Objavljeno u Nacionalu br. 411, 2003-09-30

Njemačka je vlast ulovila prvog egzekutora zloglasne tajne službe Stasi. To joj je pošlo za rukom zahvaljujući dosjeu ‘Rosenholz’, popisu 200.000 ljudi koji su imali veze sa Stasijem

Njemačko državno odvjetništvo objavilo je prošlog tjedna da je uhitilo prvog od ljudi za koje se opravdano sumnja da su pripadali “eskadronu smrti” nekadašnjeg istočnonjemačkog režima. On je bio u posebnom odjelu ubojica tajne službe Stasi (Staatssicherheit, Državna sigurnost) i likvidirao političke protivnike režima. Nije javno identificiran, jedino su objavljeni njegovo ime Jurgen, inicijal prezimena G. i podatak da ima 53 godine. Navodno je radio kao ubojica Stasija od 1976. do 1987., objavilo je državno odvjetništvo, po čijem je nalogu policija u ponedjeljak uhitila tog čovjeka.

TEMELJITA PRIPREMA ZA SMJENU REŽIMA Sve kopije središnje kartoteke Stasijevih agenata uništene su u doba pada režima u Istočnoj Njemačkoj ISTOČNONJEMAČKI ESKADRONI SMRTI Njemački stručnjaci tvrde da je Stasi imao nekoliko stotina ubojica kojima je zapovijedao Erich Mielke, desetljećima drugi čovjek DDR-aTo je prvi Stasijev ubojica koji je uhićen nakon pada istočnonjemačkog komunističkog režima 1989. a vjerojatno neće biti i jedini, njemačko državno odvjetništvo i policija sada raspolažu golemim dosjeom “Rosenholz” koji sadržava desetke tisuća imena istočnonjemačkih, ali i zapadnonjemačkih građana koji su radili za Stasi u doba hladnog rata. Među 200.000 imena ima i 40.000 istočnonjemačkih državljana koji su bili agenti Stasija i 12.000 Zapadnih Nijemaca koji su također bili agenti ili informatori Stasija.

Stasi je bio iznimno moćan i razgranat, imao je službu za kontrolu istočnonjemačkih građana i službu za špijuniranje u inozemstvu. Obje su bile vrlo djelotvorne. Dok je špijunski odjel i njegove operacije u inozemstvu vodio Marcus Wolf zvani Mischa, postizala je goleme uspjehe. Od 1970. do 1974. u najvećoj blizini zapadnonjemačkog kancelara Willyja Brandta imala je svog špijuna Guntera Guillaumea, koji je bio Brandtov savjetnik, a kad je otkriven, Brandt je morao podnijeti ostavku. Stasi je uspijevao regrutirati zapadnonjemačke građane da rade za njega u velikom broju, imao je svoje ljude u vrhovima obiju najvećih njemačkih stranaka, demokršćana i socijaldemokrata. Stasi je i u NATO-ovu sjedištu u Bruxellesu imao svoje ljude. Na Zapad je slao naočite mlade agente da zavode usamljene tajnice koje su radile u NATO-u ili u zapadnonjemačkoj državnoj službi. Stasi je dugo prisluškivao i zapadnonjemačkog kancelara Helmuta Kohla. Nedavno je bivši operativac Stasija ispričao: “Stasi je bio u stanju prisluškivati sve Kohlove razgovore, osim onih koje je vodio s američkim predsjednikom, jer su bili posebno kodirani.”

Kad je 1989. propala Njemačka Demokratska Republika, činilo se da će se cjelokupna aktivnost Stasija u inozemstvu i u Istočnoj Njemačkoj razotkriti, jer su Stasijevi arhivi u prvim satima nakon pada režima postali dostupni i običnim ljudima koji su upadali u sjedište režima prekopavali po dosjeima. Brojni su znatiželjnici jurnuli u sjedišta Stasija po istočnonjemačkim gradovima, neki da otkriju što piše u tamošnjim arhivama, drugi da unište za sebe kompromitantne podatke. Ondje su otkriveni brojni vrijedni dokumenti, koje su potom proučavali i obavještajni specijalisti, ali i povjesničari i novinari. Otkriveno je da je istočnonjemačka tajna služba špijunirala čak 2,4 milijuna vlastitih građana, od ukupno 17 milijuna stanovnika DDR-a. Ljudi koji su vidjeli svoje dosjee, bili su zgranuti do kakvih se tančina Stasi zanimao za njih, što je sve stavljao u dosjee i tko je sve Stasiiju dostavljao podatke. Bili su to najčešće susjedi, bliski rođaci, a katkad je i brat špijunirao sestru, muž ženu.

Otkriveni su i brojni podaci o djelovanju Stasija u inozemstvu, posebno u nekadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. No u pronađenim dokumentima agenti su se spominjali samo po kodnim nadimcima, ali nigdje nije bilo podataka o njihovu pravom identitetu. Počela je velika potraga za kartotekom s imenima agenata i doušnika, ali bilo je sve očitije da je netko taj ključni katalog uništio prije propasti istočnonjemačkog režima.

Paradoksalno, struktura i uloga Stasija u istočnonjemačkom društvu razotkrivena je i rekonstruirana, jedino se nije znao identiteti obavještajaca. Očito je netko u vrhu bivšeg režima donio odluku da se posljednjih dana prije pada režima taj ključan dokument uništi, pa je u njemačkim kontraobavještajnim krugovima rasla bojazan da nikada neće uspjeti otkriti i kazniti Stasijeve agente.

Kako je naknadno otkriveno, još 1988. u vrhu Stasija odlučeno je da se središnja kartoteka svih agenata s popisom njihovih pravih i kodnih imena i njihova statusa snimi na mikrofilm a on pohrani na povjerljivu mjestu izvan sjedišta Stasija, kako bi bio dostupan bude li u slučaju rata, terorističkog napada ili kakve prirodne katastrofe uništeno sjedište Stasija. U doba pada istočnonjemačkog režima uništen je i taj dislocirani mikrofilm s tajnom kartotekom. No netko je u napravio kopiju tog mikrofilma, a nje se na dosad nepoznat način domogao agent sovjetske tajne službe KGB, koji je kao savjetnik i agent za vezu bio stacioniran u Berlinu u centrali Stasija. Shvaćajući da ima materijal goleme obavještajne vrijednosti, on je stupio u kontakt s američkom tajnom službom CIA i počeo pregovarati o “prodaji” mikrofilmiranog dosjea. Prema nekim tvrdnjama, za njega je 1992. dobio velik novac, ali i novi identitet na Zapadu. CIA je nabavu tog dosjea nazivala “Operacijom Rosenholz” pa je i dosje dobio ime “Rosenholz”.

Agenti CIA-e već su 1993. uspjeli otkriti identitet jednog od najopasnijih istočnonjemačkih špijuna u NATO-u, s kodnim imenom “Topaz”. Dosje “Rosenholz” omogućio im je da utvrdee da je “Topaz” zapravo Nijemac Reiner Rupp koji je radio u NATO-u i špijunirao za Stasi od 1977. do 1989. Njega je Stasi regrutirao 1967. kao 22-godišnjeg studenta, obučio ga u špijunskim metodama i poslao u Bruxelles, gdje je on zaveo i zavrbovao britansku tajnicu koja je radila u britanskoj misiji pri NATO-u. Ona je iz sjedišta NATO-a iznosila tajne dokumente, koje je on kod kuće fotografirao, te ih je drugog jutra vraćala. To je radio i on kad se zaposlio u NATO-u. Navodno su tako snimili i prebacili u DDR 10.000 dokumenata. I ona je bila upisana u dosjeu “Rosenholz” pod kodnim imenom “Turkis”. Oboje su 1993. uhićeni i on je osuđen na 12 godina zatvora, a ona na 22 mjeseca uvjetno jer je majka troje djece.

Iako je CIA minulih desetljeća hladnog rata, a i poslije, tijesno surađivala sa zapadnonjemačkom tajnom službom, kad je dobila dosje “Rosenholz”, je to pred Nijemcima isprva tajila. Kad je njemačka vlada doznala za taj dosjea, zatražila je od CIA-e kopiju, ne bi li otkrila špijune u svojim institucijama.

Njemačka obavještajna služba otkrila je neke špijune nakon proučavanja dokumenata iz sjedišta Stasija, ali bez kataloga imena nije bila moguća potpuna čistka svih 12.000 agenata koliko ih je Stasi imao u Zapadnoj Njemačkoj, neke i u političkim vrhovima. Znalo se na temelju dokumenata nađenih u sjedištima Stasija da su postojali agent Loewe u vrhu Kršćanskodemokratske unije (CDU) i agent Akker u vrhu Socijaldemokratske stranke (SDP), ali se nije znao njihov identitet. Procjenjivalo se da je najmanje 60 visokih dužnosnika obiju stranaka radilo za Stasi. No Amerikanci nisu htjeli taj dosje dati Nijemcima jer bi to moglo ugroziti njihove operacije i dvostruke agente.

S vremenom, nakon brojnih njemačkih pritisaka, CIA je predala dosje presnimljen na 381 CD. Prvi CD-i predani su Nijemcima 2000., a kompletan dosje tek u kasno proljeće ove godine. U utorak, 8. srpnja, u njemačkoj je vladi održana tiskovna konferencija na kojoj su novinari obaviješteni o dolasku svih CD-a dosjea “Rosenholz”. Objavljeno je da njemačka vlada skida oznaku tajnosti s tog dosjea. Skupina stručnjaka odmah će ga početi proučavati, a najavljeno je da će postati dostupan najširoj javnosti u listopadu. Predstavnica vlade izjavila je da javnost ne bi smjela očekivati da će nakon objavljivanja dosjea biti velikih senzacija.

Novinski komentatori procjenjivali su da će objavljivanje “Rosenholza” ipak biti značajnom jer će se ipak otkriti tko je radio za Stasi, ali i zato što će se prvi put moći cjelovito rekonstruirati jedna moderna obavještajna služba, pa će i cjelokupno funkcioniranje svjetskog obavještajnog miljea postati jasnije. Za još aktivne političare i druge osobe, za koje se otkrije da su radili za Stasi, to će biti jako neugodno. Svaku javnu osobu kompromitirat će podatak da je radila za Stasi, represivnu organizaciju koja se drastičnim metodama obračunavala s protivnicima vlasti a nekonvencionalne obavještajne metode provodila u inozemstvu. Tko god je radio za takvu organizaciju, bit će jako osramoćen, no kazneo neće odgovarati jer po njemačkom zakonu sva kažnjiva djela koja proizlaze iz rada za Stasi dospjela su nakon deset godina u zastaru. Zbog toga nitko samo zbog toga što je bio član Stasija više neće moći biti izveden pred sud, jedino će moći biti optužen ako je počinio kažnjiva djela koja ne zastarijevaju.

Iako je njemačka vlast najavila da prije jeseni neće objavljivati imena iz dosjea “Rosenholz”, ipak je jedno navodno ime iz dosjea objavljeno vrlo brzo nakon što je stigao u Njemačku. Čule su se i optužbe da dosje služi za prljave operacije i da objavljivanje imena može izazvati kaos.

Prvo je objavljeno ime glasovitog ljevičarskog novinara Gunthera Wallraffa. On je 12. kolovoza u njemačkim novinama optužen da je bio agent Stasija po kodnim imenom “Wagner”, da je radio za Stasi od 1968. do 1971. i da to piše u dosjeu “Rosenholz”. On je jedan je od najpoznatijih njemačkih novinara, koji je snažno utjecao na njemačko društvo. Njegova novinarska metoda mijenjala je način rada njemačkih novina. Wallraff je socijalno osjetljiv čovjek, oštar, hrabar i vrlo spretan u maskiranju. Rodio se 1. listopada 1962. u Burscheidu kraj Kolna. Otac mu je bio radnik u tvornici automobila a on je završio knjižarski zanat. Kao pacifist nije htio služiti vojsku, zbog čega su ga smjestili u psihijatarsku kliniku. Potom je nekoliko godina radio kao industrijski radnik, a potkraj 60-ih počeo je pisati članke o iskustvima radnika u njemačkoj industriji i tako postao socijalno angažirani novinar.

Zaključio je da je za njegovo novinarstvo ključno njegovo vlastito iskustvo. Počeo se lažno predstavljati kako bi ušao u svijet o kojem želi pisati. On se 1974. predstavljao kao krijumčar oružja i stupio u kontakt s generalom Antoniom Spinolom, vođom vojnog udara u Portugalu, o čemu je napisao reportažu. Sudjelovao je u prosvjedima protiv vojne hunte u Grčkoj. Maskirao se potkraj 70-ih u novinara “Hansa Essera” i pod tim se lažnim imenom zaposlio u najnakladnijem njemačkom desničarskom tabloidu Bild, a potom napisao tri knjige o unutarredakcijskom djelovanju Bilda, o tome kako pomaže desnici i difamira ljevicu. Neko je vrijeme radio kao vratar u velikoj kompaniji kako bi otkrio njene tajne. Zacijelo je najpoznatiji njegov pothvat kad se preobukao u Turčina i kao turski gastarbajter radio u metalurškoj tvornici, “McDonald’sovu” restoranu i drugdje, o čemu je napisao potresnu knjigu o diskriminaciji i šikaniranju Turaka u Njemačkoj.

Zbog njegovih knjiga i članaka bio je uvijek na udaru desničara, koji su ga napadali za demagogiju, čak i za veze s ultralijevim terorizmom i sa Stasiijem, što je on uvijek energično nijekao. Sada se ta optužba za veze sa Stasijem ponovila. Njemački listovi tvrde da se u dosjeu “Rosenholz” na kartici XV/485/68 kraj njegova pravog imena, datuma rođenja i kodnog imena “Wagner” nalazi i oznaka IM, što bi trebalo značiti “inoffizieller Mitarbeiter” (neslužbeni suradnik). Na kartici se navodno nalaze i podaci o njegovim aktivnostima u vanjskoj službi Stasija, i to u sklopu operacije dezinformiranja na Zapadu, a navodno je četiri puta Stasiju davao podatke o aktivnostima nekih institucija u Zapadnoj Njemačkoj. Wallraff energično tvrdi da nikad nije radio za Stasi, iako su agenti Stasija s njim kontaktirali.

Wallraffov slučaj pokazuje da bi otvaranje dosjea javnosti moglo izazvati brojne nesporazume. Zanimljivo je da se protiv otvaranja dosjea Stasija bori i bivši njemački kancelar Helmut Kohl, koji se zbog toga čak obratio sudu jer je njegov osobni dosje nađen u arhivima Stasija i ima čak 7000 stranica. On nije bio agent Stasija nego predmet njegova špijunskog interesa. Navodno su ondje i transkripti Kohlovih telefonskih razgovora iz doba dok je bio kancelar, a Kohl se protivi objavljivanju tih transkripata jer bi se preko njih mogli otkriti mnogi njegovi tajni dogovori i poslovi koji bi ga mogli kompromitirati.

Wallraffov slučaj pokazuje da sam dosje “Rosenholz” neće biti dovoljan za dokazivanje nečijeg rada za Stasi, jer će podatke iz dosjea trebati provjeriti pomoć dugih podataka i spoznaja, a dosje može biti i pogodno sredstvo za ucjene. Njegovo objavljivanje svakako će zainteresirati javnost, ali će za istinsko raskrinkavanje onih koji su radili za Stasi biti potreban ozbiljniji rad. Zato je sada, prije nego što je počela akcija hvatanja Stasijevih ubojica, čija se imena također nalaze u dosjeu “Rosenholz”, provedena pomna istraga i pomoću drugih podataka. Sada je uhićen Juergen G., a ako on progovori, mogli bi se rasplesti veliki misteriji za koje se vjeruje da je u njih bio uppleten Stasi.

Kao kad je 1983. u sumnjivim okolnostima poginuo nogometaš Lutz Eigendorf. On je počeo karijeru u DDR-u, ali je 1979., nakon utakmice njegova kluba Dynamo iz Istočnog Berlina u Kaiserslauternu zatražio politički azil u SR Njemačkoj. Igrao je sljedećih godina za Kaiserslautern i Eintracht iz Braunschweiga, a poginuo je u ožujku 1983. kad je njegov “alfa romeo” na sasvim ravnoj dionici pokraj Braunschweiga udario u drvo pokraj ceste. U njegovoj krvi je pronađen alkohol, iako svjedoci tvrde da prije nesreće nije pio, a bilo je i mnogo drugih sumnjivih okolnosti pa se sumnjalo da ga je likvidirao Stasi insceniravši nesreću.

U studenom 1984. u Stockholmu je nestala švedska novinarka Cats Falk, a s njom i njezina prijateljica. Šest mjeseci potom auto s njihovim tijelima pronađen je u kanalu. Čulo se da su bile žrtve serijskog ubojice, no čini se da ih je smaknuo Stasijev “eskadron smrti” jer je Cats Falk istraživala tajne isporuke istočnonjemačkog oružja Iranu preko Švedske. Navodno su ona i njena prijateljica bile drogirane prije nego što su ih agenti Stasija stavili u auto i bacili u kanal.

Ispitivanje Jurgena G., koji je tada bio član tima Stasijevih ubojica, moglo bi otkriti tko je to naredio. Neki njemački stručnjaci tvrde da je Stasi imao nekoliko stotina ubojica kojima zapovijedao Erich Mielke, drugi čovjek DDR-a, desetljećima zadužen za državnu sigurnost. On je nakon pada režima bio uhićen i osuđen, ali samo zbog starog ubojstva iz 1931. Zatvora je oslobođen zbog starosti pa je 2000. umro u 92. godini u staračkom domu u Berlinu.