Poljak Donald Tusk, kojemu bi u četvrtak na summitu EU-a u Bruxellesu trebao biti produljen mandat predsjednika Europskog vijeća unatoč žestokom otporu njegove matične države, simbol je povratka bivših komunističkih država u europsku obitelj.

U dobi od 59 godina, Tusk, rođen u Gdanjsku gdje je osnovan sindikat Solidarnost, nalazi se na toj dužnosti od prosinca 2014. godine.

Prije nego ju je preuzeo, bio je sedam godina predsjednik poljske vlade desnog centra.

Ubrzano je morao naučiti engleski, kojim je slabo vladao, a koji je glavni radni jezik europskih institucija. S druge strane, dobro se služi ruskim, koji je naučio u školi, te njemačkim, koji je naučio od bake koja je bila Kašub, pripadnica slavenske manjine u regiji Gdanjska, bivšeg njemačkog teritorija.

Otkako je stigao u Bruxelles, morao se suočiti s nizom velikih kriza: prvo krizom u prezaduženoj Grčkoj, koja je umalo bila prisiljena napustiti eurozonu u srpnju 2015., zatim migrantskom krizom te naposljetku Brexitom, nakon što je na referendumu 23. lipnja prošle godine 52 posto Britanaca odlučilo izići iz EU-a.

Nijedna od tih kriza nije doista riješena, što je možda njegov adut: većina država članica EU-a ga podržava, uvjerene da si Unija ne može dopustiti luksuz novih podjela, posebno ne u vezi jednog od svojih čelnika.

I to čak i ako poljska vladajuća konzervativna stranka Pravo i pravda (PiS) nudi alternativnog kandidata, eurozastupnika Jaceka Saryusza Wolskog, optužujući Tuska da se u Bruxellesu “borio protiv vlastite vlade.”

Tusk je u srijedu poručio da je “tijekom svojeg mandata nastojao ostati neutralan i nepristran”. “Mislim da sam to uspio”, kazao je.

“Istodobno, odgovoran sam za zaštitu europskih vrijednosti i načela, to je moja uloga i duboko uvjerenje”, dodao je.

No, nisu mu uvijek sve odobravali.

“U početku je zaista postojao dojam da mu je teško. Nije se želio doista  umiješati u grčku krizu”, primjećuje Janis Emmanouilidis, analitičar Centra za europsku politiku.

“Tek je u srpnju 2015. uzeo stvari u svoje ruke i izvršio pritisak na sve čelnike da pronađu kompromis.”

Na vrhuncu migrantske krize 2015., Tusk se distancirao od velikodušne politike otvorenih vrata njemačke kancelarke Angele Merkel, inzistirajući na potrebi zaštite vanjskih granica EU-a.

“Merkel se nije svidjelo da se od nje tako otvoreno ograđuje”, podsjeća analitičar. No, u konačnici, “kladio se na dobrog konja i Merkel je morala revidirati svoju politiku.”

Nakon referenduma o Brexitu, Tusk je opetovano upozoravao, ponekad mračnim tonom, poručujući da “neće biti keksa na stolu, samo sol i ocat”.

Protiveći se razlazu s Londonom “a la carte”, brzo je odredio crvene linije kako bi spriječio EU da se podijeli u pogledu pregovora o razdruživanju koji predstoje.