Nedavni slučaj vršnjačkog nasilja u zagrebačkom naselju Jelkovec, kad je djevojku u blizini škole premlatilo nekoliko djevojaka i jedan mladić, a neki su sve snimali mobitelom i snimku proširili društvenim mrežama, ili u Slavonskom Brodu kad je učenicu petog razreda fizički napalo i istuklo više učenika, zatim u Belišću gdje je u sukobu s vršnjacima iz razreda 13-godišnjem učeniku sedmog razreda slomljena ruka ili kad je 30-ak djece sudjelovalo u premlaćivanju dječaka iz osnovne škole u Medulinu, i to na dječjem školskom igralištu… Sve su to slučajevi ekstremnog vršnjačkog nasilja u svega mjesec dana, a broj slučajeva raste iz godine u godinu. Ured pravobraniteljice za djecu zaprimio je prošle godine dvostruko više pritužbi za vršnjačko nasilje u školama i vrtićima nego u 2021., a posebno zabrinjava činjenica da ne samo što raste broj slučajeva pokušaja suicida kod djece i mladih, već je on 280 posto veći! Alarmantni su to podaci pa je Nacional istražio gdje leže osnovni problemi kad je u pitanju porast delinkventnog ponašanja djece i mladih te koja je karika društva zakazala u lancu odgovornosti.

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, policija postupa i u područjima zaštite zdravlja, razvoja i odgoja djece, što primarno čini preventivnu komponentu policijskog djelovanja koja prethodi ili nadopunjuje standardne postupke represivnih policijskih aktivnosti, odnosno, kriminalistička istraživanja. Radi se o širokom spektru postupanja vezanih uz rizična i neprilagođena ponašanja djece i mladih, kojima nisu nužno ostvarena obilježja kažnjivih djela, već ukazuju na moguće mnogobrojne otklone pa i patologije u kojima mladi ljudi odrastaju.

„Štetna druženja, noćni izlasci, vršnjačka nasilja, pokušaji samoubojstava i samoubojstva, različite ovisnosti uključujući i štetne navike povezane s pretjeranom izloženosti internetskim sadržajima, uključujući i aktivnosti na internetskim aplikacijama i društvenim mrežama, samo su neka od područja policijskih djelovanja. U 2022. godini evidentirano je i procesuirano ukupno 418 počinitelja – 359 muških i 59 ženskih – koji su svojim protupravnim ponašanjima ugrozili ili oštetili 654 maloljetne osobe. Gledano kroz broj identificiranih i procesuiranih počinitelja, kriminalitet vršnjačkog nasilja na području RH u 2022. bilježi tendenciju rasta te je premašio pokazatelje iz predepidemijske 2019. godine, pri čemu je evidentno značajnije povećanje broja osoba ženskog spola – počinitelja ovih kaznenih djela“, bilježe u MUP-u.

Nacionalu su ustupljene snimke ozljeda nastalih nakon samoozljeđivanja djece i mladih, a katarina Dodig-Ćurković, psihijatrica iz KBC-a Osijek, kaže da žrtve pate dugo i ako im se na vrijeme ne pomogne, posljedice mogu biti i tragične. FOTO: Liječnička arhiva

Što se tiče društvenih mreža, u MUP-u mogu potvrditi da je dodatni problem u tome što se, uz tradicionalne oblike nasilja, sada pojavilo i tzv. elektroničko vršnjačko nasilje. Nasilje se snima, snimke postaju „viralne“ i brzo se distribuiraju društvenim mrežama i drugim internetskim kanalima, što predstavlja sekundarno nasilje te se njime također ostvaruju obilježja kaznenih djela, o čemu iz MUP-a navode:

„Posljedice vršnjačkog nasilja vrlo su ozbiljne prije svega za dijete koje trpi nasilje, ali i za dijete koje se nasilnički ponaša, s time da treba naglasiti da posljedice ostaju i na djeci koja su promatrači/svjedoci nasilja. Od osobitog značaja je pravovremeno prepoznati rizično ponašanje i prekinuti ga, jer često ni dijete koje je žrtva nasilja nije svjesno toga da je žrtva, a ponekad ni počinitelj nije osviješten o tome da svojim ponašanjem nekoga povrjeđuje. Kod svake situacije pokušaja samoubojstva djeteta poduzimamo mjere i radnje u cilju utvrđivanja povoda i uzroka odnosno eventualne povezanosti pokušaja samoubojstva s ranijom viktimizacijom djeteta. Pokušaj samoubojstva je svojevrsni poziv u pomoć ili reakcija na prethodnu traumatizaciju zlostavljanjem od bliskih ili nepoznatih osoba u realnom ili virtualnom svijetu. U prevenciji samoubojstava ključno je upravo otkrivanje i uklanjanje uzroka koji dijete dovode u stanje u kojem „izlaz vidi u samoubojstvu“. Potrebne mjere i radnje u tom smislu provode posebno educirani policijski službenici za mladež.“

Inače, rezultati istraživanja koje je MUP proveo 2017. pokazuju da je jedno od petero djece i mladih koji koriste internet primilo prijedlog ili zahtjev seksualne prirode, da je između 25 i 35 posto djece i mladih bilo izloženo seksualnim sadržajima na internetu, da su djevojčice pet puta češće žrtve nego dječaci te da su zlostavljači većinom muškarci, i to djeci nepoznate osobe.

Kako kaže Katarina Dodig-Ćurković, specijalistica opće psihijatrije, subspecijalistica dječje i adolescentne psihijatrije i forenzičke psihijatrije, nasilju među djecom posljednjih desetak godina daje se posebna pozornost, ali je prisutno puno dulje, a današnji uvjeti odgoja i odrastanja prisiljavaju nas da o tome govorimo učestalo i sve više nastojimo ukazati na agresiju, nedostatak empatije, potrebu da nekoga ismijavamo ili čak i fizički ugrožavamo da bismo sebe prikazali kao cool i bili društveno prihvaćeni među vršnjacima.

‘Djeca zlostavljači vrlo često i sama kriju traumu’, kaže psihijatrica Dodig-Ćurković

„Isti je obrazac ponašanja, a to je fenomen grupe odnosno udruživanja s ciljem da se slabi odnosno tlači pojedinca koji je u očima te iste grupe, ali i okoline koja ne reagira, nebitan, nedostojan njihove pažnje, potpuno nedostojan bilo kakve emotivne reakcije i doživljavaju ga kao nebitnog, jadnog, društveno beskorisnog. Dakle, žrtva je u očima napadača bezvrijedna i upravo zato zaslužuje da je se cipelari, udara, pljuje, šamara, vrijeđa, gura i slično, a sve to pred očima okoline koja je pasivna, također nedovoljno empatična ili čak i podržavajuća. Zašto se snima? Zato što ako nema dokaza, kao da se nije ni dogodilo, dakle, snima se s ciljem svoje nadmoći u odnosu na slabost onoga tko je na tlu i pati. Moje iskustvo me naučilo da patnja nije samo kod žrtve, patnju ima i zlostavljač, ali se ne prepozna. Upravo i treba naglasak staviti na to da pomoć treba osigurati i za dijete koje ima potrebu nekoga zlostavljati i za dijete koje trpi posljedice nečijeg agresivnog ponašanja“, objasnila je liječnica.

Kako je ustvrdila, djeca zlostavljači vrlo često i sami kriju neku traumu, možda su iz disfunkcionalnih obitelji u kojima prevladavaju agresija i svakodnevno nasilje između roditelja, nedostatak topline, ljubavi, poticaja, sigurnog i toplog obiteljskog okruženja. To su djeca koja su često žrtve seksualnog nasilja, fizičkog nasilja ili su osamljena, pa iskazuju svoje smetnje upravo kroz poziciju zlostavljanja drugoga. Radi se i o mladima koji unutar obitelji često uče da su pojedine skupine djece minorne, nevažne, bezvrijedne i slabe i upravo zato postaju mete za iživljavanje.

„S druge strane, žrtve pate dugo i ako im se na vrijeme ne pomogne, ako ih se ne prepozna, posljedice mogu biti i tragične odnosno i sa smrtnim ishodom. Uzmimo, naprimjer, dijete koje odrasta u obitelji gdje nema podršku, na ulici ga djeca ne prihvaćaju, ocjene su loše, ima dojam da nije ni nastavnicima drag, a druga djeca u školi ga zlostavljaju. Dijete obično uzrok traži u sebi, osjeća se nevoljeno i nebitno, a kako su tako mladi, impulzivni i bez kontrole, često rješenje traže u suicidu, odnosno, opetovanim pokušajima suicida“, istaknula je psihijatrica Dodig-Ćurković.

Katarina Dodig-Ćurković, specijalistica opće psihijatrije, subspecijalistica dječje i adolescentne psihijatrije i forenzičke psihijatrije. FOTO: Dubravka Petric/PIXSELL

Danas su mladi sve samo ne spontani, nastavila je, boje se jedni drugih, teško prilaze jedni drugima, do te razine da danas neki vole te famozne maske ne zato što ih štite ne od pandemije i virusa, nego od drugih ljudi. Nova generacija nezadovoljna je, i to s pravom, vremenom u kojem odrasta.

„Izgubili su kontakt uživo, spontanost, interakcije, dodire, spontana zaljubljivanja, druženja s vršnjacima, što je preduvjet zdravog i normalnog odrastanja, vode neke svoje virtualne živote u kojima je sve puno ljepše i lakše, boje se odgovornosti, života, frustracije bilo kakve razine, boje se sebe, bježe od sebe, zbunjeni su, šalju im se razne poruke, traže se i upravo iz te krize identiteta, koja je dio normalne adolescencije, nastaju i potrebe da se identificiraju s osobama koje su im bitne. Imaju problem s autoritetima, sa spolnošću, brojni su aseksualni, nemotivirani za obiteljski život, bježe od sebe kroz rizična ponašanja poput samoozljeđivanja, koje je po meni drugi oblik pandemije, olako pokušavaju samoubojstvo na različite načine, samomedikaciju kroz alkohol, travu, kokain, kanabis, speed, metamfetamine, cigarete, rizično spolno ponašanje… Pandemija je pomogla u tome što im je olakšala tu njihovu potrebu za osamljivanjem i bijegom od života. Dakle, sve ono što je preduvjet za zdravo odrastanje kod njih je poprimilo, da se slikovito izrazim, pogrešnu notu“, upozorava Katarina Dodig-Ćurković.

Ako se uspoređuju brojke unatrag tri godine po različitim ustanovama koje skrbe o mladima sa psihičkim poremećajima, ukazuju na porast oko 30 do 35 posto, ovisno o tome radi li se o bolničkom ili ambulantnom tretmanu. Postotak manje ili više nije bitan, smatra psihijatrica, bitna je spoznaja da nikada kao do sada mentalno zdravlje mladih nije bilo u krizi, a broj stručnjaka iznimno malen, praktički minoran za sve potrebe mladih.

„Želim istaknuti da briga o mentalnom zdravlju kreće od vrtićke dobi, spoznajom o učenju o dobrim emocijama, o tome kako se nositi i s tužnim emocijama, kako pomoći prijatelju, kako se družiti bez agresije i slično. Adolescencija je najizazovniji period života, između 15. i 17. godine je posebno teško, kada posebnu pozornost treba i kroz obrazovni sustav i kroz zdravstveni sustav usmjeriti upravo na njih. Previše smo se usmjerili na ocjene, premalo na djecu. Uspoređujemo njihove uspjehe s vršnjacima, tražimo petice, za četvorku nam se djeca ubijaju, ne prihvaćaju ništa što nije društveno savršeno, od izgleda, uspjeha, ocjena, druženja… Upravo iz svega toga idu samoozljeđivanje, anoreksija, bulimija, anksioznost, depresivna stanja, apatija, psihotične dekompenzacije, ovisnosti o svemu – alkohol, droge, seks ili su aseksualni, pušenje cigareta, energetska pića, društvene mreže koje preuzimaju njihov život. Želim istaknuti i ovaj trend transrodnosti gdje djeca dolaze sa željom da već s 13 godina mijenjaju spol, da ih se zove drugim imenom, briju dlake ili se mažu minoksidilom da im rastu dlake i brada po licu da izgledaju kao muško, djevojke koje zatežu grudi povojima da im grudi ne rastu… Dakle, uvijek kada mislim da nema toga što me može iznenaditi, ipak se iznenadim koliko smo djecu ostavili na milost i nemilost društvu, virtualnim mrežama, okolini koja ih melje iz dana u dan, roditelje koji su i sami često obeshrabreni, škola koja sve manje ističe i svoju itekako bitnu odgojnu, ne samo obrazovnu ulogu. Upravo je čak i važnije dati obol ovom odgojnom pristupu, a ne samo isticati 5,0 kao preduvjet uspjeha u životu“, smatra psihijatrica.

Ljiljana Samardžić, socijalna pedagoginja, stručna suradnica i izvrsna savjetnica za obje osnovne škole u zagrebačkom naselju Prečko; Alma Rovis Brandić, socijalna pedagoginja, viša savjetnica za defektologe u Agenciji za odgoj i obrazovanje. FOTO: Privatna arhiva

Porazna je činjenica da brojni mladi koji suicid odabiru kao bijeg ili kao rješenje svojih problema, nažalost, nikada nisu ni potražili pomoć nekog stručnjaka. Dakle, djeca najčešće ističu da se nisu imala kome povjeriti o tome kako im je, kako se osjećaju, bojali su se da će ih se ismijavati ili da je odlazak psihijatru, čak i psihologu, tabu, stigma, sramota. Osječki Zavod, kaže doktorica Dodig Ćurković, ima 12 postelja i 10 stolica dnevne bolnice:

„Trenutačno je osmero djece na bolničkom liječenju i njih oko 25 u sustavu Dnevne bolnice. Svakodnevno su puni ambulantni traktovi, kao i ambulante psihologa, logopeda, radnog terapeuta, defektologa, a koliko znam i u drugim ustanovama je slično, s tim da je najteže sigurno našoj jedinoj specijaliziranoj ustanovi za psihički bolesnu djecu, a to je poznata ‘Kuksa’ u Zagrebu koja unatrag dvije godine bilježi porast od čak 280 posto pokušaja suicida. Sve je rečeno tim podatkom. Društvo u cjelini je zakazalo. Sada nam sve dolazi na naplatu.“

Lea Ivančić Žic, riječka logopedinja i socioterapeutkinja, najčešće radi s predškolcima i školarcima. Ono što primjećuje, posebno nakon pandemije, jest porast djece s „ekranizmom“, dakle, djece koja su u ranom razvoju bila prekomjerno izložena ekranima, što loše djeluje na socijalni, komunikacijski i jezični razvoj.

„Primijetila sam da su im smanjene vještine socijalizacije, a to je posljedica ograničenog druženja i socijalizacije tijekom godina pandemije. Isto tako, slabije iščitavaju facijalne ekspresije zato što smo svi u njihovu ranom razvoju bili pokriveni maskama. Kad je vršnjačko zlostavljanje u pitanju, i tu se zbog socijalne distance dogodilo puno loših stvari jer su djeca bila okrenuta društvenim mrežama pa su im narušene socijalizacijske i komunikacijske vještine. Nisu imali priliku vježbati komunikaciju uživo i to se svakako primijeti u komunikaciji s učiteljima – odgovaranje učitelju, izlaženje sa sata, nedolazak na nastavu… Puno se manje poštuju granice i autoriteti. Učitelji su, nažalost, u takvim situacijama u podređenom položaju pa su često primorani ‘ići na ruku’ učenicima i roditeljima da ne bi i sami postali žrtve. Sve im je to jako izazovno jer, osim svoje primarne uloge, često moraju preuzeti i ulogu pedagoga ili psihologa. Mnogi učitelji upisuju psihoterapijske edukacije jer im nedostaju alati u komunikaciji s roditeljima s obzirom na to da roditelji moraju shvatiti da je njihova odgovornost velika.

‘Zabrinuta sam zbog okrutnosti i manjka empatije kod mladih’, kaže Ljiljana Samardžić

Roditelji, pak, u razgovoru sa mnom imaju najveći problem s tim što su tijekom pandemije morali puno više vremena provoditi u radu s djecom, a to je otvorilo novo pitanje – vidjelo se koliko su zapravo malo radili s djecom i usmjeravali ih tijekom predškolskog odgoja. To se najviše odrazilo na djecu u prvim dvama razredima osnovne škole jer mnogi od njih nisu bili spremni za školu“, upozorila je Lea Ivančić Žic.

Upravo djeca koja imaju jezično-govorne komunikacijske teškoće postanu žrtve zlostavljanja jer nemaju razvijene vještine, nastavlja stručnjakinja. Imaju običaj upadati u riječ ili govore samo o svojim interesima i ne dopuštaju drugima da govore, nemaju vještinu prepoznavanja kada su naporni, da promijene temu razgovora.

„To su sve, kako ih nazivamo, pragmatičke vještine, one kojima očitavamo neverbalnu komunikaciju odnosno govor tijela. Kao problem vidim i činjenicu da se djeca sve manje uključuju u izvanškolske i izvannastavne aktivnosti koje su dobar oblik socijalizacije. Djeca koja su uključena u sportove uspijevaju premostiti sve te prepreke, imaju prostor za vježbanje tih vještina. Kod neke djece koja nisu ni u što uključena primjetan je porast depresije, anksioznosti, baš zato što nema povezivanja s vršnjacima. Važno je ponoviti da se ekranizam može izravno dovesti u vezu s vršnjačkim zlostavljanjem, a roditelji ne postavljaju granice i ne modeliraju djecu da se ponašaju na društveno prihvatljiv način“, zaključila je Lea Ivančić Žic.

Ljiljana Samardžić, socijalna pedagoginja, stručna suradnica i izvrsna savjetnica za obje osnovne škole u zagrebačkom naselju Prečko, ističe da su njihova iskustva doista pozitivna jer su bazirana na znanstveno utemeljenim preventivnim programima koji daju dobre razvojne ishode u djece i mladih. Istovremeno obuhvaćaju i roditelje i djecu te se učitelji dodatno educiraju u provedbi nekih od programa, o čemu je rekla:

„Važno je istaknuti da naša školska preventivna strategija obuhvaća program prevencije ovisnosti, prevencije svih oblika neprihvatljivih ponašanja, program smanjenja vršnjačkog nasilja te razvoj otpornosti i bazirana je na procjeni potreba naših učenika, ali i roditelja. Ti su programi iznimno važni za školu i širu zajednicu jer se kroz školski preventivni program osobito bavimo prevencijom nasilničkog ponašanja, prevencijom ovisničkih ponašanja te prevencijom školskog neuspjeha. Osnovno težište školskog preventivnog programa je poučavanje i uvježbavanje životnih vještina. Programi koji poučavaju djecu životnim vještinama pokazali su se najučinkovitijima u prevenciji rizičnih ponašanja. Želim reći da je rad s učenikom u riziku za razvoj problema ili s učenikom koji iskazuje probleme u ponašanju zahtjevan i kompleksan te svakako u savjetodavni rad uključuje roditelje učenika i vrlo često ostale vanjske institucije u smislu zaštite dobrobiti djeteta i pomoći djetetu i obitelji. Iznad svega smo uvijek deficitarni s vremenom te je potreba za stručnim radom stručnih suradnika velika jer se na vrijeme prepoznaju potrebe učenika koje vrlo često zahtijevaju multidisciplinarnu intervenciju i intersektorsku suradnju više institucija.“

Marin Piletić, ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, i Radovan Fuchs, ministar znanosti i obrazovanja. Oba ministarstva izradila su smjernice za prevenciju vršnjačkog nasilja. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

Ljiljana Samardžić kaže da se posljednjih godina, kad su u pitanju mentalni poremećaji djece i mladih, primjećuje porast anksiozno-depresivne simptomatologije u učenika, samoozljeđivanja i suicidalnih ideja te ostalih internaliziranih oblika problema u ponašanju:

„Tu govorimo o plašljivosti, povučenosti, potištenosti, niskom samopouzdanju, poremećaju prehrane, nedostatku i gubitku motivacije, neurotskim smetnjama. Vjerujem da su epidemija, potresi i online nastava tome pridonijeli. Potrebno je poučavati učenike kako se nositi sa stresom, strahom, tugom, tjeskobom, panikom, osamljenošću, odnosno, kako se nositi s traumatskim događajima. Stoga je u radu s učenicima potrebno uložiti veće preventivne napore u razvoju pozitivne slike o sebi i jačanju samopouzdanja, pozitivnog razvoja i mentalnog zdravlja.“

Kod djece i mladih primjetan je i zabrinjavajući porast ovisničkih navika i ponašanja. Nove bihevioralne ovisnosti sve su češće, klađenje i kockanje, ali su zastupljenije kod starijih adolescenata.

„Ovisnost o internetu i mobitelu naprosto je izmakla kontroli roditelja te su najčešći problemi vezani uz neprimjerena ponašanja i komunikaciju na društvenim mrežama. Najveći broj stručnih intervencija odnosi se na elektroničko nasilje (cyberbullying) i elektroničko seksualno nasilje (izlaganje seksualnim nasilnim sadržajima) koje je sveprisutno, anonimno, nema nadzora odraslih, 24 sata je dostupno, ima široku publiku, smanjen je osjećaj odgovornosti u počinitelja, zabrinjavajuće je slab uvid roditelja u isto; koliko i što koristi njihovo dijete, kakve sadržaje objavljuje, prima, šalje, doživljava li ili čini nasilje, dopisivanje i sastajanje s nepoznatima… Dakle, radi se o svakom slanju i dijeljenju sadržaja seksualne prirode koji služe za seksualno uznemiravanje druge osobe, a s ciljem uspostavljanja moći i kontrole počinitelja nad tom osobom. Zabrinjavajuće je otvaranje grupa mržnje na društvenim mrežama, kao i krađa identiteta“, navodi socijalna pedagoginja Ljiljana Samardžić.

Odobreno je zapošljavanje 179 novih psihologa u osnovnim i srednjim školama

Zabrinuta je, kaže, zbog okrutnosti, brutalnosti, manjka empatije u manifestaciji nasilnog ponašanja, nepredvidivosti te odsustva straha od posljedica zbog počinjenog. I, naravno, roditeljske uloge u tome.

„Gdje su se izgubile granice prihvatljivog, što se dogodilo s vrijednosnim kamerama u našem društvu općenito? Također, manjak stručnih osoba, socijalnih pedagoga uposlenih u sustavu odgoja i obrazovanja, koji se bave nasilnim ponašanjem djece i mladih, jest rizičan čimbenik u njegovu preveniranju. Mislim da bi naše obrazovne politike trebale biti usmjerene i otvorenije za zapošljavanje educiranog stručnog kadra kada je u pitanju nasilno ponašanje mladih u sustavu odgoja i obrazovanja. Neprihvatljivo je da škola s 500 učenika nikako ne može dobiti socijalnog pedagoga na puno radno vrijeme bez obzira na aktualno iskazane potrebe“, smatra Ljiljana Samardžić.

Alma Rovis Brandić, socijalna pedagoginja, viša savjetnica za defektologe u Agenciji za odgoj i obrazovanje, ukazala je na činjenicu da je vršnjačko nasilje oduvijek bilo prisutno pa ne zna imamo li porast nasilja ili pak različite ljestvice kojima ga mjerimo:

„Nije svaki vršnjački nesporazum ni svako zadirkivanje nasilje. Ono što imamo jesu novi pojavni oblici nasilja. Imamo nasilje na društvenim mrežama. Imamo pojedinačne slučajeve vrlo bešćutnog nasilja koje uključuje i dijeljenje na mrežama. Imamo ogroman raskorak u odgojnom pristupu roditelja. Imam dojam da je prisutnija hiperprotektivnost, često uz nezainteresiranost za osobni angažman. Istovremeno imamo sve više roditelja koji mudro promišljaju o odgoju. Zadnjih godina sve su izraženiji pasivni, internalizirani problemi u ponašanju koje zovemo i problemima mentalnog zdravlja, veliki je broj mladih koji se samoozljeđuju i mladih suicidalnog ponašanja. I tim mladima je, ako govorimo o odgojno-obrazovnom sustavu, potrebno pravodobno uključivanje u kvalitetne preventivne programe kako bi se osnažili za izazove života, kako bi prihvatili sebe i razumjeli druge, kako bi se osnažili za izgradnju kvalitetnih vršnjačkih odnosa i razvijali ostale socijalno-emocionalne vještine. No, uz navedeno, i njima je nužna cjelovita stručna intervencija.“

Agencija za odgoj i obrazovanje usmjerena je, kaže Alma Rovis Brandić, osnaživanju svih odgojno-obrazovnih radnika u školama za rad na univerzalnoj razini prevencije, ali i osnaživanju socijalnih pedagoga i psihologa za rad s učenicima koji već iskazuju teškoće ili poremećaje u ponašanju, odnosno, probleme mentalnog zdravlja. Škola je ustanova s najvećim brojem stručnjaka i mora preuzeti najveći dio tog posla.

„Dobri preventivni programi, pravovremeno i korektno provedeni, pozitivno djeluju na same učenike s kojima se provode, ali i na učitelje koji ga provode te se na neki način ta dobrobit prelijeva i na cijelo okruženje. Ti programi potaknut će razvoj socijalno-emocionalnih kompetencija učenika i pomoći im u svladavanju izazova odrastanja. Važno je imati na umu da iako su kvalitetni preventivni programi nužni, nekoj djeci nisu i dovoljni. Postoje djeca koja su uronjena u visoke rizike i kojima je potrebna opsežnija intervencija. Prema zadnjem istraživanju provedenom u hrvatskim osnovnim školama, učenika s teškoćama i poremećajima u ponašanju imamo 13 posto. Naravno da je i njima potrebno osnaživanje koje se daje kroz preventivne programe, no nije dovoljno. To su djeca koja zahtijevaju stručnu intervenciju koja mora obuhvaćati cijeli ekološki sustav djeteta“, objasnila je Alma Rovis Brandić.

A ta stručna intervencija, osim vrtića i škola, obuhvaća i socijalne ustanove. Kako kažu u Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, djeca su se tijekom intenzivnog zatvaranja početkom pandemije i organiziranjem nastave na daljinu, socijalno distancirala. Stoga se može reći da se nasilje koje se najčešće ranijih godina evidentiralo u fizičkom i verbalnom obliku, neposrednim kontaktom dionika, sada preselilo na društvene mreže.

„Prema podacima Godišnjeg statističkog izvješća za 2021. godinu Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, vidljivo je da je broj prijavljenih osoba zbog vršnjačkog nasilja u sustavu socijalne skrbi 1545, od tog broja je djece do 14 godina 764. Od tog broja maloljetnih osoba muškog spola je 585, maloljetnih osoba ženskog spola 179. Ukupno je tijekom 2021. godine zabilježena 1604 prijava vezana uz vršnjačko nasilje, od toga najvećim dijelom od škola, njih 822, zatim od policijske postaje 592, zdravstvenih ustanova 34, roditelja 102, drugih 54. Najčešći oblici nasilja, kako je zabilježeno u 2021., bilo je fizičko nasilje 512, verbalno nasilje 315, fizičko i verbalno nasilje istovremeno 481, nasilje putem SMS poruka, društvenih mreža i interneta 236, fizički napad na djelatnike škole 8, seksualno uznemiravanje 43 i dovođenje u opasnost (primjerice petarde) 22. U tijeku je prikupljanje i obrada podataka za 2022. godinu“, navode iz Ministarstva.

Logopedinja Lea Ivančić Žic, apsolventica gestalt psihoterapije pod supervizijom, edukant transakcijske analize, praktičar terapije igrom i NLP Master. FOTO: Tea Čizmek Mesarić

U okviru Nacionalnog plana za prava djece u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2022. do 2026. godine, čiji je nositelj Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, kao poseban cilj istaknuta je zaštita djece od svih oblika nasilja. Ostvarenjem tog posebnog cilja unaprijedit će se sustav za eliminaciju svih oblika nasilja nad djecom, počevši od tjelesnog, psihičkog i seksualnog zlostavljanja, nasilja u obitelji, ali i nasilja među vršnjacima te nasilja u digitalnoj sferi. Mjere predviđaju podršku djeci žrtvama i svjedocima nasilja, dok se u radu s osjetljivim skupinama predviđa i mjera rada s djecom žrtvama i počiniteljima vršnjačkog nasilja i njihovim roditeljima u svrhu prevencije i smanjenja vršnjačkog nasilja te educiranja učenika s ciljem sprečavanja nasilja. U okviru aktivnosti usmjerenih prevenciji govora mržnje senzibilizirat će se potencijalne ranjive skupine djece i građane o važnosti reakcije društva u pogledu eliminacije govora mržnje.

Sukladno članku 67. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, školske ustanove dužne su osigurati sigurnost i zaštitu zdravlja učenika u školskim ustanovama, a svaki oblik vršnjačkog nasilja prijaviti nadležnim institucijama. Školske ustanove mogu zatražiti stručno-savjetodavnu pomoć Agencije za odgoj i obrazovanje ili pokretanje psihološke krizne intervencije u slučaju osobito teškog vršnjačkog nasilja ili stradavanja učenika.

Prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja, školske ustanove prijavile su tijekom školske godine 2021./2022. ukupno 192 slučaja, tijekom 2020./2021. prijavljeno je 176 pojedinačnih slučajeva, tijekom 2019. godine 125, 2018. ukupno 216 slučajeva, a 2017. godine 163 slučaja. Analizom navedenih obrazaca za prijavu nasilja utvrđeno je da se najviše slučajeva nasilja odnosi na nasilničko ponašanje, verbalno nasilje, tjelesne ozljede, tučnjave i elektroničko nasilje.

„Podsjećamo kako je Akcijski plan za prevenciju nasilja u školama za razdoblje od 2020. do 2024. donesen u 2020. te se aktivnosti Akcijskog plana kontinuirano provode. Budući da su učenici i djelatnici školskih ustanova u relativno kratkom razdoblju bili izloženi velikim izazovima – pandemiji, potresima, neizvjesnosti te slikama i vijestima o ratu u Ukrajini – započete su i druge aktivnosti. Ministarstvo znanosti i obrazovanja sustavno surađuje s Agencijom za odgoj i obrazovanje na rješavanju problema vršnjačkog nasilja i mentalnog zdravlja te je prepoznata potreba za dodatnim ekipiranjem i educiranjem stručnih suradnika, ponajprije psihologa i socijalnih pedagoga, te osnaživanjem drugih sustava na koje se odgojno-obrazovni djelatnici oslanjaju. Od početka ove školske godine 2022./2023. Ministarstvo je odobrilo zapošljavanje 179 novih psihologa u osnovnim i srednjim školama“, zaključili su iz Ministarstva.