Objavljeno u Nacionalu br. 575, 21. studeni 2006.

OD BOLESTI KRALJEŽNICE boluje svaka deseta osoba u Hrvatskoj te se zbog njih svake godine obavi čak tri milijuna hospitalizacija, što Hrvatsku smješta u sam europski vrh po oboljenju koje drastično smanjuje radnu sposobnost i kvalitetu života

Zvuči pomalo nevjerojatno, ali je istina. Svake godine u Hrvatskoj se obavi 3.184.000 hospitalizacija zbog različitih bolesti kralježnice, a gotovo pola milijuna ljudi pati od tih problema. Naravno da među njima ima razlika, ali svi prolaze kroz teško životno razdoblje bez obzira na to je li riječ o trncima i osjećaju ukočenosti, reskoj boli u leđima pri dizanju iz kreveta, ukočenom vratu ili potpunoj ukočenosti uz jake bolove koje ne smanjuju niti analgetici, tako da je jedini izlaz operacija. U svakom slučaju, s više od deset posto stanovništva koje ima učestale probleme s kralježnicom, Hrvatska se svrstala gotovo u sam europski vrh.

Prema anketi European Journal of Pain najteža situacija je u Norveškoj, Poljskoj, Italiji i Belgiji. Bolovi dramatično oštećuju kvalitetu života, a pacijenti pate od poremećaja sna, svaki drugi mora se ograničiti u sportu, svaki četvrti odustati od toga da vozi automobil, 22 posto ima poremećene odnose s obitelji i prijateljima, a 43 posto poremećen spolni život. Mnogi stručnjaci smatraju kako je epidemija bolova u leđima u industrijskim zemljama posljedica toga što je homo erectus postao homo sedens – gotovo sve svoje djelatnosti, od doručka preko rada u uredu do večernjega gledanja televizije, obavlja sjedeći.

Križobolja je najpoznatiji među akutnim bolovima u leđima. Uzroci su iskliznuli međukralježnički disk koji pritišće korijen živca, ili pogrešno opterećenje diskova i kralježaka. Kronični bolovi u leđima rezultat su pogrešnog opterećenja cjelokupne kralježnice i zbog toga prenapetog leđnog mišićja, a glavni uzrok je preslabo leđno i trbušno mišićje zbog nedovoljnoga gibanja. Psihički stres pojačava bolove u leđima. Problem je taj što se samo u 10 posto slučajeva može rendgenski dokazati neki specifični bol u leđima, a 90 posto pacijenata pobolijeva od nespecifičnih bolova u leđima čiji se uzroci mogu otkriti tek opsežnim pretragama. Gibanje je najvažniji korak prema ozdravljenju, ali ono se mora omogućiti medikamentoznim suzbijanjem bolova kako bi se uklonio strah od gibanja. Kod akutnih bolova to su protuupalni analgetici, a ako bolovi postaju jači, primjenjuju se i flasteri protiv bolova.

Kod kroničnih bolova u leđima uvijek se kombiniraju terapijski postupci. Upotrebljavaju se i antidepresivi, koji dokazano jačaju zaštitni sustav tijela protiv bolova. Isto tako valja reducirati sjedenje, npr. pisaći stol, ako je moguće, zamijeniti pultom za stajanje, smanjiti stresove, oprezno, a ne naglo ustajati, promijeniti prehranu i jesti lako probavljivu hranu obogaćenu vitaminima.

Da je riječ o problemu epidemioloških razmjera za Nacional je potvrdio i Vladimir Kovač, specijalist ortopedije i pročelnik Odjela ortopedije Kliničke bolnice Dubrava u Zagrebu. Kirurg koji godišnje izvede do 250 operacija kaže kako se danas čak 50 posto 30-godišnjaka i 80 posto ljudi iznad četrdeset i pete godine života povremeno liječi zbog bolne kralježnice.

“Moderna medicina do danas nije sa stopostotnom sigurnošću razjasnila je li glavni uzrok problema s kralježnicom sam način ljudskog života, no neupitno je da oni postaju sve češći. Stoga je jedan od najvećih zahtjeva koji se postavlja liječnicima da kod svake pojedine osobe koja se žali na bolove u kralježnici utvrde je li ta križobolja fiziološki pojam i rezultat prirođenog starenja dijelova zglobova kralježnice, koji se jednostavno potroše, ostare i počnu boljeti, ili je pak riječ o preuranjenom starenju koje kod nekih ljudi izaziva pravu bolest koja zahtijeva ozbiljno liječenje. Odijeliti simptome normalnog starenja kralježnice od onog bolesnog, patološkog, prvi je korak u postavljanju prave dijagnoze i pronalaženju odgovarajuće metode liječenja”, objasnio je Vladimir Kovač.

On napominje da križobolja nije samo bolest starije životne dobi. Najmlađa osoba kojoj je operiran disk koji je iskočio i prikliještio živac bilo je osmogodišnje dijete tako da se ne treba čuditi što su ambulante u Hrvatskoj prepune bolesnika svih životnih dobi koji pate od bolne kralježnice. Zanimljivo je da još nije jasno je li suvremen način života pridonio tomu da sve više mladih ljudi počinje patiti od bolne kralježnice. Na to pitanje, veli Kovač, još ne postoji apsolutno precizan odgovor.

“Dok neke studije tvrde da je takozvani činovnički, odnosno, sjedilački način života glavni uzrok sve češćem pojavljivanju križobolje, druge objašnjavaju da je učestalost bolne kralježnice gotovo jednaka u onih koji provode život pretežno sjedeći i onih koji su mnogo aktivniji. Ono u čemu ipak postoji bitna razlika jest tolerancija na bol, pa tako aktivniji ljudi u odnosu na one koji se malo kreću bitno lakše podnose bolove vezane uz kralježnicu”, ispričao je pročelnik Odjela ortopedije KB-a Dubrava. Neosporno je, dodaje, da način života možda ne može spriječiti nastanak nekih oblika križobolje, ali sasvim sigurno može utjecati na to kakva će biti radna i životna sposobnost onoga koji pati od tog problema.

Kada je riječ o tome odakle uopće potječe bol karakterističan za križobolju postoje tri glavna izvorišta. Prvo su mišići oko kralježnice, drugo su koštane i zglobne strukture same kralježnice, a treće živci leđne moždine koja prolazi kroz kralježnicu.

Pročelnik ortopedije zagrebačkog KB-a Dubrava kaže kako je bitna prepreka u dijagnosticiranju, pa samim tim i liječenju bolesti kralježnice činjenica da od njih pati mnogo ljudi, a dijagnostičke metode su izrazito skupe. “Zbog takvog stanja stvari nužno je odrediti kriterije trijaže pomoću kojih će se razdijeliti koji bolesnici zahtijevaju specijalnu obradu, a kojima je potrebna manje detaljna dijagnostika. Upravo zbog toga u svijetu se razvio pojam takozvane nespecifične i specifične križobolje”, objasnio je Vladimir Kovač. Bolesnici s nespecifičnom križoboljom su oni koji osjećaju bol, ali čija životna i radna sposobnost nije ugrožena, te poboljšanjem kvalitete svog života, vježbanjem i povremenim odlascima na fizikalnu terapiju mogu povratiti svoje radne i životne mogućnosti. Specifična se križobolja odnosi na one bolesnike kod kojih je bol toliko snažan da više ne mogu obavljati svakodnevne obveze, pa se takvi pacijenti šalju na detaljne pretrage poput kompjutorizirane tomografije i magnetske rezonancije, koje su katkad preskupe da bi se njima podvrgavao svatko tko osjeća bol zbog kralježnice.

Kada je riječ o načinima liječenja bolesti vezanih za kralježnicu, oni se kreću od najjednostavnijeg poput promjene životnih navika, preko fizikalne terapije, kiropraktike i ostalih neoperativnih metoda, do operacijskih zahvata među kojima se razlikuju oni jednostavniji, te vrlo komplicirani i zahtjevni. No važno je znati, rekao je Kovač, da se problem starenja i trošenja kralježnice ne može riješiti, mogu se tek ublažiti njegove posljedice.

“Cilj je liječenja vratiti pacijentu radnu i životnu sposobnost. Pri tome najviše slučajeva zahtijeva operacije takozvane bazične kirurgije kralježnice. Riječ je o najčešće izvođenim, manjim zahvatima koji se uglavnom rade kada iskoči degenerirani dio ili cijeli disk koji pritišće živac. Operacijom se živci oslobode takvog pritiska, oporavak je kratak i pacijent se već nakon nekoliko dana može vratiti normalnom životu”, rekao je Kovač.

Međutim, postoje i slučajevi koji zahtijevaju drukčiji pristup liječenju, jer zglobovi kralježnice postaju do te mjere uništeni da čovjeku ozbiljno otežavaju kretanje, rad i sam život. Takvi pacijenti moraju biti podvrgnuti složenijem, rekonstrukcijskom obliku kirurgije kralježnice koji pokatkad zahtijeva iznimno složene zahvate, a izvodi ih relativno malo liječnika.
“Nova generacija metoda liječenja danas se najviše oslanja na umjetne zglobove koji se ugrađuju na kralježnicu, a služe ne samo za stabiliziranje i uklanjanje boli nego i vraćaju prvobitnu funkciju oštećenog segmenta koji nakon ugradnje takvog implantata ponovo postaje mobilan, ali i čuva susjedne segmente od trošenja i habanja”, objasnio je Vladimir Kovač. Od prve takve operacije u svijetu prošlo je, rekao je on, dvadesetak godina, a u Hrvatskoj se one izvode od 2002., kada je izrađena i pilot-studija koja je nakon nekoliko godina dala povoljne rezultate.

“Danas takve transplantacijske operacije radimo usavršenim tehnikama i transplantatima i jako smo zadovoljni rezultatima, jer se pacijenti nakon ugradnje umjetnog zgloba već nakon nekoliko dana mogu normalno kretati, saginjati i raditi pokrete tijelom poput zdrave osobe”, objasnio je Kovač.

Zanimljivo je kako je problema s kralježnicom imao i Josip Paladino, jedan od najboljih hrvatskih neurokirurga, koji je operirao Matu Granića. U dugogodišnjoj karijeri operirao je mnoge profesionalne sportaše zbog bolova u leđima, poput Slavena Bilića i Roberta Prosinečkog. Paladino je zbog pritiska na leđnu moždinu i živce više od godinu dana osjećao bolove u rukama i nogama, što je, prema riječima američke neurokirurginje Beverly C. Walters koja ga je 2003. operirala na Rebru u Zagrebu, karakteristično za kirurge te općenito ljude koji se u svom poslu mnogo služe vratom i naginju prema naprijed. Delikatnom operacijom Beverly C. Walters izvadila mu je kosti i maknula diskove u vratu koji su stvarali pritisak na živce i moždinu te pomoću implantata rekonstruirala kralježnicu. Riječ je o jednoj od novijih operacijskih metoda, koju je dr. Walters uvela u Hrvatsku, a koja je toliko uspješna da je Josip Paladino već četiri dana nakon operacije mogao i sam operirati.

U situacijama kada problemi s kralježnicom nisu dosegli stadij ozbiljnih zdravstvenih teškoća, tjelesna aktivnost, ciljano vježbanje i fizioterapija često su dovoljni da bi se postojeći bol ublažio, pa čak i potpuno otklonio. Kako bi se otkrili novi načini i metode za jačanje kralježnice i mišića koji se nalaze uz nju, moderna tehnologija neprestano pronalazi suvremena rješenja, a među najnovijima je Huber, sprava za jačanje kralježnice izumljena u Francuskoj, koja se prije godinu dana počela primjenjivati i u ostalim europskim zemljama. Prvi takav aparat u Hrvatskoj pojavio se u zagrebačkom fitness centru Collum, koji vodi kineziolog Branimir Vajda. Vajda je rekao kako u njegov centar većinom dolaze osobe koje već imaju problema s kralježnicom, iako to nisu ozbiljne bolesti nego uglavnom lakši ili teži oblici križobolje. O onome što pomoću Hubera može učiniti da svojim klijentima ublaži bol Vajda kaže:

“Huber je prije svega sprava za svojevrsno snimanje stanja kralježnice i dijagnosticiranje problema. Huberom možemo pregledati disk po disk i vidjeti gdje se točno javlja bol. Huber detektira pokrete tijela i prepoznaje one koji su zbog boli povezane s kralježnicom neprirodni ili otežani. Također možemo utvrditi je li riječ o lokaliziranom tipu boli, je li pak onaj satelitski koji se pruža na okolne mišiće, ili je riječ o refleksnom bolu koji uključuje mišiće suprotnih mišićnih skupina zadužene za kontra akcije od mišića u kojima se bol javlja. S obzirom na vrstu i rasprostranjenost postojeće boli, Huber potom kompjuterski određuje intenzitet i područje za stimulaciju dubinskih mišića kralježnice, te u smislu sprave za vježbanje pacijenta usmjerava na prirodne kretnje tijela koje će razgibati i rehabilitirati točno ciljanu mišićnu skupinu.” Iako je trajanje terapije Huberom individualna stvar i drukčija kod svakog ponaosob, praksa je pokazala da je dvanaest tretmana mjesečno dva mjeseca minimalan broj potreban za otklanjanje križobolje tom metodom.

Branimir Vajda tvrdi da su dijagnosticiranje i liječenje bolne kralježnice pomoću Hubera u najvećoj mjeri prihvatili direktori, menadžeri, općenito biznismeni koji najčešće pate od problema vratne kralježnice ili njezina lumbalnog dijela. Takvi problemi, dodao je Vajda, u većini slučajeva nastaju zbog stresa kojem je taj profil ljudi svakodnevno izložen.

“Kada se oni suoče s takvim bolovima, postaju dodatno iziritirani i nervozni jer su svjesni da zadane poslovne obaveze moraju napraviti, a tijelo im šalje signale da za takav napor nije spremno. Zbog takvih situacija ljudi nakon nekog vremena žele po svaku cijenu riješiti problem bolne kralježnice, jer im on postaje prevelika smetnja u svakodnevnom obavljanju posla”, tvrdi Vajda.

Taj kineziolog svjedoči da se ljudi za stručnu pomoć pri bolnoj kralježnici javljaju tek kad je situacija već postala ozbiljna, što produljuje vrijeme liječenja i oporavka.

“Svijest o križobolji još je na žalost takva da je ljudi počnu primjećivati tek nakon što zbog nje noću više ne mogu spavati dulje od dva, tri sata, a ujutro nakon buđenja bar dva sata uopće nemaju osjećaj u šakama. Naravno da je u takvim situacijama rješavanje bolne kralježnice teže i dugotrajnije. Stoga je preporučljivo da se osobe s križoboljom za pomoć obrate već kada osjete prve simptome poput jutarnjeg trnjenja šaka, ukočenosti u leđima i nedostatka kisika”.

Prema riječima Gojka Buljata, ravnatelja Klinike za traumatologiju u Zagrebu i referentnog centra Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi za kirurgiju kralježnice, degenerativne bolesti kralježnice vodeći su uzrok invaliditeta i smanjenja radne sposobnosti populacije. Na kralježnici se već od ranog djetinjstva događaju promjene zbog niza faktora.

“Kralježnica je izložena opterećenjima već od rane dječje dobi, zbog neprikladnih školskih klupa i teških torba, a upitno je i koliko djece sjedi pravilno. Ona pati i za brzog i naglog rasta u razvoju djeteta ako ga ne prati adekvatna muskulatura, što je često jedan od uzroka raznih deformiteta kralježnice već u ranoj mladosti. Mladi zatim dobiju automobil vrlo rano i voze ga čitav život te u njemu također rijetko razmišljaju o položaju svoje kralježnice. Osim toga, za vožnje automobilom dolazi do mikrovibracija koje se prenose na kralježnicu, što uzrokuje promjene na diskovima kralježnice i što u konačnici rezultira stvaranjem koštanih naslaga na kralješcima – spondilozom. Nakon godina sjedenja u obrazovnim ustanovama, u aktivnoj dobi čovjek doživljava konstantna opterećenja kralježnice za dugog sjedenja za kompjutorom u neprimjerenom položaju ili zbog teških fizičkih poslova. Svaka profesija podrazumijeva neki položaj neprirodan za kralježnicu, koji može dovesti do teških degenerativnih promjena. Kod žena su posljedice još izraženije u menopauzi, kada se hormonalne promjene odražavaju u obliku osteoporoze koja uzrokuje smanjivanje visine trupova kralježaka. Osim toga, danas ljudi žive dulje, zbog čega su sve te promjene češće, pogotovo u trećoj životnoj dobi”, rekao je Buljat.

Čak su i neki sportovi pogubni za kralježnicu ako se ne odvijaju pod stručnim nadzorom. Dizanje utega je jedan od takvih i pogotovo je opasan u mladenačkoj dobi. Tenis je također nezahvalan jer ima mnogo rotacija tijela i profesionalni tenisači često poslije imaju problema. Ragbi, veslanje i boks također su opterećenje za kralježnicu. Ali su zato plivanje, košarka i atletika idealni.

Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Slaven Bilić prije godinu dana je hitno operiran zbog bolova u leđima.
Radilo se o uklještenju kralježničkog diska, poremećaja u predjelu kralježnice pri kojem zbog pucanja omotača diska dolazi do ispadanja mekog tkiva u okolni prostor, koje pritisne živac i uzrokuje bol.

Bilića je operirao Josip Paladino u zagrebačkoj bolnici Rebro i nakon dviju operacija u dva dana riješio njegov problem bolova u leđima. Bilić je tada izjavio kako misli da je uzrok tim bolovima bio problem s kukovima zbog kojeg je prije sedam godina prekinuo nogometnu karijeru, jer je “zbog bolova u kukovima promijenio način hoda i balans kralježnice”. No Paladino je mislio drukčije: “Bolesti poput išijasa ili uklještenja kralježničkog diska kao što je to bio slučaj kod Slavena Bilića, najčešće su posljedica prirođenih ili degenerativnih procesa koje nije prouzročio sport, nego su za njih pretpostavke već davno bile prisutne. Naravno da traumatski događaji mogu favorizirati nastanak takvih zdravstvenih problema, ali ne možemo za njih direktno optužiti sport.”

Nakon uspješne operacije zbog koje je u bolnici proveo deset dana, Bilića je čekala rehabilitacija te redovito kontroliranje kralježnice uz izvođenje određenih vježbi.

—

Signali koji upućuju na neko reumatsko oboljenje

1. Otečeni zglobovi, prije svega na prstima
2. Bolovi u zglobovima i dnu prstiju
3. Ruke su ujutro ukočene, tako da prvih pola sata nije moguće stisnuti šaku
4. Čvoraste deformacije na zglobovima prstiju
5. Pri ustajanju nakon sjedenja u naslonjaču – bolovi pri prvim koracima
6. Ranojutarnje buđenje zbog jakih bolova u leđima

Najčešći razlozi dolaska u ambulante u Hrvatskoj

1. Bolesti dišnog sustava 28 posto
2. Bolesti srca i krvnih žila
3. Bolesti mišićno-koštanog sustava i vezivnog tkiva (9 posto), od čega polovica otpada na bolesti kralježnice

‘Više hodam, više se krećem i odlično se osjećam’

Mate Granić, nekadašnji ministar vanjskih poslova, probleme s kralježnicom prvi je put iskusio još prije dvadeset godina, kada ga je na povratku s partije tenisa uhvatila snažna bol koja se od leđa širila prema nogama.

“Pretrage koje sam tada napravio pokazale su da je riječ o klasičnoj diskus herniji, odnosno uklještenju diska kralježnice.
U dogovoru s liječnicima nakon toga sam kombinirao mirovanje i fizikalnu terapiju i stanje se smirilo nakon otprilike šest tjedana”, ispričao je Granić. Bolove u kralježnici nakon toga dugo nije osjećao sve do svibnja prošle godine. Kada je jednog nedjeljnog jutra ustao iz fotelje, Granić je, kaže, osjetio snažnu bol u leđima.

“Taj put bol je bila toliko jaka da nije prolazila ni kada bih potpuno mirovao. Hitno sam otišao na magnetsku rezonanciju i kada je nakon toliko godina potvrđena prolapsa lateralnog diska kralježnice, zamolio sam liječnika i svog prijatelja Josipa Paladina da me čim prije operira.

Sljedećeg dana primljen sam u bolnicu, a dan poslije operirana mi je kralježnica”, prisjeća se bivši ministar vanjskih poslova. Granić je nakon operacije neko vrijeme bio na rehabilitaciji u Krapinskim toplicama i nakon oporavka više nije imao nikakvih teškoća s kralježnicom.

“Danas se odlično osjećam i više nemam nikakvih problema. Držim se liječničke preporuke da što više hodam i krećem se, neko sam vrijeme redovito vježbao i sve u svemu zadovoljan sam ishodom. Nikad nisam požalio što sam se odlučio za operaciju”, zaključio je Mate Granić.

‘Nisam disciplinirana s vježbanjem’

Izgleda kako je u Hrvatskoj politika zanimanje koje je poprilično opasno za kralježnicu. U to se uvjerila i Dorica Nikolić, državna tajnica za socijalnu skrb, koja je imala ozbiljnih problema s vratnom kralježnicom, što je za posljedicu imalo česte upale obaju ramena a poslije i teniskog lakta. Uzrok tome nikada nije saznala, a tegobe je riješila discipliniranim vježbanjem i promjenom nekih navika. O tom iskustvu kaže:
“Ramena bi mi se upalila na smjenu, jedno pa drugo. Kasnije se upala proširila i na teniski lakat, i to na obje ruke, što nije uobičajeno. Obično se dešnjacima upali lijeva ruka, a ljevacima desna, dok to kod mene nije vrijedilo. Išla sam na razne terapije, pa i na injekcije, jer su bolovi bili nesnosni. Jedno sam se vrijeme osjećala kao da imam kamen u ramenu koji treba izvaditi, a lijekova protiv bolova sam se najela za čitav život. Liječnik me uvjeravao da mi nije potrebna operacija i jedini način da to riješim bila je disciplina. Godinama sam išla na fizikalnu terapiju, a određene vježbe sam radila i kod kuće. Čak sam nabavila i videokasetu s vježbama koja traje 20 minuta i vježbala sam svako jutro. Također sam plivala kad god bih mogla, za ljetnih mjeseci i svakodnevno, i to radim i danas – ujutro i navečer. Pazila sam da ne nosim teške stvari, da ne radim određene pokrete koji mi mogu naškoditi, a i torbu sam prestala nositi na jednom ramenu. I pomoglo mi je. Povremeno me zna nešto zaboljeti, ali ozbiljniju upalu nisam imala već nekoliko godina. Na te stvari pazim i danas, jedino više nisam tako disciplinirana s vježbanjem i radim to povremeno, ne svaki dan.”

Priznaje da nije bilo lako disciplinirati se, pogotovo kad radi cijeli dan i ne ostane joj slobodnog vremena. Također se trudi voditi računa da, s obzirom na to da puno sjedi, svako toliko barem malo prošeće ili napravi nekoliko vježbi na radnome mjestu.