Objavljeno u Nacionalu br. 508, 2005-08-08

Nacional donosi osam različitih priča uglednih poslovnih ljudi, odvjetnika, političara i liječnika, kojima je zajednička strast prema igri

Ako je istina da u svakom od nas čuči dijete, onda u svakom muškarcu živi jedan dječak. A kako su dječacima od svega draže njihove igračke, i muškarci su morali zadovoljiti dijete u sebi te si i u “ozbiljnim” godinama pronaći nešto za igru. Neke će glad za igrom odvesti predaleko pa će svoje igračke plaćati preskupo, dok će drugi nedostatak novca kompenzirati maštom i načelom uradi sam. No bez obzira na to kojem tipu pripadali, svi Nacionalovi sugovornici složili su se s tvrdnjom da muškarci uvijek ostaju dječaci, samo im igračke postaju veće i skuplje. Većina ih se i danas voli igrati, jedino žale što zbog poslovnih obveza to ne mogu činiti često kao kad su bili dječaci.

Marin Rinčić, vlasnik hrvatske tvrtke za teambuilding Rina, ni na odmor ne ide bez “markera”. To je ime za puške koje se koriste za paintball. Njegov poluautomatski marker Spyder TL plus je moderan i kvalitetan, ali Rinčić se nije zadovoljio serijskim modelom. Njegova tvrtka posjeduje 50 markera te vrste uobičajene na natjecanjima, ali Rinčić je svoj poboljšao.

“Poluautomatski markeri imaju automatsko punjenje i mogućnost brzog ispucavanja kuglice, do sedam, pa i desetak komada u sekundi. Za pogon markeri koriste CO2 i zračni sustav s ‘tankovima’, tj. zračnim cilindrima, a mogu ispucati i do 1000 kuglica u jednom punjenju. Taj CO2 je u tanku u tekućem stanju, pa zbog grijanja ili hlađenja mijenja performanse”, kaže Rinčić i dodaje da je bolje, ali i skuplje rješenje ugradnja pogona na dušik ili stlačeni atmosferski zrak, koji zadržavaju performanse bez obzira na temperaturu okoliša. Zbog toga je Rinčić svoj Spyder preuredio tako da koristi komprimirani zrak. “Tako sam precizniji kada se s društvom borim, a skupi nas se i do šezdeset u klubu Guerilla. Koristimo dimne bombe i prave ratne taktike, ali svima nam je cilj malo ugodne rekreacije.” Rinčić, koji je bio aktivni sportaš, paintballom se bavi nakon cjelodnevnog posla. “Moram se ispuhati, jer sam naviknuo na sport. Kao mladić sam s tae-kwon-do reprezentacijom trebao otići na Olimpijske igre u Sydneyju, ali sam se ozlijedio, sada trčanjem na paintballu održavam kondiciju. Uživam pobjeđivati, a osim fizičke spremnosti preduvjet za to je dobar marker.” Ovim ga je sportom zarazio mlađi brat još dok je bio na trećoj godini fakulteta. “Ovaj hobi spojio sam sa strašću prema jedrenju i planinarenju, pa sam zbog toga i pokrenuo tvrtku koja se bavi teambuildingom. Volim pobjeđivati pa mi je drago da moj Spyder pogađa bolje od protivnika”, rekao je Rinčić.

Ivan Rubelj, 55-godišnji poslovni čovjek koji se obogatio trgujući nekretninama u SAD-u, poznat je kao ljubitelj luksuznih i sportskih automobila. “Prije dva tjedna u svoju kolekciju dodao sam novu igračku, svoj drugi Ferrari, pa sada imam Modenu i najnoviji F430 Spider”, kaže Rubelj. No najnovija strast ljeti mu je jet-ski. “Prije pet godina povukao sam se u mirovinu i živio na floridskom Fort Lauderdaleu gdje su svi ludi za jet-skijem. Tako sam se i ja zarazio.” Odabrao je najnoviji model SeaDoo RXP, ali ne onaj serijski. “Moj jet-ski je prerada tvrtke Riva Racing, koja je za jetove ono što su AMG ili Brabus za Mercedes”, kaže Rubelj. Prerađena verzija u Hrvatskoj stoji 220.000 kuna, za razliku od temeljnog modela koji je gotovo upola jeftiniji. “Na jetu je preuređen ispuh, dodani su jak reflektor i dodatni spremnik za gorivo, motor je pojačan, a dodan je i bolji zračni filtar”, nabraja novi Guinnessov rekorder izmjene koje je dao napraviti na svom jetu. Naime, Rubelj je na tom jetu nedavno prešao u 24 sata 1085 kilometara, zbog čega će ući u Guinnessovu knjigu rekorda i zamijeniti Davora Hundića kao čovjek koji je prešao najveću udaljenost na jetu u jednom danu. “Za taj rekord pripremao sam se prelazeći udaljenost od Fort Lauderdalea do Miamija i natrag, ali ne gajim iluzije da će dugo trajati. Ovo je mlad sport, sigurno će netko srušiti rekord kao što sam ja srušio Hundićev nakon samo tri dana. Nagodinu ću pripremiti jet i voziti dok ne padnem s njega, planiram prijeći barem 1300 km. Neka to bude izazov mlađim vozačima”, rekao je Rubelj.

Branku Bojaniću od dječačkog je doba najveća strast ribolov, pa svaki slobodan trenutak provodi na Jadranu. Inače komercijalni voditelj poslovne jedinice u Končaru, bavi se podvodnim ribolovom i big game fishingom. “Podvodni ribolov bio mi je prva strast. Na početku srednje škole nabavio sam opremu, a često sam išao i na razna natjecanja. Tada sam mogao zaroniti čak do 25 metara, ali sam se malo zapustio i više nisam u kondiciji pa mogu samo sanjati o dubini većoj od 20 metara”, kaže 27-godišnji Bojanić. Ronilačko odijelo, masku, olovo za ronjenje i harpun kupio je za pet tisuća kuna. “Može se naći i skuplja, ali i jeftinija oprema, ali mislim da je ovo optimalna kombinacija čak i za poluprofesionalne natjecatelje. Podvodna puška Picasso 110, dugačka 110 cm, optimalna je za lov na veću ribu, a ove godine sam na nove gumice i osti potrošio 800 kuna. Lovim plavu ribu, koju još zovemo i divljač, a to su zubatci, tune i gofovi. Ona se lovi na većoj distanci u otvorenom moru, pa je zato puška tako dugačka, da bi dalje ispalila strelicu. Manja riba koja ide uz dno i skriva se u rupama lovi se kraćim puškama, koje su manje snage”, kaže Bojanić.

Iako je pod morem svašta doživio, jedan susret s golemom tunom naveo ga je da promijeni sport. “Najveća riba koju sam do tada uhvatio bio je zubatac od devet kilograma. No tijekom lova u jednom plićaku na Palagruži pokraj mene i moje supruge Katarine prošla je tuna teška više od sto kilograma. Tako velika riba gotovo nikad ne zalazi u plićak od šest metara, koliko je to mjesto bilo duboko. Znam da će ovo zvučati kao ribička priča, ali oko joj je bilo veliko kao moja maska, jako sam se uplašio. Naravno da mi nije palo um pokušati je uloviti, moja puška i ja bili smo smiješni naspram te zvijeri”, priča Bojanić, dodajući da se nada kako će jednog dana uspjeti uloviti i takvu tunu – ali na drugi način. Naime prije četiri godine s prijateljima je otkrio big game fishing. “U rujnu, listopadu i studenome prijatelji i ja zajedno bježimo za vikend od žena i ostajemo sa svojim ‘igračkama’. Iščekivanje kratimo pričom, ali kada riba zagrize, zaboravljate na sve. Naravno da ne želite da vam takav trenutak pokvari neprikladna mašinica ili nekvalitetan štap”, kaže Bojanić, pokazujući svoj štap Penn i mašinicu Shimano. “Vrhunski štap stoji i do 15.000 kuna, a mašinice se kreću u rasponu od 1000 pa čak do 13.000 kuna.” Popravio je svoj rekord iz podvodnog ribolova kad je ulovio tunu od 16 kilograma, ali strpljivo čeka neku veličine one koja je ga je zaprepastila na Palagruži. Zna da ga veliki ulov neće iznenaditi jer ima vrhunsku opremu kojom će sigurno izvući ribu ako bude spretan.

Zagrepčanin Marin Zuccelo obožava svoju Hondu VFR iz 1989., izniman i vrlo rijedak motocikl, koja je njegov ručni rad.

“Od pravog motora ostao je samo prednji dio okvira i stroj, sve ostalo sklepao sam sam. Već ga tri godine slažem u svom dvorištu i mislim da nema motora čiji dio nije ugrađen u moju Hondu. Neki ljudi vole birtiju, sport ili žene, a meni su najveća strast i najdraža igračka motori. Vozim ih već 28 godina i neću prestati dok god budem na nogama”, kaže Zuccelo, te dodaje kako priče o dinamičnom i ludo zabavnom životu motorista nisu fama. Uz motor uvijek idu sjajno društvo i vrhunska zabava te, neizostavno, zgodne žene. Na pitanje kako njegova supruga gleda na zainteresiranost mnogih djevojaka za njega kad je na motoru, Zuccelo kaže: “Zvjezdana nije ljubomorna. I ona se voli voziti sa mnom, jedino ne želi ići na moto susrete na kojima sam ja gotovo stalni gost. Kad me pita što radimo na tim okupljanjima, najiskrenije joj velim: ‘Draga, lažemo jedni drugima – svačiji motor ide tristo na sat, svačiji je najbrži, svačiji je naj.’”

Ipak upozorava da motori nisu šala, s njima je, kaže, kao i s oružjem – mora ga se poštovati. “Motor je najbolja igračka koju muškarac može poželjeti, ali nije za svakoga, kao ni pištolj. Cijeli život se vozim, ali i danas osjećam strah koji je zapravo samo vrsta respekta prema tom moćnom stroju.” Zuccelo nije rekao koja je maksimalna brzina kojom je jurio na svom motoru zato što ne zna – njegova Honda nema pokazivač brzine. “Bolje da ne znam koliko idem”, dobacio je kroz smijeh. Svoju Hondu nikada neće prodati iako bi zbog njene snage, rijetkosti i originalnosti mogao dobiti od osam tisuća eura na više. “Tko će mi platiti sate, dane i godine koje sam proveo šarafeći svaki dio? Nema te love”, rekao je Zuccelo.

Cijene nema, kaže Zagrepčanin Željko Gebaj koji je motor naučio voziti s pet godina, ni Ducati 900 ST 2, motocikl težak više od 259 kilograma, kakvih je u Hrvatskoj tek tri.

“Moji djed i otac vozili su motore i zarazili su me s tim pa je do danas motor za mene ostao igračka broj jedan. Nekada sam odlazio na utrke, ali danas mi je motor čisti gušt. Nema tog automobila koji bi mi mogao pružiti osjećaj kakav imam kad jurcam na dva kotača”, priča Gebaj. A on je probao gotovo sve. Vozio je najbolje automobile, čak i formule 2 i 3, ali za svoj Ducati kaže da je nedostižan.

“Priznajem da je on nešto bez čega ne bih mogao normalno funkcionirati. Postoji nešto u tim mašinama, cesti, brzini i ljudima koji ih vole, što im daje opaku privlačnost. Ducatija ne bih dao ni za što na svijetu, može samo doći neki novi, ali ova igračka ostaje”, odlučan je Gebaj. Dodaje da je zabluda mišljenje mnogih da se na hrvatskim cestama i pod hrvatskim zakonima potencijal njegove i sličnih “zvjerki” ne može iskoristiti.

“Ceste trpe sve, a katkad trpi i zakon. Kad ga prekršimo, jedino nas mogu uloviti policajci na motorima, a oni su i sami u duši motoristi pa nas kuže i progledaju nam kroz prste. Između njih i nas kao da postoji neko prešutno pravilo da ne zadajemo puno muke jedni drugima, pa se tako i ponašamo”, kaže Gebaj.

Odvjetniku Igoru Trinajstiću motocikli su također najdraža igračka, ali on skuplja isključivo oldtimere. NSU prima 5, njemački skuter star 45 godina, njegov je veliki ponos. Proizvodila ga je njemačka tvrtka koja je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bila vrlo cijenjena kao veliki inovator na području proizvodnje motocikala, no početkom 70-ih ipak je propala. U taj skuter, za razliku od ostalih proizvođača u to doba, pokušali su ugraditi elemente automobila pa su već tada uveli elektroničko paljenje na ključ, sat i svjetla za maglu. Iako je u svijetu bila jako popularna, u Njemačkoj prodaja Prime nije išla dobro pa su Nijemci licencu prodali sarajevskom Pretisu.

“Svoju Primu dobio sam na dar od prijatelja koji je motor našao raskomadan i odbačen u nekom vrtu. Nitko se nije usudio motor u takvom stanju restaurirati, no ja sam uspio. Moja je Prima danas stopostotni original, pali iz prve, vozi bez problema i svake godine uredno prolazi tehnički pregled”, priča Trinajstić. Kaže da mu je sređivanje motora oduvijek bila odlična relaksacija. Kada nakon stotina dana provedenih s alatom u ruci i dosta novca utrošenog na originalne dijelove danas sjedne na svoju Primu i provoza se gradom, osjeća se, veli, kao da se vratio u vrijeme kada je proizvedena. Nerijetko ga zaustavljaju stari Zagrepčani koje Trinajstićeva Prima sjeti na doba kada je taj motocikl u glavnom gradu bio vrlo popularna “makina”.

“U to vrijeme Prima je bila jako skupa. Iako ne volim nagađati, pretpostavljam da bi danas, u stanju u kakvom je moja, ona stajala od pet do deset tisuća eura”, kaže Trinajstić koji osim Prime obožava i atraktivni motocikl Express Sax. On ne spada u elitnu grupaciju oldtime motora, ali plijeni originalnošću, izgledom i zvukom svog motora starog više od 50 godina.

“Kupio sam ga od jedne stare gospođe čiji je suprug najvjerojatnije iz Nurnberga u grad došao na tom biciklu. Tada je na ‘cajgeru’ imao više od 86.000 prijeđenih kilometara, ali ja sam ga uspio kompletno urediti i on danas normalno vozi. Doduše, toliko mi je drag da mi ga je žao voziti kako ga ne bih uništio.” Danas bi, prema procjenama njegova vlasnika, mogao vrijediti oko osam tisuća eura.

No mnogo više od financijske vrijednosti Trinajstić cijeni osjećaj povratka starog predmeta u život. Ti su motori, veli, proizvedeni u posebno doba – nakon Drugog svjetskog rata, i na njima se vidi nastojanje da se u predmete svakodnevne upotrebe uvede doza vedrine.

“I automobili i motocikli ’50-ih i ’60-ih godina vizualno su jako vedri i sjajni upravo iz tog razloga i to ih čini osobito atraktivnim. Smatram da je tih godina došlo do osobitog zamaha u dizajnu općenito pa valjda i zato cijenim predmete iz tog doba. Motocikli koje sam restaurirao odraz su tog vremena, glazbe i filmova i zbog toga mi čine veliki gušt. Rad i vožnja na njima bude neku euforiju da nešto što je davno umrlo i što je netko odbacio kao nepotrebno, ti svojim rukama oživiš”, zaključio je Trinajstić.

Potpuno drukčije igračke voli kirurg zagrebačke bolnice Merkur Miran Martinac. Strastveni lovac vlasnik je desetak komada oružja, uglavnom dugih cijevi, i svojim se oružjem koristi isključivo za lov.

“Prvu lovačku pušku kupio sam kao student u 25. godini, i to na kredit. No lov sam zavolio još kao dijete. Dok sam odrastao u malenome mjestu kraj rijeke Gline, prvo sam odlazio u ribolov, a nakon studija medicine počeo sam se ozbiljno baviti lovom. Oba moja djeda bili su lovci i učili su me da je lov plemenito zanimanje, i jedno od najstarijih, a ja sam uskoro naučio da je doista tako”, priča Martinac. Svjestan činjenice da mnogi njegov hobi nazivaju okrutnim, uvjerava kako lovci zapravo pomažu u prirodnoj selekciji, te da bez njihove pomoći neke životinjske vrste ne bi ni opstale.
“Ni od koga ne tražim niti očekujem da postane ljubitelj oružja i lova, ali kao što su nekom ‘igračke’ satovi, auti ili nakit, meni je oružje. Podržavam njegovo posjedovanje isključivo uz dozvolu i s golemim poštovanjem i sviješću o potencijalnim opasnostima”, kaže Martinac.

Narcis Mujkić, zagrebački trendsetter, ljubitelj je kvalitetne glazbe i dobrih filmova i u svojem domu želi maksimalno uživati u njima. No pri kupnji audio i video opreme, kaže Mujkić, nije želio komplicirati. “Iako o toj opremi ne znam mnogo, znao sam što želim: kada kod kuće gledam film, da kvaliteta i doživljaj budu isti kao u kinu, te da, ako poželim, mogu zvučnike iznijeti u dvorište i slušati ih a da ih pritom ne uništi jedna kap kiše.” Stoga je kupio Boseov sustav FreeSpace 51, jedne od najboljih zvučnika za otvorene prostore. Dio tih zvučnika čak je ukopan u zemlju, a otporni su na temperature u rasponu od čak 40 stupnjeva ispod, pa sve do 70 stupnjeva iznad nule. Unutrašnjost kuće također je opremio Boseovim sustavom, FreeSpace Business Music Systemom. Upravljanje njime potpuno je automatizirano i može se namjestiti da se glasnoća zvuka sama prilagođava ambijentu. Instalirao ga je u kupaonici i na terasi. Sustav sam analizira akustiku prostorija, položaj zvučnika i pozicije sjedenja te se automatski prilagođava za maksimalni užitak slušatelja. Ugradio je i Pioneerov plazma televizor zadnje generacije dijagonale 127 cm, te jedinstveni kontrolni uređaj za svu audio i video opremu, klimu i rasvjetu. Taj uređaj osjetljiv je na dodir i ima neograničeni broj makro funkcija. Uz to ide audiosustav za interijer s 5-kanalnim surround zvukom i prigodnom cijenom koju Mujkić nije htio isticati.

Ne mora svaka popularna muška igračka imati visoku cijenu, pa čak ni ona koja se automatski povezuje s glamurom. Jedan od takvih primjera je golf. To je igra koju prati predrasuda da je elitistička i samim time skupa i nedostižna za čovjeka prosječne platežne moći. Da nije tako kaže Mario Zubović, saborski zastupnik i strastveni igrač golfa. On je primjerice svoje palice marke Taylor Made kupio rabljene od prijatelja, vrhunskog poznavatelja sportskih rekvizita i golfa. “Svoje palice kupio sam rabljene za otprilike 700 eura, i iako ima 20-ak vrhunskih proizvođača”, kaže Zubović, “ne možete pogriješiti pri odabiru jer se radi o standardiziranoj sportskoj opremi, a vrsta proizvođača ili njihova cijena ne utječu na kvalitetu rekreativne igre.” Zubović već devetu godinu zaredom koristi palice Taylor Made, komplet od 14 komada, i još ih ne namjerava zamijeniti. “To je vrlo zahvalan sportski instrument koji vas dugo služi i lako se održava; nakon igre palice je potrebno samo očistiti i oprati i to je sve.” Golf je prekrasna igra u koju se zaljubite već pri prvom pokušaju igranja, tvrdi Zubović.

“Kada sam prije devet godina počeo igrati golf, svaku subotu i nedjelju provodio sam na terenu. Golf je igra koja pruža posebno zadovoljstvo, a najjača strast prema njemu obuzme vas najviše baš na početku, kada stalno napredujete u igri.” Kada je s dvojicom prijatelja odlučio probati igrati golf, pri prvom dolasku na teren osjećali su veliku nelagodu baš zbog predrasuda da je riječ o snobovskoj igri. “Nismo znali kako će nas prihvatiti ostali igrači, zanimao nas je golf, a ne lažni elitizam, no ubrzo smo shvatili da ljudi koji igraju golf čine to iz čistog zadovoljstva i da su na terenu samo radi igre.” Golf je igra u kojoj igrate protiv terena, kaže Zubović, nemate protivnika protiv kojeg igrate maksimalno agresivno, nego partnera koji vam u igri često pomaže da nađete lopticu. Na kraju se zbraja rezultat i vidi pobjednik, no zadovoljstvo kada spojite dva, tri dobra udarca nekad je veće i od same pobjede. “Igrači često pričaju da navečer, kada legnu, vide teren i osjećaju udarce koje su odigrali. Koncentracija i trud koji ulažete u igru jednaki su zadovoljstvu koje sportski vozači osjećaju zbog brzine.”

Prosječna partija golfa od 18 rupa traje i do pet sati i zahtijeva dobru kondiciju iako gledajući sa strane ne djeluje naporno. Na našim prostorima se igra vrlo malo iako predstavlja jedinstveni spoj užitka, hobija i sporta. “U Hrvatskoj u priobalnom dijelu može se igrati 12 mjeseci u godini i mi to na žalost ne koristimo. Ove jeseni sam odigrao samo dvije partije od devet rupa i to je zadnji put da sam bio na terenu, no nadam se da ću uskoro otići na Bled ili na neki od domaćih terena”, kaže Zubović. Premda je posjetio dosta inozemnih terena, za onaj na Bledu kaže da je možda najbolji u ovom dijelu Europe a izgrađen je prije čak 60-ak godina. U Hrvatskoj najčešće igra na terenima u Krašićima i Mokricama.