ĐORĐE GARDAŠEVIĆ: ”Tvrda kohabitacija’ nije loša, ali nažalost stopira imenovanje veleposlanika i generalnih konzula RH’

Autor:

18.05.2022., Zagreb - Dorde Gardasevic, profesor Ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. 

Photo Sasa ZinajaNFoto

Saša Zinaja/NFOTO

Profesor ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu komentira najavu predsjednika Zorana Milanovića za raspisivanje referenduma za ukidanje Ustavnog suda i objašnjava zašto je kritičan prema radu Hrvatskog sabora u vrijeme pandemije

S Đorđem Gardaševićem, 46-godišnjim profesorom ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, razgovarali smo u povodu najave predsjednika Zorana Milanovića za raspisivanje referenduma za ukidanje Ustavnog suda. Kao ustavni stručnjak Gardašević je i vanjski član saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, a bio je i član nevladinih udruga poput Transparency Internationala Hrvatska, Hrvatskog helsinškog odbora i GONG-a. Glavni je urednik Zagrebačke pravne revije, elektroničnog časopisa poslijediplomskog studija Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Kao ugledni ustavni stručnjak Gardašević je i danas kritičan prema radu Hrvatskog sabora u vrijeme pandemije, jer nije bio aktiviran članak 17 Ustava predviđen za izvanredne situacije. Smatra da je Ustavni sud pogriješio kada je tu odluku prepustio saborskoj većini, a za nedavno odbijanje Ustavnog suda referendumske inicijative Mosta za uvođenje pandemije u članak 17 Ustava ocijenio je da je Ustavni sud „dao dosta čudno obrazloženje“. Osvrćući se na buduće izmjene Zakona o obrani, koje najavljuje ministar Mario Banožić da bi uzvratio na kritike predsjednika Milanovića, Gardašević je naglasio da je predsjednik Republike Hrvatske vrhovni zapovjednik i u ratu i u miru, a da mu se ta ustavna ovlast može eventualno ograničiti samo promjenom Ustava, što podrazumijeva dvotrećinsku većinu od 101 glasa saborskih zastupnika, ali i zahtjevan ustavotvorni postupak.

NACIONAL: Zašto je raspisivanje referenduma o ukidanju Ustavnog suda o čemu govori predsjednik Zoran Milanović problem ako bi te ovlasti netko drugi preuzeo. Primjerice, Vrhovni sud ili novoformirano Vijeće za Ustav? Velika Britanija nema ustavni sud, a Amerika na saveznoj razini ima samo Vrhovni sud, među ostalim, i sa sličnom ulogom kao ustavni sud u Europi.

Velika Britanija spada među nekoliko izuzetaka u europskim okvirima, s duboko ukorijenjenim shvaćanjem o tzv. „supremaciji parlamenta“, što samo po sebi negira ideju institucije koja bi mogla kontrolirati zakonodavno tijelo, dakle parlament. Međutim i tu se stvari mijenjaju, pa Britanija od 1998. godine prihvaća određena ograničenja parlamenta, kao ona koja proizlaze iz Europske konvencije o ljudskim pravima. Amerikanci su, iako slijede englesku pravnu tradiciju, ipak krenuli u drugom smjeru i prvi u svijetu uveli ulogu „ustavnog sudovanja“, ali su ga institucijski dodijelili Vrhovnom sudu. U Hrvatskoj postoji tradicija Ustavnog suda. Na razini bivše federacije i republika u njezinu sastavu ustavni sudovi postoje od 1963. godine. Ti su sudovi imali nešto drugačije nadležnosti u odnosu na današnji Ustavni sud, ali iza takvog rješenja općenito stoji ideja o tijelu koje kontrolira i zakonodavca, dakle kod nas kontrolira Hrvatski sabor. U suvremenom europskom kontekstu takvu ideju razradio je Hans Kelsen, a prvi put primijenjena je u Austriji. Ostali ustavni sudovi razvijaju se osobito nakon Drugog svjetskog rata, a primat tu ima Njemačka.

NACIONAL: Zašto je toliko važan baš njemački Ustavni sud?

Od pedesetih godina 20. stoljeća taj je Ustavni sud u Europi gradio vrlo značajnu praksu zaštite ljudskih prava. Francusko Ustavno vijeće ima sličnu ulogu od 1971. godine. Slijedom tih trendova i drugi ustavni sudovi zadnjih nekoliko desetljeća u Europi idu prema tome da se ograniči vlast zakonodavca, a u cilju osnaženja Ustava i njegove uloge u hijerarhiji pravnih normi. Ideja je da Ustavni sud kontrolira primjenu ustavnih normi, da te norme ne budu isključivo na dispoziciji obične parlamentarne većine. Postoje određena prava, odnosi i ovlasti koje su ustavna materija i ona ne mogu biti stvar regulacije obične parlamentarne većine, poput one koja, na primjer, bira neku trenutnu vladu ili usvaja obične zakone.

‘U najavi ‘tvrde kohabitacije’ ne vidim problem. Predsjednik i premijer imaju različite političke programe, pa je sve u redu dok ne dođe do blokade u procesu odlučivanja’, kaže ustavni stručnjak Đorđe Gardašević. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kad je riječ o raspisivanju referenduma, zašto nije uputno referendumom propitivati i sam Ustavni sud, koji je ponovo odbio referendumsku inicijativu da se i pandemija uvrsti u članak 17 Ustava predviđen za izvanredne situacije. Dakle, da se o tome odlučuje dvotrećinskom saborskom većinom kada se ograničavaju temeljna ljudska prava. Zašto je s tim imala problem najprije vlada Andreja Plenkovića, a sada vidimo da isti problem ima i Ustavni sud?

Referendum je važna institucija neposredne demokracije, ali u postupcima odlučivanja ipak je iznimka. Ne može se o svemu odlučivati neposredno. Zato postoji Sabor sa svim svojim institucijskim prednostima. Osobno nisam pobornik neograničenog referendumskog odlučivanja, ali ipak smatram da ono treba imati važnu ulogu u području, recimo, socijalnih prava. Iz tog razloga sam podržavao sindikalne referendume (zabrana outsourcinga i monetizacije cesta te „67 je previše“). U vezi referenduma o članku 17 Ustava o uvrštavanju epidemije u Ustav, mislim da je Ustavni sud dao jedno, da upotrijebim eufemizam, dosta čudno obrazloženje zašto je taj referendum neustavan. Sud je tu utvrdio da su potpisnici inicijative bili u zabludi oko toga što se referendumom želi postići. No ja tu zabludu jednostavno ne vidim, kada je riječ o jednom od dva referenduma koji je smjerao na promjenu Ustava. Htjelo se odlučiti da o ograničenjima ljudskih prava u epidemiji odlučuje Sabor dvotrećinskom većinom. Sud je mogao rezonirati da se o tom pitanju uopće ne može odlučivati na referendumu, tada bi njegovo obrazloženje možda bilo održivije i na tragu nekih njegovih ranijih odluka. No osnovni problem je što od početka epidemije Sud potpuno prepušta Saboru odluku o tome kako se u vrijeme epidemije trebaju ograničavati prava i slobode. Sud je trebao, za što ima nadležnost, utvrditi kako se to mora raditi, ne Sabor.

NACIONAL: U Švicarskoj je referendum pravilo, a i Švicarska je suvremena država.

Kada se pitanje referenduma gleda u komparativnim okvirima, Švicarska je ipak svojevrsna iznimka. No ovdje je potrebno fokusirati se na nešto drugo: je li, po logici stvari, baš sva pitanja prikladno staviti na referendumsko odlučivanje? Na primjer, udruživanje u saveze s drugim državama svakako jest strateška i vrlo dugoročna odluka o kojoj valja pitati birače na referendumu, to naš Ustav dobro prepoznaje. Ali staviti na referendum, recimo, usvajanje cjelokupnog državnog proračuna, sa svim njegovim kompliciranim stavkama, ili objavu rata ili stanja neposredne ugroženosti države? Nikako. Ovdje treba biti vrlo, vrlo oprezan.

NACIONAL: Ministar Mario Banožić prijeti predsjedniku Milanoviću novim zakonom o obrani koji također ulazi u područje predsjednikovih ustavnih ovlasti kao vrhovnog zapovjednika. Među ostalim, navodno želi onemogućiti predsjedniku da ministru obrane zabrani govoriti na nekoj vojnoj manifestaciji. Je li realno očekivati da Ustavni sud ponovo potvrdi pravo ministru Banožiću, kao što je bilo u slučaju s člankom 17 u pandemiji ili u slučaju predlaganja kandidata za predsjednika Vrhovnog suda kada je naložio raspisivanje novog javnog poziva DSV-a, iako to nije bila i ustavna norma? Ne bi li za takvu odluku trebala dvotrećinska saborska većina?

Ne možemo unaprijed znati kakvu će odluku donijeti Ustavni sud samo slijedom onoga što se dogodilo vezano s predlaganjem kandidata za predsjednika Vrhovnog suda. No tema ovlasti u vezi oružanih snaga zanimljiva je još od 2013. kada je Zakonom o obrani detaljnije uređena njihova uporaba s jedne te korištenje s druge strane. Nisam siguran koliko je bitno tko će i kada govoriti na promociji neke klase ročnika. Daleko je važnije tko upravlja vojskom i tko je može koristiti. Ono što je bitno, prema slovu Ustava, to je da je predsjednik Republike Hrvatske vrhovni zapovjednik te da odgovara za obranu Republike. Po logici ustavnih normi, predsjednik bi morao biti vrhovni zapovjednik i u ratu i u miru. Odnosno, iako vojska, naravno, ne može nikada biti njegova privatna stvar, on mora znati što se događa s vojskom. Bio rat ili mir. Njegova uloga može biti uređena, ali ne može biti poništena. Tu treba tražiti balans, ravnotežu. Isto bih tvrdio da se radi o ovlastima vlade ili Sabora. I ta tijela imaju svoje ustavne nadležnosti koje običnim zakonima ne možemo redefinirati. Ne može se, recimo, zakonom vladi oduzimati ustavna ovlast da brine o gospodarskom razvitku zemlje ili Saboru ovlast da odlučuje o odgovornosti vlade.

‘Referendum je važna institucija neposredne demokracije, ali u postupcima odlučivanja ipak je iznimka. Ne može se o svemu odlučivati neposredno. Zato postoji Sabor RH sa svim svojim prednostima’

NACIONAL: Što to konkretno znači kada je riječ o ustavnim ovlastima predsjednika?

Jednostavno, predsjednik mora znati gdje je vojska i što ona radi. On je vrhovni zapovjednik. Što predsjednik može napraviti? Predsjednik može govoriti javno, ali svoje nezadovoljstvo može i pravno formulirati u obliku zahtjeva za ocjenu ustavnosti nekog propisa prema Ustavnom sudu. U slučaju da od predsjednika dobije takav zahtjev, Ustavni sud ga mora rješavati. Ako u vezi novoga zakona o obrani bude nekih problema, naravno.

NACIONAL: Sudeći po dosadašnjim odlukama Ustavnog suda, predsjednik ne može računati na uspjeh. Vjerojatno će dobiti uobičajena tri izdvojena mišljenja troje ustavnih sudaca, koji se u pravilu ne slažu s odlukama većine ustavnih sudaca.

Ne mislim da je svaki takav zahtjev unaprijed osuđen na propast, ako se dobro pravno argumentira i, recimo, uz upiranje na ranija stajališta Ustavnog suda u sličnim predmetima. Ustavni sud, da bi bio vjerodostojan, svoje odluke mora dobro obrazložiti, pogotovo ako odstupa od svojih ranijih tumačenja. Uz to, nema nikakve sumnje da odluke Ustavnog suda svi moramo poštovati, slagali se s njima ili ne. Ali to ne znači da one nisu podložne daljnjoj znanstvenoj pa čak i široj javnoj raspravi. Dobronamjerna kritika uvijek pridonosi ispravku grešaka i unapređuje stvari.

NACIONAL: Ustavni sud u donošenju svojih odluka može se konzultirati i s ustavnim stručnjacima s pravnih fakulteta. Jesu li se prestali služiti mišljenjima sveučilišnih profesora? Jesu li vas išta pitali?

Neki dan sam dobio poziv za savjetodavnu raspravu na Sudu u vezi moguće ocjene ustavnosti Zakona o izbornim jedincima. To je vezano uz preporuku Ustavnog suda o izmjeni toga Zakona zbog nejednakog broja glasova potrebnih za izbor zastupnika u pojedinim izbornim jedinicama. Ranije sam sudjelovao u stručnoj raspravi na Ustavnom sudu i oko tadašnjeg Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina te Izbornog zakona 2011. Na jedan poziv prije dosta godina nisam se odazvao, ali isključivo radi nedostatka vremena, zbog svojeg redovnog posla. Za ostale kolege nemam precizne podatke. No ovdje bih naglasio kako bi trebalo poraditi na daljnjem otvaranju Suda javnosti. Objavljivanje odluka Suda je obveza po Ustavnom zakonu, priopćenja koja Sud daje od vremena do vremena svakako pozdravljam, ali neke rasprave bi mogle više biti otvorene javnosti i medijima. Ovo se osobito odnosi na predmete koji izazivaju osobit interes javnosti, poput korona-mjera ili prava na pobačaj. Takve javne rasprave bi otvorile rad Suda, dale bolji uvid u način razmišljanja sudaca i u konačnici podigle dignitet Ustavnog suda.

NACIONAL: Revoltiran odlukom Ustavnog suda, koji je referendumsko pitanje Mosta proglasio neustavnim, predsjednik je izjavio da treba ukinuti Ustavni sud. I predsjednik države izabran na neposrednim izborima ustavna je kategorija. Ima li i on pravo tumačiti Ustav?

Tumačiti ustavne norme ima pravo svatko tko ih primjenjuje. Stoga u konačnici postoji tijelo koje u pitanju tumačenja daje pravorijek. Kod nas je to Ustavni sud. Sud u najvažnijem nadzire odnose među tijelima državne vlasti (dioba vlasti i međusobne provjere i ravnoteže među njima) i štiti ljudska prava, premda u ovom posljednjem iza Ustavnog suda može kasnije odlučivati i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Poanta je sljedeća: vrhovni arbitar u tumačenju hrvatskog Ustava je Ustavni sud. Odluke Ustavnog suda se moraju poštovati, slagali se s njima ili ne. To ne znači da o njima ne smijemo govoriti, kritički ih analizirati ili znanstveno preispitivati.

‘Ustavne norme može tumačiti predsjednik Hrvatske, može ih tumačiti Vlada, može ih tumačiti Sabor. Pitanje je uvijek je li to tumačenje ispravno’, rekao je Đorđe Gardašević Nacionalu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Ustavni sud je 2017. naložio Saboru da Zakon o medicinskom postupku prekida trudnoće, odnosno zakon o pravu na pobačaj, donese u roku dvije godine. Prošlo je više od četiri godine. Novi zakon nije donijet, a premijer Andrej Plenković i šef zastupničkog kluba HDZ-a Branko Bačić otvoreno govore da ova vlada nema namjeru provesti tu odluku. Banko Bačić kaže da nema suglasnosti u vladajućoj koaliciji, ali suglasnosti nema u HDZ-u, a ne u koaliciji. Kako to komentirate?

Ne bih komentirao odnose u vladajućoj koaliciji, kao ni konstelaciju odnosa u HDZ-u, jer to nije moj posao. Sa stručne strane, tehničko ustavno-pravno pitanje je što Ustavni sud u takvoj situaciji može učiniti? Ustavni sud može reći što je ustavno, a što neustavno. Mogao je ukinuti postojeći zakon iz 1978. ili ga ostaviti na snazi. Sud je odlučio da taj zakon nije neustavan, dakle ostavio ga je na snazi, ali je ipak naložio Saboru da ga u roku od dvije godine poboljša i osuvremeni. Sabor to, međutim, do danas nije učinio. Tehnički gledano, Sud ovdje svoju ulogu tumači aktivistički, što ne mora uvijek biti loše, ali mu, iskreno rečeno, nedostaje sredstvo da prisili Sabor na djelovanje. Eto posla za doradu Ustava i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. No mislim da je Sabor ipak ovdje trebao djelovati, kao i što je trebao reagirati na davno upozorenje Ustavnog suda o problemu jednakosti prava glasa u vezi izbornih jedinica.

NACIONAL: Kako tumačite najavu premijera Andreja Plenkovića na samom početku njegova mandata „tvrde kohabitacije“ s predsjednikom Zoranom Milanovićem? Takva kohabitacija danas dovodi do blokade funkcioniranja državnih institucija u Hrvatskoj.

U najavi „tvrde kohabitacije“ ne vidim problem. Predsjednik i premijer imaju različite političke programe, pa je sve u redu dok ne dođe do blokade u procesu odlučivanja. U Hrvatskoj imamo primjere i za jedno i za drugo. Postoje stvari koje se zbog te „tvrde kohabitacije“ ne pomiču s mrtve točke, kao što je imenovanje veleposlanika i generalnih konzula kao šefova diplomatskih predstavništava u inozemstvu. S druge strane, imamo primjere suradnje koja je tekla glatko, kao što je bio slučaj slanja 70 vojnika u Mađarsku zbog rata u Ukrajini. Predsjednik Republike Hrvatske dao je suglasnost na prijedlog Vlade, a Sabor je to izglasao sa 118 glasova, što je bilo debelo iznad dvotrećinske saborske većine od 101 zastupničkog glasa. Dogovor je postignut i prilikom izbora drugog Milanovićeva kandidata za predsjednika Vrhovnog suda Radovana Dobronića. Suglasili su se i oko novog mandata ravnatelja SOA-e Danijela Markića i imenovanja načelnika Glavnog stožera HV-a, admirala Roberta Hranja. Nije veliki problem ni kada nekad nešto zapne, ali ovo s imenovanjem veleposlanika ipak predugo traje.

NACIONAL: Diplomatska predstavništva mogu nastaviti voditi dosadašnji veleposlanici ili privremeni otpravnici poslova. Sustav funkcionira i bez novih imenovanja, a premijer Plenković smatra da može takav sustav održati i do kraja mandata ove vlade. Božo Kovačević bio je veleposlanik u Ruskoj Federaciji sedam godina unatoč diplomatskim mandatima od četiri godine. Trenutno Andrej Plenković ne prihvaća nekoliko prijedloga za veleposlanike predsjednika Milanovića, pa su zato zaustavljena imenovanja, a obojica su odgovorni za područje vanjske politike.

Postoji nešto što se zove diplomatski mandat, a on je u nekom vremenskom trajanju, konkretno, u trajanju od četiri godine. Taj mandat u diplomaciji nije slučajna kategorija. Definicija mandata općenito podrazumijeva obnašanje neke dužnosti u određenom roku, pa postoji i potreba da se u određenoj demokratskoj proceduri imenuju novi ljudi na određene dužnosti. Ne da netko vječito obavlja neku funkciju. Koja bi onda uopće bila funkcija diplomatskih mandata? Zašto bismo onda uopće imali veleposlanike? Moglo bi se dekretom ili nekim rješenjem imenovati neku osobu koja će neograničeno obavljati taj posao. Međutim, funkcija veleposlanika je važna ne samo operativno, nego i simbolički. Ta osoba predstavlja našu zemlju u inozemstvu. Postoje i posve pragmatični razlozi zašto se osobe u diplomaciji mijenjaju. Jedan prijatelj, diplomat, objasnio mi je da se nakon dvaju mandata takva osoba mora vratiti u matičnu državu jer, živeći u inozemstvu, otuđuje se od zemlje koju predstavlja. Mandat ima i svoju posve pragmatičnu svrhu.

‘Dogovor premijera i predsjednika postignut je prilikom izbora drugog Milanovićeva kandidata za predsjednika Vrhovnog suda Radovana Dobronića i oko novog mandata ravnatelja SOA-e Danijela Markića’

NACIONAL: Kada je predsjednik Milanović kao ustavni predlagač predložio Zlatu Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda, a ona se nije javila na natječaj DSV-a, predsjednik Sabora Gordan Jandroković taj je njegov prijedlog odbacio. Jesu li time bile ignorirane ustavne ovlasti predsjednika Milanovića?

Tada sam iznio stajalište da je predsjednik Milanović mogao temeljem svojih ustavnih ovlasti predložiti Zlatu Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda i pored kandidata koji su se odazvali javnom pozivu DSV-a. U to je vrijeme Zakon o sudovima bio nedorečen u pogledu eventualnog ponavljanja javnog poziva, u slučaju da predsjednik ne odabere niti jednog od kandidata koji su se na poziv javili. A nije bilo nikakvog spora da predsjednik ne mora odabrati nikoga od onih koji su se javili na poziv. Kako je predsjednik u svakom slučaju onaj koji ima ovlast predlagati kandidate za predsjednika Vrhovnog suda, protumačio sam da on to može i temeljem svoje izravne ustavne ovlasti. Ustavni sud je to osporio te ograničio ovlast predsjednika na rješenje propisano zakonom. Slagali se s tom odlukom Ustavnog suda ili ne, nju sada treba poštovati. Meni je u tom predmetu bliže mišljenje suprotstavljenih sudaca s izdvojenim mišljenjima.

NACIONAL: No kod tog Zakona o sudovima predsjednikove ustavne ovlasti mogle su se ograničiti običnom većinom od 39 zastupnička glasa, a ne sa 101 glasom, što je predviđeno za promjenu Ustava, pa onda valjda i ustavnih ovlasti pojedinih organa državne vlasti i predsjednika države. Je li se tada protuustavno ušlo u prostor predsjednikovih ustavnih ovlasti?

Zakon o sudovima zapravo spada u organske zakone pa bi se morao donositi većinom od 76 glasa. Ali pogađate problem. Postoji nešto što je ustavna, a ne zakonska materija. Djelokrug i način rada državnih tijela mogu se razrađivati organskim zakonima, ali ako ih se redefinira, onda smatram da je tu potrebna promjena Ustava. A promjena Ustava je zahtjevniji postupak, s razlogom: o tako važnom pitanju se traži šira suglasnost parlamentarnih stranaka.

NACIONAL: Nije li tako Ustavni sud prenio dio ustavnih ovlasti predsjednika na Državno sudbeno vijeće?

Tu treba naglasiti dvije stvari. Prvo, Ustavni je sud u ranijim odlukama vrlo jasno navodio da se ovlasti Državnog sudbenog vijeća ne mogu zakonom proširivati izvan onih ovlasti koje mu daje Ustav. Mislim da su mnogi propustili uočiti tu činjenicu. Vezano za ulogu DSV-a, Ustav je vrlo jasan: DSV u izboru predsjednika Vrhovnog suda ne bi trebao imati ikakvu ulogu. Drugo, ni tada, a ni sada nisam bio protiv javnog poziva na koji bi se javljali kandidati za predsjednika Vrhovnog suda. Međutim, smatram da to nije trebalo uređivati izmjenom zakona, nego izmjenom Ustava.

NACIONAL: Takva bi se izmjena onda morala donijeti dvotrećinskom većinom od 101 zastupničkog glasa od ukupno 151 saborskog zastupnika.

Takva bi se izmjena onda morala provesti ne samo dvotrećinskom saborskom većinom, nego i cijelim ustavotvornim postupkom, koji ima određene faze zahtjevnije nego za donošenje običnog zakona. Ako se želi redefinirati stvari koje Ustavom spadaju u izravnu nadležnost predsjednika, onda ih je demokratski i legitimno mijenjati, ali samo onako kako to Ustav i propisuje. Ne radi se ovdje samo o ovlastima predsjednika. Moj je dojam da u Hrvatskoj oko toga imamo jedan principijelni problem, a to je da se za određena važna pitanja koriste pogrešni postupci. Sličan je, iako ne sasvim identičan, bio slučaj s epidemijom u Hrvatskoj. Za rješavanje te situacije u pogledu pitanja ograničenja ljudskih prava nije se unaprijed tražila visokokvalificirana, dvotrećinska saborska većina. Zauzet je stav da se o tome može odlučivati običnom većinom glasova saborskih zastupnika.

‘U vrijeme epidemije predsjedništvo Sabora dobilo je iznimno jake ovlasti. Predsjedništvo Sabora čini maksimalno šest ljudi. Oni ne mogu reflektirati cijeli Sabor. Nije isto šest ljudi ili 151 saborski zastupnik’

NACIONAL: Pa kako se to pogrešno odlučivalo u Saboru za vrijeme epidemije?

U vrijeme epidemije predsjedništvo Sabora dobilo je neke iznimno jake ovlasti. Predsjedništvo Sabora čini maksimalno šest ljudi. Dakle, oni ne mogu reflektirati cijeli Sabor. Jednostavno, nije isto šest ljudi ili 151 saborski zastupnik. A Predsjedništvo Sabora dobilo je ovlast da, na temelju odluke Vlade o postojanju epidemije, odredi „epidemijski“ način rada cijelog Sabora: hoće li Sabor odlučivati u reduciranom obliku i sa smanjenom minutažom za raspravu sjedeći u različitim prostorijama za vrijeme plenarne sjednice, s time da na početku priče nisu svi zastupnici mogli raditi putem videokomunikacije. O tome kako će obavljati svoje poslove i na koji način će zasjedati, uvažavajući epidemiološke mjere, morao je odlučiti samo Sabor u cjelini. To pitanje je došlo i pred Ustavni sud koji je, što pozdravljam, utvrdio da se videokomunikacija mora osigurati za sve zastupnike. Žao mi je što Sud nije ukinuo i navedene ovlasti Predsjedništva Sabora da odlučuje o načinu rada cijelog zakonodavnog tijela.

NACIONAL: U čemu je bio ključni problem saborskog odlučivanja za vrijeme pandemije?

Dogodilo se da se problem praktički života i smrti nije rješavao širokom participacijom predstavnika građana, a to bi jamčila baš ta dvotrećinska saborska većina zastupnika. O tome govori članak 17 Ustava koji je trebalo primijeniti od samog proglašenja epidemije. Ustavni sud u protekle dvije godine uporno ponavlja da Sabor ima isključivu ovlast ocijeniti treba li ljudska prava ograničiti po članku 17 Ustava, za što je potrebna dvotrećinska većina, ili običnom većinom kao u redovnim stanjima, po članku 16.Ustava. Mislim da je to krivi pristup. Prema Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu, Ustavni sud „jamči poštovanje i primjenu Ustava Republike Hrvatske“ pa smatram da je upravo on nadležan i pozvan reći koja norma Ustava se morala primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji. Jednostavnije rečeno, Sud je trebao utvrditi da imamo veliku prirodnu nepogodu, što je bilo očito, i da koronavirus može pogoditi svakoga.

NACIONAL: U tom slučaju vjerojatno ne bi bilo prostora ni za ovu referendumsku inicijativu Mosta.

Ako je virus takva globalna i iznimno opasna pojava koja zahtijeva drastične mjere, što je logičnije od toga da o tim mjerama treba odlučivati dvotrećinskom većinom? Da je to važno postalo je jasno kada se na početku epidemije razmišljalo o praćenju mobitela u situacijama kada su građani pozitivni na virus trebali biti u izolaciji. Takvu se mjeru, koja izravno zadire u područje ljudskih prava, ne bi smjelo uvoditi bez dvotrećinske većine glasova svih zastupnika, a ona se mogla donijeti samo po logici članka 17 Ustava. Na sreću, od praćenja mobitela na kraju se odustalo. No ponavljam: moje je tumačenje oduvijek bilo da dvotrećinska većina nije nužna za donošenje svake pojedine sigurnosne protuepidemijske mjere, poput odluke o nošenju maski. Dvotrećinska većina je potrebna jedino ako se u zakon uvodi mogućnost uvođenja neke nove mjere, poput spomenutog praćenja mobitela.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.