Objavljeno u Nacionalu br. 485, 01. ožujak 2005.

Među hrvatskim političarima i poslovnim ljudima visoko kvalitetni satovi postali su diskretan i nenametljiv statusni simbol: za razliku od skupocjenog automobila, luksuzne satove prepoznat će samo zaljubljenici u urarsku umješnost koji to znaju cijeniti na adekvatan način

Stolnotenisač Dragutin Šurbek učlanio se prošlog tjedna u SDP, a specijalno za tu prigodu odlučio je, prvi put nakon 40 godina, staviti na zglob zlatan ruski sat što ga je još 1968. dobio od Josipa Broza Tita. Predsjednik nekadašnje SFRJ i sam je bio velik ljubitelj satova i u svojoj kolekciji imao je 150 primjeraka. Bogata Titova kolekcija izložena u beogradskom Muzeju Jugoslavije, međutim, opljačkana je prošlog tjedna kada su dvojica maskiranih mladića naprosto ušetali u muzej i probrali 20 komada, među kojima i Titova tri Patek Philippea, Rolex te IWC model Da Vinci, koji je dobio za 85. rođendan i za koji je proizvođaču u Švicarskoj zahvalio pismom ustvrdivši kako u životu nije imao bolji sat.

Najskuplji sat nosi vlasnik Sokola Zlatko Marić, milijun eura vrijedan Patek Philippe Grand ComplicationsPatek Philippe nosi i ruski predsjednik Vladimir Putin. Njegov je vrijedan 60 tisuća dolara, kako je nedavno objavio ruski Newsweek, i među najskupljim je satovima ruskih političara. Među hrvatskim političarima, baš kao i poslovnim ljudima, visoko kvalitetni satovi koji se ni po kojem kriteriju ne mogu mjeriti s onima iz masovne proizvodnje, popularni i traženi postali su tek u posljednjih 20 godina. Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i danas je privržen ruskom Poljotu, koji je tek nešto skuplji od 50 američkih dolara vrijednog Timex Indigla što ga na zapešću nosi američki predsjednik George W. Bush. Ipak, najskuplji sat u Hrvatskoj, prema istraživanju koje je proveo Nacional, nosi Sokol Marić. Njegov Patek Phillipe Grand Complications, a riječ je o najkompliciranijem zajedničkom uratku izvrsnih urara i dizajnera, vrijedan je gotovo milijun eura. Stjepan Mesić dobio je, pak, na dar Cartier Santos, no taj je vrijedan sat, klasik iz jedne od pet najboljih svjetskih urarskih radionica, najvjerojatnije završio u fundusu u kojem su pohranjeni svi darovi predsjedniku čija vrijednost prelazi onu zakonom propisanu, a Cartier Santos bez sumnje ulazi u tu kategoriju. Predsjedniku je taj sat, prilikom poslovnog posjeta Dubrovniku, darovao Tom Meggle, glavni menadžer Cartiera i najstariji sin vlasnika mljekarske tvrtke Meggle.

“Predsjedniku Mesiću darovao sam Santos 100, model kojim je lani obilježeno stoljeće Cartier Santosa. Njegova vrijednost nije samo u dizajnu ili cijeni već je uz taj sat vezana i priča o posebnom prijateljstvu. Prvi Santos dizajnirao je, naime, osnivač Cartiera Louis Cartier osobno, za svog prijatelja, avijatičara Alberta Santosa ? Dumonta jer mu se ovaj požalio da u zraku, dok su mu ruke na komandama zrakoplova, ne može znati koliko je sati budući da mu je džepni sat nedostupan”, rekao je za Nacional Tom Meggle, a Cartierova prijateljska gesta označila je ujedno i početak nove ere za urarstvo.

Ručni sat je do početka 20. stoljeća, naime, bio namijenjen ponajprije ženama i kao ures na njihovu zapešću nije morao imati posebnih tehničkih karakteristika niti je trebao osobito precizno mjeriti vrijeme. Prvi je muški ručni sat zapravo pokrenuo pravu revoluciju u urarskoj umjetnosti, a ona traje i danas. Kao jedini muški ures općenito prihvaćen na svim razinama i u svim kulturama, on je sada morao zadovoljiti ne samo estetske nego i tehničke zahtjeve svoje probirljive klijentele. Draguljar Louis Cartier stoga se, kad je odlučio napraviti prvi ručni sat, za pomoć obratio Edmondu Jeageru, majstorskom uraru koji je nekako u to vrijeme, prije 102 godine, bio sklopio zajednički posao s Antoineom LeCoultreom ? i tako je nastao Jeager DeCoultre, jedna od najboljih svjetskih marki satova. Uz to što se ističu svojim dizajnom, vrhunski proizvođači u tako raskošno upakiran proizvod nastoje smjestiti i najprecizniji mogući satni mehanizam. U pravilu je riječ o mehaničkim satovima jer je ekspanzija onih baterijskih trajala vrlo kratko pa je već polovicom 80-ih došlo do prave renesanse mehanike u urarstvu. Zaslugu za to, paradoksalno, treba dijelom pripisati i najsuvremenijoj digitalnoj tehnologiji koja danas upravlja opremom i strojevima, a zahvaljujući čemu se i najsitniji dijelovi sata mogu izraditi s preciznošću koja se mjeri mikronima. Tako precizna mehanika upakirana je redovito i u vrhunski dizajn, a zahtjevnim klijentima koji posjećuju njegovu urarsku radnju u zagrebačkoj “Staroj” Vlaškoj privučeni ekskluzivnom ponudom, Željko Marinović ovih će dana stoga najčešće preporučiti model Jaeger Le Coultre.

“Jaeger Le Coultre jedna je od najboljih marki na svijetu, odnosno u svakom slučaju spada među pet najvažnijih; Jaeger, Zenith, Vacheron Constantin, Patek Philippe, Rolex, Cartier, najbolje su svjetske marke satova pri čemu je najvažniji kriterij kvaliteta stroja. Bvlgari, Panerai, Corum marke su koje se više ističu dizajnom nego mehanizmom i zato su među znalcima prije u kategoriji nakita nego satova. Najmasovniji je, primjerice, Cartier, a on predstavlja pojam imena među satovima. Slijedi ga Rolex, najbolji sat u klasi do pet ? šest tisuća eura, ali nikako i najbolji na svijetu ako se uzme u obzir ono što rade Vacheron, Zenith ili Jaeger. Rolex, primjerice, nema tako zahtjevnih tehničkih stavki poput tourbillona, što je poseban mehanički sustav podešen tako da odolijeva čak i utjecaju sile teže na njegov hod”, kaže Marinović, urar koji se obiteljskim zanatom bavi otkako zna za sebe jer urari su mu bili i otac i djed. Preciznost mehaničkih satova, naime, uvijek varira od nekoliko sekundi do nekoliko minuta i upravo se u tom natjecanju s mjerenjem vremena krije sva čar i precizna umjetnost urarskih majstora. Patek Philippe je tako kompletno redizajnirao oblik zubi na kotačićima zupčanika, a sve kako bi poboljšao rad mehanizma. Dok se najsitniji dijelovi, a u jednom ih mehaničkom ručnom satu ima i više od 300, rade pomoću digitalno opremljenih strojeva, njihovo sastavljanje i veći dio posla oko vrhunskih marki satova i danas se rade ručno. Budući da tako delikatan posao od urarskih majstora zahtijeva potpunu preciznost, većina je takvih radionica smještena u mirnoj dolini planinskog masiva Jura, koja je stoga i nazvana “Dolinom satova”. Upravo u tehničkim rješenjima i inovacijama krije se i najveća vrijednost najskupljih satova koji, primjenjujući najmodernije tehnologije, nastoje sačuvati tradicionalan koncept. Upravo zbog tehničkih inovacija kupnja sata predstavlja za dobre poznavatelje i investiciju koja s godinama samo dobiva na vrijednosti.

“Svaki takav sat s inteligentnom mehaničkom inovacijom, poput Jaegera, Zenitha ili Vacherona, napravljen je u određenoj seriji i nakon toga više ga se ne proizvodi. Znači kad bi netko htio kupiti takav sat, on ga može kupiti od vlasnika, jasno po cijeni koju ovaj traži”, objašnjava logiku ulaganja u satove Željko Marinović koji na zglobu najčešće nosi vlastiti, Marli sat. Hrvatski kupci, pak, prema njegovim riječima, ipak preferiraju Cartier. Tom Meggle, menadžer Cartiera, objašnjava to na sljedeći način: “Na istočnoeuropskom tržištu veća je potražnja za klasičnim, prepoznatljivim modelima satova jer to je, među ostalim, potpuno novo tržište kad je o luksuznoj robi riječ i tek se razvija. Ako me pitate postoji li razlika u ukusima među kupcima u istočnoj i onih u zapadnoj Europi, ona postoji isključivo iz tog razloga. Kupci iz Njemačke, Francuske ili Velike Britanije češće se odlučuju za najjače, ali ne i toliko rasprostranjene marke poput Patek Philippea ili Jaegera.”

Raspitujući se kakve satove preferiraju političari i poslovni ljudi u Hrvatskoj, naišli smo na očekivan zid šutnje. Napokon, protivnici talijanskog premijera Berlusconija iskoristili su protiv njega podatak o tome da je vlasnik najskupljeg Constantina Vacherona, vrijednog čak 540 tisuća dolara. Miroslav Ćiro Blažević, primjerice, svoju kolekciju čuva u sefu. Omiljen mu je Patek Philippe, potom Vacheron, pa Audemars Piguet, Blancpain i na kraju Jaeger Le Coultre, kakav nosi i bivši predsjednik SAD-a, Bill Clinton, a koji i Ćiro najradije kopča oko zgloba.

“Strašću za satovima zarazio sam se u Švicarskoj, gdje sam radio u IWC-u i tu sam se imao priliku educirati, ali i priuštiti si satove o kojima sam sanjao. Takvih satova imam priličan broj, volim ih darovati, koji put ih i razmjenjujem s prijateljima, a ure koje imaju i neku kolekcionarsku vrijednost namjeravao sam ostaviti svojim unucima. Ne mislim da je sat na ruci bilo kakva legitimacija i poznajem stvarno velik broj strašno bogatih ljudi koji najradije nose Swatch jer je to, kako tvrde, sat kod kojeg je omjer između cijene i kvalitete najbolji. Jednako tako, ne sviđaju mi se muški satovi urešeni briljantima i dragim kamenjem, to mi se čini kičastim”, bez krizmanja kaže Miroslav Ćiro Blažević. Ispitujući više od 20 poznatih osoba u hrvatskoj javnosti o tome kakve satove nose, najveći broj njih u svojoj kolekciji ima barem jedan Rolex, sat tvrtke osnovane 1905. u Londonu, budući da su nekada britanski i francuski urari prednjačili pred onima u Švicarskoj.

Čak dva Rolexa tako ima i Zdravko Mamić. Ako svaki sat odražava neku sklonost osobe koja ga nosi, kao što tvrdi priznati zagrebački urar Marinović, tada Mamićev izbor zacijelo svjedoči o njegovu sportskom duhu uklopljenom u komotnu eleganciju ? jer upravo to jest filozofija Rolexa. Mamić tako posjeduje Rolex Yacht Master od platine i crnu Cosmograph Daytonu, koja je inače uobičajena za hrvatsku elitu. Istu Daytonu ima, primjerice, i zagrebački dogradonačelnik Milan Bandić. Treći sat u Mamićevoj kolekciji također svjedoči o njegovoj zaljubljenosti u aktivan, sportski život. Panerai Luminor klasična je linija ove talijanske marke satova, a prvi je takav model proizveden u ranim 40-im godinama za potrebe talijanske mornarice u Drugom svjetskom ratu. Uz Rolex, Bandić u svojoj kolekciji satova ima i Cartierova Pashu, ali i Calatravu Patek Philippea, primjerak iz klasične kolekcije čiji je prvi model proizveden 1932. Calatrava se smatra klasičnim Patek Philippeovim modelom, a danas postoji u 30 različitih verzija. Zlatnu Rolex Daytonu ima i Vlado Baschiera, vlasnik poznatog lanca pizzerija, baš kao i Sokol Marić. Rolex nose i Željko Žužić, pa i Walter Wolf. Rolex, za razliku od drugih proizvođača satova u svojoj vrhunskoj ligi, ima i jeftinije verzije istih modela koji, međutim, nisu testirani pa stoga ni obilježeni posebnim serijskim brojem.

Nakon Rolexa, po popularnosti u Hrvatskoj drugo mjesto zauzima IWC, što je skraćenica od International Watch Company i jedina marka, uz Doxu, koja je svoje zastupstvo imala i u bivšoj Jugoslaviji. Najtraženiji modeli su Portuguese, linija izdana u povodu 125 obljetnice tvrtke. IWC Portuguesea ima tako i Zlatko Canjuga, a model Portguese Tourbillon nosi vlasnik City Expressa, Boris Vidić. Portuguese Chrono Rattrapante, što je posljednja verzija tog modela, ima navodno i Radimir Čačić. Ministar obnove i razvitka prošle, koalicijske vlade, a ujedno i sposoban biznismen, vlasnik je navodno i Vacheron Constantin sata, jednog od najskupljih uopće.

“Patek Phillipe i Vacheron, koliko je meni poznato, nemaju svoje zastupnike u Hrvatskoj jer to su iznimno skupi satovi i ne znam kome bi ih uopće ponudili. Najmanja cijena jednog Patek Philippa je, recimo, 12 tisuća eura. Primjera radi, Rolex se može kupiti već za tri tisuće eura, a najjeftiniji Vacheron stoji 20 tisuća eura. Cartier se može dobiti i za dvije tisuće, a IWC i po cijeni od 3,5 tisuće eura. Jaeger nije jeftiniji od četiri – pet tisuća eura i Zenithova početna cijena nije ispod tri tisuće eura. Naše tržište još nije spremno za skupe marke tipa Vacheron ili Patek Philippe”, iskustvo je Željka Marinovića.

Kad je, pak, o kolekcionarskim strastima riječ, a poznato je da, dok djevojka nasljeđuje bakin prsten, dječaci će u pravilu naslijediti djedov ili očev sat, zagrebački urar Marinović otkriva nekoliko među hrvatskom klijentelom najtraženijih modela: “Najtraženiji je Movemox od Jaeger LeCoultrea, što je prvi automatski sat proizveden 1956. godine, a posjeduje i budilicu što tada za ručni sat nije bilo uobičajeno. Potom Zenith Tourbillon koji, istina, stoji 120 tisuća eura, no ove godine proizvest će ih se svega 50 komada, a već su svi prodani. Za sljedeću godinu pravit će se samo po narudžbi i to je dobra investicija. Dobar izbor je i IWC-ov Portuguese Grand Complication, a isplativo je uzeti i Cartier 100 Santos, proizveden za stotu godišnjicu te tvrtke”, kaže Marinović.

Ipak, uz investicijsku, pa i statusnu vrijednost, jer u poslovnom svijetu vrijedi nepisano pravilo prema kojem se za prvi dojam promatraju cipele i sat na ruci, satovi imaju i svoju sentimentalnu vrijednost. Tako ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac nosi Breitling, koji je naslijedio od oca. Breitling ima i supruga hrvatskog premijera Ive Sanadera, Mirjana Sanader. Miomir Žužul nosi, pak, marku Frank Muller, a drag mu je i Panerai GMT na kojem je, uz lokalno vrijeme, istodobno moguće vidjeti i vrijeme u bilo kojoj drugoj državi. Sat na ruci, uz to, govori o statusu svog vlasnika na prilično nenametljiv način, jer dok će svatko moći odoka procijeniti koliko je novca potrebno za određenu marku automobila, a većina će prepoznati i marku cipela, pravu vrijednost sata moći će primijetiti samo pravi zaljubljenici u urarsku umješnost koji je stoga znaju i cijeniti na adekvatan način.