandidat morao imati osam “veza”.

“A i kakav bih ja to otac bio da pokušam upisati dijete ako stručnjaci misle da ona nije za to. Sutra će to onda misliti i režiseri i publika pa neće imati posla i biti nesretna. Meni je Korana odlična, ali sam svjestan i svoje subjektivnosti. Pomogao sam joj utoliko da sam ju spremao za prijemni, ali sam zbog svoje subjektivnosti zamolio još nekolicinu kolega da ju preslušaju i, eto, svi su ju pohvalili. Što se dokazivanja tiče sigurno je pod povećalom kod kolega i publike, ali mislim da to može biti samo prednost ako vrijedi, a ako ne vrijedi nema joj pomoći”, priča glumac. Njegova mlađa kći Marijeta voli tatine domišljate i zabavne radionice i kad odraste želi biti zvijezda ZeKaeM-a. Starija, Korana, stopama svojih roditelja Kristijana Ugrine i majke Ksenije Marinković, prvakinje Drame HNK u Zagrebu, krenula je zato što, kazala je, oni tako odlično koračaju. O tome je intenzivno razmišljala od djetinjstva jer je odrasla s njima u kazalištu, pa je na kraju “uzelo i nju”. Pokušali su je, kazala je, odgovoriti od glume, ali su na kraju morali biti sretni kad su vidjeli da nema drugog izbora. S Marijetom i Kristijanom Ugrinom igra i Mislav Mirković, devetogodišnji sin glumca Marija Mirkovića koji je kao dijete počeo u učilištu a i danas ga, nakon tri i pol desetljeća od emitiranja prve epizode legendarnih “Smogovaca”, pamte kao Cobru Vrageca. Osim Mislava, i Marijeva dvije godine starija kći Marina polaznica je učilišta iako, kako kaže Mario, u početku nisu baš “šmekali” kazalište.

“Nisu pokazivali interes za to, više ih je zanimao ples, muzička škola, takve stvari. Ali kako sam ih ja stalno vodio sa sobom na posao jer ih nije imao tko čuvati, valjda su se u to vrijeme inficirali kazalištem i prije dvije godine krenuli u učilište. Tako je i mene mama odvela u Pionirsko kazalište gdje je ona sa svojom braćom išla na tečajeve, a danas moja djeca idu u istu zgradu, nevjerojatno. Moja djeca zapravo se još igraju isto kao što sam se i ja igrao, a društvo je apsolutno bolje u kazalištu nego u školi”, govori Mario Mirković.

Sad već na svojoj djeci primjećuju stalnu želju da borave na sceni i kad god je neka predstava u školi, tamo su i oni.

“Ja bih ih podržavao u svemu za što se odluče, a predivno mi je da su u mom fahu jer je meni kazalište toliko toga lijepoga dalo da ništa manje ne očekujem i kad su oni u pitanju. Gluma je najbolji posao na svijetu i ako krenu mojim stopama, bit će im super. Već imamo rasprave doma o tome kako koji redatelj radi. Danas je to sve puno brže, klinci puno brže ‘kopčaju’, nama je trebalo puno duže. Mislim da je presudila činjenica da su provodili puno vremena iza scene i to što su vidjeli da je u kazalištu uvijek dobra atmosfera. Objasnio sam im da nije uvijek med i mlijeko, ali zagrizli su svejedno”, ispričao je Mirković koji, naravno, ne može objektivno suditi o talentu svoje djece. Ali vidi po reakcijama drugih da je talent neosporan, a vidi i kako plijene pažnju, što je za glumce jako pozitivno.

Nevjerojatno je to da su danas zajedno na sceni njegov Mislav i Marijeta Ugrina u predstavi koju je Kiki režirao a Mario radio glazbu. Osim toga, Mislav igra i u Kraševim predstavama za Božić.

“Višestruko su mi djeca talentirana, nisu samo u glumi već i u plesu i glazbi. Imam studio u kojem radim glazbu i kad radim glazbu za predstave, oni su mi najbolji kritičari. Ako čujem da pjevuše songove, znam da će biti dobro. Snimaju mi i vokale ako trebam, ali nekako se to očekivalo jer su zbilja stalno u tome”, zaključio je Mirković koji će ih, neovisno o tome čime će se baviti, svejedno podržavati. Unatoč svim predrasudama, zločestim komentarima i navodnim poslovima “preko veze”, talent koji djeca poznatih roditelja imaju izdvojit će ih iz mase, a ne njihovo prezime. Jer na kraju talent presuđuje i publika će reći što misli o njima.