Objavljeno u Nacionalu br. 412, 2003-10-07

Domove umirovljenika često se promatra s predrasudama, a djecu koja roditelje daju u njih okolina osuđuje, no stanari domova žive višim standardom od prosječnog, a katkad ondje započnu i novi život

“Sve ovisi o sposobnosti prilagođavanja na novo okruženje. U pravilu se ljudi koji su vodili aktivan život vrlo brzo uključuju u sve aktivnosti, događanja i radionice koje dom nudi. Oni koji se ni prije u životu nisu ničime bavili, često i ovdje ostaju pasivni”, tvrdi Krasanka Glamuzina, ravnateljica Doma za starije i nemoćne Medveščak. Dom na Iblerovu trgu spada u elitnije zagrebačke domove, a taj status, osim lokacijom, zaradio je i boravkom mnogih poznatih imena: bio je dom pokojnog vratara Franje Glazera, u njemu sada živi redatelj Ante Babaja, snimatelj Zvonko Krampaček…

U postkomunističkoj eri u Hrvatskoj biti star nerijetko znači biti siromašan i odbačen, živjeti na rubu egzistencije, društveno izoliran, ovisan o pomoći svojih bližnjih. U ekstremnim slučajevima, znači i završiti na policiji, kao što se ovih dana dogodilo jednog siromašnoj osamdesetogodišnjoj baki koja je na cesti – bez dozvole! – prodavala odjeću svoga supruga. I moguće dospjeti u rubrike crne kronike kao vijest o starcu koji je pronađen mrtav nakon što su susjedi zbog neobičnih mirisa u zgradi pozvali policiju, ali i kao tužna paradigma kraja u potrošačkoj civilizaciji koja nema mnogo mjesta za ljudsku solidarnost.

Svatko tko se u Hrvatskoj morao suočiti sa samoćom ili zdravstvenim problemima svojih baka, djedova, očeva ili majki, zbog kojih se više nisu u stanju brinuti o sebi, vrlo je brzo mogao zaključiti da su predrasude prema domovima za umirovljenike kao ubožnicama za odbačene daleko od stvarnosti. Jer prednosti domova u odnosu na samački život ovisan o dolasku rodbine, koja u najboljim slučajevima brigu o svojim starijima prihvaća kao dio rutine, ali zbog svojih karijera i obitelji nisu u stanju potpuno im se posvetiti, neusporedive su. Život u domu osigurava privilegije koje je teško postići u samačkom domaćinstvu pritisnutom godinama: redovitu i balansiranu prehranu prilagođenu potrebama ljudi treće životne dobi, zdravstvenu njegu, čistoću i toplinu, ali i društvo.

U domu Medveščak uvijek je vrlo živo. Ni jedan rođendan ne prolazi bez velikog slavlja i pjesme. Kao i uvijek u životu, i tu se događaju tužne ljubavne priče, prekinute svađama, ljubomorom ili smrću. U domu se organiziraju brojne radionice, natjecanja, tečajevi slikanja, glume. “Kao da ljudi u trećoj životnoj dobi otkrivaju zatomljene talente. Ono što im je nekada predstavljalo problem – ovdje nestaje. Uče pjevati, recitirati i javno se predstavljati”, napomenula je Krasanka Glamuzina.

Na listi čekanja u ovom trenutku nalazi se 2800 ljudi, a trenutačno se rješavaju zamolbe iz 1995. godine. Osim stalnog smještaja, ovaj dom u ponudi ima nešto jedinstveno -prvi su u Hrvatskoj krenuli s cjelodnevnim boravkom za starije osobe, odnosno onu kategoriju ljudi koja više nije sposobna sama brinuti za sebe. One u domu imaju svoj ležaj i ormare, sudjeluju u svim dnevnim aktivnostima, ali odlaze kući na spavanje.

“S obzirom na to da smo prije svega socijalna ustanova, najvažniji je socijalni kriterij. Osoba koja nema rodbine ili koga tko bi se o njoj mogao brinuti, a zbog svog zdravstvenog stanja nije sposobna skrbiti sama o sebi, ima prioritet. Potom se rukovodimo bolešću, a tek na kraju datumom predaje molbe”, objašnjava Šimunović, ravnatelj doma Centar u Klaićevoj. Taj moderno uređeni dom na glasu je kao jedan od najtraženijih u Zagrebu, a mjesto u njemu čeka se u prosjeku četiri godine. U cijenu od 2400 kuna uračunato je sve: smještaj, hrana, zdravstvena njega, domaćica, pranje rublja, fizioterapeut.

Trenutačno postoji 1200 zahtjeva za smještajem. Neki od njih vjerojatno neće uspjeti doživjeti pozitivno rješenje jer se godišnje obično smjesti pedesetak novih korisnika. Ta činjenica nije ohrabrujuća za one na listama čekanja, posebno kada se uzme u obzir da je kapacitet doma 350 kreveta, a neki u njemu borave već više od 15 godina. Najveći broj stanara u Klaićevoj ima više od 65 godina, a nekoliko ih je doživjelo sto godina.

U samo nekoliko godina, otkad je poduzetnicima dopušteno da skrbe o starijim i nemoćnim osobama, u Hrvatskoj je osnovan 51 privatni dom za starije, čak pet centara više no što ih ima država. No kapaciteti privatnog smještaja ne mogu se mjeriti s državnim: u privatnom aranžmanu smješteno je 2485 ljudi, u državnom 9907. Pa ipak, mjesto u državnom domu još uvijek predstavlja dobitak na lutriji: manje luksuzni, ali neusporedivo jeftiniji, u pola ekonomske cijene, imaju iskusno osoblje i tradiciju ustaljenog i strogo kontroliranog sustava.

Kao moguće zapreke u radu, vlasnici privatnih domova izdvajaju rigorozne inspekcije i propise te golemu i skupu papirologiju bez koje ne mogu ni pomišljati na otvaranje privatnog doma. K tome, svaki privatni dom mora imati upravno vijeće, a dužnost ravnatelja ne može obavljati vlasnik, nego samo socijalni radnik . To je automatski još jedan zaposlenik visoke stručne spreme koji sukladno obrazovanju mora imati i visoku plaću, a da zapravo ne obavlja konkretni posao. Jer osobe koje borave u domu i čije obitelji mogu prikupiti novac za to, ne spadaju u socijalne slučajeve pa ravnatelji – u ovom slučaju socijalni radnici – zapravo nemaju konkretnu funkciju. Plaću ipak primaju i to nekoliko puta veću od sestara ili njegovateljica bez kojih ni jedan dom ne bi mogao funkcionirati.

Da se doživi stota, ne treba puno mudrosti – uvjeren je brižno i pažljivo dotjeran Ivan Šavor, već 12 godina stanovnik doma Centar. Vitalni gospodin umirovljeni je profesor šumarstva i sa 102 godine i četiri mjeseca, vedra je duha i vrlo bistar. Osim na slabiji sluh, Ivan Šavor se ne žali: “Prilično se dobro držim i zdravlje me služi. Bavim se samo sobom. Brinem se o zdravlju, liječenju, pazim na prehranu.” U razgovoru koji smo vodili s njim na klupici u parku stječe se dojam da starost uopće nije tako teška i sumorna.

Dok vikendom odlazi obitelji, ostale dane provodi čitajući. Guta, kako kaže, sve što mu dođe pod ruku, najviše beletristiku, novine izbjegava jer ga uzrujavaju. “Da me za pola sata pitate što sam pročitao, ne bih vam znao reći. Ali doživljavam likove u trenutku kad čitam i to mi je važno, to me drži”, uz smijeh govori gospodin Šavor. U domu mu najviše smeta otuđenost. “Prije je bilo drukčije. Ljudi su se mnogo više družili i veselili. Sada više nije tako, svi se nakon obroka odmah povlače u svoje sobe. Fali mi malo druženja, volio bih razgovarati. Ovako ponekad prođe dan da ni sa kim ne progovorim ni riječ”, dodaje Ivan Šavor.

Njegova susjeda Paulina Kovačević (72) u domu je godinu dana, a na život u Klaićevoj, ulici iz njezinih studijskih dana, čekala je punih sedam godina – mnogo više od prosjeka Centra koji je spomenuo ravnatelj Šimunović. Stopostotni je invalid, posljednje četiri godine vezana je za kolica, ali ni kao teško bolesna nije izgubila živost.

Paulina Kovačević pohvalila nam se svojom kompjutorskom pismenošću koja joj omogućuje da se sa svojom djecom svakodnevno “mejla”. I ona u slobodno vrijeme najradije čita, trenutačno Paola Coelha. “Bila sam svjesna da ću na smještaj čekati dosta dugo, tako da ni u jednom trenutku nisam gubila nadu”, govori nam Paulina Kovačević. U međuvremenu joj se zdravstveno stanje pogoršalo što je ubrzalo proces njenog smještanja. Soba u kojoj je smještena potpuno je prilagođena svim njenim potrebama kao invalida, a i u sve prostorije može doći u kolicima. “Ovamo sam došla u pravo vrijeme, baš onda kada sam se našla u situaciji da se više ne mogu baviti kuhanjem, spremanjem i svim onim trivijalnim stvarima koje u životu moramo raditi”, ispričala nam je ona.

Ministar rada i socijalne skrbi Davorko Vidović smatra da se Hrvatska po broju stanovnika treće životne dobi, koji čine 15 posto ukupne populacije, uklapa u svjetske trendove. Taj trend najprisutniji je u Zagrebu gdje živi 17,5 posto ljudi treće životne dobi, o čemu svjedoči i podatak da je prošle godine 1143 osoba više umrlo no što se rodilo. Središte Zagreba, područje oko Gornjega grada, Zvonimir Šoster, pročelnik zagrebačkog ureda za socijalnu skrb, u šali opisuje kao “najveći starački dom u Europi, jer tamo živi 37,5 posto građana starijih od 65 godina”. Prognoze predviđaju da će do 2005. godine udio starih ljudi biti još deset posto veći. Moderne zemlje uvele su pojam i četvrta životna dob, za ljude starije od osamdeset godina.

Danas problem sa životom u domovima umirovljenika nisu predrasude, nego kronični nedostatak mjesta: u Hrvatskoj u domovima umirovljenika živi oko 12.500 ljudi, a svoje mjesto čeka najmanje još toliko. U prosjeku se na red čeka i pet godina, a obilazak nekolicine zagrebačkih domova pokazao je da mnogi zahtjevi još iz 1995. godine nisu riješeni. Te liste čekanja treba uzeti s rezervom jer sve dok 1998. godine nije usvojen novi Zakon o socijalnoj skrbi, koji je propisao da svi potencijalni korisnici domova svoje zahtjeve upućuju na samo jednu adresu, onu centara za socijalnu skrb, ljudi su ostavljali molbe u raznim domovima, što je dupliciralo broj zahtjeva.

Jedna od javnih gradskih tajni glasi: prvenstvo na listi može se ubrzati. A to ubrzanje postupka naplaćuje se u četiri oka otprilike 2500 eura. I Šoster i njegova zamjenica Višnja Fortuna kategorički tvrde da u posljednje dvije godine, otkad se nalaze na čelu ureda,”nisi imali ni jednu pritužbu ni na jednog ravnatelja u Zagrebu, niti su čuli da je bilo tko od njih ikoga tražio ijednu lipu”. Da se to dogodilo, uvjeravaju nas oni, nadležna osoba dobila bi otkaz.

U gradskom Uredu ne poriču intervencije jer na njih imaju zakonsko pravo. Ured, naime, u iznimnim slučajevima, kad se radi o nekome tko je lošeg zdravstvenog stanja, ima pravo dati preporuku za žurniji smještaj u dom. Takve preporuke potpisujemo, kažu Šoster i Fortuna, u većini slučajeva kad je nekome jako narušeno zdravlje i nema adekvatnu njegu. S obzirom da bolnice u Hrvatskoj tako ugrožene starije ljude ne primaju, stacionari su jedini spas. Većina zagrebačkih domova na prvi pogled djeluje ljepše od mnogih običnih stambenih zgrada. No iznutra nisu tako atraktivni kao izvana. “Deset godina se ništa nije ulagalo i većina njih je zrela za temeljite obnove. Trebalo bi nam oko 160 milijuna kuna za adaptaciju”, kaže Šoster. Višnja Fortuna uvjerena je, pak, kako bi se mjere socijalne politike uspješnije provodile da se sustav socijalne skrbi decentralizirao. Ovako je, pak, njihova suradnja s centrima za socijalnu skrb više na neformalnoj razini, jer su oni po hijerarhiji u nadležnosti države. Tako su i imovinsko-pravni odnosi zapetljani: domovi su formalno u vlasništvu države, a praktički na trošku grada, koji ima status osnivača.

Za smještaj u dom ne postoji ograničenje u godinama. Praksa, međutim, pokazuje da je dobna granica za muškarce niža nego za žene: muškarci sele u domove u prosjeku sa 60, a žene sa 65 godina. Izuzetak su invalidi koji nemaju nikoga tko bi se za njih brinuo.

Stručnjaci tvrde da je realna slika života u domovima jača od prvotnog otpora prema životu u zajednici s nepoznatim ljudima i kolektivnim pravilima. U najčešćem broju slučajeva događa se da se osobe u staračkim domovima preporode i vrlo brzo započnu novi, često puta mnogo kvalitetniji i dinamičniji život.

Franjo Radičerić (62), kao samac i podstanar, jedva je dočekao pozitivno rješenje svoje molbe, a danas spada u mlađe korisnike. Došao je sa 60 godina nakon sedam godina čekanja, kad je već počeo gubiti nadu da će ikada dobiti smještaj u domu. I on se žali na otuđenost: “Vidite, svi odmah poslije ručka odlaze u sobe. Nikome se ne da razgovarati.” Najbolje prijateljstvo održava s jednom starijom korisnicom doma s kojom nedjeljom odlazi u crkvu, na tržnicu i u kazalište.

Straha od samoće svjesna je i Emel Bišćan, vlasnica privatnog doma Trag Plus: “Njima ne treba puno – tek petnaestak minuta nečije pažnje i malo veselja pa da se vesele tjednima.” Njezina vila Nonica u Osekovoj ulici stalna je nova adresa za 25 osoba u podmakloj životnoj dobi, prosjeka starosti od 85 do 95 godina. O njima se brine 13 zaposlenika, sestara, njegovateljica, domaćica i kuharica. Smješten je u mirnoj ulici, u lijepo uređenoj četverokatnici iz koje se izlazi u prostran i njegovan vrt. Sve sobe imaju balkone, klimu, televizore i specijalne medicinske latofleks madrace, kupaonice prilagođene i pokretnim i polupokretnim osobama. Osoblje doma brine se ne samo za zdravlje i prehranu nego i za aktivan društveni život; izlete, priredbe…

“Znam da je 4200 kuna, koje uključuju 4-5 obroka dnevno, fizikalnu terapiju dva puta tjedno, 24-satni nadzor, liječničke preglede dva do tri puta tjedno, ljudima strašno mnogo, ali za manje jednostavno ne bismo mogli održavati ovakvu kvalitetu smještaja i dovoljan broj zaposlenika. Za brigu o 25 ljudi, od kojih je veći dio nepokretnih, jako je teško organizirati pravu njegu. Netko stalno zove, treba pomoć, bilo da samo mora obaviti nuždu ili pak ima delirične napadaje ili bolove. Zbog staračkih demencija, koje su čest slučaj kod nekih naših korisnika, moramo ljude doslovce 24 sata držati na oku da ne bi pali, ozlijedili se ili pak odlutali”, priča vlasnica doma Emel Bišćan, koja se u ovaj posao upustila prije nepunih godinu dana.

Emel Bišćan tvrdi da njezino stanje na računu nije tako sjajno kao što bi se moglo zaključiti na temelju izgleda vile.

“Grcamo u brojnim kreditima i priličnim financijskim problemima. Namjera mi je da ovaj dom postane respektabilna ustanova, a to iziskuje golem trud i još više novca. No vjerujem da će samo oni koji budu inzistirali na kvaliteti zaista i uspjeti u ovom poslu.”

Vlasnica privatnog doma smatra da nema novčanog ekvivalenta za osoblje koje skrbi o starijima i nemoćnima. “To je iznimno zahtjevan, težak i često neugodan rad koji je nemoguće obavljati ako čovjek nema srca i volje da pomaže drugima. Sedamdeset posto štićenika potrebno je presvlačiti i po nekoliko puta dnevno, kupati ih, hraniti. Ali ne samo to. Da bi starijim i nemoćnim doista mogli pomoći, morate stalno razmišljati na njihov način i gledati na stvari onako kako ih oni doživljavaju, a potom sve to amortizirati u ritam prihvatljiv svakome.”

Emel Bišćan kao otegotnu okolnost za privatnike navodi to što Hrvati još nisu prevladali predrasude da je odlazak u dom obiteljska sramota, “dok je u razvijenim zemljama normalna stvar da ljudi izdvajaju za doba kada neće sami moći brinuti o sebi”. Usto, napominje ona, vani baš i nije praksa da se djeci ostavlja sva imovina, nego je čuvaju baš za stariju dob. “Kod nas se često događa da djeca imaju grižnju savjesti što su roditelje smjestili u dom. Zbog toga ih ponekad, bez nekog realnog razloga, vrate natrag kućama da bi se opet pojavili kad uvide da im ne mogu pružiti potrebnu brigu.”

Doduše, ona je upoznala i drugu krajnost; kad se članovi obitelji prerano, bezrazložno i bešćutno “rješavaju” svojih starijih predaka. “Sjećam se žene u pedesetim godinama koja je dovela 68-godišnju svekrvu koja joj je odgojila troje djece. Živjeli su u svekrvinu velikom stanu, no čim su djeca malo porasla gospođa je odlučila svekrvu dati u dom, premda za to nije bilo nikakve potrebe. Svekrva je bila potpuno zdrava, lucidna, pokretna poput četrdesetogodišnjakinje, no na kraju je ipak pristala na dom zbog stalnih pritisaka na nju u njezinu vlastitom stanu.

Priča o domovima umirovljenika usko je vezana uz siromaštvo, jer većina umirovljenika bez pomoći obitelji ili državnih subvencija ne bi mogla dostojno preživjeti starost. Prosječna mirovina iznosi 1800.00 kuna, prosječna cijena smještaja u državnim institucijama dvije tisuće kuna, u privatnim pet tisuća kuna. Još se za HDZ-ova mandata radikalno promijenila socijalna slika građana Hrvatske, a s njom i odnos radno aktivnog stanovništva i umirovljenika. Već i brojčani odnosi govore o poremećenoj socijalnoj ravnoteži: dok u Hrvatskoj ima 1.040.000 umirovljenika, tek 700.000 njih starije je od 65 godina. Broj od 2.015.000 osiguranika, dakle radno aktivnih, srozao se na 1.400.000. A to, slikovito rečeno, znači da danas dvoje zaposlenih radi za jednog umirovljenika, dok je osamdesetih taj omjer bio jedan prema četiri. “Za ovu generaciju umirovljenika naprosto nema rješenja”, komentirao je ministar rada i socijalne skrbi Davorko Vidović. I dodao da je to ministarstvo za buduće generacije umirovljenika osmislilo nacionalnu strategiju borbe protiv siromaštva, budući da se u Hrvatskoj pokazalo kako su najveći rizici siromaštva niska naobrazba i starost.

Odlazak u dom, otkriva nam Emel Bišćan, za mnoge je prilika da prepišu na djecu svoje nekretnine. “Čim se na našim vratima pojavi bilježnik, jasno mi je da će ti stariji ljudi već nakon sedam dana napustiti dom. To se redovito događa i takvi ljudi, žalosno je reći, najčešće završavaju u nekakvim udomiteljstvima u koja nikada nisu poželjeli ići, a nema socijalnog radnika koji bi im pomogao.” Emel Bišćan vjeruje da bi se baš zbog takvih zloupotreba trebao donijeti zakon koji bi starijim osobama jamčio smještaj i status, ukratko život sukladan imovini koju su ostavili članovima svoje obitelji.

“I ja i svi moji djelatnici nastojimo ljudima stvoriti što ugodniju i humaniju atmosferu u kojoj se neće osjećati ni nesretni ni napušteni. Zbog takva pristupa većina njih ubrzo shvati da takvu njegu ne bi mogli dobiti kod kuće. Jedan je gospodin, kada ga je obitelj zbog nedostatka novca htjela odvesti iz doma, zapravo glumio da mu je lošije samo da bi mogao ostati. Događa se i da se jednostavno ne slažu s nekim članovima obitelji, pa im je i zbog toga draže ostati kod nas. Sve su to zapravo divni ljudi, koji su ponekad poput djece, i neodoljivi i nepodnošljivi”, priča Emel Bišćan. Osoblje je bilo i svjedok pravog ljubavnog trokuta kada su se dvije gospođe zamalo potukle zbog jednog šarmantnog djedice.

“Ovi ljudi trebaju i žele normalan život, druženje, veselje, uzbuđenje. Njih svašta muči, a najviše ih pogađa odnos prema njima, ne shvaćaju zašto se mlađi ponašaju kao da ih starost nikada neće stići. Zapravo postoje dvije krajnosti: kada su ljudi preemotivni da bi roditelje stavili u dom ili kada nemaju ni mrvicu duše da se brinu za njih. Na žalost, ovih drugih je kud i kamo više”, zaključila je Emel Bišćan.

KAKO SE OSJEĆAJU U TREĆOJ ŽIVOTNOJ DOBI
Josip Bobi Marotti
“Ne osjećam se starim jer mnogo radim. Još uvijek me zovu i traže, uskoro imam četiri predstave u Gavelli, a puno igram i za djecu. Zahvaljujući mlađim ljudima koji imaju želju raditi sa mnom, osjećam se puno mlađim”.

Ivo Brešan
“Teret godina ne osjećam. U dobroj sam tjelesnoj kondiciju, što vjerojatno mogu zahvaliti tome što sam bio planinar. Doduše, danas ne mogu planinariti po 13 sati kao što sam nekada mogao. Moja svakodnevnica se sastoji od pisanja, čitanja i šetanja po brdima i gradu. Što se tiče intelektualnog rada, smatram da sam u većoj formi nego ikada, zahvaljujući brojnom iskustvu što sam ga stekao u mladosti. Jedino čega sam se odrekao je alkohol, a cigarete još nisu došle na red”.

Žarko Susić
“Iako sam u 89. godini života, i dalje radim. Život mi se u starosti promijenio, nekada sam svakodnevno radio i po 20 sati dok danas radim po sat vremena dnevno. Na Olimpijadu nikad ne bih išao kao gledatelj jer sam previše opterećen novinarstvom. Dobio sam akreditaciju za Olimpijske igre 2004. u Ateni, i idem tamo kao novinar u svojoj 90. godini života. Dok sam u kondiciji i dok stojim na nogama ne želim ići ni u kakav starački dom, a ne mogu unaprijed govoriti kako ću o tome razmišljati ako onemoćam prije smrti i ako se ne budem mogao sam brinuti za sebe”.

Josip Manolić (83)
Kada čovjek dođe u takav životni stadij da se više ne može brinuti za sebe mislim da su starački domovi tada vrlo korisne ustanove. Kad ne bih imao obitelj ili ako ona ne bi pristala nositi teret moje starosti otišao bih u dom bez problema, bilo bi to najracionalnije rješenje. Na sreću, iako imam 83 godine osjećam se dobro i još uvijek radim. Dok čovjek radi dotle i živi, to je moja životna filozofija. A bitno je i da ništa ne boli.

“Nećemo zatvarati domove za umirovljenike, ali nećemo niti graditi nove. Institucionalni smještaj, izvlačenje ljudi iz normalnog okruženja i getoiziranje u domove pripada prošlosti. ”, tako je Davorko Vidović, ministar rada i socijalne skrbi obrazložio prijedlog nove socijalne reforme, koji je marginalizirajući ulogu domova, u javnosti doživljen kao pomanjkanje socijalne senzibilnosti nove koalicijske vlasti.

On je to ovako pojasnio:
“U komunizmu je bila moda graditi domove, svaki načelnik općine htio je imati ‘svoj’ dom. Danas, primjerice, na otoku Korčula sa 12.000 stanovnika postoje tri doma i gradi se još jedan. Zauzeli smo stav da država više neće graditi domove umirovljenika, prvenstveno stoga što postoji jak privatni interes, jer se osnivanje privatnih ustanova pokazalo profitabilnim. Usto, zagovaramo potpuno drugačiji, moderniji model socijalne skrbi, koji počiva na deinstitucionalizaciji i ideji da ljudi što duže ostanu u svojem prirodnom okruženju. Zato je razrađen projekt dnevnih boravaka u postojećim domovima u kojima bi ljudi mogli podmiriti svoje zdravstvene, prehrambene i socijalne potrebe, a ipak zadržati svoj dom. Drugi model je razvijanje udomiteljstva; da obitelji prihvate u svojem krugu osobe za koje se nema tko brinuti. Da bi se spriječila zloupotreba potrebno je pojačati kontrolu.

Novi model financiranja socijalne skrbi u budućnosti bi se realizirao kroz vaučere: svaki korisnik bilo kojeg oblika socijalne skrbi mogao bi birati način na koji će zadovoljiti svoje potrebe: smještaj u dom, ispomoć u kući, dostavu hrane, prijevoz…