Objavljeno u Nacionalu br. 916, 21. studeni 2015.

U Hrvatskoj je broj djece s problemima uzrokovanim seksualnim sazrijevanjem u porastu. Sve više djece i adolescenata traži pomoć psihijatara i terapeuta kako bi liječili agresivno i nasilno ponašanje, depresiju, probleme u prehrani, suicidalne tendencije, pokušaje suicida, a sve to može biti povezano s problemima u seksualnom razvoju. Nacional je istražio kako se sve to odražava na njihovu psihu i kako se s problemima trebaju nositi

U četvrtak 19. studenog, u organizaciji Hrvatskog društva za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju Hrvatskog liječničkog zbora i Klinike za Psihološku medicinu Medicinskog fakulteta, održat će se stručni simpozij naziva “Seksualnost u djetinjstvu i adolescenciji, razvoj rodnog (seksualnog) identiteta – problemi u praksi”.

Riječ je o tradicionalnom simpoziju dječje i adolescentne psihijatrije koji se održava dva puta godišnje, a ove godine brojni hrvatski stručnjaci s tog područja bavit će se seksualnošću i razvojem rodnog identiteta s ciljem ukazivanja na sve veći problem koji seksualno sazrijevanje može imati na psihu djece i adolescenata. Simpozij je namijenjen najprije multidisciplinarnim stručnjacima koji sudjeluju u zaštiti mentalnog zdravlja. Ali organizatori ovog skupa žele upozoriti struku i javnost na “općeniti problem seksualnosti koji je u velikoj mjeri tabuiziran i izostavljen iz psihologije”. Napominju da se radi o ne tako čestoj problematici, ali vrlo kompliciranom i izazovnom području koje ponekad uključuje vrlo kompleksne postupke kao što je i promjena spola.

U HRVATSKOJ JE TREND DJECE s problemima uzrokovanim seksualnim sazrijevanjem u porastu. Sve više djece i adolescenata traži pomoć psihijatara i terapeuta kako bi liječili agresivno i nasilno ponašanje, depresiju, probleme u prehrani, suicidalne tendencije, pokušaje suicida, a sve to može biti vrlo usko povezano s problemima u seksualnom razvoju. Isto tako, dob stupanja u seksualne odnose sve je niža, što prema mišljenju stručnjaka može biti jako štetno. Djeca i mladi česte su žrtve nesuglasja između vlastitih potreba, konzervativnih stavova o seksualnosti kakve promiče Crkva, ali i nedovoljne edukacije u školskim ustanovama. Pored toga, na probleme u seksualnom sazrijevanju utječu i traume iz obitelji uzrokovane stradanjima u Domovinskom ratu, ali i devastirajući utjecaj višegodišnje ekonomske krize i neizvjesnosti u našoj zemlji.

Kako bi istražio s kakvim se seksualnim izazovima i problemima djeca i adolescenti susreću u formativnoj fazi, kako se sve to odražava na njihovu psihu i kako se s problemima trebaju nositi, Nacional je razgovarao s organizatorom simpozija Ivanom Begovcem, te Damirom De Zanom, specijalistom psihijatrije, psihoterapeutom i subspecijalistom dječje i adolescentne psihijatrije.

Ivan Begovac, Pročelnik Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju pri Klinici za psihološku medicinu na Kliničkom bolničkom centru Zagreb, kao psihoterapeut stekao je dojam da sve više malih pacijenata dolazi u njegovu ordinaciju s različitim problemima. “Općenito govoreći i šire gledajući, najčešće dolaze s prolaznim problemima neprihvaćanja svojeg rastućeg tijela u adolescenciji, različitim pitanjima o seksualnosti i vlastitom razvoju, prolaznim homoseksualnim fazama te preispitivanjima u vezi seksualne orijentacije kod adolescenata. Rijetki su slučajevi poremećaja rodnog identiteta u djece, kada se dijete, na primjer dječak, ponaša kao djevojčica, zatim su rijetka stanja interseksualnosti, kada se radi endokrinološkim stanjima kada, na primjer, genetski spol ne odgovara vanjskim spolnim karakteristikama. Navedena stanja jesu rijetka, ali su zato jako klinički izazovna i zanimljiva”, rekao je Begovac.

MLADI SU ŽRTVE NESUGLASJA IZMEĐU VLASTITIH POTREBA I CRKVENIH STAVOVA O SEKSUALNOSTI

Smatra da u Hrvatskoj ne postoji dostatna epidemiološka analiza tih poremećaja, ali vjeruje da je situacija slična i u drugim europskim državama. Tvrdi da probleme u užem smislu povezane sa seksualnošću imaju više dječaci, zbog njihova kompleksnijeg psihičkog razvoja u psihoseksualnim fazama: “Najčešće se seksualni problemi javljaju u adolescenciji, iako neki entiteti kao što je interseksualizam, poremećaj rodnog identiteta, mogu postojati već od djetinjstva.”

Posljedice seksualnih poremećaja mogu biti različite, a najčešće se radi o raznim emocionalnim smetnjama, depresiji, suicidalnosti… Begovac smatra da su, u užem smislu, poremećaj rodnog identiteta, kao i drugi poremećaji iz te skupine kao što su parafilije (nekad zvane perverzije) vrlo heterogeni, s različitom kliničkom slikom. Liječenje se, pak, najčešće provodi putem savjetovanja, praćenja i po potrebi psihoterapijom. “Uzroci seksualnih problema, kao i rodnog identiteta, različiti su, ovisno o biološkim, psiholoških i socijalnih čimbenicima. Ti problemi nisu česti, a djeca i adolescenti načelno su, kada osjete sigurnost u svoje terapeute, dovoljno otvoreni da govore o problemima”, dodao je Begovac.

Smatra da se homoseksualna orijentaciju u pravilu prepoznaje u adolescenciji te da to može biti i prolazna pojava i nikako ne predstavlja potpuno fiksiranu orijentaciju. Napomenuo je i da je kod djevojaka socijalno prihvatljivija homoseksualnost (odnosno, biseksualnost), dok je to kod dječaka manje socijalno prihvatljivo. “Pojedini adolescenti s vremenom ipak shvaćaju da se radi o fiksiranoj homoseksualnosti, to mogu skrivati od drugih, osjećati se manje vrijedno zbog toga, patiti od depresije, imati suicidalna promišljanja. U tom slučaju je važno da terapeut pomogne u toj fazi adolescentu ili mlađoj odrasloj osobi da iziđe iz te situacije, to je tzv. “coming out”, dodao je Begovac.

TVRDI DA DJECA O SVOJIM SEKSUALNIM PROBLEMIMA rijetko razgovaraju s roditeljima, a najviše informacija dobivaju od vršnjaka. Stoga smatra da stručna edukacija u školskim ustanovama može biti vrlo važan čimbenik u pozitivnom shvaćanju seksualnosti u službi prokreacije, interpersonalnih odnosa i ugode.

Begovac je uvjeren da izlaganje djece pornografskim sadržajima, kao i pedofilskim web stranicama, može dovesti do iskrivljenih pojmova o seksualnosti, kao i do traumatskih stanja za dijete: “Određena istraživanja u svijetu pokazala su da posjet određenim pornografskim sadržajima može u nekim slučajevima pogodovati razvoju parafilija, kada dolazi do nemogućnosti dosezanja seksualnog užitka genitalnim putem, ali radi se i o zahvaćenoj cijeloj ličnosti.”

O ulozi Crkve u seksualnom odgoju Begovac je rekao da mu je teško govoriti, no naglasio je kako mu se čini da trenutno u zapadnom svijetu, uključujući i SAD, dominira represivni stav prema seksualnoj edukaciji. Naveo je i da pojedini roditelji koji otvoreno govore o seksualnosti kao grijehu, tako zapravo žele zaplašivanjem ostvariti određenu kontrolu nad djetetom. “Dokazano je da su seksualne igre i masturbacija zapravo vrlo česte manifestacije seksualnosti u djetinjstvu i adolescenciji, koje vremenom vode do odrasle zdrave seksualnosti. Ako priječimo seksualno prakticiranje u djetinjstvu, kako onda očekivati zdravu seksualnost u odrasloj dobi u svim njezinim pozitivnim aspektima?” pita se Begovac.

Na simpoziju će biti predstavljena jedna neobična i zanimljiva knjiga. Riječ je o zbirci pjesama “Zeleni vilenjak – psihopatologija adolescencije”, autora Damira i Marine De Zan. Inače, Damir De Zan već duže od 30 godina radi kao dječji i adolescentski psihijatar i psihoterapeut na KBC-u Zagreb. Supruga Marina, liječnica obiteljske medicine koja se bavi umjetničkom fotografijom, u knjizi je sudjelovala s ilustracijama i fotografijama, kao i u prethodne dvije zajedničke knjige.

KROZ POEZIJU U “ZELENOM VILENJAKU” De Zan je iskazao svoje emocije koje doživljava dok se bavi s problemima djece. Pjesme su posvećene njegovu poslu, odnosno, djeci s kojom radi i njihovim emocionalnim problemima.

“U dječjoj i adolescentskoj psihijatriji imam često ulogu zamjenskog roditelja, odgajatelja, autoriteta. Moram biti osoba koja uvažava i sluša dijete, koja se s njim igra, slika, crta… Nemoguće je to raditi, a da ne uključite emocije. Na koncu te emocije morate kontrolirati i regredirati na razinu djeteta te nakon terapije iz tog regresa morate izaći. Cijelo to vrijeme potrebno je imati uključen i onaj opservirajući ego. Morate držati situaciju pod kontrolom i znati interpretirati i prepoznati patologiju uz pridržavanje svih terapijskih postavki”, objasnio je De Zan.

O knjizi je rekao i da mnogima može biti interesantna, da se u njoj mogu pronaći adolescenti, terapeuti, studenti i postdiplomanti dječje psihijatrije, psihijatri i liječnici, ali i roditelji jer će u njoj prepoznati istinitost.

Inače, De Zanu je to peta objavljena zbirka pjesama, a pored njih objavio je mnoštvo stručnih i znanstvenih radova u domaćim i stranim publikacijama te tri stručne knjige iz dječje psihijatrije: “Slika i crtež u psihoterapiji djece”, “Psihodinamski pristup djeci sa smetnjama učenja” (u koautorstvu s dr. Marinom De Zan) te “Slika i crtež u psihoterapiji djece i obitelji”. Prošle godine je, s dvanaest pjesama, uvršten u antologiju suvremene hrvatske poezije na talijanskom jeziku.

PATOLOGIJA RASTE ZBOG MLADIH ROĐENIH I ODRASLIH ZA VRIJEME I NAKON DOMOVINSKOG RATA

U svojoj ordinaciji na KBC-u Zagreb također bilježi sve veći broj pacijenata. Razlog tome ne vidi samo u porastu patologije u djece i adolescenata, već i u činjenici da je njihov odjel sve više prepoznat, zahvaljujući suradnji sa školama, dječjim vrtićima, S.O.S. dječjim selom i liječnicima obiteljske medicine. “Prije se zbog nekih poremećaja nije odlazilo liječniku, a kamoli psihijatru.

Djeca koja dolaze kod nas nisu stigmatizirana u mjeri u kakvoj su nekad bila. U nekim zagrebačkim srednjim školama izrazito smo popularni. Neću reći da smo u modi, ali djeca nam rado dolaze jer se ovdje osjećaju sigurno i nestigmatizirano”, napomenuo je De Zan.

Razlog za porast patologije među djecom vidi u stasavanju populacije koja je rođena i odrastala za vrijeme i nakon Domovinskog rata. Tvrdi da je sasvim logično da sa sobom nose obilježja obitelji u kojima je netko stradao, nestao ili invalidiziran i da to utječe na psihološki razvoj djeteta. Isto tako smatra da je danas više karakternih promjena nego striktno dijagnosticiranih neuroza i psihoneuroza.

Zdravi seksualni razvoj smatra vrlo bitnim jer nije moguće odvojiti seksualnost od drugih ljudskih obilježja: “Dijete se po rođenju počinje razvijati u svim smjerovima i seksualnost se razvija paralelno s ostalim osobinama. Možemo od samog početka pratiti poremećaj u seksualnom razvoju i trenutak kada nastaju prvi nesporazumi u tom razvoju. Dubina kasnijeg poremećaja ovisi o trenutku kada je nesporazum, odnosno, unutarnji konflikt nastao.”

On smatra da probleme sa seksualnošću imaju podjednako djevojčice i dječaci te da najveći problemi nastaju u pubertetu, koji francuski stručnjaci nazivaju “kaosom”. Problematično ponašanje promatra u dva dijela. Prvi je jedan oblik otvorenijeg, agresivnijeg ponašanja. Drugi je okretanje u sebe i povlačenje u sebe, što može dovesti do autodestruktivnog ponašanja. “Premda sam iz iskustva imao više adolescentica sklonijih depresiji, latentnim suicidalnim razmišljanjima i pokušajima suicida, iznenadili biste se koliko su djevojčice sklone i agresivnom ponašanju. Isto tako, imao sam i slučajeve mladića, adolescenata koji su se samoozljeđivali i pokušali suicid”, rekao je De Zan.

Uzrok tome najčešće vidi u njihovu neprihvaćanju tijela koje se mijenja i jer se u brojnim slučajevima sami sebi ne dopadaju. Ali na samoozljeđivanje može ih potaknuti, smatra, i tzv. reaktivna formacija, što je vrsta obrane koja se manifestira tako što osoba umjesto ozljeđivanja onog koji ga frustrira, ozljeđuje sebe, što je čest slučaj kod djece koja se sukobljavaju s roditeljima. Samoozljeđujući se, potvrđuju sami sebi da postoje, to jest da su živi.

De Zan kaže da se problemi u seksualnom razvoju mogu uočiti vrlo rano: “S najmlađima se igrate i crtate. Imaju lutke koje simboliziraju njihove članove obitelji. Tu se mogu vidjeti mnogi nesporazumi. Postoji i terapija crtežom u kojoj dijete ima mogućnost naslikati svoju obitelj i tako ukazati na seksualne, ali i druge probleme. Kasnije, što su djeca starija, imate veću mogućnost verbalizacije, a često koristimo i psihoanalitičku psihoterapiju psihodramom, u kojoj dijete igra situaciju iz svoje okoline. Uspješne su i grupne psihoterapije, u kojima djeca jedna druge “povuku’ i stimuliraju, kroz koje dolaze do spoznaja konflikta i tako efikasnije rješavaju svoje probleme”, objasnio je De Zan.

UZROK SMETNJI U SEKSUALNOM RAZVOJU leži u okolini, ali i užoj i široj obitelji. Fizička i seksualna zlostavljanja ostavljaju najveće posljedice na razvoj djeteta. No bitno je, smatra, i na koji način roditelj prihvaća seksualnost djeteta. “Ona predrasuda da su kćeri tatine maze, a sinovi mamine, nije potpuno bez osnove. Događa se da roditelj dijete suprotnog spola drži često u regresu, malo više zaštitnički, dok ono istospolno gura u razvoj”, objasnio je De Zan.

PRVI OBLIK PROBLEMATIČNOG PONAŠANJA KOD MLADIH JE AGRESIVNOST A DRUGI POVLAČENJE U SEBE

Kada je riječ o homoseksualnosti, tvrdi da se to često vidi na djetetu već u vrtićkoj dobi i da to tada prepoznaju i roditelji. Takvoj djeci i adolescentima nije lako odrastati, premda je zajednica danas, smatra, sve prijemčivija. Njima je problem prihvaćanja njihove spolne orijentacije vezan ne samo za širu zajednicu, već i za užu obitelj te za introjicirane vlastite stavove. No kaže da je danas puno jednostavnije djeci o tome razgovarati nego što je bilo ranije.

Smatra da je pop kultura često bez temelja optuživana da loše utječe na seksualni razvoj mladih: “Teško je reći da su djeca agresivnija jer igraju agresivne igre. Nisu “homoseksualnija’ zato što pred njima paradiraju homoseksualci. Vrlo često se sasvim krivo povezuje anoreksija s trendom mršavih modela u svijetu mode. Nije to baš bez vraga, ali anoreksija je prvenstveno bolest, a ne želja za mršavijim stasom.”

Kako je i sam pjesnik, ulogu umjetnosti u zdravom seksualnom razvoju smatra pozitivnom. Tvrdi da kroz nju na dozvoljen način mladi mogu prezentirati ono što nagonski postoji, a socijalno nije prihvatljivo, odnosno, izraziti nešto na socijalno prihvatljiv način što ne može učiniti u bilo kojem drugom obliku, a to se naziva sublimacija.

ULOGU MEDIJA U SEKSUALNOM RAZVOJU djece smatra sve pozitivnijom i da više pomažu nego štete. Pozdravlja i sve jača nastojanja medija da u pojedinim pitanjima konzultiraju njihovu struku. Napomenuo je i da često roditelji ne reagiraju na ispravan način, u cilju da zaštite djecu od negativnih utjecaja medija. Prisjetio se i primjera kad su se neki roditelji usprotivili filmu “Bubimir” u kojem je Bubimir bio imaginarni, agresivni prijatelj djevojčice Lidije, glavnog lika iz tog filma. Smatra da je normalno da djeca između četvrte i pete godine života imaju takve imaginarne prijatelje s kojima komuniciraju. “Imao sam jednu djevojčicu koja je obožavala svoju mlađu sestru, ali je imala svoju izmišljenu zlu prijateljicu koja bi u fantaziji uvijek nešto loše radila, a djevojčica bi branila sestru. Ona je imala projekciju svog agresivnog dijela psihe u toj zločestoj prijateljici koja je najčešće sjedila u kazni”, ispričao je De Zan.

Smatra da nedostaje i adekvatna seksualna naobrazba djece u osnovnim i srednjim školama. Isto tako lošim drži sve ranije stupanje djece u spolne odnose, za koje kaže da nisu pravi i zdravi odnosi, jer u takvim odnosima nedostaje psihoseksualno zadovoljstvo. Prisjetio se situacije u kojoj je djevojčica od 12 godina ostala u drugom stanju i iznijela trudnoću do kraja. “Iz takvih slučaja najčešće se “regrutiraju’ naši novi pacijenti, djeca maloljetnih roditelja”, zaključio je De Zan.