Vedran Poljak, voditelj Službe za zdravstvenu ekologiju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, tvrdi da ispravnost deklaracije hrane kontinuirano provjerava službena kontrola Ministarstva poljoprivrede, koje je nadležno za sigurnost, higijenu i kakvoću hrane. Uprava kvalitete hrane i fitosanitarne politike pri istom ministarstvu nadležna je i za projekt “Oznaka kontrolirane kvalitete” koji je pokrenut u proljeće prošle godine. Oznaka kontrolirane kvalitete namijenjena je proizvodima koji su prošli sva dodatna testiranja i analize, a otisnuta je na ambalaži proizvoda. Istodobno, Hrvatski zavod za javno zdravstvo započeo je s projektom “Živjeti zdravo” kojim se potrošače upućuje na kvalitetnije proizvode, a sukladno Uredbi i posebnim propisanim kriterijima. Jamstveni žig “Živjeti zdravo” nosit će svi proizvodi koji kvalitetom zadovolje sve uvjete.

Dok je Hrvatska tek nedavno počela provoditi politiku takvog certificiranja proizvoda, certifikat ili potvrda kvalitete njemačkog instituta Fresenius prihvaćena je već u cijelom svijetu kao apsolutna garancija kvalitete. Prepoznatljiva grafička oznaka tog instituta dostatna je informacija o kvaliteti proizvoda za potrošača. Deklaracije su dosad različitim označavanjem u pravilu zbunjivale kupce.

Iskustvo je pokazalo, navodi se i u uvodu Uredbe koja je lani stupila na snagu, da dobrovoljno navedeni podaci mogu ugroziti jasnoću obaveznih informacija o hrani. Upravo zbog prepoznatljivosti osnovnih informacija o prehrambenim proizvodima Komisija je i propisala zajedničke standarde.

“Zapravo imamo iste informacije, ali je sada jasno propisano koje su obavezne, a koje se slobodno mogu dodatno navesti. To će potrošaču olakšati preglednost podataka o najvažnijim hranjivim vrijednostima namirnice. Recimo, američka nutritivna deklaracija uvijek izgleda jednako i dovoljno ju je skenirati pogledom. Podaci su uvijek navedeni jednako. Što se neko vizualno rješenje dulje primjenjuje, to će se lakše čitati. Ipak, Uredba nije postavila vizualni standard, a bilo bi dobro da je definiran”, ocjenjuje Darija Vranešić Bender, direktorica zagrebačke Vitaminoteke i klinička nutricionistica Centra za kliničku prehranu Kliničkog bolničkog centra Zagreb.

Osim propisane veličine slova, posebno označenih alergena u hrani i popisa sastojaka u padajućem nizu, gdje se na prvo mjesto stavlja onaj koji je najzastupljeniji, prema najmanje zastupljenom sastojku, Uredba propisuje i gdje na etiketi treba navesti naziv hrane, njenu neto količinu, kao i postotak alkohola ako ga namirnica sadrži. Premda obaveza navođenja energetske i hranjive vrijednosti stupa na snagu tek potkraj 2016., proizvođači koji se odluče navesti ih na svojim proizvodima već sada morat će se također držati Uredbom propisanih pravila.

“Sada će i nutritivne vrijednosti, iako je njihovo navođenje dobrovoljno do prosinca 2016., morati biti usklađene s novim odredbama. Tako je obavezno navođenje podataka za takozvani Big Seven, energetsku vrijednost, količinu masti, zasićenih masti, ugljikohidrata, šećera, bjelančevina i soli”, kaže Darija Vranešić Bender.

Sadržaj obavezne nutritivne deklaracije može biti nadopunjen navođenjem količine drugih hranjivih tvari poput jednostruko i višestruko nezasićenih masnih kiselina, poliola, škroba, vlakana ili bilo kojeg vitamina i minerala koji su prisutni u značajnim količinama. No kao obavezne propisane su najprije informacije o mogućim štetnim sastojcima. Kod masnoća je tako obavezno navesti udio štetnih, zasićenih masti, a kod ugljikohidrata šećere, pri čemu se u pravilu misli na saharozu. Unatoč svemu, većina građana brigu o svojoj prehrani uglavnom svodi na puko brojenje kalorija.

“Energija je samo jedan segment. Treba vidjeti odakle potječe ta energija. Kad gledamo nutritivnu tablicu, ako imamo 100 kalorija i sve potječu od šećera, to sigurno nije baš nešto korisno. Ako imamo više proteina, to je u pravilu dobar znak da se radi o namirnici koja će zadovoljiti našu potrebu za energijom na kvalitetniji način. Kod masnoća na deklaraciji je obavezno navesti samo udio zasićenih masti, dok se dobre masnoće mogu navesti samo odvojeno. Iz takve deklaracije uglavnom vidimo ono što je loše, pa ako je navedeno puno zasićenih masti, to također znači da se ne radi o osobito dobroj namirnici”, tumači Darija Vranešić Bender koja je i autorica knjiga “Hrana pod povećalom” i “Priče o hrani – od mesa do moussea”. Preporuka je uvijek jesti što manje industrijski prerađene hrane, savjetuje ova nutricionistica, ali ističe kako ovo, kao i svako pravilo, ima svoje iznimke.

“Postoje i dobri i korisni industrijski proizvodi. Neki načini procesiranja mogu dugo čuvati hranu, recimo, sušenjem se proizvod dehidrira i dugo ostaje stabilan. Ako je uz to pakiran u dobroj ambalaži, ništa nam neće škoditi. Ili, zamrzavanje je dobar način čuvanja hrane. Naravno, nije dobro jesti meso koje je više puta smrznuto i odmrznuto ili ako je prvi put zamrznuto prije tri godine, ali to svi znamo”, uvjerena je nutricionistica Darija Vranešić Bender.

Među novitetima koje donosi Uredba Europske komisije o informiranju potrošača o hrani i podatak je o datumu kad je hrana prvi put zamrznuta, kao i obavezno navođenje ako je proizvod odmrznut prije nego što je ponuđen na prodaju. Za meso ili ribu koji su sastavljeni od više različitih komada to mora biti posebno navedeno. Mljeveno meso treba imati naveden sastav mesa, masnoće, kolagena i proteina pa će se tako informirani kupci možda radije okrenuti mesarima koji na prodajnom mjestu melju svježe komade prema izboru mušterije.

“Uvijek ima ljudi kojima nije stalo do toga što jedu ili nemaju novca, ali supermarketi nisu ništa jeftiniji od mesnica, čak su i skuplji u nekim stvarima. Samo što oni svoje cijene reklamiraju po mjernim jedinicama od 700 grama, dok je u mesnici istaknuta cijena za kilogram pa neka si sada potrošač sam računa.

Tu kao da ne postoje standardi, iako je kilogram propisan kao mjerna jedinica za cijenu mesa”, upozorava mesar Anđelko Jakuš, voditelj mesnice “Mario” na zagrebačkoj tržnici Dolac. On u birokratskim mjerama ne vidi rješenje koje bi moglo pomoći potrošačima da kvalitetnije izabiru hranu koju jedu.

“Ljudi ne znaju dovoljno o tome što jedu i zato su povodljivi. Najbolje meso koje se može kupiti ujedno izgleda najmanje privlačno jer nema aditive koji mu daju boju i održivost. Da dobijete izgled, morate ga tretirati aditivima. Ako kravu hranite isključivo kukuruzom, to ide u mast, a meso koje je masno ne valja. Zašto? Jer je liječnik rekao nemojte jesti masno”, govori Jakuš, kojega ljute i propisi što proizvođače mesa obvezuju da svoj proizvod tretiraju konzervansima kako bi spriječili njegovo kvarenje.

“Prema zakonu u meso moram stavljati soli nitrita. Nekad se to meso konzerviralo solju i danas će ljudi masno platiti za takvo meso, ali to je već drugi zakon. Za to morate imati specijalne potvrde i odobrenja”, kaže suvlasnik mesnice na Dolcu s kojim smo razgovarali o novoj europskoj regulativi. Specijalne potvrde i odobrenja odnose se u pravilu na autohtone proizvode čiji je način prerade zaštićen kao tradicionalan. Europska birokracija i o tome vodi evidenciju.

Tako, primjerice, hrvatska mesna industrija kranjsku kobasicu smije prodavati pod tim nazivom još sljedećih 15 godina, odlučila je Europska komisija, a nakon toga će joj morati smisliti neko drugo ime. Kranjskom kobasicom može se, naime, zvati samo ona slovenska, sastavljena isključivo od najkvalitetnijih komada svinjskog mesa i prirodnih začina po zaštićenoj recepturi.

Još je jedna novost uvedena Uredbom koja je stupila na snagu prije manje od mjesec dana, a to su kazne propisane Zakonom o informiranju potrošača o hrani, koje se kreću do 100.000 kuna. To bi moglo biti poticajno i za češće inspekcije ispravnosti deklaracije koje su u djelokrugu Ministarstva poljoprivrede, a manje stimulativno za onoga tko sumnjivu hranu nudi na tržištu. Iako je Europska komisija zadala jasne standarde za jednostavnije čitanje deklaracija, a najviše novčane kazne propisala za poslovne subjekte koji reklamiraju hranu tvrdnjama koje nisu potvrđene službenom analizom, kvaliteta prehrane ostat će i dalje osobna odluka.

Što znači oznaka Guideline Daily Amount?

Uredba Europske komisije o označavanju hrane posebnim je prilogom propisala ne samo preporučeni dnevni unos vitamina i minirala za odraslu osobu koji se sada više ne označava kraticom RDA nego PU, nego i preporučeni dnevni unos za sve makronutrijente, na primjer masti i druge osnovne hranjive tvari na 2000 kilokalorija. Neki su proizvođači osnovne podatke o proizvodima tako odlučili prikazati i kao Guideline Daily Amount (GDA) gdje je u prepoznatljivo dizajniranim kućicama moguće odmah uočiti količine šećera, proteina i drugih hranjivih tvari u jednom obroku te koliki to postotak predstavlja od preporučenog dnevnog unosa.

“Te GDA kućice nalaze se uvijek na licu proizvoda i to je zgodan pristup jer je navedeno, na primjer, ako je energetska vrijednost jednog obroka 140 kilokalorija to predstavlja 7 posto ukupnog preporučenog dnevnog unosa energije. Tako otprilike odmah možemo znati koliko smo nečega pojeli i koliko bi trebali konzumirati u ostatku dana. To se, osim na energiju, može odnositi i na šećer, sol, vlakna, sve što je potrošaču interesantno, bilo s pozitivne ili negativne strane“, objašnjava nutricionistica Darija Vranešić Bender.