Brutalno ubojstvo 18-godišnje trudnice Kristine Krupljan šokiralo je hrvatsku javnost, posebno stoga što je ubojica njezin bivši dečko David Komšić. Taj je 19-godišnjak već godinama policiji poznat po raznim nedjelima, a činjenica da na vrijeme ni on ni njegova obitelj nisu bili uključeni u neke od programa socijalne skrbi, rezultirala je razvojem takvog poremećaja u ponašanju koji je doveo do ubojstva. Porazna je činjenica da u Hrvatskoj raste broj djece do 14 godina s poremećajima u ponašanju, odnosno broj kaznenih djela koja su ta djeca počinila, i to za čak 36,6 posto, prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova. Također je zabilježeno da su kaznena djela djece od 14 do 18 godina u padu, unatoč tome što su neka kaznena djela i te skupine u porastu, recimo spolno zlostavljanje i iskorištavanje djeteta ili kaznena djela prijevare.

No šokira podatak da su djeca do 14 godina u 2016. počinila 403, a u godini ranije 295 kaznenih djela, što je rast od 36,6 posto. Posebno su u velikom porastu kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta (u 2015. jedan slučaj, a prošle godine čak osam) te kaznena djela protiv imovine (u koja spadaju krađa, razbojništvo, prijevara…) koja su u porastu od 50 posto. Iako djeca do 14 godina koja su počinitelji kaznenih djela nisu kazneno odgovorna, što znači da se protiv njih ne pokreće kazneni postupak, već državno odvjetništvo upućuje posebno izvješće nadležnom centru za socijalnu skrb, MUP podatke ima jer se takvu djecu upućuje u neki od deset domova za djecu i mladež s poremećajima u ponašanju.

Nacional je istražio što je dovelo do takvih šokantnih podataka, gdje su uzroci takvog delinkventnog ponašanja i što se čini i još može učiniti da bi djeca kriminalci jednom ipak bila integrirana u hrvatsko društvo.

Kako kaže Tomislav Franić, psihijatar splitskog KBC-a, ovi podaci za njega nisu neko iznenađenje. Vezano za kriminalna ponašanja potrebno je, kaže, stvari staviti u biološki i socijalni kontekst. Kršenje normi i njihovo testiranje nije novost u razvojnoj fazi adolescencije. Adolescencija je proces socijalnog sazrijevanja koji je oblikovan i određen interakcijom složenih bioloških, kulturalnih, ekonomskih i povijesnih sila. Prema američkom Centru za kontrolu i prevenciju bolesti, adolescencija se dijeli na ranu (11-14 godina), srednju (15-17 godina) te kasnu (18- rane 20. godine).

“Burno adolescentno razdoblje nastavlja se na relativno mirni period latencije i pred adolescenta predstavlja brojne zahtjeve. Riječ je o jedinstvenoj i karakterističnoj prijelaznoj fazi koja traje desetak godina, u kojoj mlada osoba više nije dijete, ali ni potpuno odrasla, već je u različitoj mjeri suočena s izazovima, privilegijama i očekivanjima obiju epoha. Najveći paradoks i izazov adolescencije je činjenica da adolescenti puno prije dosežu tjelesnu i spolnu, negoli kognitivnu i emocionalnu zrelost. Rana adolescencija je vjerojatno najzahtjevniji dio adolescencije iz više razloga. Osim nekih razvojno uvjetovanih promjena, rani adolescenti suočavaju se s pojačanim akademskim pritiskom kao što je prelazak s razredne na predmetnu nastavu. U tom periodu se javlja i pritisak koji izaziva razmišljanje i objektivni zahtjevi u svezi odabira i prijelaza u srednju školu. Takav pritisak može dijelom objasniti porast emocionalnih i problema u ponašanju”, objasnio je Franić. Dodao je da je ključna uloga adolescencije postizanje identiteta koji se tijekom adolescencije stvara kroz krizu identiteta i konfuziju uloga. U potrazi za identitetom adolescenti eksperimentiraju s nizom privremenih uloga i identiteta među kojima je delinkvencija, pripadnost različitim supkulturnim skupinama od kojih neke u drugim životnim periodima ne bi bile uopće prihvatljive, no društvo ih u toj fazi tolerira.

“Kaznena djela mogu biti oznaka pripadnosti i inicijacije u neku subgrupu, ali mogu biti i instrumentalna u cilju postizanja nekih ciljeva. Taj dio najviše zabrinjava. Teorijom socijalnog učenja djeca brojna ponašanja uče oponašanjem. Ako uz to uvide da određena ponašanja brzo urode plodom, ona ih i usvajaju. Kriminalno ponašanje vrlo često brzo dovodi do željenog cilja i ugode. Da bi se to spriječilo, društvo je uvelo skup nepisanih i pisanih normi od kojih bi neke trebale biti inkorporirane i u um djeteta kroz moralne vrijednosti, super ego ili nazovimo to kako želimo. Cilj tih normi je da nepoželjno ponašanje ima neugodnu posljedicu društvene i moralne osude, koja bi trebala izazvati osjećaj srama do konkretnih prekršajno kaznenih mjera koje predstavljaju konkretne neugodne posljedice i trebale bi odvraćati od nepoželjnih ponašanja”, objašnjava doktor Franić. Kaže da je jedan od ključnih mogućih problema šaljemo li mi kao društvo dovoljno jasnu poruku da se kriminal ne isplati i da ima neugodne posljedice.

“Nisam baš siguran, a sklon sam povjerovati da šaljemo čak i suprotnu poruku – da je kriminalno ponašanje u instrumentalnom smislu najbrži oblik ostvarivanja ciljeva. Ako se dogodi i slučajno prođe nekažnjeno, a pokazalo se da određene osobe s dokazanim kriminalnim radnjama postaju čak i medijske zvijezde i otvara im se ogroman medijski prostor, adolescenti su skloni identifikaciji s eksponiranim osobama. S druge strane, suprotni i pozitivni primjeri značajno se manje pojavljuju u novinama”, pojašnjava psihijatar.

Navodi podatak da potpuno isti postotak djece ili adolescenata zahtijeva pomoć psihijatra kao i odrasli. Jedina razlika je u tome što svaka dobna skupina češće obolijeva od različitih bolesti, pri čemu neki poremećaji ipak nisu dobno ekskluzivni, poput, primjerice, anksioznih poremećaja od kojih se podjednako obolijeva u gotovo svim dobnim skupinama, a šansa da se prođe kroz neki anksiozni poremećaj u životu je 20 posto za muškarce i 30 posto za žene.

“Sam apsolutni broj djece i adolescenata u psihijatrijskim ustanovama ništa ne govori jer smo u tom području debelo potkapacitirani, i kadrovski i prostorno. Ukratko, proporcionalno gledano, dječjih psihijatara bi trebalo, u odnosu na broj djece i adolescenata, biti barem tri do četiri puta više od sadašnjih 40-ak. Očito je riječ o struci koja iz nekih razloga nije popularna. Stoga su postojeće ustanove pretrpane, osim pojedinih koje su sebi dale za pravo da se usko specijaliziraju i odbijaju najteže bolesnu djecu ili čitavih regija koje dječju psihijatriju u pravom smislu te riječi ni nemaju”, ističe Tomislav Franić.

Objašnjava i koji su najčešći razlozi upućivanja djeteta psihijatru, ovisno o dobi. Najmlađa djeca javljaju se radi neurorazvojnih poremećaja kao što su hiperaktivnost, mentalna retardacija ili autizam, a kasnije se počinju javljati anksiozni poremećaji i zatim fobije; s adolescencijom se javljaju smetnje ponašanja uz koje je usko povezan i kriminal te poremećaji raspoloženja poput depresije koja s pojavom puberteta postaje dvostruko češća u djevojaka nego u mladića, a u kasnoj adolescenciji počinje se javljati shizofrenija.

“Općenito govoreći, 50 posto psihičkih poremećaja odraslih osoba javlja se prije 14. godine, a 75 posto do 25. godine života. Dječja psihijatrija se u liječenju koristi različitim vrstama psihoterapije, ovisno o poremećaju, dobi, dostupnom kadru… U nizu situacija potrebno je davati i lijekove da bi se bolest ili teški simptomi kontrolirali. Što se rehabilitacije odnosno izlječenja tiče, postoji niz poremećaja pa su tako i metode liječenja različite, kao i ishodi. Moguće je sve: od izlječenja do doživotnog liječenja s ciljem kontrole, ali ne i izlječenja bolesti. A nažalost jedan broj malodobne djece se i ubije. Ta brojka je čak i u blagom porastu i veća je od 20. Ako ubrojimo i kasne adolescente do 25 godina, brojka je frapantno veća”, tvrdi psihijatar.

Ako nije riječ o nekom biološki uzrokovanom poremećaju poput shizofrenije, mentalne retardacije ili sličnog, djeca do 14 godina psihijatru odlaze većinom zbog neurotskih poremećaja, poremećaja vezanih uz stres i anksioznih poremećaja. U tome, kaže Franić, naravno da obiteljsko i šire okružje igra važnu ulogu. Nažalost, ta uloga je često i uzrok “smetnji” koje dijete ima. Često obitelj, kao jedan organizam, liječniku isturi svoju najslabiju i najranjiviju kariku, a to je dijete. Dijete igra ulogu simptoma i znaka “bolesti” cijele obitelji. A to dijete je “proizvod” svoje obitelji, kao i društva u širem smislu riječi.

“Što napraviti kada vam dođe depresivno, u stvari tužno i zbunjeno dijete i otkrije vam da zna da mama vara tatu, ali ne želi to nikome reći? To možda izgleda smiješno, ali može pogubno utjecati na dijete. Zato je u dječjoj psihijatriji izuzetno važno djelovati na cijeli obiteljski kompleks i tu je možda razlog ‘nepopularnosti’ ove struke, jer preko puta imate najmanje tri osobe – svaku sa svojim viđenjima, smetnjama i željama koje su često u suprotnosti. Ponekad imate osjećaj da ispred sebe imate neprijatelje. I vrlo često ‘problem je u nekome od drugo dvoje’. Pod uvjetom da dođu otac i majka. Često jedna strana sabotira dolazak pod različitim izlikama. A vrlo često je ta strana problem. Obično onda čujemo rečenicu da tata ili mama traže parking ili su nezgodno parkirali pa se boje pauka. Možda ne trebamo više dječjih psihijatara, nego više parking mjesta i manje pauka”, ironično je primijetio psihijatar Franić.

U dječjoj psihijatriji, ističe, grubo podijeljeno postoje eksternalizirajući i internalizirajući poremećaji. Primjer prvih su hiperaktivnost ili smetnje ponašanja, a drugih depresija. Jedni i drugi su podjednako česti.

“Internalizirajući čak možda i više pate, ali su ‘nevidljivi’, dok su eksternalizirajući upadni svojim ponašanjem i budu lakše primijećeni, ali opet ne od roditelja, nego češće od vrtića ili škole. A zašto? Zato što ometaju druge. Dakle, hipokriti smo i vidimo samo ono što nam smeta. Za roditelje je čest slučaj da među zadnjima primijete da je djetetu potrebna pomoć i da je zatraže, osobito od psihijatra. Što je i očekivana reakcija jer je bolest djeteta posljednje što želimo pa se branimo negacijom, neprimjećivanjem, racionalizacijom – ma, proći će to njega, i tata je kasno progovorio i slično”, zaključuje Tomislav Franić, dodajući da u dječjoj psihijatriji nema najniže dobne granice pa je tako u svojoj praksi imao slučaj kad je liječio dijete od svega šest mjeseci starosti. A da na delinkventsko ponašanje prije svega utjecaj ima obitelj, odnosno obiteljski odnosi, potvrđuju i u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, čija je glasnogovornica Daria Marjanović rekla da je, s obzirom na to da se radi o djeci koja kazneno ne odgovaraju, naglasak u postupanju i intervencijama na obitelji. Prije svega na jačanju roditeljskih kompetencija, odnosno otklanjaju ili smanjenju rizičnih čimbenika i u odnosu na dijete i na obitelj te drugih čimbenika, uz osobiti naglasak na suradnju sa školom, kako bi se prevenirao razvoj delinkventnog ponašanja.

Prema podacima Ministarstva, broj korisnika državnih domova socijalne skrbi za djecu i mlađe punoljetne osobe s problemima u ponašanju u 2014. godini bio je 1102, a u 2015. taj broj narastao je na 1143. Razvidan je i velik porast broja djece do 14 godina s problemima u ponašanju u 2015. na 3611 u odnosu na 2014. godinu kad je taj broj bio 1149, dakle, gotovo tri puta, kao i porast broja prijavljene kazneno neodgovorne djece – počinitelja kaznenih ili prekršajnih djela s 239 na čak 814, što je porast od skoro četiri puta.

“Kaznena djela krađe i razbojništva najčešća su kaznena djela djece i mladih, a kad govorimo o kaznenim djelima spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, porast se djelomično može objasniti i senzibilizacijom javnosti i stručnjaka koji rade u području odgoja i obrazovanja i zaštite djece, koji pravovremeno primjećuju i prijavljuju sumnje. Ponašanja djece i mladih, pa tako i odstupanja u ponašanju, rezultat su djelovanja različitih čimbenika: od same osobine ličnosti djeteta, obitelji, odgojno-obrazovnih utjecaja, utjecaja vršnjaka, utjecaja medija, pa i društva u cjelini. Što su veći faktori rizika u odnosu na dijete, time je veća mogućnost da ako se na vrijeme ne reagira i ne poduzmu adekvatne mjere, progrediraju problemi u ponašanju sve do delinkventnog ponašanja i činjenja kaznenih djela”, kaže Daria Marjanović i dodaje da je stoga od izuzetne važnosti rano otkrivanje i integrirani pristup u radu s obiteljima, djecom i mladima u riziku, s ciljem prevencije daljnjeg delinkventnog ponašanja, a pritom je nužna suradnja prije svega roditelja, odgojno-obrazovnih ustanova i sustava socijalne skrbi.

Kako je rekla glasnogovornica resornog ministarstva, Vlada Republike Hrvatske svake četiri godine donosi Nacionalnu strategiju prevencije poremećaja u ponašanju; posljednja strategija donesena je za razdoblje od 2009. do 2012., a u posljednjem mandatnom razdoblju Vlade propušteno je donošenje nove strategije. Strategija određuje ciljeve i aktivnosti vezane uz prevenciju poremećaja u ponašanju, kao i obveze svih dionika u društvu: sustava zdravstva, odgoja i obrazovanja, socijalne skrbi, policije, pravosuđa na poduzimanje mjera te međusobnu suradnju i koordinaciju. Svaki od resora nositelj je određenih aktivnosti, a prevencija poremećaja u ponašanju i činjenja kaznenih djela kod djece i mladih pretpostavlja integrirani i međuresorni pristup problemu, koordinaciju i suradnju. U tijeku su formiranje međuresorne radne skupine i izrada nove strategije za iduće razdoblje, kao i izrada Protokola o međuresornoj suradnji.

“U Strategiji Ministarstva demografije, obitelji, mladih i socijalne politike kao jedan od primarnih ciljeva navodi se razvoj socijalnih usluga za obitelj, djecu i mlade u riziku, kao i razvoj i provedba različitih diferencijalnih tretmana za djecu i mlade koji već ispoljavaju neke od problema u ponašanju i/ili čine kaznena djela u transformiranim domovima za odgoj djece i mladeži koji će primarno pružati usluge ovoj kategoriji djeci uz intenzivni i stručni rad s obitelji, te jačanje i unaprjeđenje međuresorne suradnje”, kaže Daria Marjanović i zaključuje da se financiraju programi i projekti nevladinih udruga usmjereni prevenciji problema u ponašanju, prevenciji vršnjačkog nasilja i socijalnoj integraciji u iznosu od oko milijun i pol kuna.

Jedan od domova koji imaju programe za djecu s poremećajima u ponašanju je zagrebački Dom za odgoj djece i mladeži Zagreb, a ravnatelj Božo Vrkljan kaže da je taj dom najveći u Hrvatskoj te da svakodnevno vodi brigu i skrbi za više od 400 djece i maloljetnika koji iskazuju probleme u ponašanju ili su u riziku od nastanka takvih problema. Dom kroz svoje djelovanje pruža 10-ak usluga, od kratkotrajnog prihvata pa do institucionalnog smještaja, odnosno u svom djelovanju pruža izvaninstitucionalne, poluinstitucionalne i institucionalne usluge, odnosno skrb.

‘Društvo šalje poruke da je kriminalno ponašanje najbrži način stizanja do cilja’, kaže psihijatar Franić

“Naš centar se u svom radu opredijelio za deinstitucionalizirane programe koji su usmjereni na prevenciju, tako da se od ukupnog broja korisnika, 80 posto njih nalazi u dnevnim i poludnevnim boravcima, gdje im pružamo pomoć kroz programe sekundarne prevencije, a s konačnim ciljem preveniranja institucionalizacije, da ne dođe do potrebe izdvajanja djeteta iz obitelji. Duljina tretmana ovisi o obliku rada te može biti u rasponu od nekoliko tjedana do nekoliko godina. U onom dijelu koji se odnosi na pružanje institucionalne skrbi, taj boravak je najčešće nešto dulji, a traje od dvije do tri godine, dok u izuzetnim slučajevima traje i nešto dulje. U tom segmentu nalazi se 40-ak korisnika koji se nakon određenog vremena preseljavaju u organizirano stanovanje uz stalnu ili povremenu podršku. Program, odnosno trajanje smještaja, može biti povezan i s obrazovnim statusom djeteta, tako da tretman završava završetkom obrazovanja”, kaže Vrkljan i dodaje da se smještaj može prekinuti i prije ako su ispunjeni zadani ciljevi, odnosno individualni plan tretmana.

Kako je objasnio, Centar za socijalnu skrb kroz svoje mjere obiteljsko-pravne zaštite odlučuje o tome postoji li potreba i kada će se dijete uputiti u njihovu ili sličnu ustanovu radi pružanja stručne pomoći.

“Razlozi upućivanja djeteta u tretman našeg centra najčešće su višeslojni i to se događa kad Centar za socijalnu skrb procijeni da obitelj neće moći riješiti nastali problem. To upućivanje u naš centar najčešće u početku bude zbog timske procjene djeteta. Timska procjena je interdisciplinarni proces u kojem tim stručnjaka različitih profila provodi postupak opservacije djece i maloljetnika s ciljem utvrđivanja obiteljskih prilika, dinamike odnosa u obitelji, općeg zdravstvenog statusa, neurološkog ili psihijatrijskog statusa, etiologije, fenomenologije, intenziteta i vrste problema u ponašanju, a sve se to sintetizira i služi u planiranju daljnjeg tretmana djeteta”, navodi Božo Vrkljan. Pojašnjava da se na timsku procjenu ne upućuju sva djeca te razlozi upućivanja djeteta u njihov centar mogu biti uključivanje na neki od dnevnih ili poludnevnih boravaka, upućivanje na izvršenje sudske odgojne mjere, upućivanje na smještaj ili organizirano stanovanje. U Dom za odgoj djece i mladeži Zagreb, u prostor Prihvatne stanice, prihvaćaju se i djeca koja su pronađena u skitnji bez nadzora roditelja odnosno skrbnika, bilo da su iz nekog razloga napustila roditeljski dom ili neku od odgojnih ustanova u koju su smještena. Određeni broj prihvata odnosi se i na djecu bez pratnje maloljetne strane državljane.

“Najčešće se problematična ponašanja mogu povezati s nesređenim odnosno disfunkcionalnim obiteljskim odnosima. Tu je više svojstava takvih obitelji; od onih s vrlo lošim ekonomskim odnosno materijalnim stanjem do obitelji dobrog materijalnog statusa, ali lošim drugim karakteristikama. Puno je djece koja dolaze iz jednoroditeljskih obitelji sa slabijim primanjima. Međutim, primarna je karakteristika da ne vode brigu i skrbe na adekvatan način o svojoj djeci. Ali, naravno, problemi u ponašanju mogu nastati i zbog drugih čimbenika”, ističe Vrkljan koji navodi da u najvećem broju slučajeva dijete u prosjeku u njihovu tretmanu boravi oko dvije godine.

Rad s tom populacijom često je mukotrpan i stresan i rezultati ne dolaze sami po sebi, kaže ravnatelj doma. Da bi se postigli dobri rezultati mora se imati puno znanja, uložiti puno truda i energije i prije svega imati puno ljubavi za svoj posao. Rezultati nisu odmah vidljivi, ali upornošću, suradnjom i interdisciplinarnim pristupom ipak dođu. Mora se, govori, imati na umu da se ovdje radi o ranjivim skupinama, djeci koja su često zapuštena i zanemarena, a nerijetko su bila izložena negativnim postupcima bilo verbalne, ali i fizičke naravi.

Vrkljan je opisao poludnevni boravak pri osnovnim školama grada Zagreba i Zagrebačke županije, koji se počeo provoditi 1987. Cjelokupni tretman primarno je usmjeren na što raniju identifikaciju bilo kojeg odstupanja u ponašanju, na pružanje pomoći u otklanjanju već očitovanih poteškoća te zaustavljanje njihova daljnjeg napredovanja.

“Osnovni cilj tretmana je rana intervencija u pružanju pravodobne direktne i kontinuirane pomoći učenicima koji pripadaju skupini tzv. rizične populacije, u spoznavanju i izgrađivanju pozitivne slike o sebi, učenju socijalnih vještina koje omogućuju lakšu prilagodbu različitim socijalnim ulogama i udovoljavanju raznorodnim zahtjevima socijalne sredine, što omogućuje uspješnu integraciju u društvo. Program ima karakter sekundarne prevencije. Aktivnosti i sadržaji provode se u prostorima osnovnih škola, a u program su uključeni učenici od 8 do 15 godina koji su zapaženi u školskoj sredini po očitovanim rizičnim karakteristikama ponašanja i teškoćama u socijalnoj integraciji. Program se provodi na mjestu očitovanja i potpuno je u skladu s orijentacijom na deinstitucionalizaciju i ranu intervenciju u slučajevima manifestiranja rizičnih ponašanja djece osnovnoškolske dobi”, zaključuje Vrkljan koji kaže da se taj preventivni program trenutačno provodi u 21 osnovnoj školi u 26 skupina po 12 učenika, što znači da je uključeno više od 300 učenika. Program se svakodnevno kontinuirano provodi kroz pet sati neposrednog rada i traje od jedne do tri godine, što ovisi o rezultatima rada.

Renato Matić, izvanredni profesor na Odsjeku za sociologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, navodi da je nepostojanje jasnog i nedvosmislenog sustava prevencije dovelo do toga su za većinu pojedinačnih nasilnih aktivnosti, institucionalne prakse potpuno nedjelotvorne. Tako velika većina nasilju nesklonih učenika i ostalih mladih postaju taoci činjenice da su pojedinci među njima skloni nasilju i da se ta sklonost nasilju u praksi često tumači kao njihovo ljudsko i građansko pravo.

“Nedjelotvornom sankcijom počinitelja nasilja izravno se ugrožavaju prava svih ostalih koji nisu skloni nasilju, jer im iskustvo govori da su dužni trpjeti nasilje, kako bi se zaštitila prava pojedinaca sklonih nasilju. Ne manje zlokobna posljedica nedjelotvornog institucionalnog sprječavanja i sankcioniranja nasilnih aktivnosti jest nasilje koje se događa kao spontani nasilni odgovor na nasilje, čime se višestruko uvećava opasnost stvaranja neprohodne ‘spirale’ nasilja. U takvim je okolnostima teško pronaći razloga za optimizam i pozitivno odgovoriti na pitanje hoće li posljednji slučajevi možda potaknuti izradu djelotvorne strategije za promjenu nabolje”, zaključio je Matić. Složio se sa psihijatrom Vrkljanom i ustvrdio da mlađi članovi društva na svoj način donose zaključke i o društvu i o svom mjestu u takvom društvu u kojemu se kazneni progon namjerno izbjegava s obzirom na društveni status, veze i poznanstva počinitelja.

“Što tada mogu zaključiti? Ako bogatstvo stečeno prijevarom i nasiljem ostaje u rukama otimača, ako se takva nedjela ne mogu i ne žele sankcionirati, tada marljivo učenje, poštenje i pravednost nisu dobar izbor za bolju budućnost. Naprotiv, u takvim društvenim okolnostima te vrline donose neizvjesnu budućnost, a o toj će budućnosti ionako presudne odluke donositi upravo oni čija je bezobzirnost ugrozila vrijednosti poštenja i pravednosti”, ističe Matić.

Također smatra da sve dok prosudba o nasilju ovisi o tome koga u simboličkom smislu predstavlja nasilnik, a koga žrtva, nasilje je teško razotkriti i spriječiti, ali i postići da škole, odgojne ustanove i mladi članovi društva budu nekakve oaze u kojima vlada “nulta tolerancija na nasilje”. Naprotiv, primjetan je strah od ispravne odluke i postupaka koji bi sustavno obeshrabrivali sklonost nasilju, a ohrabrivali miroljubivu komunikaciju, kao i sve ostale koji ne žele nasilje.

“Taj strah koji blokira izravne sudionike odgojno – obrazovnog procesa da obeshrabre nasilje, stručnim i humanim ali odlučnim aktivnostima, potiču akteri koji ne sudjeluju izravno u odgojno – obrazovnom procesu, ali imaju utjecaja u njemu. Oni svojim odlukama ili nedonošenjem odluka često ohrabruju pravo na nasilja nekolicine, istodobno žrtvujući prava na mir i obrazovanje svih ostalih. Naravno da opreza pred dodatnom nepravdom nikada previše, ali samo do granice kada taj oprez postaje zapreka da se zaštitite ljudska i građanska prava ostale djece”, zaključio je Renato Matić.