Neka istraživanja su potvrdila da će dijete za zlostavljanje prije reći svojem prijatelju, nego roditeljima. Zato su u Centru za zlostavljanu i nestalu djecu iz Osijeka, u suradnji s policijom razvili jedinstven program za djecu internetske detektive. Ta djeca imaju tri predavanja i praktičnu vježbu te nakon toga dobiju iskaznicu, diplomu i mogu raditi u svojoj školi. “Glavni zadatak web detektiva je da ako je uočio elektronsko nasilje, da nam odmah prijavi sa što više mogućih informacija da se takav sadržaj ukloni. Također treba upozoriti svoje vršnjake koje osobne informacije i fotografije smiju podijeliti s drugima na internetu. Kada neko dijete ima problema na internetu, može se obratiti web detektivu i reći mu za njih. Web detektiv dobije kod s kojim se registrira na internetsku stranicu i pošalje prijavu”, kaže predsjednik Centra Tomislav Ramljak i dodaje da su povratne informacije odlične. Druga djeca ih, kaže, pitaju za savjete i informacije gdje mogu prijaviti razne probleme koji se događaju na internetu, od objave neprimjerenih fotografija do toga da znaju koji se maloljetnici dopisuju na internetu s odraslim osobama. Do sada su educirali preko 200 djece da postanu web detektivi. “Naravno da se djeca uvijek rado uključuju u ovakav projekt, pogotovo kada se educiraju o tome kako mogu pomoći prijatelju iz razreda ako to bude potrebno. Kod elektronskog zlostavljanja, kao i u stvarnom životu, postoje nasilnik, žrtva i promatrač. Ovom projektu je cilj da se promatrača ohrabri da prijavi zlostavljanje”, kaže Ramljak i ističe da se nakon svakog predavanja u školama mogu prijaviti sva zainteresirana djeca. Učenike uglavnom odabiru nastavnici informatike. Dosad su radili u školama u Slavoniji, ali Ramljak vjeruje da će se uskoro proširiti i na druge osnovne škole u Hrvatskoj.

Kaže da je takva edukacija u Hrvatskoj spora jer se tek sada govori o problemu društvenih mreža, a djeca ih već napuštaju i koriste druge suvremene alate. Roditelji su često još slabije educirani. “Nisu svjesni pojma privatnosti na društvenim mrežama. Zabilježili smo nekoliko slučajeva da su roditelji stavljali na Facebook fotografije djece kako ‘trčkaraju’ na plaži, ne razmišljajući o tome da mogu završiti u pedofilskim fotografskim albumima. Još je gori slučaj bio u Srbiji kada su roditelji sami slali fotografije za grupu ‘Najljepše dijete na ljetovanju’ koje su se onda distribuirale među pedofilima”, navodi Ramljak.

Na suzbijanju ilegalnog sadržaja na internetu rade u suradnji sa svjetskom organizacijom INHOPE. “Iskustva iz drugih europskih zemalja pokazala su da je presudna upravo suradnja policije i nevladinih organizacija koje su članice INHOPE-a “, kaže Ramljak i tvrdi da se iskreno nada još boljoj suradnji s MUP-om i skorašnjem potpisivanju sporazuma i u našoj zemlji. U Centru, osnovanom po uzoru na američki model, djeluje skupina informatičara, kriminalista, pravnika, pedagoga i psihologa. Oni posjeduju određena prava pristupa svjetskoj bazi zabranjenih linkova, putem kojih se ilegalan sadržaj može što prije ukloniti. “Prije svega moramo razlikovati dvije vrste interneta. Postoji internet koji svi vidimo, a postoji i takozvani ‘dark web’ na kojem ‘kolaju’ fotografije i videosnimke koje prikazuju brutalna silovanja i zlostavljanja. Te se snimke razmjenjuju i prodaju”, kaže Ramljak. U svijetu je uklanjanje ilegalnog sadržaja s interneta veliki prioritet brojnih zemalja, a to ‘brisanje’ je najvažniji, najteži i najobuhvatniji zadatak jedne države. Ni najveće svjetske sile poput Rusije ili Kine ne mogu dobiti tu bitku. “To je borba bez kraja jer je internet ogroman prostor u kojem se uvijek nađe neki ilegalni program ili haker. Hrvatska je po tom pitanju relativno sigurna zemlja”, kaže Ramljak i dodaje kako policija dobro radi svoj posao. Međutim, internet nam se uvukao pod kožu jer ga vrlo često koristimo. “Uvijek govorim da djeca nose svoje zlostavljače u džepu u obliku mobitela. Prije je cyberbullying postojao u školama, ali je dijete dolazilo doma i znalo je da će kod kuće biti koliko-toliko sigurno, a sada se to proteže posvuda, kroz razne oblike na internetu”, kaže Ramljak. Obiteljima, djeci i mladima Centar nudi i usluge savjetovanja. Imaju i nacionalni harmonizirani telefonski broj za nestalu djecu  – 11 6000. “U Europi svake dvije minute nestane jedno dijete. Fluktuacija je veća jer su granice otvorene. Hrvatska je još uvijek relativno sigurna. Kada djeca pobjegnu iz obiteljskih domova ili državnih institucija kao što su domovi za odgoj djece, nakon nekog vremena se i vrate. Međutim, mi ne možemo odrediti jesu li ta djeca u bijegu ili su ih oteli, pa ih vodimo kao nestale. U schengenskom prostoru teško je zaustaviti da dijete ne ode u Sloveniju, Mađarsku ili Austriju. Zato nestanak treba odmah prijaviti”, kaže Ramljak.

Nedavno su iz Centra s  Europskom komisijom potpisali projekt o uspostavi Centra za sigurniji internet koji će obrazovati učenike u školama. U suradnji s osječkim Filozofskim fakultetom trenutno izrađuju materijale koji bi profesorima trebali pomoći da u svojim razredima provode preventive programe. Ramljak kaže da se “njegova ekipa” može pohvaliti brojnim uspješnim preventivnim radovima, poput mobilnih aplikacija, školskog kviza, animiranog filma ili videospota.

Jedna druga skupina ljudi koja se bavi istim poslom, profesori i studenti koji su radili projekt “Djeca medija” za medijsku i internetsku edukaciju djece u školama, dobili su i posebnu Rektorovu nagradu za akademsku godinu 2014./2015.

Ideja za projekt nastala je još 2008. na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, na kolegiju “Medijska pedagogija” profesora Danijela Labaša. Studenti završnih godina Komunikologije s Hrvatskih studija i sa Studija novinarstva Fakulteta političkih znanosti s diplomatima već šest godina dragovoljno i aktivno diljem Hrvatske u osnovnim i srednjim školama drže predavanja djeci, roditeljima i nastavnicima i organiziraju radionice o sigurnijem korištenju medija i interneta. Educiraju djecu i putem interneta, na službenoj stranici www.dkmk.hr te na Facebook i Twitter profilu. Njihov program emitira se i putem radijske emisije na Radio Mariji.

Svojim radom potiču na razmišljanje, ali i na to da se mediji savjesnije koriste. “Nama je vrlo važno da djecu potaknemo ne samo na to da budu sigurniji, nego i odgovorniji korisnici svih medija, a osobito interneta i društvenih mreža. Pri tome se koristimo suvremenim spoznajama s područja medijske pismenosti i odgoja, ne ‘dociramo’, nego potičemo na raspravu i razmišljanje, na donošenje zajedničkih zaključaka i odluka”, kaže profesor Labaš i navodi jedan primjer kojim djecu uče kako će zaštititi privatnosti na internetu. Djecu na početku razgovora potaknu pitanjem poput: “Hoćete li potpunom strancu reći gdje živite, kada ste obično sami i gdje se nalazi rezervni ključ od ulaznih vrata? Vjerojatno nećete. Zašto biste to onda rekli na internetu, gdje je sve javno i dostupno?” Potom ih u razgovoru upozore da unosom osobnih podataka na internetu riskiraju njihovu zlouporabu, da može biti narušena njihova privatnost, pa i sigurnost praćenjem njihovih aktivnosti na internetu, primjerice pretraživanjem i dostavljanjem podataka o lokaciji. Uče ih, kaže, da pojmovi koje upisuju i podaci koje ostavljaju govore ponešto o njima i da vode do njih, ali i da prikupljanjem njihovih osobnih podataka s internetskih poslužitelja koje koriste i koji od njih zahtijevaju osobne podatke, primjerice Gmail i Facebook, nisu dobili nikakvo jamstvo sigurnosti i zaštite podataka koji su “negdje” pohranjeni i koje bi netko, danas ili sutra, mogao zloupotrijebiti i iskoristiti protiv njih. Zbog elektroničkog nasilja koje je danas rašireno, djecu se podučava da je nužno zaštititi svoj profil na društvenim mrežama te da postavke urede tako da njihove fotografije, statuse i sve objave vide samo njihovi prijatelji.

“Potičemo ih da ne objavljuju fotografije u neprimjerenim i seksualno eksplicitnim pozama te one zbog kojih bi im jednog dana moglo biti neugodno. Potičemo ih da za prijatelje ne prihvaćaju nepoznate osobe, da s njima nikada ne idu na sastanak, jer ne znaju tko se krije iza njihovih profila i kakve su im namjere te da o svemu što im se dogodilo, a čini im se neprihvatljivim, obavijeste roditelje, učitelja, osobu od povjerenja, te da u slučaju nasilja obavezno obavijeste policiju”, kaže Labaš. Brojne su zloupotrebe internetskih društvenih mreža u iskorištavanju djece i mladih u seksualne svrhe, za otmice i druge oblike zločina. “Posebnu brigu zaslužuju žrtve. Istraživanja često pokazuju da su i zlostavljači nekada i sami bili nečije žrtve. I za njih se netko mora pobrinuti i s njima se mora još više raditi kako ne bi nastavili nedopustivo i neprihvatljivo ponašanje. Treba osuditi njihovo ponašanje, a ne njih kao osobe”, smatra Labaš. Zlostavljačima su suvremene tehnologije dale “na raspolaganje” nove i moćne “alate” koje zloupotrebljavaju. Zato je odgovornost, kaže, svih onih koji se bave našom sigurnosti i zdravljem veća. “Danas i odrasli, a posebno djeca, vole medije i često žive u paralelnim, ‘virtualnim svjetovima’. U tome onda i treba potražiti jedan od uzroka zašto su i zločinci raznih vrsta prisutni na društvenim mrežama te zašto i mi, koji djecu odgajamo za prave vrijednosti, moramo biti tamo, ne samo kao zaštitnici nego puno više kao pratitelji, prijatelji i odgojitelji”, kaže Labaš i ističe da su u našem društvu na sreću roditelji i obitelj vrlo važni, a najvažniji su i prvi odgovorni za odgoj i rast svoje djece. No smatra da oni ne mogu sami brinuti o tome jer ih treba educirati. “Roditeljski odgoj komunicira, a njihova komunikacija odgaja. Zato je i više od tisuću riječi prijekora ili kakvih zabrana važniji osobni primjer. Svatko od nas morao bi početi od osobnoga razmišljanja o važnosti svoga dostojanstva i tu poruku o dostojanstvu koje se ne mjeri novcem, ni slavom, ni bogatstvom treba prenositi mladima”, kaže Labaš i upozorava da su odrasli stvorili pozitivne i negativne medijske sadržaje. “Najviše nas brine kada djeca i mladi prihvate pogrešne životne stilove i počnu se prema njima ponašati. Odgovornost takozvane estrade, ali i djelatnika u medijima koji stvaraju i promiču ‘celebove’ bez pokrića danas je jako velika jer djeca u javnim osobama vide svoje uzore koje pokušavaju oponašati”, kaže Labaš.

On smatra da su lijekovi s kojima društvo ozdravlja iznutra odgoj i obrazovanje, razgovor i znanje.

Suvremene tehnologije omogućuju takozvanim “internetskim predatorima” da lakše dođu do svojih žrtava, omogućuju brže raspačavanje eksplicitnog pornografskog sadržaja, ali i policiji olakšavaju identifikaciju počinitelja. U nedavnoj akciji, kodnog naziva “Nemezida” koju su na razini države proveli policijski službenici za mladež osam policijskih uprava, uhićeno je pet muških osoba u dobi od 22 do 44 godine. Sumnjiči ih se da su počinili kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta. Kod uhićenih osoba pronađeno je 2500 fotografija i 3000 videozapisa. Ti se sadržaji onda često fizički ili virtualno raspačavaju. Dragan Josipović, voditelj Odjela maloljetničke delinkvencije i kriminaliteta na štetu mladeži i obitelji Ravnateljstva policije, kaže da se žrtvu mami na razne načine. “Počinitelji se infiltriraju u dječje generacije, spuste se na razinu djeteta ili tinejdžera s ciljem da pridobiju njihovo povjerenje. Kako bi neometano održavali komunikaciju s djetetom, predatori djetetu nadoplaćuju račune na mobitelu. U komunikaciji s djetetom posebno ih zanima s kim i kako dijete provodi svoje slobodno vrijeme, odnosno gdje se tada nalaze njegovi roditelji, stariji ukućani i drugi članovi obitelji. Kad procijeni da mu dijete vjeruje, mami ga da se snimi obnaženo i da mu pošalje fotografiju. Potiče ga tako što mu šalje eksplicitnu fotografiju vršnjakinje ili vršnjaka iz svoje kolekcije, uz komentar da je to uobičajeno ponašanje. Vremenom od djeteta traži sve više i više takvih fotografija. To je jedan prilično zatvoren krug zlostavljanja. Dijete često pristaje biti žrtva iz straha da se to ne otkrije, uvjereno da će zlostavljač jednom prestati s takvim prohtjevima, ali zlostavljači u pravilu ne odustaju. Oni tada paze da ne budu otkriveni i pokušavaju spriječiti da roditelji ne otkriju zlostavljanje djeteta”, kaže Josipović. Zlostavljači su osobe različitih profila. Nekada su to ljudi iz djetetove blizine, a ponekad su čak i sami roditelji. Nekada je to neznanac na plaži koji koristi priliku dok se djeca kupaju u moru ili igraju u pijesku, pa snima intimne dijelove djetetova tijela. Neznanci sve češće vrebaju djecu na društvenim mrežama. “Zlostavljači se tada najčešće predstave kao njihovi vršnjaci. Iskoriste sve podatke koje djeca ili njihovi ukućani ostave na društvenim mrežama i na temelju njih stvaraju svojevrsnu bazu podataka za lakšu komunikaciju. Naša istraživanja pokazuju da nakon virtualnog kontakta zlostavljač pokušava i stupiti u osobni kontakt sa žrtvom. Tada se dijete može zlostaviti na razne načine”, kaže Josipović.

Njegova kolegica iz Policijske uprave splitsko-dalmatinske Vjera Malbaša navodi jedan slučaj u kojem je starija muška osoba iskoristila nezrelost dviju maloljetnih sestara koje je upoznao preko društvenih mreža. “Uvjeravao ih je da će riješiti njihove zdravstvene probleme i da će s njih skinuti uroke. Sastao se s jednom od njih. Dva puta stupio je s njom u spolne odnose, u dobi kada je imala 13 godina. Od nje i njene također maloljetne sestre tražio je da se fotografiraju i da mu pošalju fotografije u seksualno eksplicitnim pozama fokusiranim na njihove spolne organe. One su to učinile”, kaže Vjera Malbaša. Identitet djeteta žrtve bilo kojeg kaznenog djela, pa i spolnog zlostavljanja i iskorištavanja posebno se štiti. Identitet počinitelja u medijima se ponekad može otkriti. Zadnji primjer je uhićenje pjevača Josipa Katalenića zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, odnosno pohrane na računalo video i slikovnih sadržaja dječje pornografije. Vjera Malbaša smatra da je bolje izbjegavati otkrivanje identiteta počinitelja u medijima. “Ako se otkrije identitet počinitelja, moguće je lako otkriti identitet djeteta, njegove žrtve. Tako bi se dijete izložilo dodatnoj stigmatizaciji u najosjetljivijoj razvojnoj dobi, koje bi ga najvjerojatnije pratilo do kraja života. Pitanje je kako zaštititi dijete, da se ne otkrije njegov identitet kao žrtve, kada smo mala zemlja s još manjim gradovima i selima. Bilo kome tko to želi zloupotrijebiti ne treba Google tražilica, nego je dovoljno da okrene nekoliko telefonskih brojeva osoba iz grada ili sela iz kojeg potječe ili u kojemu živi počinitelj te sazna sve o konkretnom događaju – tko je žrtva, u koju školu ide i sve drugo”, kaže Vjera Malbaša.

Među djecom i mladima sve je više i počinitelja seksualnih delikata. Dva zadnja javnosti poznatija primjera su grupno silovanje djevojke u Zadru i ”pakleni” tulum u Podstrani, na kojem je djevojku vršnjak seksualno zlostavljao s napravom od koje je zamalo umrla. Ako se nakon kriminalističkih izvida utvrdi da je dijete počinilo neko od kaznenih djela na štetu vršnjaka ili odraslih osoba, kaže Vjera Malbaša, protiv njega se podnosi posebno izvješće ili kaznena prijava Državnom odvjetništvu za mladež te se obavještava nadležni centar za socijalnu skrb. “Prema djeci između 14 i 18 godina te mladima između 18 i 21 godine života kazneni postupak se vodi po posebnom zakonu, Zakonu o sudovima za mladež kojemu je prvenstveno cilj da se odgojnim i sigurnosnim mjerama utječe na njihov odgoj, razvoj cjelokupne ličnosti i jačanje njihove osobne odgovornosti da ubuduće ne čine nova kaznena djela, dok se kazne zatvora primjenjuju uglavnom za recidiviste i kod počinjenja težih kaznenih djela”, kaže Vjera Malbaša.

U posljednje vrijeme mladi na Facebooku otvaraju grupe u kojima vrijeđaju svoje vršnjakinje na temelju razgolićenih fotografija preuzetih s njihovih Facebook profila. “Mladi ljudi to čine zbog nezrelosti, sklonosti avanturizmu ili iz čiste dosade, kako nam znaju kazati tijekom obrada. Nisu ni svjesni da kreiranjem lažnih profila na kojima za drugu djecu iznose laži, podatke iz osobnog života, pišu razne zlobne i uvredljive komentare, objavljuju neprimjerene fotografije erotskog karaktera ili sadržaje koji spadaju u dječju pornografiju, čine ozbiljna kaznena djela”, kaže Vjera Malbaša i navodi kazne za takva djela: iskorištavanje djece za pornografiju iz čl.163. Kaznenog zakona – do osam godina zatvora, povreda privatnosti djeteta iz čl.178. – kazna do dvije godine zatvora, nedozvoljena uporaba osobnih podataka iz čl.146. – kazna do tri godine zatvora.

Eksplicitan i nezakonit sadržaj s interneta je teško ukloniti. Kada se nešto jednom pojavi na internetu, uvijek postoji mogućnost da se ponovo aktivira. Međutim, i u novim slučajevima počinitelji mogu biti sankcionirani. Stoga Vjera Malbaša ističe prevenciju kao najbolji oblik zaštite. Na zahtjev nepoznatih osoba, kaže, djeca i mladi ni u kojem slučaju ne bi smjeli pristajati na snimanja, fotografiranja ili objavljivanja svojih ili tuđih golišavih fotografija. “Mi u praksi nismo bilježili slučajeve da bi snimke silovane djece bile objavljene na internetu. Imali smo slučajeva kad su snimke ili fotografije spolnog odnosa nastale dobrovoljno, kad bi ih nakon prekida ljubavne veze nezadovoljan partner slao svojim prijateljima ili poznanicima, tako da bi se tijekom provođenja kriminalističkih obrada u takvim slučajevima oduzimali mobiteli od osoba koje su imali memorirane takve snimke, čime bi se spriječila daljnja distribucija”, kaže Vjera Malbaša.

Ljudska znatiželja pridonosi raspačavanju pornografskog sadržaja. Tu je kazneni zakon također jasan. I sam pristup takvom sadržaju povezanom uz maloljetne osobe kazneno je djelo. Dragan Josipović i Vjera Malbaša otkrivaju da se uvijek nađe onih koji, kada im policija pokuca na vrata, tvrde kako su tim sadržajima pristupili slučajno, što je dosta nerealno, a i postoje određeni parametri kojima se takve tvrdnje lako osporavaju. Predstavnici MUP-a i nevladinih udruga i organizacija naglašavaju da je iznimno značajan utjecaj medija u poticanju prijavljivanja zločina, javnih rasprava i prikazivanju ispravnih oblika ponašanja. Svi oni smatraju da političari također mogu pomoći u bržem rješavanju problema seksualnog iskorištavanja, pornografije i trgovanja djecom i mladima. Prevencija igra veliku ulogu u sprječavanju ovog problema. Edukacija je primarna, a nedostaje je u našim vrtićima, osnovnim i srednjim školama. Osim toga, roditelji ne smiju zaboraviti da su oni, prije svega, odgovorni za svoju djecu – kako ih prikazuju na društvenim mrežama i što oni ondje rade.

Prošle godine zabilježeno je 521 kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, oko 150 slučajeva više nego 2013. Najviše je zabilježeno slučajeva spolne zloporabe djeteta mlađeg od 15 godina – 258. Kaznena djela iskorištavanja djece za pornografiju u najvećem su porastu. Godine 2013. zabilježen je 61 slučaj, a prošle godine čak 141. Dvostruko više slučajeva je i zadovoljenja pohote pred djetetom mlađim od 15 godina – sa 41 slučaj u 2013. na 83 u 2014. U porastu je i novo kazneno djelo nazvano ‘’nametljivo ponašanje’’, a podrazumijeva ustrajno uznemiravanje žrtava na internetu ili u živo. Josipović ističe da se porast tih zločina može promatrati iz više kuteva. Može biti, kaže, da tog kriminaliteta uistinu ima više. Može, navodi, značiti i to da su policijski službenici više radili na rasvjetljavanju sive zone ovih kažnjivih ponašanja, pa je više kaznenih djela procesuirano. Isto tako, može ukazivati na bolju osviještenost građana i spremnost da bez dvojbi prijave zločine.

“Smatram da je svijest u Hrvatskoj o potrebi prijave ovih kaznenih djela na prilično visokoj razini. U tom smislu, suradnjom represivnih i preventivnih struktura MUP-a nastoji se građanima a posebno onima koji rade s djecom prenijeti spoznaje i iskustva kako bi se zlostavljanja djece spriječila ili pravovremeno uočila. U tome je uloga medija vrlo značajna“, rekao je Josipović.

U porastu je broj maloljetnika koji su žrtve trgovanja upravo preko društvenih mreža. Lovorka Marinović dugo godina radila je kao voditeljica programa za suzbijanje trgovine ljudima Međunarodne organizacije za migracije IOM. Prije 15 godina, kada se počela baviti suzbijanjem trgovanja ljudima, kaže, govorilo se o regrutaciji djevojaka preko takozvanih “lover boysa”, mladića u koje bi se one zaljubile i stekle povjerenje, nakon čega bi on dogovorio njihov odlazak u stranu zemlju gdje su postajale žrtve trgovanja. “Danas to ide sve drugačije. Dovoljno je da preko interneta i društvenih mreža stupe u kontakt s potencijalnom žrtvom, pošalju fotografiju preko profila za koji nitko ne može garantirati da je istinita i tako lako dolaze do djevojaka”, kaže Lovorka Marinović. Današnje društvo, dodaje, vrlo je otvoreno. Preko interneta i društvenih mreža predatori lako dođu do svih potrebnih informacija. “To je organizirani kriminal s ogromnom zaradom. Djecu osim za pornografiju i seksualne usluge, iskorištavaju i kao prosjeke na ulicama u stranim državama, te za krađe. Netko ih uvijek nadgleda i toj osobi ona daju novac”, kaže Lovorka Marinović i naglašava da se malo zna kako se djecu iskorištava i za presađivanje organa, najčešće u Aziji. Djecu se iskorištava i za posvajanje. Mediji su, kaže, nedavno pisali o ukrajinskoj klinici u kojoj surogat majke rađaju djecu za posvajanje. Takve priče najčešće ne izlaze u javnost zbog zaštite sigurnosti djeteta. U Hrvatskoj se posebno štite maloljetnici i odrasle osobe od trgovanja ljudima. Identificirana djeca ulaze u program oporavka, gdje se s njima posebno radi. Djecu iz inozemstva koja su pronađena u Hrvatskoj smješta se u sigurno sklonište i s njima rade psiholozi, pedagozi i socijalni radnici. Dostupno im je i školovanje.