Objavljeno u Nacionalu br. 784, 23. studeni 2010.

Hrvatski filmaši sve se više povode za svjetskim trendom ekranizacija hitromana, pritom često angažirajući autore tih bestselera za proces filmske adaptacije; zbog toga su se brojni suvremeni hrvatski pisci u zadnje vrijeme nametnuli i kao uspješni scenaristi

“Ovih su dana h r v a t s k i autori filmova prvi put nakon 20 godina imali priliku dobiti sredstva za razvoj filmskih scenarija, u iznosu od 35.000 kuna svaki. Rezultati tog natječaja Hrvatskog vizualnog centra, objavljenog početkom studenog, pokazali su da se u hrvatskoj kinematografiji posljednjih godina sve jasnije zapaža novi trend – ekranizacije hrvatske suvremene proze.

NAKON USPJEŠNIH adaptacija književnih hitova kao što su “Što je muškarac bez brkova”, “Karaula”, “Kino Lika”, “Buick Rivera” i “Metastaze”, niz se nastavlja: uhodani tandem Rajko Grlić i Ante Tomić već rade na scenariju za novi film “Poskokova Draga” prema posljednjem Tomićevu romanu “Čudo u Poskokovoj Dragi”, redatelj Ivan Salaj ekranizirat će hit Renata Baretića “Osmi povjerenik”, redatelj Dario Juričan želi napraviti film po romanu Drage Glamuzine “Tri”, mlada književnica Ivana Simić Bodrožić u suradnji s poznatom sarajevskom redateljicom Jasmilom Žbanić počinje raditi na adaptaciji vlastite knjige “Hotel Zagorje”, dramaturginja Tena Štivičić piše scenarij za film koji će se temeljiti na njezinu istoimenom dramskom tekstu “Dvije”.

Uskoro završava sa snimanjem i jedan drugi film, “Koko i duhovi”, koji Danijel Kušan režira prema istoimenoj knjizi svog oca Ivana Kušana, a sredstva HAVC-a dobila je i mlada redateljica Hana Jušić za scenarij filma “Zagonetni dječak”, koji će također biti snimljen po Kušanovu romanu. Sve to upućuje na sljedeće: ili se hrvatski filmaši povode za svjetskim trendom ekranizacija hit-romana, što im već unaprijed garantira medijsku pozornost i gledateljstvo zainteresirano za samu knjigu, ili se hrvatska literatura u zadnjih 10 godina drastično promijenila. Rajko Grlić, redatelj koji se ekranizacijama suvremenih romana bavi još od ’80-ih godina, smatra da se radi o ovom drugom:

“DO POJAVE tzv. FAK-a, odnosno mladih hrvatskih književnika, ekranizacija romana je bilo vrlo malo jer literatura do ’90-ih nije pridavala pretjeranu pozornost priči i likovima. Više se bavila idejama, esejistikom, nego samom naracijom. Pojavom pisaca poput Tomića, Jergovića, Ferića, Dežulovića i Pavičića počele su se događati ekranizacije. To je generacija koja je odgojena na rocku, koja je odjednom počela pričati priče. Ujedno je to i prva generacija koja je rasla s filmom, njoj je vizualna priča nešto strašno blisko. Osim toga, film je ’90-ih bio pod apsolutnom kontrolom. Nakon ’90-ih političari su shvatili da im film ne može ni pomoći ni odmoći, pa su ga pustili na miru. No film je do tada već otjerao publiku iz kina, a paralelno je književnost cijelo vrijeme mogla slobodno govoriti o svemu i književnici su postali zvijezde. Tako je i danas, jer za promjenu takvih stvari treba proći 20 godina.”

NJEGOVA PRVA ekranizacija bio je film “Štefica Cvek u raljama života”, nastao po romanu Dubravke Ugrešić. Roman je, kaže, uzeo samo kao početnu priču na temelju koje je radnju gradio dalje, što i inače radi kad je o ekranizacijama riječ. Od tada do danas ekranizirao je još tri romana, po istom principu. S autorima romana je, priča, uvijek u početku imao istih problema: “Da bi se ekraniziralo književno djelo, prvo ga se mora potpuno ‘rašarafiti’, da vidite što mu je struktura i što od svega toga može u novo agregatno stanje zvano film. Zato je prva reakcija svih autora po čijim sam knjigama radio filmove bila jednaka: ‘Radi što hoćeš, sve ću ti potpisati, samo nemoj mene u to miješati.’ Za pisca je vrlo prirodna takva reakcija, jer on ne želi ponovo sudjelovati u stvaranju nečega što je već stvorio. Osim toga, pisanje romana je dug i bolan proces i nitko ne želi natrag u te vode. Problem je kod pisca i probiti taj osjećaj da je scenarij samo prolazna forma koja se radi u 7-10 verzija, da nakon toga slijede još dvije ruke pričanja – snimanje i montaža, da je on samo dio nečega, a ne kompletni autor.

UZA SVE TO, u tome nema ni novca, tako da je jako malo pisaca kod nas u to uključeno. Međutim, ja sam ih uvijek pridobio tako što bih napravio prvu verziju, što je za njih najbolniji moment. To bi ih dosad uvijek zaintrigiralo, jer je njihovo djelo time dobilo sasvim novu strukturu i otvorilo mogućnost za novom igrom s istom temom. Tako je bilo i s Dubravkom Ugrešić koja je kategorički odbijala sudjelovati, i s Borislavom Pekićem, i prvi put s Antom Tomićem. Na kraju sam sa svima njima sasvim lijepo surađivao.” “Ušao sam nevoljko u taj posao, jer me scenariji osobito ne zanimaju”, priča Ante Tomić. “Za novine danas napišeš, sutra izađe, a preksutra se više i ne sjećaš teksta. Film je prevelika zafrkancija, ako mene pitate, u kojoj ovisiš o puno ljudi, od kojih ti se baš svi i ne moraju sviđati. Redatelj, producent, glumci, scenografi, kostimografi, šminkerice… stvar zahtijeva previše raznorodnih talenata da bi uspjela. Nekome se može svidjeti ta vreva, no ja se osjećam nesigurno u njoj. Sa svakim novim čovjekom što se uključuje u posao u meni, optimistu, samo raste strah da će finalni proizvod ispasti sranje. Zato su mi drage novine i knjige, tamo sam ja jedini i gazda i sluga, sam sebi odgovoran i za uspjeh i za neuspjeh napisanog.”

ZBOG ČEGA je ipak pristao kad mu je Grlić prvi put predložio suradnju, Tomić kaže: “Naravno, bio sam impresioniran osobom redatelja. Kad je on snimio ‘Samo jednom se ljubi’, ja nisam smio ni pogledati cijeli film. Čim bi Vladici Milosavljević ispala sisa, mene bi zlikovci otjerali u drugu sobu. Rajko Grlić bio je moj mladenački idol čije sam filmove silno volio, osobito ‘Čarugu’, remek-djelo što je na nesreću, u doba kada se pojavilo, bilo čestitije od svoje publike. I sad Grlić, onaj Grlić, želio bi ekranizirati moj roman. Hej! Ali to opet nije dostatno da me motivira da sedam ili osam puta, ne pamtim više koliko je verzija scenarija bilo, pišem jednu jedinu priču. Kako to Rajko svaki put dobije od mene, časti mi, ne bih vam znao kazati. Nisam sasvim siguran, ali mislim da se to što on radi tehnički zove bijela magija. Vještina je zapanjujuća, posebno kada imate zakletog neradnika kao što sam ja.”

NAKON “KARAULE”, prvog filma za koji su skupa radili scenarij nastao prema Tomićevoj knjizi “Ništa nas ne smije iznenaditi”, Grlić i Tomić se više ne razdvajaju. Skupa su radili scenarij i za posljednji Grlićev film “Neka ostane među nama”, a ekranizaciju “Čuda u Poskokovoj Dragi” imaju u planu već godinu dana. “To je samo stvar slaganja karaktera”, kaže Grlić. “Uživamo raditi skupa i sve više nas upravo taj proces veseli.” Poput Tomića, na prvu je jednako reagirao i Renato Baretić kad su mu se javili vlasnik produkcijske kuće Olimp Marijo Vukadin i redatelj Ivan Salaj s idejom da naprave film po njegovu “Osmom povjereniku”. No on je pri tome i ostao.

“‘OSMI POVJERENIK’ se ne može napraviti kao film bez dramatičnih promjena u priči, ali bih ga mogao vidjeti kao TV seriju u 6-8 nastavaka. Prodao sam momcima prava na četiri godine za film ili seriju, uz dogovor da ja ne moram raditi na scenariju. Kad redatelji rade film po nečijem romanu, uvijek žele napraviti još nešto od toga, ne samo preslikati roman. Meni bi bilo bez veze da nekom drugom radim svoju priču na neki drugi način, koji se njemu sviđa, a meni možda i ne. Pa smo to riješili ovako, za nevelike novce. To se sve odvilo prije dvije godine i stvarno mi se nisu javili od onda, nisam ni znao da su dobili novac na natječaju.” Ne strahuje od toga kako će film ispasti, s obzirom na to da nema veze s projektom. Upravo to bi se dogodilo, ističe, da se uključio. Za njega će to biti jedna od brojnih interpretacija knjige, a smatra da generalno adaptacije knjiga ne uspijevaju – pogotovo kod publike koja je prvo pročitala ili zavoljela knjigu. Baretić je dosad radio na dva scenarija, jedan za TV seriju “Novo doba”, a drugi za film “Što je muškarac bez brkova” s Ivicom Ivaniševićem i Antom Tomićem. Oba projekta režirao je Hrvoje Hribar, a rad na scenariju protekao je, kaže Baretić, “uz puno krasnih kreativnih svađa”, koje su na momente bile toliko bučne da su susjedi pozvali policiju. Nakon toga shvatio je da, kad je riječ o pisanju, nije za timski rad. U fazi pretprodukcije je još jedan film koji se snima prema njegovu romanu “Pričaj mi o njoj”, a radi ga mlada redateljica Sara Hribar.

MEĐUTIM, NEMAJU svi pisci takve zadrške. Ivana Simić Bodrožić, autorica hit-romana “Hotel Zagorje” koji govori o sedam godina progonstva djevojčice iz Vukovara, rad na scenariju po vlastitoj priči iščekuje s nestrpljenjem. To više jer će na scenariju raditi s uspješnom sarajevskom redateljicom Jasmilom Žbanić, dobitnicom Zlatnog medvjeda na Berlinaleu. Nije još sigurno hoće li ga ona i režirati, s obzirom na druge projekte DRAGO GLAMUZINA, glavni urednik izdavačke kuće Profil, autorska prava za svoj prvi roman ‘Tri’ prodao je redatelju Dariju Juričanu, koji je ujedno i koscenarist tog filma (desno) koje ima u planu, ali na njezinu inicijativu na scenariju počinju raditi zajedno. Autorska prava otkupila je producentska kuća Produkcija Živa Leona Lučeva, koja blisko surađuje s Jasmilom Žbanić.

“OD KADA SAM počela dobivati ponude da se napravi film po mom romanu, maštam o tome da to radi Jasmila. Nisam se o tome ni usudila misliti, ali mi ona savršeno odgovara po senzibilitetu, a da ne govorim po svemu što je radila prije. Imamo sličnu priču što se rata tiče, sličan background i sličnu energiju. Odmaknula sam se od ideje da se radi o mom romanu i na film gledam kao na neku sasvim drugu, novu priču. Zato sam i toliko znatiželjna u što će izrasti.” Scenaristički posao, priča, nije još nikad radila, zbog čega se veseli što će moći učiti od nekog s toliko iskustva. Na to gleda i kao na otvaranje mogućnosti da se uz prozu počne baviti i pisanjem scenarija. “Od književnosti se u Hrvatskoj zaista ne može živjeti, a u filmu su odnosi ipak nešto drukčiji. Za pisce se i dalje smatra da pišu zato što to vole i ne očekuju da će nešto zaraditi. U filmu je ipak malo drugačije.” Kaže da se iznosi, kad je o prodaji autorskih prava riječ, u Hrvatskoj kreću između 30.000 i 70.000 kuna, s tim da se pola isplaćuje pri potpisivanju ugovora, a druga polovina kad film krene s realizacijom. Zanimljivo je da većina autora tvrdi kako ne znaju koliko drugi pisci cijene svoje romane te da su iznos pri prodaji prava rekli otprilike, ne raspitujući se prethodno.

“U USPOREDBI s troškovima cijelog filma, to je sićušan novac koji sam dobio. Možda sam trebao tražiti više jer su mi tako brzo pružili ruku da sam odmah zažalio što nisam tražio više”, priča Baretić. Jedan od takvih je i Drago Glamuzina, čiji prvi roman “Tri” želi ekranizirati redatelj Dario Juričan, koji je ujedno i koscenarist. “Nisam se previše raspitivao o tome, sve se temeljilo na povjerenju. Dogovorili smo se i za nekakav postotak, iako moram priznati da se više i ne sjećam koliki. Bio mi je najvažniji njegov entuzijazam i nemam pojma kako to drugi autori rješavaju. No honorari za pisanje scenarija definitivno su veći od honorara koji se mogu dobiti od izdavača za roman.”

UPRAVO JE TO razlog zbog kojeg se neki autori prihvate rada na scenariju. No trenutačna praksa da redatelj radi na scenariju u suradnji s autorom češće je posljedica nedostatka profesionalnih scenarista u Hrvatskoj kad je o filmu riječ. Posljedica toga je takva simbioza redatelja i pisaca, kaže Glamuzina. “Redatelj nije pisac i treba mu autorovo iskustvo, a piscu fali vizija kako to u konačnici treba izgledati, što zna redatelj. Međutim, ideja ovog natječaja i jest bila da se potakne scenarističko zanimanje.” Isto misli i Rajko Grlić: “Hrvatska nikad nije imala profesionalnih scenarista, ne postoji ni tržište scenarija. Nitko se ne želi upuštati u pisanje scenarija, jer se boje da će proći 10 ili 20 godina dok se film ne realizira i nitko za to nema strpljenja. Dok je god film kod nas na ovom nivou, uvijek će biti više ekranizacija knjiga u nedostatku originalnih scenarija. Ipak, ovakav je natječaj početak transformacije toga. Bez ovakvih natječaja nema kinematografije, on je ogroman znak da se netko brine o procesu nastanka filma, a ne daje samo odgovor ima li ili nema novca.” Govoreći o promociji, Glamuzina, inače glavni urednik izdavačke kuće Profil, smatra da je trend ekranizacija suvremene književnosti odličan, i za film, i za književnost.

“SVAKE SE godine pojave dva-tri romana na koje publika odlično reagira i koji budu prodani u 10-20 tisuća primjeraka – što je mnogo brojnija publika od one koja pogleda domaći film u kinu. To je potencijal koji je definitivno šteta ne iskoristiti, jer se pokazalo da su to najgledaniji filmovi. Filmovi po romanima Ante Tomića, zatim ‘Metastaze’, veliki su hitovi bili i u kinu i u kazalištu. Kad netko ide raditi film po, recimo, Tomićevu romanu, točno zna što može očekivati. Isto tako će dobar film potaknuti ljude da pročitaju knjigu; korist je obostrana.” S tim se donekle slaže i Tena Štivičić, spisateljica koja s redateljicom Vesnom Ćudić u Londonu radi na filmskoj adaptaciji svoje drame “Dvije”. Riječ je o drami koja se bavi suvremenim Zagrebom “kroz prizmu mladih žena koje su stasale u ‘90-ima”, koja je već postavljana i u kazalištu. “Sigurno je da hitovi u knjižarama do neke mjere nagovještavaju hit u kinima, a ovo je vrijeme kad se histerično traga za hitovima. Ali u biti, mislim da se jednostavno radi o tome da i knjige i filmovi koje ljudi vole imaju jednu zajedničku stvar, a to je da pričaju priče. Zanimljive, intrigantne, duhovite, potresne priče, ispričane na način koji drži našu pozornost. Pritom nije uopće bitno kome to više ide na ruku i tko koga stvara zvijezdom – to je samo nuspojava stvaranja.”