Objavljeno u Nacionalu br. 957, 04. rujan 2016.

Roditelji školske djece dvoje oko toga u kojoj mjeri djeci dopustiti korištenje gadgeta bez negativna utjecaja na njihov školski uspjeh, fizički i psihički razvoj, a strahuju i za sigurnost djece zbog cyber nasilja. Nacional je istražio koliko djeci tehnologija pomaže i koliko im treba dopustiti korištenje

Internet postaje iz dana u dan sve dostupniji, puni se novim i raznovrsnim sadržajima koji postaju dostupni i na sve brojnijim tzv. pametnim uređajima, koji se, pak, sve više prilagođavaju djeci kao ciljanim korisnicima. Stoga mnogi roditelji čija djeca pohađaju ili kreću u školu, imaju dilemu u kojoj mjeri djeci dopustiti korištenje tih uređaja bez negativnog utjecaja na njihov školski uspjeh, zdrav fizički i psihički razvoj i socijalizaciju. Pored toga, roditelji često strahuju i za sigurnost svojih najmlađih jer na internetu i društvenim mrežama djeca lako mogu postati žrtve raznih oblika cyber nasilja.

Kako bi potražio odgovore na navedene dileme, Nacional je razgovarao s Hanom Hrpkom, profesoricom psihologije i predsjednicom Hrabrog telefona, te Sandrom Vuk, razrednom učiteljicom koja već godinama aktivno izrađuje razredne stranice na platformi Google sites i predsjednicom Udruge hrvatskih učitelja razredne nastave Zvono.

Obje sugovornice tvrde da djeca počinju koristiti nove medije i prije polaska u školu. Hana Hrpka navodi da se sadržaji koje koriste razlikuju s obzirom na dob, od gledanja animiranih filmova i jednostavnijih igrica u najranijoj dobi, preko aplikacija za društvene mreže u adolescenciji do korištenja interneta u svrhu školovanja i pisanja seminarskih radova, za gledanje filmova i slušanje glazbe.

Sandra Vuk smatra da neka djeca već od četvrte godine sama traže sadržaje koji ih zanimaju. U početku su to, tvrdi, edukativne igrice (slovo na slovo, veće – manje) ili stvaranje neke “farme” jer im je važno da su igre privlačne, jednostavne i da dobivaju potvrdnu informaciju ako su u igri uspješni. “Polaskom u školu interesi se proširuju, zanimaju ih geografske karte, mogu pratiti putovanje putem karte, znaju koristiti i alate za razgovore i komunikaciju (kao što je Skype). Vole istraživati sadržaje koji su vezani uz nastavne sadržaje koje su slušali u školi, listati enciklopedije, pratiti filmske sadržaje na YouTubeu”, objasnila je Sandra Vuk. Napominje da kako djeca odrastaju, sve više žele biti prihvaćena od okoline pa stoga kreću na društvene mreže Instagram ili Snapchat gdje samostalno objavljuju sadržaje: “Često roditelji i ne znaju za te aplikacije pa ne znaju što im djeca objavljuju. Mnogi učitelji također nisu upoznati s tim aplikacijama i djeca dobivaju cijeli jedan dio mrežnog prostora koji mnogi koriste u pogrešnom obliku.”

RODITELJI ČESTO GRIJEŠE kada zbog školskih i izvanškolskih obveza djeci limitiraju vrijeme korištenja novih medija, ali tijekom školskih praznika ograničenja nestaju, slažu se obje Nacionalove sugovornice.

“Svako izlaganje djece ‘ekranima’ u prekomjernoj količini nije dobro. Predškolska djeca ne bi uopće trebala biti izložena ekranima, a smatra se da je školarcima izloženost do dva sata dnevno neka optimalna granica”, rekla je Hana Hrpka.

Tvrdi da su djeca u suprotnom izložena jednoličnim podražajima u dobi kada je njihov razvoj u punom tijeku i kada je važno da sva osjetila budu cijelo vrijeme uključena, pa su stoga zapostavljene fizičke aktivnosti djeteta (poput trčanja, skakanja, plivanja… ), druženja, komunikacija, pregovaranje, sukobi, društvene igre i timski rad, koji su neophodni za cjeloviti razvoj djeteta.

ZABRANA KORIŠTENJA naprava nije dobra roditeljska mjera jer što je zabranjeno, dijete želi još više. Za loše učenje nisu krivi uređaji nego loša organizacija vremena i to što djeca nisu naučila kako učiti

Hana Hrpka smatra da se roditelji često pribojavaju dječje rečenice “meni je dosadno” pa pokušavaju djetetu pod svaku cijenu naći nekakvu zanimaciju, makar mu dati crtić, film, igricu. “No upravo iz dosade dijete će naučiti najviše o sebi, što voli, što ne voli raditi, što ga zanima, što mu ide dobro, a što manje i tako će dosada potaknuti razvoj kreativnosti. Dijete bilo koje dobi treba se samo znati zabaviti i istraživati svijet oko sebe, a to ne može ako je preokupiran uređajima i ekranima i ako je lijek za dosadu tako lako dostupan”, objasnila je Hrpka.

Sugovornice se slažu i da nije previše realno očekivati da djeca sama imaju mjeru u korištenju uređaja. Sandra Vuk smatra da su djeci odrasli najveći uzori. “Ako učenik vidi roditelja da sjedi za računalom cijeli dan, da i za vrijeme ručka gleda u pametni telefon, tada i on želi svoj uređaj u koji će gledati tako kao što gledaju ostali ukućani. Mi odrasli kroz razgovor trebamo odrediti mjeru”, rekla je Sandra Vuk i dodala da roditelji trebaju pokazati interes za ono što djeca rade i njihovu igru. Smatra da djeca moraju imati dovoljno sigurnosti da u odraslima prepoznaju one kojima se mogu obratiti ako dođu do nekih loših situacija ili budu izloženi nekoj vrsti nasilja.

Hana Hrpka, pak, smatra da će kod neke djece teško biti zadržati pravilnu mjeru te će biti potreban veći i direktan nadzor: “To znači da će djetetu trebati pomoći organizirati vrijeme tako da bude ispunjeno raznim aktivnostima i da će trebati, barem neko vrijeme, pratiti dijete da ne podlegne provođenju vremena samo pred ekranima.”

Posljedice prekomjernog “gledanja u ekran” mogu se prepoznati jer se često manifestiraju na ponašanju djece, tvrde Nacionalove sugovornice.

HANA HRPKA ISTAKNULA je da obično roditelji prepoznaju nervozu, razdražljivo ponašanje, netrpeljivost, čak i agresivno ponašanje kad požele djetetu uskratiti korištenje uređaja, zatim gubitak zanimanja za ostale aktivnosti, gubitak interesa za druženje s vršnjacima, sve do depresivnog i sniženog raspoloženja, bezvoljnosti i apatije.

Sandra Vuk istaknula je da učenici ponekad znaju biti izgubljeni u tom svijetu te im je teško uspostaviti kontakt ili pričati o nečem drugom izvan npr. određene igrice. Isto tako, ponekad kod učenika primjećuje da koriste strane izraze jer se ne mogu sjetiti hrvatskih riječi. U školi je imala i iskustva da učenici budu neispavani jer se zaigraju (s roditeljem) do kasnih sati. “Kad ih se pita o igrici, tada su takva djeca elokventna, detaljno objašnjavaju, pokazuju veliki porast emocija, a kad ih se pita sadržaj vezan uz nastavno gradivo, sažeti su, jezgroviti i nezainteresirani. Zato već više godina izrađujem u besplatnim alatima igrice za ponavljanje sadržaja da tako njihovu ljubav prema igranju iskoristim u smjeru u kojem svi imamo neki pozitivni pomak”, objasnila je Sandra Vuk.

Ona je, naime, kao razredna nastavnica prva u Hrvatskoj osmislila razredne stranice na Google Sitesu. Te stranice doživljava, kako je sama rekla, kao ogledalo razreda i kao partnerstvo škole, razreda, roditelja i učitelja. Na tim stranicama učenici imaju glavnu ulogu jer sadržaj služi da ponove, prisjete se, pokažu ili uvježbaju gradivo. “Učenici ponekad ne zapamte sve što se radi u školi i stranica služi kao podsjetnik, memento svega naučenog. Stranice su popraćene i interaktivnim sadržajima (igricama, zagonetkama, zadacima) koji služe isključivo učenicima za istraživanje, ponavljanje, učenje ili kako moji učenici kažu, za sadržaje koje označavamo sa ‘želim znati više”, objasnila je Sandra Vuk.

Mnogi roditelji će uslijed nezadovoljstva uspjehom djeteta u školi posegnuti za zabranom korištenja računala, tableta, pametnih telefona… Nacionalove sugovornice smatraju da to nije dobra mjera.

‘PREDŠKOLSKA DJECA ne bi uopće trebala biti izložena ekranima, a smatra se da je školarcima izloženost do dva sata dnevno optimalna granica’, rekla je Hana Hrpka

Sandra Vuk tvrdi da to vodi u “slijepu ulicu”: “Jer što je zabranjeno, učenik želi još više. Za loše učenje nisu krivi uređaji i tehnologija, nego najčešće dva osnovna razloga: loša organizacija vremena i to što djeca nisu naučila kako učiti.” Uvjerena je da se u oba slučaja mogu koristiti uređaji kao pomagači. Vrijeme, tvrdi, možemo organizirati u različitim alatima koji zvone, daju signal kada treba ponoviti sadržaje npr. prirode i društva, dok je učiti moguće uz pomoć umnih mapa, scenarija učenja, dodatnih sadržaja koje internet pruža. Dodala je i da je za popravak uspjeha potreban puni angažman roditelja i učenika, škole i učitelja kako bi učenik shvatio da nije sam i ocrnjen od svih.

Hana Hrpka smatra, pak, da svaki roditelj najbolje poznaje svoje dijete te da je teško dati univerzalni savjet kako disciplinirati dijete u određenoj situaciji. “Ako dijete ne postiže zadovoljavajući rezultat u školi, trebamo prvo vidjeti što je ‘zadovoljavajući’ rezultat i za njegove roditelje. Važnije je pitanje koji maksimum možemo očekivati od djeteta s obzirom na djetetove mogućnosti, talente i interese. Na kraju treba vidjeti je li korištenje uređaja prekomjerno i je li uzrok lošijih ocjena”, rekla je Hana Hrpka i dodala da su poticaji, pohvale, prepoznavanje djetetova truda i nagrade (poput šetnje u park, grad i druženja s djetetom, izlazaka u kino, kazalište, vikend odlazaka na bazen… ) uvijek učinkovitiji nego sankcije koje teže mijenjaju ponašanje, a često narušavaju odnos roditelja i djeteta.

Obje sugovornice smatraju da je teško procijeniti univerzalnu dobru mjeru vremena koje bi dijete smjelo provoditi pred ekranima. Hana Hrpka smatra da je važno da roditelji prate svoje dijete, jer za neku djecu i pola sata gledanja u ekran može biti previše i roditelj može primijetiti nervozno ponašanje ili promjene u ponašanju djeteta, dok se kod neke djece ne moraju uopće vidjeti (kratkoročne) posljedice, no svejedno moraju znati da je previše izloženosti dugoročno loše za dijete i njegov razvoj.

Sandra Vuk smatra da dobra mjera ovisi i o godinama pojedinog djeteta, njegovom odnosu s roditeljima te okolinom. “Nema čarobnog ključa ili optimalnog vremena. Učenicima razredne nastave potrebno je između jednog i tri sata, u kojima je obuhvaćeno i vrijeme za istraživanje i traženje dijelova koji su potrebni za neki razredni projekt ili domaću zadaću. Starijim učenicima ponekad i do pet sati (što mislim da je maksimum) jer njih dodatno zanimaju muzika, filmovi, serije i sve ono što vole zajedno pogledati, smijati se i pjevati…” objasnila je Sandra Vuk.

ONA SMATRA I DA SU INTERNETSKI SADRŽAJI na hrvatskom jeziku gotovo neprimjetni jer ih je vrlo malo. Pohvalila je aplikaciju ICT AAC uz pomoć koje je njezina kći naučila abecedu, dane u tjednu ili osnovne matematičke radnje. “Već više godina Udruga učitelja razredne nastave Zvono vrši edukacije hrvatskih učitelja da unaprijede svoju nastavu, da sadržaje oblikuju tako da učenicima budu zanimljivi i već sada možemo pronaći mnoštvo interaktivnih razrednih stranica sa sadržajima koji su namijenjeni djeci”, rekla je Sandra Vuk.

Hana Hrpka smatra da na internetu ima dovoljno sadržaja namijenjenog djeci, a nekih i previše. Uvjerena je da se uz pravilno pretraživanje jako puno toga edukativnog i zanimljivog može naći za svaku dob djeteta. Ali smatra da samo zato što je neki sadržaj edukativan (npr. igranje nekih igrica za poticanje koncentracije ili za bolje čitanje i sl.) ne znači da je i takvim sadržajima dobro biti previše izložen jer svejedno ne razvijamo ostale vještine i osjetila djeteta koji su jednako važni. “Dakle, bez obzira na to što dijete radilo na računalu ili tabletu, sve to zbrajamo u vrijeme izloženo ekranima. Naravno da je svakako bolje da ako već koristi uređaje, da je to u edukativne i zabavne svrhe, a ne da igra agresivne igre koje još uz sve i potiču razvoj agresivnosti”, objasnila je Hana Hrpka.

Što se neprimjerenog sadržaja tiče, Sandra Vuk smatra da ga je bilo oduvijek, tako da ne trebamo dizati uzbunu oko interneta: “Važnije je povjerenje koje moramo razviti kod djece da nam mogu prijaviti kad naiđu na takve sadržaje. Također, trebamo ih naučiti da prepoznaju bilo kakvo internetsko nasilje, da znaju kako se treba ponašati na mreži i koje sadržaje objavljivati. Treba s učenicima raditi i biti im mentor i učitelj i voditi ih kroz šumu sadržaja da pronađu ‘kvalitetno stablo’.”

Kako radi na Hrabrom telefonu, Hana Hrpka posebno se osvrnula na opasnosti koje vrebaju s interneta, a najčešće je elektroničko nasilje (cyberbullying). Elektroničko nasilje, opisala je, odnosi se na situacije kada je dijete izloženo napadu drugog djeteta ili grupe putem interneta. “Najčešće se odvija upravo putem društvenih mreža, kroz objavljivanje neugodnih fotografija i komentara ili otvaranje grupa mržnje u kojima djeca pišu uvrede vršnjacima. Sve češći su i slučajevi kada vršnjaci mobitelom snimaju fizičko nasilje nad drugom osobom, a potom objavljuju na internetu. Virtualni svijet omogućuje im anonimnost, što im daje osjećaj sigurnosti da neće biti otkriveni i smanjuje osjećaj odgovornosti”, objasnila je Hana Hrpka.

ISTAKNULA JE i da osim cyberbullyinga postoji i opasnost od nasilja od strane odraslih osoba. Radi se o odraslima koje izlažu djecu i mlade pornografskom sadržaju na internetu, šalju im uznemirujuće fotografije i snimke, a drugi je oblik tzv. grooming, zavođenje djece od strane odraslih osoba. “To su situacije u kojima se odrasle osobe često predstavljaju kao djeca, ulaze u komunikaciju s njima, pokušavaju stvoriti osjećaj povjerenja kako bi razmijenili fotografije ili informacije seksualne prirode. Mogu tražiti da im dijete pošalje svoju sliku, da im opiše svoje tijelo, da im otkrije svoje ljubavne tajne, ali i da se nađu”, rekla je Hana Hrpka

Inače, istraživanje o iskustvima i ponašanjima djece na društvenoj mreži Facebook i internetu općenito, koje je Hrabri telefon 2013. proveo u suradnji s Poliklinikom za zaštitu djece grada Zagreba, pokazalo je da je svako peto dijete nekoliko puta ili često primilo uvredljive poruke putem Facebooka. Tako su osim uvredljivih poruka, komentara ili poticanja drugih da ružno o njima govore, djeca doživjela i provale u njihove profile na društvenim mrežama (16,1 posto), primila neželjene poruke seksualnog sadržaja (15,5 posto) i prijetnje (14,8 posto). Njih 10,5 posto doživjelo je namjerno blokiranje ili izbacivanje iz neke grupe s ciljem izolacije, a 3,8 posto doživjelo je otvaranje grupe s ciljem ismijavanja ili vrijeđanja.

Hana Hrpka osvrnula se i na nastojanja nekih roditelja da putem “prijateljstva” s djecom na društvenoj mreži kontroliraju njihovo ponašanje i sigurnost. “No iz iskustva u radu s djecom i istraživanja koja smo s djecom radili, mogu reći da nam djeca govore kako otvaraju posebne profile na kojima su prijatelji s roditeljima, a ‘prave’ profile imaju za druženje s vršnjacima, odnosno možemo reći da ta vrsta nazora nije uspješna”, rekla je Hana Hrpka. Smatra da bi se roditelji trebali zapitati bi li im bilo u redu da stoje u društvu svojeg djeteta i njegovih vršnjaka, prisluškuju i gledaju što rade i o čemu pričaju – vjerojatno ne bi.

Naglasila je i da je povjerenje između roditelja i djeteta nešto što se stvara od rođenja djeteta i na čemu treba stalno raditi. Dodala je da roditelji trebaju posvetiti pažnju tom (online) aspektu života svoje djece jednako kako posvećuju vanškolskim, školskim, sportskim i drugim aktivnostima, kao što znaju tko su prijatelji iz razreda i zajednice njihove djece, da znaju tko su im prijatelji npr. na Facebooku. “Kroz pokazivanje zanimanja, interesa, pažnje, pa i brige za ono što zanima njihovu djecu, stvara se odnos u kojem će se dijete povjeriti roditelju ako doživi neko nasilje ili loše iskustvo na internetu i društvenim mrežama. U slučaju da takvog odnosa nema, ni ‘prijateljstvo’ na društvenim mrežama neće pomoći”, rekla je Hana Hrpka.

KADA JE RIJEČ O OZBILJNIJIM oblicima nasilja, osobito prijetnjama, važno je da roditelji sačuvaju poruke ili videozapise i podatke o datumu i vremenu sadržaja te da obavijeste policiju

Sandra Vuk po pitanju kontrole djece na društvenim mrežama vjeruje da i roditelji trebaju proći edukacije i moraju prihvatiti da život nije stao u njihovim mladenačkim godinama. Smatra da ne bi trebalo biti zabrana, nego suradničkog odnosa. “Roditelj je taj koji odlučuje hoće li biti ‘prijatelj’, ali važnije je poznavati načine zaštite na društvenim mrežama”, rekla je Sandra Vuk.

HANA HRPKA tvrdi da djeca obično znaju o računalima i korištenju tehnologije jako puno, no ne znaju baš toliko o sigurnosti, o opreznosti, naivni su (kakvi i trebaju biti), ne pretpostavljaju da će netko imati loše i skrivene namjere pa samim time i teško prepoznaju kada su u opasnosti. Stoga djeci uvijek savjetuje da prekinu svaku komunikaciju koja im je neugodna, radi koje se nelagodno osjećaju ili u kojoj su pitani intimna pitanja na koja ne žele odgovoriti. Poziva djecu da ako su ucijenjeni, izloženi neprimjerenom seksualnom sadržaju, uvredama, ponižavanju i slično, svaki takav sadržaj snime, pohrane i potraže pomoć roditelja ili druge odrasle osobe od povjerenja. “Također, kako su djeca i sama što namjerno, što nenamjerno, oni koji čine nasilje drugima, trebamo ih upozoriti da kada nešto komentiraju, ‘lajkaju’ ili stavljaju neku sliku, razmisle o tome može li takav komentar nekoga uvrijediti, kako se osjeća druga strana te za stavljanje slike uvijek trebaju tražiti dozvolu osoba koje su na slici”, objasnila je Hana Hrpka.

Roditeljima je poručila da u slučajevima nasilja, situaciju ne rješavaju sami, već da se obrate školi i/ili policiji. “Unatoč tome što osoba koja se nasilno ponaša na internetu misli da je anonimna, većina djece zna o kome se radi. Roditelj kroz razgovor s djetetom trebaju pokušati otkriti identitet nasilnika. U slučajevima kada se radi o djetetu iz škole, važna je suradnja roditelja i škole koja može kontaktirati roditelje djeteta koje se nasilno ponašalo. Ako se radi o neprikladnim sadržajima na društvenim mrežama, moguće je kontaktirati i administratora stranice kako bi se sadržaj uklonio. Kada je riječ o ozbiljnijim oblicima nasilja, osobito zastrašujućim prijetnjama, važno je da roditelji sačuvaju poruke ili videozapise i podatke o datumu i vremenu sadržaja te da obavijeste policiju. Policiji je moguće prijaviti nasilje nad djecom i neprimjeren internetski sadržaj i putem web stranice redbutton.mup.hr”, zaključila je Hana Hrpka.

No pored svih opasnosti koje vrebaju s novih medija, ne treba zanemariti i prednosti koje donose, slažu se Nacionalove sugovornice. “Tehnologija je svuda oko nas, ne trebamo zazirati od nje, nego trebamo ići ukorak s njom”, rekla je Sandra Vuk. Zahvaljujući tehnologiji, dodala je, cijeli je svijet umrežen, sve je dostupno nadohvat ruke.

“Današnja djeca ne mogu to ignorirati, ali možemo ih odgojiti da znaju odabrati sadržaje i da znaju da su odrasli tu da im pomognu, da ih upute i na kraju krajeva da ih kontroliraju. Kad dijete zna da su i učitelji i roditelji zainteresirani za slične sadržaje, lakše će prihvatiti ograničenja i shvatit će zašto nešto može, a nešto ne i zašto ponekad nije dovoljno odraslo da samo donosi odluke”, zaključila je Sandra Vuk.