Glumica Doris Šarić Kukuljica igra glavnu ulogu, uz Mirjanu Karanović, u predstavi ‘Kamen’ Zagrebačkog kazališta mladih i Beogradskog dramskog pozorišta, o nekoliko generacija različitih obitelji koje žive u istoj kući. Predstava prati promjene političkog poretka u Njemačkoj, od nacizma preko podjele na Zapadnu i Istočnu Njemačku pa do pada Berlinskog zida

Nakon beogradske, 22. prosinca u Zagrebačkom kazalištu mladih održat će se i zagrebačka premijera predstave “Kamen”, u režiji Patrika Lazića i dramaturgiji Katarine Pejović. Radi se o koprodukciji Beogradskog dramskog pozorišta i ZKM-a, a autor drame je njemački suvremeni pisac Marius von Mayenburg, inače stalni pisac berlinskog kazališta Schaubühne te će prvi put biti predstavljen i hrvatskoj publici.

“Kamen” govori o nekoliko generacija različitih obitelji koje žive u istoj kući – samo u različitim vremenima. Stanari kuće izmjenjuju se s političkim poretkom, a njihove priče u drami se isprepliću – od vremena njemačke nacionalsocijalističke države, kada je židovska obitelj bila prisiljena prodati kuću, preko razdoblja podjele države na Istočnu i Zapadnu Njemačku, do pada Berlinskog zida i vremena kasnog kapitalizma. Glavne uloge tumače dvije glumačke dive s ovih prostora – Doris Šarić Kukuljica i Mirjana Karanović – a uz njih igraju i Dado Ćosić, Nataša Marković, Iva Ilinčić i Mia Melcher.

Uoči zagrebačke premijere tjednik Nacional razgovarao je s Doris Šarić Kukuljicom, nagrađivanom kazališnom i filmskom glumicom, dugogodišnjom članicom ansambla ZKM-a, prvakinjom Dubrovačkih ljetnih igara i izvanrednom profesoricom na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.

Rođena Dubrovkinja, Doris Šarić Kukuljica nakon diplome na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti devet godina bila je stalno angažirana u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku. Od 1992. stalna je članica ansambla ZKM-a, u kojem je odigrala brojne uloge po kojima je publika pamti: “Ja sam ona koja nisam”, “Pansion Eden”, “Dobro je dok umiremo po redu”, “Kako smo preživjele”, “Alan Ford”, “Tartuffe”, “Sada je, zapravo, sve dobro”, “Žena bez tijela”, “Moj sin samo malo sporije hoda”, “Revizor”, “Garaža”, “Brak Marije Braun”, “Zagrebački pentagram”, “Polet”, “Krijesnice”, “Galeb”, “Baltazar ili potraga za čudesnom kapljicom”, “Ana Karenjina”…

Kao gošća nastupala je u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, HNK u Zagrebu, HNK u Splitu, Akademskom kazalištu i Epilog teatru, a značajne uloge ostvarila je i u predstavama Dubrovačkih ljetnih igara.

NACIONAL: Kako je prošla beogradska premijera?

Publika je predstavu prihvatila izvanredno, pogotovo na premijeri, i to ne samo oni naši prijatelji i kolege koje smo pozvali i koji su a priori podržavali predstavu, već doista cijelo gledalište. Moram reći da se na kraju predstave publika digla na noge, aplaudirala i ispratila nas ovacijama.

NACIONAL: “Kamen” je koprodukcija Beogradskog dramskog pozorišta i ZKM-a – kako je došlo do suradnje, čija je to bila ideja?

Ideja je došla od ravnateljice ZKM-a Snježane Abramović, koju je Jug Radivojević – ravnatelj ili, kako oni kažu, upravnik Beogradskog dramskog objeručke prihvatio. I on je, kao i Snježana, otvoren za sve suradnje. Teatar je i inače uvijek neko zbližavanje i smatram da je na razini simbolike Beograda i Zagreba, Srbije i Hrvatske, ovo pozitivna priča. Već kod gostovanja – a ZKM je često igrao svoje predstave u Beogradu ili Novom Sadu, kao i oni kod nas, ta komunikacija bila je uvijek čista i otvorena. Ponekad sam se i sama pitala – kako je moguće da to među nama tako glatko ide? Odgovor je jednostavan – tu nema interesa. Jedini interes je umjetnost. A umjetnost, osobito kazališna, podrazumijeva razmjenu energija i mišljenja zato što je ona kolektivna. To se potvrdilo i na ovom projektu – na kojem se energije isprepliću, a razgovori i teme otvaraju unutar našeg kazališnog jezika. Publika je očito gladna ovakvih predstava i aplauzom koji smo dobili sasvim sigurno je pozdravljen i taj napor da se dva teatra iz Zagreba i Beograda spoje u zajedničkoj produkciji. Ono što se meni nakon svega čini jedino izvjesno jest da se tako treba raditi i dalje.

‘Fantastično je da se na sceni govore dva jezika, da na toj simboličnoj razini pokažemo i osvijestimo kako se savršeno razumijemo. I da mi kao glumci budemo slobodni’

NACIONAL: ZKM je gradsko kazalište koje zapravo godinama stremi nekoj vrsti avangarde, izvan klasičnog repertoara. Mogu li se tu povući neke paralele s Beogradskim dramskim pozorištem?

Koliko znam o BDP-u, kao i svi, i oni su imali svoje uspone i padove. No u posljednje vrijeme na kazališnoj sceni Srbije pozicionirali su se u sam vrh. To su mi rekli mnogi kolege iz kazališnih krugova, koji nisu ni na koji način vezani uz BDP. Prema njihovim procjenama, to je sada vodeće kazalište u Beogradu. Oni se ne mogu definirati kao opozicijsko kazalište, premda mnoge predstave koje sam tamo odgledala na jedan indirektan način propituju srpsku stvarnost danas.

NACIONAL: Proveli ste u Beogradu tri tjedna, koliko su trajale zajedničke probe. Kakva je atmosfera?

Društvo je prilično podijeljeno i prilično je kaotično, čak i više no što sam ja mislila da jest. Mi u Hrvatskoj dobivamo tek crtice nekih vijesti iz Srbije i ja doista nemam dovoljno informacija o tamošnjoj političkoj situaciji, no iz vlastitog iskustva mogu ocijeniti atmosferu. Bila sam tamo tijekom demonstracija ekoloških udruga protiv otvaranja rudnika litija i tvornice Rio Tinto, kao i protiv Zakona o eksproprijaciji, i neposredno doživjela medijsku sliku Srbije, koja je zapravo zastrašujuća. Aleksandar Vučić i njegov režim imaju potpunu kontrolu nad medijima, osobito nad komercijalnim televizijama i tabloidima gdje se, s jedne strane, filtrira istina i istovremeno se upravo strašnim rječnikom označavaju ljudi koji su izašli na te prosvjede. A bile su ih tisuće – ne samo na ulicama Beograda, već i Niša i mnogih manjih gradova, po cijeloj Srbiji. No jedina televizija na kojoj su se mogle vidjeti snimke ili prijenosi tih demonstracija bila je N1. Ta objektivna slika i slika koja je ponuđena u većini medija dijametralno su suprotne. Nažalost, najveći dio medija, a koji dopiru do najšire publike, plasira takve laži da je to nama ovdje teško zamislivo. Vjerujem da ljudima koji su se prosvjedima željeli izboriti za bolji život u Srbiji, od svega mozak puca.

NACIONAL: Spajanje dviju glumačkih legendi kao što ste vi i Mirjana Karanović u jednoj predstavi posebno je intrigantno i svakako je mamac za publiku. Kako vam je bilo raditi zajedno, jeste li se prije poznavale?

Bilo je inspirativno i lijepo. Mira i ja znamo se jako dugo – iako mi je to pomalo u magli, jer smo se upoznale krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada smo obje glumile u amaterskim kazalištima. Ja sam tada bila u studentskom teatru “Lero” u Dubrovniku, a ona je došla sa svojom amaterskom grupom koja se zvala “Rastibudžilizovane klejbezable”. Nakon toga pratila sam njen rad i ona se vrlo brzo uzdigla na glumačkom nebu Jugoslavije, prije svega kroz filmske uloge. Jedna od prvih koja ju je proslavila bila je u “Petrijinom vencu”, nakon koje je postala apsolutna zvijezda. Pamtim je kao jednu od njezinih uloga koja me posebno inspirirala. Radile smo zajedno i u “Dundu Maroju” Paola Magellija krajem osamdesetih. Mi smo bili trio – baba, Pera i Đivo – Mirjana Karanović, Branimir Vidrić-Flika i ja, to je bilo divno iskustvo – Dubrovnik, ljeto, mladost. Ta naša suradnja ostala mi je u jako lijepom sjećanju. Nakon puno godina susrele smo se opet u ovoj predstavi i odlično smo funkcionirale. Mirjana igra glavnu ulogu Withe, Njemice koja je, sa svojim mužem Wolfgangom, članica Nacionalsocijalističke partije. Oni su u trenutku kada počinje progon Židova u Njemačkoj – dakle, tridesetih godina prošlog stoljeća – budzašto kupili židovsku kuću. A ja sam u predstavi njezina nečista savjest, Židovka Mieze koja je završila u paklu koncentracijskog logora i koja je stalno podsjeća na to kako se domogla kuće. Inače, te susrete na sceni, bez obzira na to tko što igra, doživljavam uvijek vrlo intimno – i kolege i uloge. Kroz razgovore o predstavi i kroz probe nastojale smo se nadopunjavati i zajednički kreirati uloge. Specifičnost predstave je u tome što smo svi stalno na sceni, to je fragmentarna dramaturgija koja preskače godine i prošlost se pretače u sadašnjost.

‘Nacizam jako muči Nijemce, ali oni se sa svojim demonima obračunavaju. I mi bismo se trebali obračunati sa svojim demonima kroz teme koje su prošlost, ali su zapravo sadašnjost’

NACIONAL: Predstava “Kamen” temelji su na drami njemačkog pisca Mariusa von Mayenburga i govori o nekoliko generacija različitih obitelji koje žive u istoj kući, od doba nacizma do suvremenosti. Koliko se ta priča može preslikati na Srbiju i Hrvatsku?

Može se itekako preslikati na obje naše zemlje. Ta prošlost jako muči Nijemce, to je njihova priča, ali oni se, što je vrlo poučno, sa svojim demonima suočavaju i obračunavaju do dana današnjeg i u tome ne posustaju. Ako neku pouku iz toga možemo izvući, to bi bilo jako dobro. I mi bismo se trebali obračunati sa svojim demonima kroz teme koje jesu prošlost, ali su zapravo sadašnjost koju živimo.

NACIONAL: Iako je denacifikacija u Njemačkoj uspješno provedena, osobito među generacijama rođenim nakon Drugog svjetskog rata, odnos prema holokaustu među onim starijim generacijama nikada nije do kraja raščišćen. Mnogi su tvrdili da ništa nisu znali…

Pa upravo se o tome i radi. Glavni lik Withe, koju igra Mirjana Karanović, fabricira povijest. Iz priče koju ona neprestano ponavlja vidljivo je kako puno puta ponovljena laž postane istina, u koju na kraju i sama povjeruje. Ima jedna fantastična rečenica na kraju komada koja to najbolje opisuje: “Samo onaj tko je u stanju ispričati priču, stvoriti mit, može preživjeti kao zajednica.” To je strašna rečenica, koja je točna i zato je strašna. To je rečenica kojom završava naša predstava. Ja sam tu rečenicu prevrtala u sebi i razmišljala: na čijim mitovima ja živim? Koliko je mitova u koje sam ja povjerovala, a koji su potpuna laž? Tko će te priče na kraju isfiltrirati?

NACIONAL: Što nam možete reći o svom liku?

Taj moj lik Mieze, Židovke stradale u holokaustu, sužen je na to prisustvo, kao podsjetnik na taj početak nacizma. Drama završava zapravo u devedesetima – 1993. je posljednja godina radnje, nakon pada Berlinskog zida. Pokušavala sam kroz taj lik sačuvati dostojanstvo, a s druge strane, dočarati duboku patnju ljudi koji su ostavili svoju kuću s dvama koferima. Doslovce, to su ta simbolična dva kofera koja su Židovi mogli ponijeti sa sobom. Oni odlaze nekamo i ostavljaju svoj život. To nekamo bilo je, naravno, u smrt, jer su ih Withe i njen suprug Wolfgang istoga trena prokazali. I oni su odvedeni i ubijeni.

NACIONAL: A nove generacije?

Nove generacije žive na lažima jer su im te laži servirane godinama. Withe priča svojoj kćeri, pa svojoj unuci, da su oni pomagali Židovima, da su ih štitili, da su se borili protiv nacizma, da je njen muž Wolfgang poginuo od zalutalog ruskog metka. Sve same laži koje se isporučuju generacijama koje ih onda ponavljaju.

NACIONAL: Hrvatska još uvijek nije zauzela nedvosmislen stav prema ustaškim zločinima iz Drugog svjetskog rata, ali i Domovinskog, koji jest bio obrambeni, no dogodili su se i zločini poput mučkog ubojstva obitelji Zec. S druge strane, Srbija se s puno toga iz prošloga rata još uvijek nije spremna suočiti – od Vukovara do Srebrenice…

To je, nažalost, točno. Gledala sam u Beogradu prijenos sjednica njihova parlamenta, nije mi vrag dao mira. Naletjela sam baš na raspravu o Srebrenici – naime, troje oporbenih zastupnika tražilo je da se stavi na dnevni red rasprava o genocidu koji je tamo počinjen. Istoga trena parlamentarna većina je izglasala da se o tome ne raspravlja, a onda se digao zastupnik vladajućih s pripremljenim govorom. Dok sam ga slušala, ja sam se smrznula. Između ostalog, u tom je govoru izrečeno da nitko nije izračunao koliko je ljudi u Srebrenici umrlo prirodnom smrću, jer ih je, prema njegovoj interpretaciji, najveći broj zapravo umro prirodnom smrću. Naravno, u njegovu govoru našle su se i Hrvatska i tvrdnja da je u Jasenovcu pobijeno 800 tisuća Srba, a spomenuto je i Kosovo. Dakle, sve njihove neuralgične točke iz novije povijesti. To je bilo zastrašujuće, a još gori od toga bio je aplauz koji se nakon tog govora prolomio. E, tu sam ja onda ugasila televizor.

NACIONAL: Koliko je dramaturginja Katarina Pejović prilagodila tekst ovim prostorima?

Nije prilagođavala jer nije bilo ni potrebno. Kroz njemačku povijest mi na ovim prostorima vrlo lako možemo iščitati i vlastitu. Jedna kritičarka u Beogradu u svom osvrtu na predstavu postavila je jako dobro pitanje: koliko je čudno da se na sceni govore dva jezika? Odgovor je da to uopće nije čudno, to je zapravo fantastično, upravo na toj simboličnoj razini, da pokažemo i osvijestimo kako se savršeno dobro razumijemo. To je bila odlična odluka dramaturginje Katarine Pejović i redatelja Patrika Lazića, da mi kao glumci budemo slobodni. Nisu nas željeli ograničavati u izvedbenom smislu, jer je najslobodniji u svom jeziku, na kojem misli. U predstavi se dala prilika jezicima da žive na svoj autentičan način, a da istovremeno ljudi na sceni savršeno dobro komuniciraju. Jer komunikacija nisu samo riječi. Komunikacija je i energija, i emocije, i misao. Na kraju se dobila isprepletenost dviju zemalja, dvaju kazališta, dvaju naroda, ali u toj priči smo zajedno.

‘Nepodnošljivo je to što se povijest ponavlja. Kao da ništa nismo naučili. Zato je potrebna ogromna doza optimizma da čovjek povjeruje u bolje sutra za čovječanstvo’

NACIONAL: ZKM često funkcionira kao savjest hrvatskog društva i u mnogim se svojim predstavama bavi upravo suočavanjem s prošlošću, odnosno – političkim teatrom. Jedna od značajnijih predstava je npr. “Eichmann u Jeruzalemu”. Koliko vama osobno odgovara takav repertoar, jer u svojoj ste karijeri igrali različite klasične uloge, od Medeje, preko Vojnovićevih heroina do Ane Karenjine…

Ne bih to označila kao politički teatar. Nažalost, politika je u našem svakodnevnom životu neprestano prisutna – od ulaska u Konzum do odnosa između ljudi, pa čak bih rekla i do odnosa između ljubavnika. I ljubav je politički označena, samo mnogi toga nisu svjesni. Ne igram u “Eichmannu u Jeruzalemu”, ali u toj sam predstavi doživjela neku vrstu osobne katarze. Moj otac je pet godina bio u različitim logorima – od Sarajeva, Gradiške, Jasenovca do Njemačke i Norveške. Moje emotivno pamćenje se kroz tu predstavu zapravo čistilo. Meni je bilo fantastično gledati i kako mladi ljudi to procesuiraju i doživljavaju. Uvijek se sjetim jednog intervjua redatelja te predstave Jerneja Lorencija, koji je, govoreći o sebi, rekao kako se pita ima li svatko od nas u sebi nešto što može katapultirati neko veliko zlo. Meni su upravo te teme zanimljive. Gdje su začeci tog zla? Mi se svi rađamo kao nevina djeca, što je okidač da postajemo okrutni zločinci? I sebe sam to pitala za vrijeme Domovinskog rata, kada sam osjećala mržnju prema agresorima i pokušavala s ljudske razine shvatiti što je te ljude natjeralo da se od nevinog djeteta pretvaraju u takve monstrume. To je ono nepodnošljivo u našoj povijesti – ne samo našoj već i svjetskoj – to što se ponavlja. Ratovi se ponavljaju, zločini se ponavljaju, kao da ništa nismo naučili. Zato je potrebna ogromna doza optimizma da čovjek povjeruje u bolje sutra za čovječanstvo.

NACIONAL: ZKM često izvodi drame mladih autora, predstave režiraju gostujući režiseri…

Meni je to najbitnije. Odnosno, smatram da je to najbitnije za hrvatsko kazalište. To su temelji na kojima gradimo budućnost. Mi radimo s autorima kojima bismo mogli biti roditelji. No ja se s njima poistovjećujem, oni su ona misao, ono očište koje svima nama otvara druge perspektive i razgolićuje ono što njih boli i što ih se tiče. A to je puno važnije od onoga što se tiče nas – ili starijih autora, koji su na neki način već klasici. Tomislav Zajec je dramaturg ZKM-a, on predaje na ADU i ima uvid u sve što je u Hrvatskoj i izvan Hrvatske najpotentnije. I zato mislim da su njegovi odabiri tekstova izvrsni, a i gostujući redatelji često donose neke svoje prijedloge. To je dobra sinergija, u kojoj inspiriramo i nadopunjujemo jedni druge. To je budućnost.

NACIONAL: Prvakinja ste Dubrovačkih ljetnih igara, a “Mare i Kate” i “Glava lava” posljednje su predstave koje su postale hitovi. Jesu li koprodukcije kao što je “Kamen” potrebne i Igrama?

Rat je svakako suzio tu suradnju među zemljama regije i prostor Igara, koje su nekada bile jugoslavenski festival. No iako koprodukcija nema, gostovanja predstava, pa i glumaca, u određenim projektima uvijek ima. Ipak, smatram da su pravi problem, daleko više od nekih ideoloških ili svjetonazorskih, financijski razlozi. Dubrovačke ljetne igre sada su hrvatski ljetni festival i smatram da bi kao takav trebao, prije svega, maksimalno iskoristiti hrvatske potencijale, svih naših kazališta. Osobito u doba korone, kada je, rekla bih, moralna obveza dati priliku osobito mladim ljudima koji su mjesecima bili bez posla.