Objavljeno u Nacionalu br. 453, 20. srpanj 2004.

Očevima i majkama koji ne žele uzdržavati vlastitu djecu hrvatsko pravosuđe ide na ruku, dok je samohranim roditeljima gotovo nemoguće unajmiti stan ili naći posao

“U deset godina braka bivši suprug me svakodnevno premlaćivao. Nakon što smo se rastali, petogodišnja kći je pripala meni na skrb, a njezin otac dosad nije uplatio ni kune za alimentaciju, premda je uspješan zagrebački poduzetnik. Nezaposlena sam i s djetetom živim kod svojih roditelja”. Priča poput ove slična je pričama desetina tisuća samohranih roditelja u Hrvatskoj, koji su za skrb sebe i svoje djece najčešće prepušteni sami sebi. Prema istraživanjima u protekle dvije godine, u Hrvatskoj postoji 188.000 djece koja žive samo s jednim roditeljem, a osim što ta brojka svakodnevno raste, riječ je samo o evidentiranim slučajevima, pa mnogi predviđaju da je broj takve djece barem dvostruko veći.

Od 200.000 djece rastavljenih roditelja alimentaciju prima samo njih 30 posto zbog čega im je ugrožena egzistencijaNajčešći problem koji se vezuje uz samohrane roditelje je neuredno plaćanje alimentacije, o čemu su prošlog mjeseca raspravljali i zastupnici Hrvatskog sabora prigodom predlaganja osnivanja alimentacijskog fonda. “Od evidentiranih približno dvjesto tisuća takve djece, njih samo 30 posto dobiva alimentaciju, što je strašan podatak”, objašnjava SDP-ova zastupnica Milanka Opačić. “U svakom slučaju, osnivanje fonda za alimentaciju dobra je ideja jer će riješiti barem dio problema s kojima se samohrani roditelji svakodnevno susreću. Važno je napomenuti da fond nije zamišljen na način da umjesto neodgovornog roditelja uplaćuje alimentaciju, već da se svim raspoloživim sredstvima natjera tog roditelja da izvrši svoje obaveze.

Samohrani roditelji, a u 95 posto slučajeva riječ je o ženama, jako se teško mogu izboriti za svoja prava, teško im je utjerati alimentaciju, često ne znaju ni otkud krenuti. U zemljama u kojima fond postoji, primjerice u susjednoj Sloveniji, kazne za neplaćanje su vrlo visoke i fond ima vrlo velike ovlasti. Tako, primjerice, može imati uvid u osobni dohodak drugog roditelja, popis njegove nekretnine, uvid u bankovne račune. Ako je Slovenija mogla uspješno riješiti problem neplaćanja alimentacije, ne vidim razloga da to ne učini i Hrvatska. Naime, nemali broj neplatiša vozi se u skupim automobilima i ima solidne prihode, ali se na najrazličitije načine izvlače iz svojih obaveza, prikazuju da nemaju nikakve prihode, mijenjaju adrese, radna mjesta i slično”, kaže Milanka Opačić.

Trenutačno u Hrvatskoj samo 30-ak tisuća djece prima alimentaciju od svog drugog roditelja. Ipak, problem s neplaćanjem alimentacije samo je jedan od problema s kojima se svakodnevno susreću mnogi samohrani roditelji. U Hrvatskoj trenutačno postoje dvije udruge koje okupljaju takve roditelje, a dopredsjednica Udruge samohranih roditelja Hrvatske Brankica Ivanković za Nacional govori: “Svjesni smo toga da danas i dva roditelja jedva izaze na kraj sa svim roditeljskim obvezama. U jednoroditeljskim obiteljima, kada roditelj ode iz obitelji, dijete ode zajedno s njim. Djeca time doživljajaju golemu traumu jer se moraju privikavati na novu okolinu, novi vrtić, novu školu, novi kvart. Nemaju svoje prijatelje i sve što ih tišti i muči nemaju s kim podijeliti. Djeca se povuku u sebe i trebaju prevladati velike emotivne probleme. Naravno, majka u svemu tome, ne samo što je prezaposlena nego mora raditi dodatne poslove i samim time ima vrlo malo vremena za djecu. Nadalje, majke su vrlo često podstanari. Kod nas još nisu zaživjeli predbračni ugovori, pa imovina u većini slučajeva ostane u vlasništvu muža. Vrlo česte majke otplaćuju kredite još iz bračne zajednice.

Problem je i u tome što vrtići ne rade poslijepodne, pa postoji pitanje gdje ostaviti dijete na čuvanje ako majka radi u drugoj smjeni. Ili ako žene nisu oslobođene noćnog rada zbog toga što su samohrani roditelji. Majke nemaju ni veliku mogućnosti napretka u karijeri što je i pitanje ravnopravnosti spolova – dok bivši supružnik gradi karijeru jer nema više obiteljskih obveza i financijski ne pridonosi obitelji, za to vrijeme druga strana ne može upisati fakultet, nema šanse za napredak u karijeri”.

Osječanka Nada Marić je 2001. osnovala udrugu koja okuplja samohrane roditelje iz Osječko-baranjske županije, ali javljaju joj se i roditelji iz cijele zemlje. “Udrugu sam osnovala jer sam više od deset godina i sama samohrani roditelj. Moj bivši suprug je u braku počeo kartati i kockati, pa je vrlo brzo bio dužan na sve strane. Doma su nam dolazili razni ljudi, tražili njega, novac i prijetili da će nam dignuti kuću u zrak, a za to vrijeme suprug se skrivao. Jednu večer je na naša vrata došao lokalni mafijaš, tražio tri tisuće njemačkih maraka i prijetio da će nas sve poubijati. Tad sam izgubila živce i rekla mu neka slobodno ubije mog supruga, a moju djecu i mene neka pusti na miru, jer mu mi nismo ništa dužni. Nakon nekoliko dana podnijela sam zahtjev za razvod, zaduživala se da bih djeci mogla kupiti hranu. Tada sam s jednim djetetom od osam mjeseci i drugim starim godinu i pol postala samohrani roditelj i nezaposleni socijalni slučaj. Ne stidim se toga da sam u to vrijeme i prosila i tražila posao, nisam mogla kupiti ni pelene za djecu”, s gorčinom objašnjava Nada Marić. “Pronaći posao kao samohrana majka s dvoje djece gotovo je nemoguće. Cijelo vrijeme sam se grčevito borila za egzistenciju svoje djece, pa sam konačno prije nekoliko godina dobila posao kao medicinska sestra u osječkom domu zdravlja. Da nije bilo pomoći rodbine, prijatelja i susjeda, zaista ne znam kako bismo preživjeli te teške godine. Sva sreća pa imam divne susjede koji su uskakali dok sam ja radila, tako da je cijela moja ulica čuvala moju djecu”, kaže predsjednica osječke udruge i dodaje: “I dalje ne tražim ništa. Svaka kuna koju bih potrošila na pokušaj da moj bivši suprug plati alimentaciju bio bi uzaludno rasipanje novca kojeg nemam. Nisam bogata pa ću radije djetetu kupiti nešto što mu treba nego da novac uludo potrošim na bezuspješnu parnicu”. Nakon iskustva s vlastitim samohranim roditeljstvom, Nada Marić odlučila je osnovati udrugu kako bi roditelji zajedničkim snagama pokušali pomoći jedni drugima. “Zajedno je nekako lakše, ponekad je dovoljno da se samohrani roditelj ima kome izjadati, pogotovo nekome tko ga razumije jer ima slične probleme. Angažirali smo i pravnicu koja nam pomaže u brojnim sudskim slučajevima koje vode naši članovi. Na razini države ne događaju se nikakvi bitni pomaci, i dalje smo prepušteni samima sebi: centri za socijalnu skrb ne funkcioniraju kako bi trebali, premda po novim zakonima imaju goleme ovlasti, oni su zapravo vlasnici naše djece. Problem je i u definiranju samohranih roditelja, jer je po novom zakonu samohrani roditelj samo onaj čiji supružnik ili bivši supružnik više nije živ”, kaže Nada Marić.

Obje udruge samohranih roditelja već godinama prikupljaju i dokumentiraju tužne priče iz cijele Hrvatske, ali većina takvih roditelja ne želi javno govoriti o svojim problemima. “Moj osmogodišnji sin već sad ima previše trauma zbog rastave, tako da mu ne želim priuštiti da ga djeca iz razreda zadirkuju i zbog toga što mu je mama u novinama ispričala kako ju je tata tukao”, objasnila je Nacionalovom novinaru samohrana majka iz Zagreba. Ipak, uz pomoć predsjednice osječke udruge, neki su samohrani roditelji pristali za Nacional ispričati svoje slučajeve.

Barica Biletić iz Bilja samohrana je majka s troje djece, od kojih osmogodišnji sin boluje od rijetke bolesti zbog koje vrlo često mora ići na liječenje u Zagreb. “Bivši suprug me godinama zlostavljao, a kad me počeo tući i pred djecom, odlučila sam to prekinuti i zatražila sam rastavu braka. Tada me pokušao ubiti, pa sam nekoliko dana ležala na intenzivnom odjelu osječke bolnice. Kad bih zvala policiju, oni uopće nisu reagirali, a centar za socijalnu skrb mi je prijetio da će mi uzeti djecu ako nastavim zvati policiju. I nakon rastave, kad su djeca pripala meni, centar mi je i dalje prijetio da će mi uzeti djecu, ali to nisu mogli učiniti jer sam se brinula za svoju djecu, ponekad radeći nekoliko poslova. Danas radim u Saponiji, ponekad i prekovremeno da bih svojoj djeci mogla kupiti kruh i mlijeko, ali mi ih sad više nitko ne može oduzeti. Mom bivšem mužu sud je dosudio da plaća alimentaciju od 128 kuna po djetetu mjesečno. Smiješno, jer taj novac bih potrošila samo za autobusnu kartu kad sina vodim na liječenje u Zagreb. A prije dvije godine bivši muž je prestao plaćati alimentaciju pa sam ostala i bez toga. Najveći problem mi je što mi nitko ne jamči posao, tako da je moja budućnost uvijek neizvjesna. Država bi nekako ipak trebala zaštititi samohrane roditelje s više djece, barem da imamo neku prednost pri zapošljavanju i da ne budemo prvi na listi za otkaze”, kaže Barica Biletić.

Četrdesettrogodišnja S.P. iz Slatine već godinama živi u strahu od bivšeg supruga: “Nakon razvoda postala sam samohrana majka s troje malodobne djece. Muž nije plaćao alimentaciju pa sam ga tužila sudu. Nakon toga je i meni i mojoj odvjetnici zaprijetio da će nas ubiti ako nastavimo tražiti alimentaciju”, kaže S.P. Da prijetnje ubojstvom nisu samo prazne priče pokazuje i nemio događaj od 22. ožujka 2002., kada je u odvjetničkom uredu u središtu Slatine zbog brakorazvodne parnice ubijena odvjetnica Marija Brnić-Bljakaj. Ubojstvo je počinio bivši suprug jedne njezine klijentice. Da ju nije ubio on, možda bi to učinio bivši suprug S.P., jer je i nju zastupala odvjetnica Marija Brnić-Bljakaj.

Adela Vidaković iz Osijeka nezaposlena je samohrana majka već deset godina: “Nikad nisam dobila ni lipe alimentacije, premda je sud dosudio da je moj bivši suprug dužan davati 30 posto svoje plaće. On je uvijek lako dolazio do posla, a ja godinama pišem žalbe i molbe za posao, ali se ništa ne mijenja. Moje 13-godišnje dijete i ja živimo od socijalnog minimuma. Centar za socijalnu skrb traži da svom djetetu pružim pristojan život, a znaju da je jedini novac koji dobivamo 780 kuna mjesečno, za oboje. Svjesna sam da od bivšeg muža nikad neću dobiti ništa, on stalno ulaže žalbe i uvijek se izvuče, tako da bih najsretnija bila da nađem posao. Prepuštena sam sama sebi, moje dijete i ja nemamo nikakvu sigurnost i stabilnost. Trenutačno dijete proživljava krizu jer mu jako nedostaje otac, ali moj bivši muž za sina uopće nije zainteresiran. Doduše, jednom je predložio da sin dođe živjeti kod njega kad napuni 18 godina. Znači ja bih ga trebala hraniti i odgajati, a kad odraste i bude mogao raditi, onda tek smije doći k ocu”, ogorčeno komentira Adela Vidaković.

Miroslav i Stjepan Barišec otac su i sin iz Kloštar Ivanića. Nakon brakorazvodne parnice Stjepan, koji danas ima 17 godina, pripao je majci. S njom je živio kraće vrijeme, a potom kod bake. Nakon što je izrazio želju da živi s ocem, bivši supružnici dogovorili su se da sin živi s ocem, što je majka i pismeno potvrdila. Cijelo to vrijeme Miroslav je uredno plaćao alimentaciju za Stjepana, a kad je Stjepan preselio k njemu, zaključio je da više nema smisla plaćati alimentaciju za dijete koje živi s njim. Ali odvjetnik njegove bivše supruge bez njezina je znanja sudski zatražio povišenje alimentacije “na ime zastupanja”, pa ga Miroslav i njegova bivša supruga namjeravaju tužiti.

Nikolina Margaretić iz Osijeka razvela se prije pet godina i pripalo joj je dvoje djece: “S bebom i djetetom od pet godina otišla sam živjeti u podstanarski stan jer je naša zajednička kuća glasila na mog svekra, a bivši muž pravno nije vlasnik ni jedne nekretnine, premda ih on i njegova obitelj imaju nekoliko. Nakon razvoda bila sam puna optimizma, vjerovala sam da sam se riješila većine problema, ali novi je naišao kad sam otvorila oglasnik i počela tražiti stan. Kome god sam se javila i rekla da sam samohrana majka s dvoje djece, odgovor bi uvijek bio negativan. Pitali bi me otkud mi novac za stanarinu i odbijali. Bivši suprug mi sve ove godine relativno uredno plaća alimentaciju, našla sam i posao, tako da je nekako lakše živjeti, ali zbog male plaće ne mogu podići nikakav kredit. A voljela bih svojoj djeci nešto ostaviti. Mislim da bi država samohranim roditeljima trebala omogućiti povoljnije stambene kredite, jer njima je sve mnogo teže nego drugima”.

“Sretna sam što s vlastitim prihodima mogu uzdržavati svoje djevojčice i znam da ćemo nas tri uvijek nekako spojiti kraj s krajem. No zaista bih voljela da i moj bivši suprug ispuni dio svoje roditeljske dužnosti. Osim sto ili maksimalno dvjesto kuna koliko svaki mjesec uplati na bankovni račun naših kćeri, od njega već tri godine nismo dobile ni novčića”, kaže 36-godišnja prevoditeljica E.M. iz Zagreba, koja je svog bivšeg supruga upoznala kad joj je bilo 26 godina. Zaljubili su se, vjenčali i ubrzo dobili prvu kći.

“Zapravo smo imali sjajan brak, a on je bio uistinu idealan otac. Takvim se pokazao i kad se rodila naša druga kći, no naš je brak tada već bio prilično problematičan. Jednostavno smo se prestali voljeti. Konstantno smo se svađali, ali je prema curama uvijek bio brižan. Čak je insistirao da zbog njih ostanemo u braku”, rekla je E.M. Prije tri godine ipak se razvela od supruga ekonomiste, koji danas, kao i ona, ima stalan posao i redovite prihode. Njihova starija kći ima devet, a mlađa pet godina. Žive s majkom, a oca viđaju često. No on odbija financijski pomoći njihovo uzdržavanje.

“Ne znam to objasniti. Ništa mu nije teško učiniti za našu djecu, ali kad je novac u pitanju, težak je kao olovo. Spreman je zanemariti neke svoje obaveze ne bi li ih, recimo, odveo u šetnju, ali novac mi ne želi dati. Tvrdi da on nije želio razvod i da sad zbog toga neće financirati moj hir. Dobro zna da se iz petnih žila trudim da djevojčicama ništa ne nedostaje i zato ga moje molbe za alimentacijom uopće ne dotiču”, uznemireno priča 38-godišnja Zagrepčanka. Dodaje kako njen bivši suprug mudro izbjegava zakonske prisile tako što tu i tamo na bankovni račun njihove djece uplati dvjestotinjak kuna.

“Nisam se htjela povlačiti po sudovima i djeci raditi još veće traume, no ostvare li se najavljene promjene u zakonu, zatražit ću ono što nam pripada. On se više neće moći izvlačiti, a djevojčicama ću tim dodatnim novcem moći priuštiti mnoge stvari koje su nam danas luksuz”, zaključuje E.M.

TKO NE PLAĆA – U ZATVOR: Neplatiše računaju na sporost sudova

Samohranih roditelja ima i među hrvatskim političarima, sportašima, glumcima i pjevačima. Osim negativnog primjera Stipe Čačije, za kojeg je javnost tek prije nekoliko mjeseci saznala da godinama ne plaća alimentaciju za svoje dijete, prije dvije godine Denis Latin je u svojoj emisiji predstavio izvanbračnog sina Ljube Česića Rojsa. Tom prilikom gledatelji su mogli čuti da general Rojs majci svog izvanbračnog sina nikad nije platio ni kune za alimentaciju, ali mu je za 18. rođendan kupio polovni BMW. Nakon mirne rastave braka između redateljice Saše Broz i glumca Ranka Zidarića, malodobna kćer pripala je majci. «Sud mi je odredio da plaćam alimentaciju od nekih 1500 kuna mjesečno i to uredno činim. Osim iznosa alimentacije, za svoju kćer trošim i više novca, stalno joj nešto kupujem», rekao je Nacionalovom novinaru Ranko Zidarić koji je tijekom proteklog tjedna bio na moru sa svojom devet i pol godišnjom kćeri. Poznata glumica Mia Begović već je nekoliko godina samohrani roditelj: «Bivši suprug plaća možda tek desetinu iznosa alimentacije. Ne želim biti socijalni slučaj, volim i želim raditi, pa ponekad dnevno radim i po 14 sati da bi svojoj kćeri mogla pružiti sve što joj treba. Znam da u Hrvatskoj ima mnogo očeva koji ne plaćaju alimentaciju za svoju djecu, za takve bi trebalo uvesti zakon kao i u Sjedinjenim Državama: ako tri mjeseca ne platiš alimentaciju, ideš u zatvor. Žalosna je činjenica da roditelji koji ne plaćaju alimentaciju najčešće računaju na sporost naših sudova, a još je gore to što neplatiše alimentacije misle da svojim postupkom kažnjavaju svog bivšeg partnera, a zapravo tim činom kažnjavaju svoje dijete», kazala je za Nacional Mia Begović.

J. G. (Rijeka) – samohrani otac s dvoje djece koji već pet godina ne prima alimentaciju. Majku svoje djece ne može tužiti jer ona svakih nekoliko mjeseci uplati stotinjak kuna, pa kazneno gonjenje po zakonu ne dolazi u obzir jer “roditelj daje koliko može”.

M. P. (Čepin) – samohrana majka s dvoje djece, godinama ne prima alimentaciju. Njezina majka napustila ju je kad je imala 13 godina, i otad joj se gubi svaki trag. Prije nekoliko godina M. P. doznaje da joj se majka preselila u Srbiju, a uskoro i dobiva dopis od suda u Novom Sadu da je po srpskim zakonima dužna uzdržavati majku sa 100 eura mjesečno jer nema nikakva primanja. Uz pomoć osječkog odvjetnika M.P. šalje dopis novosadskom sudu u kojem objašnjava da ništa nije dužna majci koja ju je napustila dok je bila dijete. Novosadski sud nedavno je prihvatio žalbu i M.L. oslobodio obveze da uzdržava majku.

Z.S. (Bjelovar) – 28-godišnji mladić koji je bio u vezi sa K. T. iz Čazme. K.T. je zatrudnjela i tajila to od Z.S. šest mjeseci. Kad je Z.S. doznao, dogovorio se sa K.T. da će priznati dijete, ali da se neće vjenčati. Kad se dijete rodilo, majka ne dopušta ocu pristup djetetu i ne želi da on prizna dijete ako ne oženi K.T. “Ne bježim od odgovornosti, želim se brinuti za dijete i plaćati alimentaciju, ali ne želim oženiti K.T. jer se ne slažemo”, tvrdi Z.S. U tijeku je zahtjev za upis očinstva u matične knjige.

K.R. (Knin) – 47-godišnji otac koji godinama uredno plaća alimentaciju za svog osmogodišnjeg sina, ali majka ne dopušta susrete oca i sina. K.R. se žalio Centru za socijalnu skrb, djelatnici su zakazali sastanak rastavljenih roditelja da se pred njima dogovore, ali je umjesto dogovora došlo do teške svađe. Otac još uvijek ne može vidjeti i posjetiti sina.

V.Š. (Varaždin) – 39-godišnji udovac s troje djece. Žena mu je prije šest godina poginula u prometnoj nesreći. Svake godine prolazi veliku birokratsku borbu da bi dobio doplatak za djecu, jer mora plaćati razne takse i donositi smrtni list žene. “Pa neće mi žena oživjeti”, ogorčeno priča V.Š.

I.P. (Zagreb) – 42-godišnja samohrana majka s dvoje djece, alimentaciju ne dobiva već godinama. Žena s kojom njezin bivši suprug živi u izvanbračnoj zajednici već dvije godine prijeti I.P. i njezinoj djeci. I.P. je o tome obavijestila policiju, snimljeni su telefonski razgovori s prijetnjama, ali nitko ne reagira. Govore I.P. da podigne privatnu tužbu ako ima novca. Malodobna djeca žive u strahu, starije dijete u školi na likovnoj radionici za Božić ocu izradilo “čestitku” u kojoj ocu poručuje da “crkne”.

H.V. (Zaprešić) – 34- godišnja majka s dvoje djece. Nikad se nije rastala jer od muža ionako ništa ne bi dobila, ali već četiri godine ne žive zajedno. Kako suprug ne radi, ona ima pravo na dječji doplatak, a kad bi se rastala, izgubila bi pravo na doplatak zbog prosjeka plaće.

I.B. (Split) – 29- godišnja samohrana majka sa 11-godišnjim sinom. Zbog nesuglasica s mužem odselila iz zajedničkog stana. Sin ostao s ocem, koji je u međuvremenu postao narkoman. Sin bio prisiljen pomagati ocu u preprodaji droge. I.B. je trebalo nekoliko godina da dobije razvod, a tek nedavno je sin predan majci na skrb.

D.F. (Osijek) – samohrana majka s desetero djece. Bivši muž ju je prije pet godina ostavio jer se “ne može brinuti za toliku djecu”. Po starom zakonu kao samohrana majka D.F. je dobivala dječji doplatak od dvije tisuće kuna, a po novom zakonu, ako je drugi roditelj živ, može primati samo dječji doplatak od šestotinjak kuna. D.F. alimentaciju ne dobiva, a za tužbu nema novca.

I.S. (Osijek) – samohrana majka s dvoje djece, alimentacija neredovita. Otac njezine djece osnovao novu obitelj, prijetio I.S. da se odrekne stana pa joj on zauzvrat neće naplatiti najam za deset godina života u njegovom stanu. Uz obećanje da će je ostaviti da sa djecom još godinu dana živi u stanu dok se ne snađe, I.S. potpisuje izjavu kod javnog bilježnika. Mjesec dana nakon toga I.S. i djeca bivaju deložirana iz stana, a otac njezine djece, poznati osječki nogometni trener, ubrzo stan prodaje. Nakon deložacije I.S. nekoliko dana s dvoje djece i jednom torbom živi u gradskom parku.

J.K. (Zagreb) – samohrana majka s dvoje malodobne djece. Prije tri godine suprug pred njom i starijim djetetom počinio samoubojstvo. Dijete otad zanijemjelo, ima psihičke probleme. Nekoliko dana nakon sahrane muževi roditelji od J.K. tražili da potpiše da se odriče kuće i drugih stvari u vlasništvu supruga, jer je to “njihovo”. J.K. na kraju potpisala da se odriče kuće, ali još uvijek mora otplaćivati kredit za kuću.

Z.Č. (Pula) – samohrana majka petogodišnjeg djeteta, nepriznato očinstvo. Kada je otac djeteta doznao za trudnoću, otišao u inozemstvo. Alimentaciju nikad nije plaćao. Z.Č. se boji išta tražiti jer joj je otac djeteta u telefonskom razgovoru zaprijetio da će dijete odvesti preko granice i da ga nikad više neće vidjeti.