Objavljeno u Nacionalu br. 726, 2009-10-13

ISTRAŽIVANJA OTKRIVAJU da većina muškaraca i žena ima relativno malo različitih partnera tijekom života, a da je manji broj ljudi vrlo promiskuitetan

Dok, primjerice, u Velikoj Britaniji istraživanja pokazuju da svaki Britanac tijekom života ima u prosjeku devet seksualnih partnerica, a Britanka šest partnera, u Hrvatskoj gotovo da i nema takvih istraživanja. Profesor Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ističe da sustavnih istraživanja o seksualnim navikama u Hrvatskoj nije bilo. “Takva istraživanja pokazuju da se različite generacije, osobito žena, bitno razlikuju prema broju partnera. Mlađe imaju više partnera. Kod nas je bilo samo jedno istraživanje rađeno 1999. za časopis Cosmopolitan koji je želio napraviti skicu seksualnog života žena u urbanim područjima. Istraživanje je provedeno u četiri velika grada sa ženama u dobi od 20 do 50 godina.

I na tom se primjeru vrlo jasno vidjelo da kako idemo prema mlađim ženama, one imaju liberalnija stajališta i permisivnije su. One se razlikuju i po broju partnera. S obzirom na to da su starije žene dulje vremena seksualno aktivne, pravu razliku u broju partnera možemo uočiti samo kroz podatak o učestalosti promjene partnera. Žene u 40-ima u prosjeku su u dotadašnjem životu partnere mijenjale svakih pet do šest godina, a mlađe su imale jednog partnera godišnje. Govorimo, naravno, o prosjeku. Većina žena ima vrlo mali broj partnera, ali postoji jedna manjina, trećina ili četvrtina seksualno aktivnijih žena čija aktivnost djeluje na prosječan broj. Taj prosječan broj zato nikad ne otkriva pravu istinu jer većina ispitanih ima mnogo manji broj partnera, dok manjina ima mnogo više.”

“Prestao sam brojiti kad sam došao do 100. Dobro ajde 93. No mislim da to nije nešto čime se treba hvaliti, to može biti kompromitirajuće. Mislim da se takvim stvarima hvale samo ljudi koji imaju komplekse ili su neuki. Ja ni jednu svoju curu nisam pitao s kim je sve bila. To može biti kontraefektno jer onda i ona tebe pita, pa ti počne provjeravati telefonske pozive i tako”, ispričao je za Nacional jedan 29-godišnji zagrebački poduzetnik, vlasnik poznatog kafića. Na pitanje zašto je spavao s toliko žena odgovara jednostavno: “Zato što sam promiskuitetan. Nikad nisam bio vjeran. Jednostavno ne možeš se boriti protiv gena, to je generacijski. I moj tata je bio takav i podržava me u tome. Stari je bio isti kao ja, dok je mama čista suprotnost i ne sviđa joj se moje ponašanje. Međutim, ja nisam imao puno cura, imao sam dvije ozbiljne veze. Sad imam curu koju uopće ne varam, doduše, prevario sam je na početku. No čovjek se mijenja, možda baš ova veza bude ozbiljna. Inače sam uvijek bio korektan prema curama, gospodin i galantan. Uvijek sam im na raspolaganju, znaju da mogu računati na mene i da ću im pomoći ako treba, nisam bio smeće. Sve su one doduše očekivale nešto od mene, ali pomirile su se s tim da ništa od toga i svjesno idu sa mnom u krevet znajući da neće biti ništa od vezivanja. Bolje sa mnom nego s nekim kretenom. Znate kakve su cure od 19, 20 godina. Imponira im kad je netko respektabilan, kad dobro izgleda. No ja sam cure privlačio i prije nego što sam postao netko i nešto. S materijalnim stvarima naravno dođe i samopouzdanje, ali to nije jedini uvjet. Ja sam i prije bio dobar s trebama, a sad sam još bolji”, ispričao je taj poduzetnik pod uvjetom da ostane anoniman.

Njegovi prijatelji također su promiskuitetni, ali svi su spavali s mnogo manje cura nego on. Ni kad je o curama riječ ne misli da bi one trebale biti djevice, ali ipak bi mu smetalo kad bi cura spavala s više od 10, 15 partnera prije njega. Priznaje i da je koristio usluge prostitutki, i to najčešće kad bi ga prijatelji počastili na momačkim večerima. No znalo mu se dogoditi da od njega nije htjela uzeti novac nego mu je umjesto toga u ruku tutnula broj telefona da je pozove na ručak. Prije četiri godine rađeno je istraživanje na mladima u dobi od 18 do 24 godine, prvo i jedino nacionalno istraživanje do sada provedeno u Hrvatskoj. “I to je ispitivanje pokazalo istu pravilnost”, kaže Aleksandar Štulhofer, “da većina mladih ima jednog ili dva partnera u toj dobi, no postoji i manjina – otprilike jedna trećina seksualno aktivnih mladih ljudi – koja ima pet ili više partnera i to je skupina koja itekako utječe na prosjek. Prosječni broj za muškarce te dobi iznosio je pet partnera, a za žene tri. No taj prosjek skriva činjenicu da je većina imala samo jednog partnera, a manjina više od pet.” To što je netko bio samo s jednim partnerom do svoje 24. godine ne mora značiti da će čitav život imati mali broj partnera, isto kao što se može dogoditi da se netko tko je bio promiskuitetan u mladosti u zrelim godinama prestane tako ponašati. “Nevinost sam izgubila s 22 godine, što je za moju generaciju jako kasno, ali sam u zadnjih 10 godina spavala s 30 muškaraca”, priča 32-godišnja Zagrepčanka A. H.

“S jedne strane, to je sigurno puno, većina mojih prijateljica mogla bi nabrojiti oko 10 partnera. Međutim, muškarci su kroz moj život dolazili, odlazili i prolazili, i ta neka emocija između dvoje ljudi manifestirala se i seksom. Zašto 30? Zato što se nije dogodila ljubav koja bi me toliko držala da bih svih tih godina ostala s jednim muškarcem. Smatrala sam da je bolje biti u potrazi za čovjekom svog života, bolje je biti kvalitetno sam nego u nekvalitetnoj vezi. No ne mislim da je broj seksualnih partnera nužno mjerilo da bi se žene s više partnera okarakteriziralo nekim nemoralnim imenom jer neke okolnosti u životu jednostavno te prisile da ideš iz veze u vezu. Kod mene to nikad nisu bile veze za jednu noć. Kod mene se seks nije događao prije intenzivnog i dugoročnog druženja, znala sam i godinama poznavati neku osobu prije nego što sam se s njom upustila u seks. I uglavnom su to bili muškarci desetak ili 15 godina stariji od mene jer je stariji partner za mene značio i određenu vrstu sigurnosti. Do sada se nije dogodilo da je takva veza i dugoročno uspjela, što ne znači da mnoge od mojih veza nisu vodile upravo tome. Ja i sada, jednako kao i s 22 godine, smatram da veza mora voditi nečemu, dakle, moj intelektualni sklop se nije mnogo promijenio.”

Ta 32-godišnja zagrebačka arhitektica svjesna je da bi njezinu budućem mužu mogao biti problem to s koliko je muškaraca spavala prije njega. “Mislim da ni jedna žena u 30-im godinama, ako se misli udati, neće priznati da je spavala s 30 muškaraca ne zato što bi nju ili njezina partnera trebalo biti sram, nego zato što je to njezina intima koju bi trebala sačuvati, a drugo, smanjit će opasnost ljubomore koja može biti vrlo destruktivna u braku zbog raznih sumnji koje partner može imati nakon takvih priznanja.” Seksualna terapeutkinja Nataša Barolin Belić iz savjetovališta “Korak dalje” sjeća se da je jednom njezinu klijentu zasmetalo što je njegova partnerica imala više muškaraca prije njega. “Ona je njemu bila treća, a ona je prije njega imala jedan normalan broj muškaraca. On je znao da je to završilo, da je to bilo prije njega, ali se katkad pitao je li to sve, postoji li još netko za koga on ne zna. Međutim, to je bio pametan i svjestan muškarac koji je htio na tome poraditi i oni su ostali zajedno, to nije bila kriza zbog koje bi prekinuli vezu”, kaže Nataša Barolin Belić. U svojoj praksi ona nije nailazila na slučajeve da bi jedan od partnera imao potrebu imati partnere sa strane, barem joj tako nešto nisu priznali. “Imala sam nekoliko slučajeva gdje su partneri gledali internetsku pornografiju. Jednom je došao par u kojem je žena imala aferu tijekom braka i došli su pokušati i vidjeti mogu li dalje. Jedan klijent također je priznao da je imao aferu tijekom braka koju je do dolaska na terapiju već bio prekinuo. Međutim, imala sam jedan slučaj da je čovjek imao normalne seksualne odnose u braku, a kad bi se našao s ljubavnicom, nije mogao postići erekciju. Rekla sam mu da bi u tom slučaju na savjetovanje trebao doći s ljubavnicom, ali nije se pojavio. Međutim, ljudi su čak i meni kao terapeutu neskloni priznati takvo što iako im ja na individualnom dijelu terapije uvijek postavim to pitanje. Ali ja nemam detektor laži.”

Najpoznatiji brand u proizvodnji kondoma u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, jest Durex. Da bi zadržali status najboljeg i najpoznatijeg branda, oni često provode i razna ispitivanja seksualnih navika ljudi. Jedno takvo istraživanje provela je za Durex 2006. agencija GfK na uzorku od 837 ispitanika u dobi od 15 do 54 godine iz cijele Hrvatske. Rezultati istraživanja pokazali su da su najčešći korisnici kondoma mlađi od 35 godina, a njih 62 posto čine muškarci. Pokazalo se da čak 60 posto ispitanika koristi kondome zbog straha od HIV-a, njih 26,8 posto zbog straha od drugih zaraznih bolesti, a 13,3 posto zbog rizika od trudnoće. Čak 57,2 posto anketiranih prekinulo bi seksualni odnos ako bi partner odbio upotrijebiti kondom, a 48,7 posto ispitanika koji više ne koriste kondome prestali su ih koristiti kad su našli partnera kojem vjeruju. Većina onih koji nisu nikad koristili kondome stariji su od 35 godina. Ispitanici su odgovarali i na pitanje koliko su partnera imali do tada te koliko često imaju seksualne odnose. Većina muškaraca odgovorila je da su imali više od 10 partnera dok su žene uglavnom imale između dva i pet partnera. Visokoobrazovani ispitanici imali su u pravilu veći broj partnera, a broj partnera imao je tendenciju rasta i s obzirom na dob ispitanika. Čak 51 posto ispitanika odgovorilo je da imaju seksualne odnose dva do četiri puta tjedno, njih 21 posto ima odnose jednom tjedno, 9,3 posto njih ima odnose gotovo svaki dan, a 8,8 posto manje od jednom tjedno.

Tomislav Đurica, direktor Durexova predstavništva u Hrvatskoj, kaže da prikupljeni podaci upućuju na nedovoljnu osviještenost Hrvata o potrebi zaštite i o nedovoljnoj upotrebi prezervativa kao najjednostavnijeg i najjeftinijeg oblika sigurne zaštite. Potreba zaštite od spolnih bolesti, ali i od preuranjene trudnoće posebno je izražena kod adolescenata. Budući da su hrvatski gimnazijalci nezadovoljni nepostojanjem primjerenog seksualnog odgoja u školama te se zalažu za osnivanje besplatnih savjetovališta, prije mjesec dana osnivanje jednog takvog savjetovališta u zagrebačkoj Poliklinici Zahi organizirala je Marija Štrajh. U toj poliklinici radi stručni tim liječnika, dr. Zahi Khouri, specijalist ginekologije i opstetricije, psihoterapeut doktor Roman Mur i dr. Anka Dorić, savjetnica za spolne bolesti. Marija Štrajh bavi se organizacijom cijelog projekta i osiguravanjem podrške državnih institucija, a svake druge subote organizira i predavanja u Knjižnici Bogdana Ogrizovića na Cvjetnom trgu. “Lljudi u Hrvatskoj su još uvijek vrlo zatvoreni kad je o seksu riječ. Kad držimo predavanja u knjižnici, svi se kao nešto motaju, kao fol traže knjige, a vrlo mali broj njih stvarno sjedne i sluša predavanje. Ako je recimo predavanje o zaraznim bolestima, valjda se boje da ne bi netko mislio da ih to zanima zato što su i sami zaraženi. Ne shvaćaju da bi to trebalo zanimati upravo zbog prevencije zaraznih bolesti.” Kad je o broju seksualnih partnera riječ, Marija Štrajh kaže da su i tu ljudi vrlo konzervativni.

“Žene uglavnom ne žele reći istinu. Bolje je reći da si nekome najviše druga. Ako kažeš više, partner te gleda drugim očima. Međutim, koliko ja znam iz nekih poslovnih krugova, prosječan broj partnera kod ljudi do 50 godina iz tog miljea je od 40 do 45. U estradnom miljeu ta je cifra i dvostruko veća. Za političare pak znamo samo ono što nam službeno prezentiraju u novinama i televiziji, no to ne znači da su zaista tako čedni. Meni osobno nije problem pričati u krugu svojih prijatelja o svojim seksualnim iskustvima, ali mislim da to nije interesantno za javnost. Međutim, smatram da se nitko ne bi trebao ničega sramiti. Ako si imao promiskuitetnu fazu ili manje promiskuitetnu, treba to otvoreno reći. Ja znam da sam u adolescentskoj dobi imala divlju fazu i ne vidim zašto bih to krila. No kad nas je veći tabu promiskuitetnost u braku jer živimo u katoličkoj sredini gdje je takve stvari poželjno prešutjeti.” Dok s jedne strane pitanje prijevare i česte promjene partnera u konzervativnoj katoličkoj sredini uvijek izazivaju polemike, Aleksandar Štulhofer kaže da se struka time ne bavi.

“Struka se ne bavi moralnim pitanjima, samo time da, ako ljudi nešto čine, čine li to dobrovoljno i odgovorno, zaštićujući sebe i partnere, te koliko ih to čini zadovoljnima. Moralna pitanja su stvar individualne procjene i duha vremena. Seks nije nešto što u pravilu šteti i stoga je neobično da i danas ima poseban moralni status u društvu. To ne dolazi iz toga što seks jest ili nije, nego iz tradicionalnoga gledanja na seks koji se kroz našu povijest, pogotovo u religioznoj tradiciji, smatrao nečim društveno opasnim. To se u nekoj mjeri, čini se, održalo do danas. Važno je reći da ljudi uglavnom ne traže seksualne nego u pravilu intimne partnere. Jedan od razloga zbog kojeg danas imaju više partnera nego prije jest taj što se dob ulaska u seksualne odnose u posljednjih sto godina smanjila, predbračni seks više nije tabu, a dob ulaska u brak se istovremeno itekako povećala. Količina se seksualnih aktivnosti izvan braka stoga iznimno povećala. Drugi čimbenik su promjene u načinu na koji doživljavamo vezu, stabilnost i trajnost veza. Danas intimne veze opstaju kraće i krhkije su, a važan razlog tome su kulturne promjene, veća individualizacija u kojoj se veza stalno na neki način važe i preispituje da li u dovoljnoj mjeri pridonosi osobnoj sreći i razvoju. Ako jedan od partnera nije zadovoljan, on odlazi. Ako veze traju kraće, bit će više veza, a time i više seksualnih partnera. No naglasak ili motivacija ljudi koji se nalaze iza tih brojki nije imati više seksualnih partnera nego imati stabilnu vezu, no nju je danas teže održati nego nekada”, objasnio je Aleksandar Štulhofer.

A najbolji primjer kakav je odnos prema seksualnosti bio nekad, posebno u manjim sredinama, opisala je jedna 55-godišnja Zagrepčanka rođena u jednom malom slavonskom mjestu: “Svog prvog dečka upoznala sam u trećem razredu gimnazije i još uvijek smo zajedno. U vrijeme kad smo nas dvoje hodali, bilo je još takvih dugih veza i bila je panika ako prekinemo, što će selo reći. Nas dvoje počeli smo hodati 1973., 1974. došli smo u Zagreb zajedno studirati, a tek 1975. smo prvi put spavali. Imali smo i ranije prilike, ali jednostavno nismo valjda bili spremni. I ja sam njemu bila prva cura i on meni prvi dečko. Možda sam i ja bila malo zatvorenija nego ostale cure. Uglavnom, kasnije smo se oženili i do danas živimo zajedno. Nije me nikad kopkalo to što nisam probala biti s nekim drugim, ali njega očito jest, jer si je sada, pod stare dane, našao ljubavnicu. Kod njega je vjerojatno presudila depresija zbog gubitka posla i onda višak vremena koji je iskoristio na surfanje internetom te je na forumu našao simpatiju s kojom je malo-pomalo realizirao jedan susret, pa drugi, treći. Tko zna, možda bih i ja nešto takvo pomislila da imam više vremena i da nisam radila dva, tri posla istovremeno da bih mogla otplatiti kredite. No dok sam ja radila, on se zabavljao. S jedne strane ga razumijem, i živimo i dalje skupa, a što će biti dalje ne znam.” Otkriće bračne nevjere jedan je od razloga zbog kojeg parovi odluče potražiti pomoć psihoterapeuta ili seksualnog terapeuta. Jedan od osnivača Hrvatskog društva za seksualnu terapiju je i Aleksandar Štulhofer.

Njegovi klijenti uglavnom su visokoobrazovani mladi ljudi koji imaju problema s orgazmom i erekcijom i opisuje ih ovako: “Tipičan par su ljudi u 30-ima, visokoobrazovani koji žive u gradovima, bračni ili izvanbračni parovi, dakle, ljudi koji žive u sredini koja je liberalnija. Obrazovaniji su, što pomaže da su otvoreniji kad je riječ o seksu.” Ipak, što je ono presudno zbog čega će neki par odlučiti otići na savjetovanje i potražiti pomoć, dok će neki drugi radije prekinuti vezu, za probleme okrivljavati drugog partnera ili će se praviti da problem ne postoji? “Motivacija je uvijek primarno vezana uz to kako dvoje ljudi vrednuje svoj odnos i koliko im je stalo da sačuvaju svoju vezu. Tada su spremni i na neke stvari koje su mnogima na početku neugodne. Glavni je prediktor uspješnosti savjetovanja upravo motivacija klijenata – kao što je davno uočeno. Motivacija klijenata je njihov najvredniji resurs”, istaknuo je Aleksandar Štulhofer. Međutim, seks u današnje vrijeme više ne mora nužno biti vezan uz emocije ili želju za vezivanjem. Aleksandar Štulhofer o tome kaže: “Sasvim sigurno da se možda za većinu ljudi događaju situacije u kojima seks nije nužno vezan uz emocije ili vezivanje. Činjenica je da će mnogi ljudi barem jednom u životu imati seks i s nekim s kim ne žele imati vezu. No činjenica da to danas nije više moralni problem stvara privid kako je riječ o novom fenomenu. Prije se to, jednostavno, mnogo brižnije skrivalo i negiralo. Što se tiče vezivanja, ne mislim da postoji neki generalni trend, premda je točno da postoje i mladi ljudi koji otvoreno odbijaju veze. Novi fenomen, osobito kada je riječ o seksualnosti žena, jest to da seks više ne mora imati emocionalno opravdanje. Prije se seks morao moći “opravdati”. “Poštena” žena je mogla imati seks samo ako se zaljubila, odnosno ako je time utirala put k udaji. Danas više ne treba tražiti opravdanje da biste imali seksualni užitak”, kaže Štulhofer.

No isto tako događaju se i situacije da jedna strana želi samo seks, a druga vezu. “To se oduvijek događalo, u ovoj ili onoj mjeri. Uvijek je bilo slomljenih srca, kad netko puno više toga iščita iz situacije od drugoga. Ali to je prirodni rizik ljudskog života. Nekad se stvari ne podudaraju, ne možemo uvijek dobiti ono što želimo. Naposljetku, problem i u tome što često ne upitamo drugoga što zapravo želi. Umjesto toga pretpostavljamo, i to upravo ono što priželjkujemo. Na žalost, pritom smo uglavnom nesvjesni da to činimo na vlastitu odgovornost”, zaključio je Aleksandar Štulhofer.