Objavljeno u Nacionalu br. 488, 2005-03-22

U bolnici Kraljevskog sveučilišta u Londonu prošlog je tjedna relativno bezbolnim zahvatom pod lokalnom anestezijom pacijent izliječen od dijabetesa: riječ je o presađivanju stanica za proizvodnju inzulina, novoj metodi koja tek stiže u Europu

Nakon što su Richardu Laneu, Englezu koji je više od 30 godina bolovao od šećerne bolesti, liječnici bolnice Kraljevskog sveučilišta u Londonu nedavno uspješno presadili stanice gušterače, nada da se približava konačno rješenje za tu neizlječivu i kroničnu bolest, koja je u progresivnom porastu, povećala se i kod golemog broja ostalih oboljelih od dijabetesa. U konkretnom slučaju, Laneu su britanski liječnici ovim relativno bezbolnim zahvatom, koji se izvodi uz lokalnu anesteziju i više nalikuje punkciji nego kirurškom zahvatu, ugradili stanice za proizvodnju inzulina. Tako su ga napokon oslobodili obveznog ubrizgavanja barem pet injekcija inzulina dnevno, što je radio više desetljeća. Morao činiti isto što čine svi oboljeli od dijabetesa tipa 1 za koji je karakterističan potpuni nedostatak inzulina. U Londonu se, međutim, nije radilo o prvom takvom zahvatu u svijetu.

S prvim pokušajima da se na taj način riješi problem dijabetičara počelo se još sredinom sedamdesetih, kada se i krenulo u potragu za tim rješenjem, potvrdila je Nacionalu Ivana Pavlić-Renar, voditeljica Dijabetološkog odjela Sveučilišne klinike za dijabetes “Vuk Vrhovac” u Zagrebu, inače, referalnog centra za dijabetes u Hrvatskoj. Riječ je bila, zapravo, o metodi izdvajanja, pročišćavanja i ugradnje u organizam stanica osposobljenih za samostalnu proizvodnju inzulina prema potrebama.

U tu svrhu se presađuju tzv. Langerhansovi otočići, nakupine stanica koje proizvode inzulin potreban za prijenos šećera nužnog u hranjenju organizma, koji su raspršeni po gušterači. Ti se otočići izdvajaju iz gušterača umrlih donora. Ova se metoda nakon 2000. počela intenzivnije primjenjivati po protokolu razvijenom u Edmontonu u Kanadi. Kanađanima se u tom ispitivanju pridružilo i nekoliko centara za šećernu bolest u SAD-u i u Europi.

Nekoliko je različitih protokola po kojima se presađuju otočići. Prema riječima primariusa Ivane Pavlić-Renar, po objavljenom izvještaju američkog registra za transplantaciju Langerhansovih otočića zabilježeno je 158 procedura. Iza tog stručnog termina kriju se zapravo postupci presađivanja stanica gušterače za proizvodnju inzulina osamdeset i šestorici pacijenata u 12 centara u Americi. Ipak u Londonu je razvijen prvi britanski i uopće europski protokol transplantacije Langerhansovih otočića.

Nedostatak je taj što primaoci presađenih organa i tkiva trajno trebaju primati lijekove koji umanjuju imunološki odgovor da se spriječilo odbacivanje presađenih organa. Presađivanje Langerhansovih otočića je jedan od pravaca u traženju idealnog rješenja u liječenju šećerne bolesti tipa 1, koju karakterizira apsolutni nedostatak inzulina, a to je pronalaženje nadomjestka za samostalnu proizvodnju inzulina.

Izdvajanje i pročišćavanje Langerhansovih otočića tehnološki je složen i zahtjevan postupak za koji je potrebno osigurati i dobre laboratorijske uvjete. Sve mora biti vrlo brzo izvedeno, u samo nekoliko sati. Vrijeme izdvajanja potrebnih stanica iz gušterače umrlog donora mora biti što kraće jer gušterača, zbog toga što istodobno luči i žestoke probavne sokove, ždere sama sebe i brzo propada poslije smrti davatelja.

Postupak ugradnje tako dobivenih izdvojenih i pročišćenih stanica uklopljenih u odgovarajući medij koji mora biti prilagođen i njima i primatelju obavlja se kateterom, punktiranjem kroz venu koja vodi u jetru. Iz perspektive pacijenta, sam postupak ugradnje nije posebno zahtjevan kao kirurški zahvat.

Hrvatski liječnici, posebno u Kliničkoj bolnici Merkur u Zagrebu, imaju iskustva s presađivanjem cijele gušterače, što se najčešće obavlja zajedno s transplantacijom bubrega. Šećerna bolest je najčešći pojedinačni uzrok potrebe nadomještanja funkcije bubrega hemodijalizom i transplantacijom. Bubrezi su jedan od organa koji najviše stradava od šećerne bolesti. Osobe koje boluju od šećerne bolesti najviše ugrožavaju oštećenja srca i krvnih žila, a osim toga bubrega, očne pozadine i stopala.

U postojećim okolnostima, ne izgleda realnim očekivati da bismo se u doglednoj budućnosti u Hrvatskoj mogli upustiti u složeni postupak presađivanja Langerhansovih otočića. U ovom trenutku za to nema financijskih pretpostavki, smatra Ivana Pavlić-Renar. U takvoj situaciji možda može utješno zazvučati podatak da još nije riješen glavni problem svih transplantacija ? spomenuta imunosupresija, a da prognoza oboljelih od šećerne bolesti primjenom suvremenih načina regulacije krvnog šećera, ali i drugih faktora oštećenja organa do kojih dolazi u dugotrajnoj šećernoj bolesti postaje sve bolja.

Razvoj kasnih oštećenja prouzročenih šećernom bolešću (tzv. kasnih komplikacija) nije vezan samo za šećernu bolest tipa 1, koja je prisutna u manje od 10 posto ukupnog broja oboljelih. Sve relevantne procjene pokazuju da će broj dijabetičara u svijetu uskoro premašiti 300 milijuna ljudi, a u Hrvatskoj ih ima od 250.000 do 300.000. Bolest je prisutna u nešto više od šest posto radno aktivne populacije (dobne skupine od 18 do 65 godina), ali je taj postotak značajno veći u stanovništvu starije životne dobi koje je u nas vrlo zastupljeno. Pojavnost dijabetesa širi se s industrijalizacijom i urbanizacijom, pa je trenutačno zamjetan trend golemog porasta broja oboljelih u zemljama u razvoju. U razvijenim zemljama također raste broj oboljelih, što je najviše povezano s porastom debljine. Brine i trend pojavnosti šećerne bolesti tipa 2, koja je nekad bila karakteristika kasne srednje i više životne dobi, u sve mlađih dobnih skupina, čak i djece.

Stručnjaci naglašavaju da je svaki dijabetes koji nije reguliran opasan i postaje sve teži što se tiče oštećenja srca, krvnih žila, mozga, očiju, bubrega, stopala. Međutim, osobama sa šećernom bolešću tipa 1 teže je održavati ravnotežu: uz osnovno liječenje, dijetu i tjelovježbu, one moraju trajno paziti na pravilnu nadoknadu inzulina s višekratnim injekcijama tijekom dana, što je vrlo zahtjevno. Za tip 2 bolesti karakteristično je da nema problema s lučenjem inzulina, ali ima s njegovim djelovanjem, tkiva su rezistentna (neosjetljiva) na inzulin. Taj tip dijabetesa možete imati godinama, a da ga uopće niste svjesni. On se može spriječiti zdravom prehranom, postizanjem i održavanjem zdrave tjelesne težine i redovitim vježbanjem. Izrazita je nasljedna sklonost.

Za utemeljenje tzv. zagrebačke dijabetološke škole najzaslužniji je akademik Zdenko Škrabalo, bivši ministar vanjskih poslova i hrvatski veleposlanik. Klinika “Vuk Vrhovac” u Zagrebu danas je referalni centar za šećernu bolest Republike Hrvatske, koji vodi Željko Metelko. Iz tog se centra uspio lansirati i poseban model praćenja i liječenja poznat u međunarodnoj medicinskoj literaturi kao Hrvatski model. Riječ je o povezivanju svih dijelova zdravstvene službe koja sudjeluje u skrbi o šećernoj bolesti. Trajna su savjetovanja specijalista za dijabetes s obiteljskim liječnicima iz svog područja. Dva puta godišnje hrvatski se dijabetolozi sastaju radi upoznavanja s novostima.

Dnevna bolnica
U posljednjih sedam godina u Klinci “Vuk Vrhovac” organizirana je dnevna bolnica kroz koju svaki tjedan prolaze skupine od osam do desetak oboljelih od dijabetesa. Skupine se formiraju prema dobi i vrsti liječenja. Od ponedjeljka do petka polaznici od osam do 15 sati obavljaju preglede. Istodobno, prema riječima voditeljice Dnevne bolnice Manje Prašek, uče regulirati inzulinsku terapiju, kako si pomoći u rizičnim situacijama, te kako uopće živjeti sa šećernom bolešću. Osim savjeta stručnjaka, vrijedna su im i iskustva “kolega po bolesti”.

Simptomi šećerne bolesti
Žeđ, pojačano mokrenje, svrab kože i genitalija, neobjašnjiv gubitak težine unatoč dobrom apetitu, osjećaj umora i opća slabost.

Komplikacija liječenja ? hipoglikemija
Vrlo je neugodna hipoglikemija, zbog prevelikog pada šećera u krvi, što može nastati zbog neravnoteže u liječenu (previše inzulina, premalo hrane ili slično). Simptomi su drhtavica, glad, smetnje koncentracije, poremećaj ponašanja, a može doći do gubitka svijesti i kome. To treba prepoznati i smjesta uzeti nešto što naglo diže šećer u krvi: nekoliko kockica čokolade, bombon, slatki napitak. Valja naglasiti da su povremene hipoglikemije nužne pri liječenju inzulinom i ne posebno opasne kada se vodi računa o njima. Mnogo je opasnije trajno tolerirati visok šećer u krvi da bi se izbjeglo hipoglikemiju. Ta taktika potiče razvoj kasnijih teških oštećenja organa.

Garry Hall

Da se sa šećernom bolešću može živjeti dobro i kada je čovjek izložen ekstremnim naporima dokazao je Garry Hall, američki plivač koji je na Olimpijadi u Ateni osvojio zlatnu medalju na 50 metara slobodno. Bilo je to upravo u trenutku kada je hrvatski reprezentativac Duje Draganja osvojio srebrnu medalju. Štoviše Hall, koji danas ima 30 godina, bio je tada najstariji plivač u američkom timu.
Nakon što je već bio prepoznat kao uspješan plivač, Hallu je 1999. otkrivena šećerna bolest tipa 1. Objasnili su mu tada da će se morati podvrgnuti strogoj kontroli kao i svi dijabetičari, da prognoze nisu loše, ali da će morati prekinuti s ekstremnim naporima jer je u šećeraša tjelesna aktivnost preporučljiva u ograničenoj mjeri.
On nije želio odustati, i u Ateni je osvojio zlato, a danas je jedan od najangažiranijih ljudi u američkoj dijabetičkoj udruzi.

Milo Stavros, 28 godina, bubnjar

S dijabetesom tipa 1 suočio se kad mu je bilo 13 godina. Nakon što je nekoliko dana osjećao klasične simptome, neprestanu žeđ i potrebu za čestim mokrenjem, te u kratkom razdoblju izgubio nekoliko kilograma, ubrzo je bilo ustanovljeno da ima dijabetes. Ozbiljni problemi pojavili su se zbog toga jer je uporno odbijao primiti inzulin, a od okoline je nastojao prikriti činjenicu da boluje od dijabetesa. Neki stariji Splićani u šali su mu govorili da neće moći imati djece. Tako se zbog hiperglikemije, povišenog šećera, srušio u školskom toaletu. Tri dana bio je na infuziji, a poslije je tri mjeseca ostao u bolnici na dječjem odjelu.
Stavros je i dalje imao ozbiljnih problema jer je sve do prije godinu i pol dana odbijao primjenjivati strogi režim života dijabetičara, svakodnevno mjerenje šećera u krvi i redovito primanje inzulina, najčešće pet injekcija dnevno (tri doze brzodjelujećeg koji se prima prije svakog od tri obroka i dvije doze temeljnog inzulina, koji najčešće djeluje 12 sati). Zbog nemirna duha, ali i njegova posla – bio je bubnjar i pratio poznata imena hrvatske estrade, među ostalim Divasice, Dinu Dvornika i Matiju Dedića, nije ozbiljno shvaćao svoju bolest, pa je počeo piti. Tako se jednom u prijateljevoj vikendici najprije zgrčio, a onda se nije mogao probuditi. Doživio je najteži oblik hipoglikemije, nedostatka šećera, što je najopasnije stanje za dijabetičare koje može završiti smrću ako se ne reagira na odgovarajući način. Mozak mu je nekoliko sati ostao bez šećera, što je moglo završiti i tragično, u boljem slučaju, da ostane invalid. Nakon toga, Milo Stavros počeo se pridržavati strogih pravila u životu dijabetičara i problemi su se sveli na minimum.

Jure Talajić, 54 godine, ugostitelj iz Metkovića

Jure Talajić, 54-godišnji ugostitelj iz Metkovića, uspješno se nosi s dijabetesom tipa 1 punih 36 godina. Od sredine osamdesetih počeo je svake godine dolaziti na kontrolu u Kliniku za dijabetes “Vuk Vrhovec”, što se za njega, kako je rekao, svodi na odmor u hotelu s tri zvjezdice.
S bolešću se suočio s nepunih 18 godina i gotovo da nije imao nekog dramatičnog iskustva. U tome su mu, kako kaže, pomogle tri stvari. Obitelj, koja je i cjelokupnu prehranu prilagodila njegovim potreba, što ih je približilo zdravoj hrani u kojoj je, u pravilu, maslinovo ulje, dosta povrća i voća. Druga stvar je bila samokontrola i stalna fizička aktivnost, koja mu je omogućila pridržavanje strogog režima života dijabetičara u kojem se morao odreći samo ekstremno slatkih i masnih stvari. Do prije 10 godina bio je u Hrvatskom nogometnom savezu registriran i kao igrač u nogometnom klubu iz Metkovića, koji je nastupao u prvoj županijskoj ligi u Dalmaciji.
Bitno su mu pomogli i posjeti Klinici za dijabetes “Vuk Vrhovec” u Zagrebu. Suradnja s tom zdravstvenom ustanovom pomogla mu je i kada se suočio s posve drugom bolešću – reumatskom groznicom.
Budući da je tada njegov liječnik Mate Granić pratio nekadašnju predsjednicu vlade bivše Jugoslavije Milku Planinc na putu u Indiju, njegova je supruga telefonski razgovarala s liječnikom Vladom Mrzljakom koji je Talajićevu liječniku u Splitu dao upute što učiniti.

Ivana Babić, 22 godine, studentica

Riječanka Ivana Babić, koja je danas glavna urednica Zagrebačkog dijabetičara, časopisa Udruge dijabetičara u Zagrebu, otkrila je da boluje od dijabetesa tipa 1 sa 16 godina. Zasad nije imala težih iskustava s tom bolešću. Budući da je trenutačno uključena u projekt istraživanja novog temeljnog inzulinskog preparata, uspjela je svoje svakodnevno primanje inzulina smanjiti na četiri puta.
Kada je bila otkrivena njena bolest, dobro ju je prihvatila, doživljavajući je čak kao nešto novo i zanimljivo u životu. S njom je vrlo otvoreno krenula i prema okolini, a sredina i prijatelji također su sve vrlo dobro prihvatili. Osvrćući se na neka neugodna iskustva svojih kolega, Ivana Babić je uvjerena da sve ovisi o tome kako sami dijabetičari žive s vlastitom bolešću.
Premda naglašava da je uloga liječnika u njihovu životu veoma važna, bitno je i kako sami dijabetičari tretiraju bolest. Važan je pozitivan stav i ne pozivati se na dijabetes kada se pokušavaju opravdati zbog toga što nešto nisu učinili.
Iskustva s hipoglikemijom, zbog koje bi pala u dijabetičku komu, dosad nije imala, a uvjerena je da su dijabetičari u nekim stvarima čak i u prednosti u odnosu na zdrave ljude. Zbog načina prehrane i obveza da svoje zdravstveno stanje često kontroliraju kod liječnika, oni mogu biti i zdraviji od ostatka populacije.