Nacional je tijekom proteklog tjedna u razgovoru s više izvora s lijeve političke scene, bliskih i predsjedniku Zoranu Milanoviću i predsjedniku SDP-a Peđi Grbinu, doznao dosad nepoznate elemente njihove zajedničke inicijative o SDP-ovu davanju premijerskog mandata Zoranu Milanoviću.

Ti dosad nepoznati aspekti spomenutog master-plana mogli bi Peđu Grbina s donedavne pozicije opjevanog političkog autsajdera prometnuti u legitimnog kandidata SDP-a za novog predsjednika države, koji bi predsjedničku kampanju započeo kao netom izabrani predsjednik hrvatskog Sabora. Dakle, na energiji političkog pobjednika na netom održanim parlamentarnim izborima.

Radi se o scenariju koji ni po čemu ne bi bio protuustavan te koji bi za svega nekoliko tjedana SDP-u i njima predvođenoj koaliciji donio kompletnu vlast u državi.

Što bi moglo poslužiti ujedno i kao temelj za kompletnu redefiniciju političke ostavštine Zorana Milanovića, komu su lijevi politički aktivisti i salonska ljevica godinama zamjerali da je SDP ostavio u rasulu i pridonio raslojavanju kompletne lijeve političke scene.

Realizira li se njihov politički master-plan i Grbin i Milanović pridonijeli bi velikom uzletu ljevice na političkoj sceni, tolikom da bi u mogućem scenariju manjinske vlade, mogli čak i funkciju predsjednika Sabora u novom mandatu prepustiti kandidatu neke od manjih parlamentarnih stranaka, koja bi podržala vladu u Saboru, ali u njoj zbog mogućih političkih nekompatibilnosti s ljevicom aktivno ne bi sudjelovala.

Predsjednik Republike Zoran Milanović već ima do zadnjeg koraka razrađen spomenuti post-izborni scenarij, takozvani master-plan preuzimanja vlasti u slučaju da “Točkasta koalicija” predvođena SDP-om zajedno s potencijalnim drugim koalicijskim partnerima uspije formirati većinu u Saboru. S tim scenarijem/master-planom upoznat je i premijer Andrej Plenković i upravo zbog toga u vrhu HDZ-a mogu imati razloga za zabrinutost.

Naime, Milanović planira – držeći se striktno Ustava – izbiti HDZ-u iz ruku mogućnost bilo kakve manipulacije nakon izbora i to tako da bi mjesto predsjednika Republike mogao prepustiti ni manje ni više nego predsjedniku SDP-a Peđi Grbinu, a Peđa Grbin bi potom Milanoviću dao mandat za sastavljanje vlade.

Uspije li plan osnažena ljevica bi u mogućem scenariju manjinske vlade mogla funkciju novog predsjednika Sabora prepustiti nekoj od stranaka koja bi podržala manjinsku vladu u Saboru, ali u njoj ne bi sudjelovala

Kako će to Milanović izvesti? Za Nacional je to objasnio visoki politički izvor blizak Milanoviću:

“Vrlo jednostavno. Cijela je procedura striktno propisana Ustavom. Naime, Ustavom je određeno, i to je uobičajena procedura nakon svih parlamentarnih izbora, da se najprije treba formirati Sabor koji će na svojoj prvoj sjednici najprije izabrati predsjednika Sabora. Po toj logici većina od 76 zastupnika treba na prvoj sjednici izabrati predsjednika. Ako SDP s koalicijskim partnerima uspije osvojiti većinu, oni će izabrati Peđu Grbina za predsjednika Sabora. Tehnički već istog dana Milanović može dati ostavku na mjesto predsjednika države, Peđa Grbin dolazi umjesto njega na Pantovčak kao privremeni predsjednik i potom mu daje mandat za sastavljanje vlade. Time je HDZ u totalnom knockdownu. Oni neće imati nikakvog manevarskog prostora za manipulacije.”

Taj izvor, koji je u izravnom kontaktu s predsjednikom Milanovićem, tvrdi da će od ključnog značenja biti postizborni dogovor s nezavisnim listama pa i sa strankama kao što su Most i eventualno čak i Domovinski pokret te da je Milanović, preko posrednika, već uspostavio i održava razne kontakte kako bi se ti dogovori nakon izbora mogli realizirati.

“Ključno će biti steći povjerenje 76 zastupnika koji će na prvoj sjednici u Saboru izabrati predsjednika Sabora. Zato će biti ključan dogovor s nezavisnim listama, Mostom, a zasigurno i s još nekim strankama jer će svaki glas biti važan. Oni se svi zajedno čak mogu i dogovoriti da će potom podržati Milanovića da formira manjinsku vladu, to jest da neke od tih stranaka neće participirati u vladi, ali će podržavati vladu u Saboru. Jer sigurno je da Možemo!, primjerice, teško može ući u istu vladu s Domovinskim pokretom, i obrnuto. Međutim, oni mogu sklopiti dogovor o tome da daju podršku Milanovićevoj vladi u Saboru. Zato Plenković strepi i propinje se na zadnje noge jer on jako dobro zna i svjestan je što bi to značilo za njega i za HDZ”, objašnjava Nacionalov visoki politički izvor.

Upravo je u tom, vrlo izvjesnom, scenariju ključ razumijevanja Milanovićeve odluke o tome da neće podnijeti ostavku na mjesto predsjednika, iako je 15. ožujka na Marulićevu trgu zajedno s predsjednikom SDP-a Peđom Grbinom objavio da će upravo on biti premijerski kandidat SDP-a.

Milanović planira – držeći se striktno Ustava – izbiti HDZ-u iz ruku mogućnost manipulacije nakon izbora, a plenković je toga itekako svjestan. FOTO: Tomislav Miletic/PIXSELL

Tim je činom predsjednik SDP-a Peđa Grbin po mišljenju mnogih političkih analitičara sebe ponizio i priznao da on zapravo nije dovoljno jaki kalibar da preuzme kormilo vlade u svoje ruke te da je i sam svjestan da SDP pod njegovim vodstvom ne bi uspio pobijediti HDZ s Plenkovićem na čelu. Međutim, realizira li se ovaj scenarij, ako uspije plan da upravo Peđa Grbin postane predsjednik Sabora koji će potom zamijeniti Milanovića na Pantovčaku, Peđa Grbin dobio bi jednu posve novu, izuzetno važnu ulogu kojom bi automatski vratio i svoj politički autoritet, ali i nametnuo se kao potencijalni SDP-ov predsjednički kandidat na predsjedničkim izborima koji bi po sili Ustava i zakona morali uslijediti nakon Milanovićeve ostavke.

Izbori za predsjednika Republike uslijedili bi tada u roku najviše dva mjeseca. Naime, prema članku 98. Ustava, izbori za novog predsjednika Republike moraju se održati u roku od 60 dana od dana preuzimanja dužnosti privremenog predsjednika Republike. Formira li se Sabor u roku 20 dana od izbora koji se održavaju 17. travnja, što bi značilo da se Sabor s izborom predsjednika Sabora treba formirati do 7. svibnja, i ako istog dana Milanović da ostavku, predsjednički izbori morali bi se održati do 7. srpnja. U svakom slučaju, dva mjeseca nakon Milanovićeve ostavke.

Da je takav plan uistinu realan i izvediv, naravno, pod uvjetom da SDP-ova koalicija zajedno s drugim parlamentarnim strankama uspije osvojiti dovoljan broj zastupnika, potvrđuje i sadržaj Ustava Republike Hrvatske.

Milanovićev master-plan proizlazi i po svemu sudeći bazira se na članku 74. Ustava. Tim člankom propisano je da se prvo zasjedanje Hrvatskog sabora održava najkasnije 20 dana nakon provedenih izbora i da se Hrvatski sabor konstituira izborom predsjednika na prvoj sjednici na kojoj je nazočna većina zastupnika.

Dakle, prvi korak bio bi izbor novog predsjednika Sabora. Nakon toga, uslijedila bi Milanovićeva ostavka, a ta je procedura također striktno propisana Ustavom. Naime, članak 97. Ustava određuje da u slučaju smrti, ostavke ili situacije u kojoj Ustavni sud utvrdi razloge za prestanak mandata predsjednika, dužnost privremenog predsjednika po sili Ustava preuzima predsjednik Hrvatskog sabora.

No taj predsjednik Sabora u takvom razvoju situacije više ne bi bio dosadašnji predsjednik Gordan Jandroković, već novoizabrani predsjednik Sabora. A to bi trebao biti upravo Peđa Grbin, ako SDP uslijed ključne prevage nekog od potencijalnih koalicijskih partnera ne odluči drugačije. No bio to Peđa Grbin ili, primjerice, Nikola Grmoja iz Mosta, taj bi novoizabrani predsjednik Sabora istog trena uskočio u “cipele” predsjednika države jer bi Milanović odmah po konstituiranju Sabora, moguće čak i isti dan, dao ostavku.

A tada je procedura ponovno jasna. Predsjednik, to jest u ovom slučaju predsjednik Sabora koji postaje privremeni predsjednik države, imenuje mandatara kojem će dati povjerenje da sastavi vladu. Kako je najavljeno, ne promijene li se opet iznenada političke okolnosti, to bi trebao biti Zoran Milanović.

Dogovor ljevice s nezavisnim listama, Mostom i još nekim strankama može redefinirati političku ostavštinu Milanovića, komu salonska ljevica i aktivisti godinama zamjeraju da je SDP ostavio u rasulu

Po članku 98. Ustava, osoba koja obnaša funkciju predsjednika države povjerava mandat za sastavljanje vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika.

Ta osoba, takozvani mandatar, zatim predlaže članove svoje vlade, a to je propisano člankom 110. Ustava.

U tom članku stoji sljedeće:

“Članove Vlade predlaže osoba kojoj je Predsjednik Republike povjerio mandat za sastav Vlade. Odmah po sastavljanju Vlade, a najkasnije u roku od 30 dana od prihvaćanja mandata, mandatar je dužan program Vlade i Vladu predstaviti Hrvatskom saboru i zatražiti glasovanje o povjerenju. Vlada stupa na dužnost kad joj povjerenje iskaže većina svih zastupnika u Hrvatskom saboru.”

No Ustav propisuje i što se događa u slučaju da mandatar ne uspije osigurati većinu u Saboru.

Prema članku 111. Ustava tada se događa sljedeće: “Ako mandatar ne sastavi Vladu u roku od 30 dana od dana prihvaćanja mandata, Predsjednik Republike mu može produžiti mandat za najviše još 30 dana.

Ako ni u tom roku mandatar ne uspije sastaviti Vladu ili ako predložena Vlada ne dobije povjerenje Hrvatskoga sabora, Predsjednik Republike povjerit će mandat za sastav Vlade drugoj osobi.”

Slično “natezanje” događalo se nakon parlamentarnih izbora krajem 2015. kad je ključnu ulogu u formiranju nove vlade imao tada novoformirani Most čiji su čelnici tada pregovarali i sa Zoranom Milanovićem kao predsjednikom SDP-a i s tadašnjim predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom. Ti su pregovori trajali tjednima i mjesecima, Most je malo išao na jednu, malo na drugu stranu, da bi na kraju pristali formirati vladu s HDZ-om, ali ne s Karamarkom kao predsjednikom vlade, već s Tihomirom Oreškovićem. Ta je vlada trajala do afere Konzultantica koju je otkrio Nacional, zbog neodržive pozicije u kojoj se našao Tomislav Karamarko zbog sumnji u sukob interesa zbog ugovora koji je tvrtka njegove supruge imala s tvrtkom konzultanta MOL-a Jozom Petrovićem.

Tek tada na političku scenu kao novi šef HDZ-a stupio je Andrej Plenković – i to nakon čuvenog istupa na stranačkom Saboru HDZ-a kada je rekao da “stranka ne može biti talac jednog čovjeka”, misleći na Tomislava Karamarka. U posljednje vrijeme mnogi se na političkoj sceni prisjećaju upravo tih Plenkovićevih riječi, aludirajući kako je sada Plenković taj koji drži HDZ kao svog taoca.

Nacionalovi izvori tvrde da bi ključan mogao postati dogovor s različitim političkim opcijama, ne samo s IDS-om, već i sa strankama kao što su Most pa čak i Domovinski pokret te da je Milanović, preko posrednika, već uspostavio i održava razne kontakte kako bi se ti dogovori nakon izbora mogli realizirati. FOTO: Sasa Miljevic, Davor Javorovic/PIXSELL

U slučaju da nakon ovih parlamentarnih izbora bude sličnih natezanja, ako se ponovi sličan scenarij kao s Mostom, a nitko se ni s kim ne uspije dogovoriti, u tom slučaju stupit će na snagu članak 112. Ustava koji kaže:

“Ako Vlada ne bude sastavljena u skladu s člankom 110. i 111. Ustava, Predsjednik Republike će imenovati privremenu nestranačku Vladu i istodobno raspisati prijevremene izbore za Hrvatski sabor.”

Sličan scenarij imala je već razrađen i pripremljen na parlamentarnim izborima koji su se održavali 2015. bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja je u tajnosti pripremala svoju privremenu tehničku vladu na čelu s Damirom Vanđelićem, bivšim predsjednikom Nadzornog odbora Ine i bivšim šefom uprave Croatia osiguranja, danas predsjednikom stranke Republika. Ona je tu vladu pripremala jer je bilo vrlo neizvjesno hoće li se formirati vlada uslijed neizvjesnih pregovora s Mostom, kada se tjednima pregovaralo o tome na koju će stranu Most prevagnuti, odnosno hoće li dati podršku SDP-u ili HDZ-u, odnosno hoće li uopće itko biti u prilici sastaviti vladu. Međutim, priča o toj tehničkoj vladi uzburkala je tada mnoge političke duhove, posebno zato što je tadašnja predsjednica u toj vladi planirala okupiti i neka respektabilna imena te pokušala pomiriti i desnu i lijevu političku scenu. Tako bi se, da je taj plan stupio na snagu, za istim stolom u Banskim dvorima našli i autor kurikularne reforme Boris Jokić kao ministar obrazovanja i, primjerice, danas pomalo zaboravljena Bruna Esih, “ikona” desnice i tada predsjednica stranke Neovisni za Hrvatsku. Koja se trebala naći u ulozi ministrice socijale.

Sastav te vlade skoro tri godine nakon tih događaja otkrio je Večernji list. Ministar financija u toj je vladi trebao biti Zdravko Marić, ministar financija i u Oreškovićevoj vladi koji je slovio i kao potencijalni kandidat za premijera nakon pada Oreškovićeve vlade, ali je taj plan propao. Ministrica turizma trebala je biti Danijela Mihalić Gračan, bivša kraljica svijeta, a sada profesorica na Fakultetu za turistički i hotelski menadžment u Opatiji. Ministrica unutarnjih poslova trebala je biti Ana Marija Kirinić, tadašnja pročelnica Kabineta predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, a Nikola Brzica, pomoćnik tadašnjeg ministra obrane Damira Krstičevića, trebao je postati novi ministar obrane. Mate Granić, koji je također bio savjetnik Kolinde Grabar-Kitarović, trebao je prema tom scenariju iznova biti ministar vanjskih poslova. Jednu od funkcija, i to funkciju potpredsjednika, bivša je predsjednica namijenila i svom tadašnjem savjetniku za unutarnju politiku Mati Radeljiću. Izvori bliski Pantovčaku tada su Večernjem listu otkrili da su okolnosti tada bile takve da se trebalo brinuti o stabilnosti države, pa je i tehnička vlada trebala nalikovati na vladu nacionalnog jedinstva za koju je Kolinda Grabar-Kitarović vjerovala da bi po svom sastavu afirmirala stručne ministre koji bi potjecali s raznih strana širokog političkog spektra.

Bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović svoju je tajnu tehničku vladu okupljala upravo u vrijeme dugih i neizvjesnih pregovora s Mostom, nakon neizvjesnih parlamentarnih izbora 2015. Prema pisanju Večernjeg lista, vrh HDZ-a tada je bio ljutit na predsjednicu jer mandat za sastavljanje vlade nije dala Tomislavu Karamarku, tadašnjem šefu HDZ-a, kao relativnom pobjedniku, premda ona to po Ustavu nije smjela učiniti. Naime, prema Ustavu, mandat za sastavljanje vlade predsjednik, odnosno predsjednica može povjeriti isključivo “osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika”. A Karamarko, a ni Milanović, u tom trenutku nisu mogli dokazati da uživaju povjerenje većine svih zastupnika.

Ako Vlada ne bude sastavljena u roku, predsjednik će imenovati privremenu nestranačku vladu do novih izbora. Takvu tehničku vladu, na čelu s Vanđelićem, imala je 2016. spremnu i Kolinda Grabar-Kitarović

Predsjednica je tada, kako je objavio Večernji list, okupila pet ustavnopravnih stručnjaka jer se Hrvatska prvi put našla u situaciji da danima nakon izbora nema stranke koja ima apsolutnu većinu zastupnika. Oni su tada ustvrdili da u slučaju da se ne sastavi Vlada predsjednica može oformiti tehničku vladu koja bi državu vodila do novih parlamentarnih izbora. No tada su HDZ i Most u posljednji tren doveli za mandatara Tihomira Oreškovića.

Ovaj slučaj pokazuje koliko su promašene teze premijera Plenkovića o tome da se predsjednik Milanović ne bi trebao miješati u sastavljanje tehničke vlade.

No ovaj put bi umjesto Milanovića tehničku vladu trebao imati spremnu Peđa Grbin ili eventualno netko drugi koga nova većina izglasa za predsjednika Sabora koji će zapravo odmah postati privremeni predsjednik države. Naravno, ako Milanović kao mogući mandatar buduće vlade nakon nadolazećih izbora ne bi uspio osigurati podršku novoizabrane saborske većine.

U tom kolopletu izbornih scenarija, provlači se i onaj o tome da bi Ustavni sud prije toga mogao srušiti predsjednika Milanovića s vlasti. Ta se ideja pojavljivala sporadično i ranije u HDZ-u, potencirao ju je i javno Plenkovićev savjetnik Vladimir Šeks naznačivši kako bi Milanoviću trebalo oduzeti poslovnu sposobnost. Šeks je ustvrdio da je Milanović povrijedio Ustav istaknuvši svoju kandidaturu za premijerskog kandidata SDP-a, pa rekao i kako postoji mogućnost koju propisuje članak 97. Ustava, koji govori da u slučaju duže spriječenosti uslijed bolesti ili nesposobnosti, a Šeks smatra da je Milanović ovim potezom pokazao da je nesposoban obavljati svoju temeljnu dužnost zaštite Ustava, Ustavni sud na prijedlog Vlade može odlučiti povjeriti dužnost v.d. predsjednika Republike predsjedniku Hrvatskog sabora. Međutim, taj Šeksov plan nije realan jer nije jasno tko bi to točno trebao proglasiti Milanovića nesposobnim. Naime, Jandroković više formalno nije predsjednik Sabora, a čak i da on preuzme dužnost privremenog predsjednika, HDZ-ova lista u 2. izbornoj jedinici postala bi automatski nevažeća.

Milanovićev odgovor na te Šeksove kombinacije i kombinatorike bio je kako “Šeksu treba oduzeti flašu”.

Dakle, Ustavni sud može opozvati predsjednika isključivo u slučaju utvrđivanja njegove nesposobnosti, no u svim drugim slučajevima to može jedino Hrvatski sabor i to dvotrećinskom većinom. Osim u slučaju da policija predsjednika zatekne u počinjenju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora dulja od pet godina, što je određeno člankom 106. Ustava.

Naime, čak i kad bi HDZ pokušao ići na utvrđivanje eventualne Milanovićeve posebne odgovornosti zbog povrede Ustava, i to je po Ustavu nemoguće jer prema članku 105. Ustava postupak za utvrđivanje posebne odgovornosti predsjednika Republike može pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika. Tek potom o odgovornosti predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud Republike Hrvatske dvotrećinskom većinom svih sudaca. HDZ i kad je bio na vlasti, nije imao dvotrećinsku većinu da bi mogli pokrenuti bilo kakvo pitanje Milanovićeva opoziva. A sada on planira “opozvati” njih.