Objavljeno u Nacionalu br. 627, 19. studeni 2007.

SVE VEĆA POPULARNOST biljara u Zagrebu, gdje je zadnjih godina otvoreno desetak novih klubova, kulminirat će u skorom otvaranju najvećeg biljarskog kluba u Hrvatskoj na 850 m2, s čak 18 profesionalnih stolova za igru

Ako je suditi po broju velikih biljarskih klubova koji su u protekle dvije godine otvoreni u glavnom gradu, ovaj je sport postao jedna od omiljenih vrsta zabave i rekreacije. Dok prije petnaestak godina u cijeloj državi nije postojala ni jedna jedina devetka, kako se naziva profesionalni biljarski stol, danas ih samo u Zagrebu ima nekoliko desetaka. Svi se oni nalaze u novootvorenim biljarskim klubovima koje su sve odreda pokrenuli iskusni igrači biljara ili osobe usko vezane uz ovaj sport. Trend je započeo 2005. godine otvaranjem kluba Mosconi u Folnegovićevoj ulici nakon kojeg su redom otvarani klubovi Balabushka u Šubićevoj, Manila u Dubravi, a potom i 8ball u Sesvetama te Metalac na Trgu sportova. Uz njih, za mjesec dana u Zagrebu će biti otvoren i najveći biljarski klub u Hrvatskoj u kojem će se na prostoru od 850 kvadrata naći čak 18 natjecateljskih stolova za ovu igru.

Slična se stvar događa i u drugim većim hrvatskim gradovima, što je najbolji dokaz kako je biljar izazvao veliki interes i postao toliko popularan da se stvorila situacija u kojoj bi se postepeno biljar mogao pretvoriti i u unosan biznis. U ozbiljnim biljarskim klubovima, uz one koji se već godinama zagriženo bave tim sportom, biljar danas igraju i biznismeni, glazbenici i sportaši, osobito nogometaši poput Zvonimira Bobana, Roberta Prosinečkog ili pak Ivana Turine i Jerka Leke koji su i sami postali suvlasnici biljarskih klubova. Jednako tako, za biljarskim stolovima nađu se i djeca, a više nije rijedak ni prizor da svoje sinove biljarskoj vještini u klubovima podučavaju njihovi očevi. Sve to jasno ukazuje na činjenicu da se, za razliku od nekadašnjih vremena, biljar prestalo doživljavati kao kavansku razbibrigu koju u zadimljenim kafićima negdje na periferiji igraju kockari, alkoholičari i slične “barabe”.

Takvu situaciju u poslovnom je smislu prvi odlučio iskoristiti Ivica Putnik. Činjenica da je baš taj 35-godišnjak pionir u pokretanju privatnog biznisa vezanog za biljar, ljude iz biljarske branše nije začudila, jer Putnik već dugi niz godina slovi za najboljeg igrača biljara u Hrvatskoj. Riječ je o čovjeku koji još od svojih tinejdžerskih dana putuje na međunarodne biljarske turnire, pa je tako do danas obišao gotovo cijeli svijet. Najimpresivniji podatak u Putnikovoj biljarskoj karijeri je činjenica da je za biljarskim stolom uspio pobijediti i najboljeg biljaristu svih vremena – Filipinca Efrena Reyesa. Upravo je Putnik 2005. godine u Folnegovićevoj ulici u Zagrebu otvorio Mosconi – prvi ozbiljni biljarski klub u Hrvatskoj, čija je stalna popunjenost ubrzo i druge biljariste potaknula da svoj omiljeni sport i način života pretvore u privatni biznis. Ivica Putnik danas o tome kaže:

“Prije tri godine u Zagrebu nije bilo ni jednog ozbiljnog biljarskog kluba. Na putu za Veliku Goricu postojao je klub Divna koji je imao tek tri stola, ali uvjeti u kojima se tamo igralo bili su doista smiješni. Ja sam pak godinama hodao po svijetu isprva igrajući biljar za novac, budući da turnira tada nije ni bilo, pa nisam imao drugog načina za odmjeriti snage s nekim. No zadnjih sam desetak godina stalan igrač na svim pravim međunarodnim natjecanjima. Gdje god sam bio tijekom tih putovanja, nailazio sam na biljarske klubove s deset i više stolova. Sva ta mjesta izgledala su vrhunski, a u njima su sjedili i igrali ljudi svih profila.Vlasnici takvih klubova pričali su mi kako su njihovi klubovi standardna mjesta za druženje, rekreaciju i pristojnu zabavu, te da u njima nema vike, naguravanja ili incidenata”. U tom trenutku, Putnik se, kaže, zapitao zašto takva mjesta ne bi postojala i u Hrvatskoj. I tada je odlučio napraviti pravi biljarski klub gdje roditelji neće imati predrasuda poslati svoje dijete, a poslovnjaci će nakon radnog dana moći u miru odigrati koju partiju. “Nakon dužeg promišljanja sa svojim prijateljem, također biljaristom Florijanom Marićem, odlučio sam u Zagrebu pronaći prigodan prostor. A kako smo se u to vrijeme intenzivno družili s golmanom Dinama Ivanom Turinom, koji također voli biljar, nas smo trojica na koncu i otvorili Mosconi u kojem danas imamo 14 profesionalnih biljarskih stolova i jedan snooker stol”. Klijentelu Putnikova kluba, prvog takve vrste u državi, u početku su, uz biljariste koji se natječu u ligi, ponajviše činili sportaši, i to nogometaši Dinama i košarkaši Cibone. Nije prošlo dugo a u klub su počeli dolaziti i gosti svih drugih profila.

“Mnogo je biznismena koji ovdje dolaze nakon radnog dana iz obližnjih firmi. Jednako tako, mnoge kompanije često za svoje zaposlenike organiziraju i vlastite turnire pa ovdje zakupe šest ili osam stolova i igraju od popodne do kasno na večer i poslije se uvijek ponovo vraćaju. Stalni su nam gosti danas i rekreativci koji nekoliko puta tjedno dođu odigrati koju partiju i pritom povedu i prijatelje i djevojke, a u zadnje vrijeme dosta je i djece”, ispričao je Putnik. On je biljar počeo igrati kao 16-godišnjak u Splitu i Kaštelima u kojima je odrastao i to u doba kad su biljarski stolovi funkcionirali “na žetone”. Nakon mjesec-dva Putnika više nitko od njegovih prijatelja nije mogao dobiti ni u jednoj jedinoj partiji, pa je on uskoro ozbiljno “zagrizao” u tu igru. “Kako sam imao sreće da se u to doba u Omišu i Kaštelima igrao dosta kvalitetan biljar, vikendima sam počeo sudjelovati na tim improviziranim turnirima gdje sam od puno starijih i iskusnijih igrača naučio poteze i trikove kakve prije nisam znao”. Tek je tada Putnik saznao da neki ljudi posjeduju i svoje privatne biljarske štapove, pa je brže bolje i sam nabavio jedan takav. Prve partije s njim odigrao je u jednom, tada ekskluzivnom biljarskom klubu u Splitu, jedinom te vrste u tadašnjoj državi, koji je još tih kasnih 80-ih uvelike nalikovao današnjim profesionalnim klubovima. “Prva pauza u igranju biljara došla je s Domovinskim ratom kada sam tri godine proveo na ratištu. No čim sam se vratio, negdje 1994., ponovno sam se vratio igri i to kada je legendarni Mate Lončar u hotelu Internacional skupio po ondašnjim saznanjima 16 najboljih biljarista u Hrvatskoj. To je bio trenutak kada su se pokrenule prve ideje o uzdizanju ovog sporta na višu razinu, pa se sljedeće godine i održalo prvo prvenstvo Hrvatske.

Od tada se svake godine igraju hrvatska biljarska liga i prvenstva, a od ’97. biljarska reprezentacija Hrvatske prisutna je na svim europskim prvenstvima”. Ivica Putnik sudjelovao je na svakom od njih i do danas je pobijedio sve najbolje europske igrače biljara. No bez premca, Putniku je najslađa pobjeda ona protiv svjetske ikone biljara Efrena Reyesa. Nadigrao ga je rezultatom 8:6 na North American Openu u Las Vegasu – najvećem i najskupljem biljarskom turniru u povijesti, koji se s nagradnim fondom od 2 milijuna dolara odigrao u srpnju pretprošle godine.

Otvaranje Putnikova Mosconija i njegovo uspješno poslovanje ubrzo je poslužilo kao “okidač” za otvaranje drugih sličnih klubova u Zagrebu, što bez sustezanja priznaju i njihovi vlasnici. Nakon što je poslije Mosconija otvoreno još nekoliko klubova, Putnik je shvatio da on kao pionir takvog biznisa mora nastaviti slijediti taj trend kako bi u tom tipu posla ipak zadržao nekadašnju vodeću poziciju. Namjeru je ovoga ljeta i ostvario otvorivši moderan biljarski klub Manila u centru zagrebačke Dubrave, a za kuma kluba proglašen je nogometni reprezentativac Eduardo da Silva, također veliki ljubitelj biljara.

Balabushka je ime drugog velikog biljarskog kluba koji je prošle godine otvoren u Šubićevoj ulici u Zagrebu. Zajednički su ga pokrenuli dugogodišnji igrač biljara, 50-godišnji poduzetnik, nekad narednik Druge gardijske brigade Ivan Sporiš i Miljenko Piršić, zastupnik za prodaju biljarskih stolova i biljarske opreme u Hrvatskoj koji je u taj posao prije 15 godina ušao nakon što je upoznao današnju suprugu, inače vlasnicu biljarskog kluba Divna. U Balabushki se nalazi sedam stolova za biljar, dva snookera, stol za karambol te odvojene prostorije za kartanje i šah. Kao razlog otvaranja kluba, osim rastuće popularnosti biljara, Miljenko Piršić navodi i to što je takav klub savršeno poslužio kao svojevrstan izložbeni prostor za opremu koju prodaje.

“Kako je zadnjih godina biljar doista postao jako popularan, sve se više ljudi interesira i za kupovinu opreme, bilo za lokale bilo za svoje privatne prostore. Stolovi koji se dijele na takozvane osmice, devetke i dvanaestice mogu stajati od nekoliko tisuća kuna do čak sto tisuća eura, a najbolji se proizvode u Americi, Njemačkoj i Italiji. No recimo da jedan dobar turnirski stol stoji nekoliko tisuća eura. Kad je pak riječ o stolovima koje danas ljudi često kupuju za kuće, mogućnosti izrade su različite pa stol možete izraditi od hrastovine, nekog egzotičnog drva ili pak slonovače. Najnoviji su trend stolovi koji na sebi imaju pokretnu ploču, tako da mogu služiti kao stolovi za blagovanje, a potom se lako transformirati u stol za biljar”, ispričao je Piršić. Kada su štapovi za igranje biljara u pitanju, oni, kaže, mogu stajati od dvjestotinjak kuna pa do čak 25 tisuća kuna, koliko se plaća za štapove s posebnim dekoracijama od zlata ili nekih drugih plemenitih metala i materijala.

No Piršić dodaje da se pravi profesionalni štap od egzotičnog drva, koji može trajati desecima godina, može kupiti za oko tisuću eura. Balabushka svojim članovima, kojih je trenutno više od 1000, nudi i povlaštene cijene i mogućnost ulaska u klub u kasnim noćnim satima, a sve te beneficije ostvaruju se pomoću članskih magnetskih kartica.

“Ne radimo to iz želje za nekim elitizmom, već želimo omogućiti našim gostima da kada dođu ovdje znaju da mogu na miru uživati u igri. Člansku iskaznicu može dobiti svatko tko se drži nekih nepisanih pravila, a to je pristojno i uljuđeno ponašanje, neometanje drugih, i sve u svemu neki osnovni bon ton”. Klijentela Balabushke je raznolika. Puno je “ozbiljnijih” gostiju koji nakon nekoliko partija biljara popiju čašu konjaka, zapale dobru cigaru i odu kući. Nekada se u klubu pojave i sa svojim suprugama, a vrlo često su gošće kluba i mlađe djevojke koje ovdje neometano igraju jer znaju da zbog pravila ponašanja u klubu neće biti nikakvih dobacivanja.

Klub Metalac u zagrebačkom Domu sportova posljednji je u nizu novootvorenih biljarskih klubova u Zagrebu. Prije dva tjedna otvorio ga je Zdravko Mamić, predsjednik Hrvatskog biljarskog saveza, dugogodišnji ugostitelj koji taj posao već 20 godina veže uz biljar. Mamić je, naime, vlasnik nekadašnjeg kluba M u Ilici 17, igraonice koja je u vrijeme kada u državi nisu ni postojali profesionalni biljarski stolovi stekla gotovo kultni status. U takvu vrst posla Mamić, inače profesor tjelesnog odgoja, upustio se, kaže, zato što nakon završenog fakulteta nije mogao naći posao u struci. Tada je, prisjeća se, prvo kupio fliper i davao ga u najam da bi na koncu pokrenuo klub M koji je nakon 20 godina preseljen na Trg sportova, gdje je napokon prerastao u pravi biljarski klub s profesionalnim, natjecateljskim stolovima za biljar. “Profesionalnih biljarskih stolova prije šest-sedam godina u cijeloj je državi bilo tek desetak. Danas ih je više od 400. To pokazuje koliko se povećala fluktuacija onih koji se natjecateljski ili tek rekreativno bave biljarom. Osim toga danas u Hrvatskoj postoji 400 registriranih igrača biljara, od kojih četrdesetak juniora i desetak žena. Oni su važni jer se upravo oko takvih ljudi okuplja najviše onih koji se potencijalno zanimaju za ovaj sport, pa makar i rekreativno. A što je više takvih rekreativaca veća će biti i isplativost otvaranja pravih biljarskih klubova”.

Mamić kaže kako je pokretanje saveza, kojem je danas na čelu, ’92. godine bitno utjecalo na popularizaciju biljara i promjenu općeg shvaćanja ove igre koju se do prije nekih petnaestak godina smatralo tek birtijaškom i hazarderskom razbibrigom. Hrvatski biljarski savez danas je punopravni član Hrvatskog olimpijskog odbora koji, uz sve veći broj sponzora, osigurava novac za odlazak hrvatske biljarske reprezentacije na međunarodna takmičenja. Najveći sportski uspjeh ta je reprezentacija postigla 2003. na Europskom prvenstvu u Poljskoj kada su hrvatski igrači u polufinalu pobijedili domaćine, a potom nakon gubitka u finalu osvojili srebrno odličje.

“To je tada bilo ravno čudu jer smo pobijedili Poljake kojima je nakon nogometa i hrvanja biljar treći nacionalni sport, a kod njih svaka osnovna i srednja škola ima biljare. Još jedan veliki uspjeh naši su reprezentativci postigli u Las Vegasu 2005. kada smo na amaterskom prvenstvu svijeta bili peti. Ta postignuća spominjem jer su te uspjehe postizali naši najbolji biljaristi, a upravo su oni danas ti koji otvaraju klubove i ovaj sport uzdižu na jednu poslovnu razinu”.

A jedan od takvih biljarist je i Ante Morić koji je klub ‘8 ball’ u Sesvetama otvorio u ožujku ove godine. Morić danas kaže kako je još od ’97. imao namjeru otvoriti biljarski klub kakve je viđao po Europi i SAD-u. No u toj namjeri Morića je, kaže, spriječila činjenica da u Zagrebu godinama naprosto nije uspijevao naći dovoljno velik prostor nužan za otvaranje pravog biljarskog kluba. Kada bi ipak našao neki odgovarajući prostor, cijena najma za Morića je naprosto bila previsoka. U međuvremenu je zato neko vrijeme vodio kafić u zagrebačkom naselju, no kako kaže, s tim poslom nije bio zadovoljan.

“Unatoč problemima s nalaženjem lokala cijelo to vrijeme zapravo nisam odustajao od svoje namjere. Na koncu sam u Sesvetama našao dovoljno prostrano mjesto i napokon otvorio klub. Posla već sad ima, a pretpostavljam da će već sljedeće godine klub funkcionirati onako kako sam se od početka i nadao”, ispričao je član hrvatske biljarske reprezentacije koji je biljar počeo igrati još kao 11-godišnjak. Najviše ga, kaže, veseli kad u klubu vidi djecu koja i svoje roditelje uspiju nagovoriti na biljar, pa zajedno dolaze u klub i odigraju nekoliko partija. “To je najbolji dokaz da ova igra gubi predznak neke hazarderske zabave, a postaje ono što u stvari jest – zabavan sport kojim se može baviti svatko bez obzira na spol, dob, građu ili društveni status”. Anamaria Matešić je sportska tajnica Hrvatskog biljarskog saveza, a prije godinu i pol postala je sportska direktorica Europske biljarske federacije. Zanimljivo je da ova Zagrepčanka biljar ne igra niti se ima namjeru makar i rekreativno njime baviti, a ipak je odlučila svoj prvi privatni biznis vezati baš za taj sport. Sa svojim dečkom, jednim od najboljih hrvatskih biljarista Dariom Škorputom, Anamaria Matešić u prosincu će u Zagrebu otvoriti najveći biljarski klub u Hrvatskoj. Klub će se prostirati na ukupno 850 četvornih metara, a ondje će se uz biljar moći igrati i šah, bridž te pikado. “Jedan od najvećih motiva za otvaranje kluba je moja želja da što više žena privučem ovom sportu. Upravo sam zato inzistirala da prostor kluba bude u jednu ruku vrlo intiman, pa će tako uz svaki stol postojati poseban separe.

Odlučila sam tako jer se žene često osjećaju nelagodno kada igraju biljar, valjda zato što misle da ih većinom muško okruženje u klubovima stalno promatra, pa ih je stoga prilično teško nagovoriti na igru čak i ako su dobre u biljaru. Zato mislim da posebni separei mogu pojačati osjećaj opuštenosti, intime kakav ženskim igračicama početnicama očito nedostaje u klasičnim klubovima”. Kada je pak riječ o onima koji bi željeli naučiti biljar, Anamaria Matešić kaže kako oni za to imaju priliku u većini novootvorenih klubova. “Svaki u pravilu ima svog trenera tako da se svatko tko bi želio učiti igrati može učlaniti i početi s treningom. Problem može biti to što se u nekim klubovima broj članova toliko povećao da neki naprosto ne mogu primiti nove članove. No spas je u tome što će se otvarati novi klubovi pa će biljar moći učiti svi koji to žele”.

Iako za sad nije pokrenuo vlastiti biljarski klub, dugogodišnji igrač biljara Juraj Jurković, inače student Kineziološkog fakulteta, ovaj je sport razvio u svojevrstan posao. Jedan je od svega dvojice profesionalnih učitelja biljara u Hrvatskoj koji posjeduje trenersku licenciju europske biljarske federacije. Prije četiri godine odlučio je položiti potrebne testove jer nije htio da oni koji se danas žele ozbiljnije baviti biljarom budu samouki kakav je bio on, i uostalom svi najbolji hrvatski biljaristi. Jurković danas u Mosconiju vještini igranja biljara uči ljude koje, kako kaže, može podijeliti u dvije skupine. “Prva su djeca kojih u zadnje vrijeme ima dosta pa tako samo ja godišnje istreniram petnaestak njih. Takve treninge s ciljem popularizacije ovog sporta subvencionira Biljarski savez pa takva škola biljara za djecu stoji 100 kuna mjesečno, da bi kroz tih trideset dana dvanaest puta imali trening koji traje sat i pol.

Djeca osnove igre uspiju savladati za približno tri mjeseca, nakon kojih znaju pravilno udariti bijelu kuglu i odigrati nekoliko osnovnih udaraca. Nakon toga sve ovisi o njihovoj volji, jer se kasnije uče kompliciraniji udarci na kojima treba jako dugo i predano raditi kako bi jednog dana postali svojevrsni automatizam. Biljaru učim i odrasle, među kojima i nekoliko žena, a takva škola stoji 60 kuna po satu”, ispričao je ovaj 32-godišnjak dodajući kako će svoje znanje o ovom sportu dodatno prenijeti u biznis, pa uskoro namjerava otvoriti trgovinu specijaliziranu za biljarsku opremu.

Tajna biljarskog štapa

Uz biljarski stol i numerirane kugle, osnovna oprema za igranje biljara je biljarski štap. Sastoji se od donjeg dijela – drške, gornjeg dijela, takozvane špice, i njegova vrha tj. kapice. Gornji i donji dio štapa sklapaju se pomoću spojeva koji se rade po sistemu metal u drvo ili metal u metal. Štapovi se drže i nose u posebnim futrolama, a u igri se biljaristi obično služe s dvije vrste štapa. Uz štap za igru postoji i onaj za početni udarac odnosno razbijanje kugli, pa je zbog toga bitno tvrđi. Neki biljaristi nose i posebnu rukavicu koja omogućava lakše klizanje štapa. I na kraju, uz svaki biljarski stol mora postojati i kiks – vrsta plave krede kojom se “oštri” vrh kapice štapa kako bi kontakt s kuglom bio što precizniji.

‘Klubove će otvarati i ljudi izvan branše’

Iskusan hrvatski biljarist Ivan Prusac, u 20 godina koliko igra biljar obišao je sve hrvatske klubove u kojima se igra ovaj sport. Kaže da Zagreb nije jedini hrvatski grad u kojem se u zadnje vrijeme otvaraju pravi biljarski klubovi. Slična mjesta, kaže, danas postoje i u Splitu, Rijeci, Dubrovniku, Osijeku i Šibeniku.

“I u tim gradovima klubove još uvijek otvaraju ljudi koji se već dugo bave biljarom ili su usko vezani za njega. Razlog tomu je činjenica da su zbog svoje veličine i specifičnosti biljarski klubovi teži za održavanje, pa se u takav posao još ne usude upustiti ljudi koji ne poznaju samu igru i scenu koja se oko nje stvorila. Ruku na srce, ni mi koji jesmo dio te branše nismo znali hoće li novootvoreni klubovi polučiti uspjeh. No kada je prvi pravi klub otvoren postalo je jasno da je riječ o poslu koji ima prespektivu ”, ispričao je Prusac dodajući da učestalost otvaranja pravih biljarskih klubova pokazuje da je riječ o nečem isplativom te da upravo zbog toga vjeruje da će i oni koji nemaju neposredni doticaj s biljarom početi ulagati svoj novac u pokretanje biljarskih klubova.