Ovogodišnji 28. Muzički biennale Zagreb otvoren je svjetskom praizvedbom opere “Madame Buffault” Borisa Papandopula u Hrvatskom narodnom kazalištu. Riječ je o još jednom, šestom projektu triju umjetničkih akademija, Muzičke, Likovne i Akademije dramskih umjetnosti te Tekstilno-tehnološkog fakulteta, a redateljica je Dora Ruždjak Podolski.

 

 

• 28. Muzički biennale Zagreb otvoren je svjetskom praizvedbom opere “Madame Buffault” Borisa Papandopula

• Riječ je o još jednom, šestom projektu triju umjetničkih akademija, Muzičke, Likovne i Akademije dramskih umjetnosti te Tekstilno-tehnološkog fakulteta

• Redateljica Dora Ruždjak Podolski smatra da od ovakvih projekata podjednaku korist imaju i studenti i šira društvena zajednica

 

“Ova je opera napisana 1972., ali nikad nije bila izvedena, ostala je u ropotarnici neostvarenih zamisli. Muzikolog Davor Merkaš, čija je misija pronalaženje izgubljenih djela hrvatskih autora, a trenutačno je posvećen Papandopulovu opusu, tragom nekih bilješki shvatio je da ta opera negdje postoji. Pronašao ju je u Njemačkoj, kod libretiste Paula Strucka i to je djelo doveo kući. Glazbeni krugovi uvidjeli su da bi tu operu bilo sjajno uprizoriti na Muzičkom biennaleu. Tako se dogodila svjetska praizvedba koju je izvela Muzička akademija, u suradnji s još tri visokoškolske ustanove. To je već šesti projekt u suradnji ovih akademija i fakulteta, nakon “Čarobne frule”, “Ivana Groznog”, “Carmen”, “Slavuja” i “Orfeja”, kaže redateljica Dora Ruždjak Podolski o važnosti tog projekta. Iako se 200-injak studenata, koliko ih je bilo u predstavi, posve uživjelo u svoje likove i funkcije, Dora Ruždjak Podolski smatra da od ovakvih projekata podjednaku korist imaju i studenti i šira društvena zajednica.

“To je iznimno važan događaj za hrvatsku kulturu, usprkos činjenici da širu javnost zbog teške situacije u zemlji takva ekskluziva ne zanima. To je žalosno, a posebno je žalostan naš odnos prema baštini i u tome zaista kaskamo za većinom europskih zemalja. Drugi Europljani imaju svoje Papandopule, dobro znaju tko su oni, a znaju i što znači kad se uprizori jedno dotad izgubljeno djelo”, priča redateljica koja je oduševljena da se opera izvela upravo u Hrvatskom narodnom kazalištu. Zaposlenici te nacionalne kuće, od scenskih radnika do krojačnica i radionica, objašnjava Dora Ruždjak Podolski, lijepa su premosnica između studentskog praznog prostora i mogućeg budućeg profesionalnog djelovanja. Ono što je važno je da će studenti koji rade na projektu, uz širu kulturnu zajednicu, zaista revalorizirati hrvatsku baštinu koja svjedoči i o našem kontinuitetu. Osim izvedbe koja je svečano otvorila Biennale, druga je pomognuta Rotary clubom Zagreb koji prikuplja novac za stipendije studentima, čime je svrhovito zaokružio ovu lijepu priču. Još jedna izvedba opere “Madame Buffault” bit će u Lisinskom 25. travnja. Samo nekoliko izvedbi ovako zahtjevnog projekta je zaista malo, ali nažalost ne postoji prostor koji bi se mogao redovno koristiti za izvođenje ovakvih djela. “Jednostavno nema prostora gdje bi se ovakve predstave mogle izvoditi. Novootvorena dvorana F22 u Frankopanskoj ulici, koju najviše koriste studenti ADU, nije pogodna jer nema prostor za orkestar. Jednog dana će se osposobiti dvorana na Muzičkoj akademiji, ali će biti znatno manja od “operne”″ scene u HNK”, priča redateljica koja na Muzičkoj akademiji deset godina predaje glumu, isti kolegij koji je držao i njezin djed pred tridesetak godina. Kolegij, kaže, pjevače upućuje na izazove scene, ali redateljica sa žalošću konstatira da ni on nije na ljestvici prioriteta studija pjevanja. Smatra da se nešto mora promijeniti jer tvrdi da šest sati tjedno, i to samo tri obvezna sata, na trećoj, četvrtoj i petoj godini studija, nije dostatno za sve zamke pjevačkog poziva.

A kako savladati te zamke najbolje se uči sudjelovanjem u zahtjevnijim projektima. Jedan od takvih je i komad “Operna sapunica”, nastao po ideji Berislava Šipuša, također u sklopu Muzičkog biennalea.

U OPERI ‘MADAME BUFFAULT’ SUDJELUJE 200-TINJAK STUDENATA Foto: FOTO: MATEJ GRGIĆ

“To je jedinstveni projekt jer je Berislav Šipuš za potrebe te “sapunice” okupio skladatelje različitih generacija, a svaki od njih napisao je jednu epizodu. Prvu epizodu je skladao Mladen Tarbuk, drugu Mirela Ivičević, treću Zoran Juranić, četvrtu Silvio Foretić, a petu Gordan Tudor. Izvest ćemo je 22. travnja u Teatru ITD. Često nas pitaju kako je moguće napraviti koherentnu cjelinu od različitih skladateljskih rukopisa, ali upravo tome i služi redatelj, da stvori uvjerljivu, dopadljivu, duhovitu i smislenu cjelinu. Mislim da ćemo uspjeti u tom grotesknom podcrtavanju oba žanra, i sapunice i opere. Pjevačice koje sudjeluju u svim epizodama su Ivana Srbljan i Gorana Biondić, moje bivše studentice, briljantne u svakom pogledu, a pjevaju i zaista sjajni Miljenko Đuran i Ozren Bilušić“, pojasnila je Dora Ruždjak Podolski koja će režirati tu petu epizodu “”sapunice”“.

S obzirom na to da dosta radi s mladima i predaje studentima, poznaje probleme i izazove koji muče mlade ljude u Hrvatskoj, posebno one koji se žele baviti u umjetnošću. Projekt poput “Madame Buffault” je iznimka, kaže, ali se premalo strateški i planski posvećuje pažnja mladima i nema kulturne strategije koja bi mlade ljude lansirala u profesionalni umjetnički svijet.

“Projekti koje studenti rade u okviru nastavnoga plana uglavnom nisu dovoljni za iskorak, a u ovoj sredini potencijali, nažalost, ne napreduju planski. To se može promijeniti, ali za to mora postojati jasno definirana kulturna politika. Počnimo s lokalnom razinom, Gradskim uredom za kulturu, obrazovanje i sport. Tu je početak problema. Vidite i sami da postoji veliki nesrazmjer u trima riječima unutar imena toga gradskog ureda. Najsmješnije je to da “sportaši” misle da kulturnjaci dobivaju najviše novca i da su oni zbog toga zakinuti. Zaista imam takva saznanja, kako god smiješno zvučalo. Obratno se oduvijek govori, da je kultura zakinuta zbog sporta, a o obrazovanju kao onome što stoji u sredini bolje da i ne govorim. Zaista se divim svim našim nastavnicima i profesorima, s obzirom na tretman koji imaju u državi. Svaka im čast kako svojim entuzijazmom mahom prkose sustavu i obrazuju našu djecu”, priča redateljica koja je nedavno potpisala peticiju za izdvajanje kulture iz tog gradskog ureda. Smatra da se manje jedinice mogu lakše kontrolirati, i u upravnom i strateškom smislu, te tvrdi da je ta ideja “”ugušena”″ prije nego što se bilo što pokrenulo.

“U Hrvatskoj je najpopularnija stihija, strukturiranost je prava rijetkost pojava, a strukturiranim pristupom puno se toga može riješiti. Mladi glumci koji diplomiraju nađu se na cesti, a imaju sreće kao da su dobili na lotu uđu li u zajednicu samostalnih umjetnika. Čovjek bi pomislio da su i mladi pod kapom općeg pesimizma i apatije također takvi, ali radeći na ovom projektu shvatila sam koliko su puni volje i želje da nešto promijene”, optimistična je, svemu unatoč, Dora Ruždjak Podolski. Kaže kako je radeći na operi “Madame Buffault” uvidjela koliki je nerazmjer između općeg stanja duha u Hrvatskoj i iskonske potrebe mladih ljudi, onih koji su odlučili ostati ovdje, za kreativnim djelovanjem. To joj ulijeva tračak optimizma.