Ovih je dana u izdanju Naklade Ljevak izašla zbirka priča „Drvo – priče o pjesmama“ za koju su autori pisali nadahnuti poezijom Zlatana Stipišića Gibonnija, a uredio ju je pjesnik i književnik Đorđe Matić. Iz tiska je izašla i zbirka Gibonnijevih pjesama prevedenih na španjolski jezik „Banderas de un imperio hundido“ Carlosa Roberta Gomeza.

NACIONAL: Gibonnijeve pjesme pokazale su se kao velika inspiracija brojnim prozaicima i pjesnicima; sudeći po tome, njegov pjesnički opus mogao bi biti dovoljan da ga se smatra više pjesnikom nego glazbenikom. Što je, po vašem mišljenju, u njegovoj poeziji toliko inspirativno da ste odlučili prirediti ovo ne baš uobičajeno djelo?

Gibonni nije isključivo pjesnik, već kantautor. To znači da je njegova umjetnost u toj trostrukoj formi, u kojoj je svaki dio neodvojiv – glazbeni, tekstualni i, ne zaboravimo, izvođački. Njegovo pjesništvo je, kako se to kaže, primijenjeno, nerazdvojivo od glazbe i interpretacije. Kao i obrnuto. U toj i takvoj pojavnosti on je postigao poetičnost, neobičnost izraza i vrsnost neusporedive s drugim autorima u nas. To je i nadahnulo nekolicinu autora da napišu lirske oglede o Gibonnijevim pjesmama – recimo, tekst Miljenka Jergovića o pjesmi „Udica“ i varijacija Dejana Stojiljkovića o pjesmi „Kiša“. Ti tekstovi bili su osnova na koju je i došla ideja o ovoj knjizi.

NACIONAL: Kakva je bila reakcija onih koje ste pozvali da sudjeluju i je li bilo čuđenja, odbijanja ili pak velikog oduševljenja?

Čuđenja uopće nije bilo. Ljudima je odmah bilo jasno o čemu se radi jer i sami vole te pjesme i imaju prema njima već razvijen odnos. Vrlo malo njih je odbilo, a bilo je puno oduševljenja. Birao sam autore, dakako, ali tu dugujem i veliku zahvalnost kolegicama Sanji Baković i Ani Brnardić, koje su mi silno pomogle u odabiru i kontaktiranju autora i autorica.

NACIONAL: Što mislite, koliko je Gibonni uspio svoju poeziju uspješno spojiti s glazbom i bi li njegove pjesme mogle funkcionirati da ih izvodi netko drugi i u nekom drugom glazbenom žanru?

Ne zaboravite da prvi pravi rad s izrazitim autorskim pečatom nije snimio Gibonni sam, već Oliver Dragojević kad je snimio „Cesaricu“. Već vam je tu pola odgovora. A što se drugih glazbenih žanrova tiče, što ćemo s instrumentalnim jazz verzijama Matije Dedića? To je hommage Gibonnijevim pjesmama: Matija prosvirava i improvizira samo na glazbu, a riječi su implicitno prisutne. Kao kad džezisti sviraju američke standarde, a publika čuje tekst u glavi.

Mogu u glavi lako čuti i žestoke rokerske verzije nekih pjesama, čak i pankerske. Recimo, Let 3 bi mogao odsvirati „Miss Croatije“ i da ne znate, ne biste pogodili da je Gibonnijeva pjesma. Klape već pjevaju neke kao da su pučke pjesme. Mogao bih nabrajati tako koliko hoćete. 

NACIONAL: Mnoge je iznenadila vijest da je Gibonnijevu knjigu pjesama „Zastave potonulog carstva“ na španjolski preveo Carlos Roberto Gomez pod nazivom „Banderas de un imperio hundido“ kako bi predstavio Gibonnija kao velikog i važnog hrvatskog pjesnika. Kako ste vi dočekali tu vijest i što mislite kako će njegova poezija proći u Južnoj Americi i općenito u španjolskom govornom području?

To je zanimljivo: Gibonni ima naglašen vlastiti stil koji je često građen na dijalektalizmima i kolokvijalnim izrazima, na sponi stare književnosti i suvremenog gradskog jezika. Sve to čini ga teško prevodivim. I onda se dogodi nešto ironično. Naime, mnogi ovdašnji kritizeri teško izlaze na kraj s Gibonnijevim naglašeno poetskim jezikom. I onda se pojavi hispanski autor kojega upravo to gane u prijevodu. Španjolski jezik, naime, vrlo lako „trpi“ hiperbole i pjesničke velike geste, jake riječi. Ima poetske pravde u tome da netko iz španjolskog jezičnog kruga prepozna kvalitetu, „poravna“ naše nesporazume i dovede ih u ravnotežu.

NACIONAL: Zanimljivo je pritom da Gibonni zapravo nikada nije objavio zbirku pjesama, ne računajući odabranih 30 pjesama uz CD iz Cantusove serije notnih zapisa zabavnih melodija. Kako to komentirate?

On je pametan čovjek i zna da bi takvo razdvajanje stihova od glazbe bilo pogrešno. Jedno je kad na osnovi stihova netko napiše priču kao u našoj knjizi, a drugo je kad su stihovi lišeni glazbe na koju su napisani i, pogotovo, bez izvođačke sugestivnosti i tumačenja, bez zvuka, dakle, stoje na papiru. Šansonijerska i rokerska lirika ne funkcionira tako. U tome i jest njezina snaga samo što to malo ljudi razumije.

NACIONAL: Koliko je, po vašem mišljenju, Gibonnijev otac Ljubo Stipišić Delmata utjecao na njegovu poeziju i korištenje arhaičnih izraza u stihovima?

O tome sam u dubinu pisao u svojoj knjizi „Tajni život pjesama – hrvatska popularna muzika devedesetih“. Arhaični izrazi su ponekad isti – ali u dvije potpuno različite svrhe i namjere. Delmata je koristio stari književni i narodni jezik da bi opisao povijest. Gibonni – da bi uhvatio sadašnjost. Delmata taj jezik koristi kako bi pjevao o kolektivnom. Gibonni – da opjeva osobno i intimno. 

NACIONAL: S obzirom na vrlo dobar prijem knjige „Drvo“, jeste li možda planirali nešto slično napraviti i s drugim autorima poput Rundeka, Dedića, Runjića, Ivaniša, Kekina itd?

Ovaj niz imena čini se logičan, ali nije. Jedina im je dodirna točka da su pisali tekstove i glazbu. Sve drugo je različito, i vremenom, i namjerom, i kvalitetom. Arsen je i formalno i stvarno jedini pjesnik. Uostalom, počeo je kao pjesnik pa tek onda kantautor i šansonijer. Runjić je kodificirao pojam skladatelja žanra zabavne glazbe i uz neke sjajne vlastite, najbolje tekstove zapravo su mu napisali drugi – Zuppa, Fiamengo, Popadić i mnogi. Rundek je zanimljiv, a ima i objavljenu zbirku svojih stihova. Posljednja dvojica iako, da budemo iskreni, nisu ta razina, možda bi mogli biti osnova za nešto slično. 

NACIONAL: Još 2014. godine napisali ste knjigu „Tajni život pjesama – hrvatska popularna muzika devedesetih“, analizirajući neke tekstove iz tog perioda. Kontinuirano pratite glazbenu scenu u Hrvatskoj i regiji. Kako biste ocijenili stanje pjesništva na današnjoj glazbenoj sceni? Jeste li uočili neke nove Gibonnije, Dediće i slične?

Ima dobrih tekstopisaca ili, bolje rečeno, sposobnih. Onih koji znaju naći prave slogove, metar, ritam, da bi se pjesma dobro pjevala. To su poseban talent i poseban zanat. Poetičnosti, originalnosti, zanimljivih rješenja ima malo. „Suh“ je period. Za pjesnika je nužno da se ne boji „ispasti smiješan“ u izražavanju svojih stanja i u stilskim izborima. A upravo od toga naši autori bježe kao đavo od križa i sklanjaju se u ironiju, humor i sve vrste izbjegavanja. Kao pjesnik sklon klasičnom stihu i romantičarskoj poetici, zapazio sam Sanjina Karamehmedovića iz grupe Silente. I on mora imati onoga kroz kojega će pjevati. Pjevač grupe – autorov brat – to sve izuzetno izvodi. Impresioniran sam njihovim stilom i zvukom.