Nacionalna groupie

Ako me uhvate da idem kod don Stojića na ispovijed, preostat će mi jedino da pišem za glas koncila. što možda nije ni loše. Čuo sam da tamo vlada laganini atmosfera, ne moraju se ubijat za tiražu, niti izdavat račune od prodaje.

Postao mi je već običaj pisat prigodničarske, dikensovske priče za Božić, Uskrs, Prvi maj… A, evo za nama je Uskrs. Čiji je simbol jaje. Jaje je zapravo nakupina sluzi i žumanjka. Žumanjak je kao sunce u svemiru. Žumanjak rađa život. Ali taj život prije nego nastane mora u sebe upiti svu onu sluz i onda probiti koru od jajeta. Na sluz gledam prije svega kao na grijeh bludnje. Nije li i sperma sluz? A, opet od te jajne sluzi, kad se spoji sa žumanjkom, odnosno maternicom koja apsorbira tu odurnu sluz izbačenu u ognju pohote iz najnižih dijelova muškog tijela, nastaje život.

Pred Uskrs me mučilo to što sam tako olako izbacivao tu dragocjenu sluz koju sam zapravo trebao čuvati za svoju voljenu djevojku čije će sunce u utrobi zemlje osvjetlati… Malo sam se sad zapetljao u svim ovim nebeskim metaforama. Jednostavnim riječima, tištilo me što sam baš vikend prije Uskrsa, svoju curu Stojku prevario u Jabuci s postarijom Engleskinjom. I da nas pri snošaju na terasi tog kluba nije omeo jedan tamo nasrtljivi tip, vjerojatno bih i svoju sluz katapultirao prema zalazećem suncu te vremešne Engleskinje. Sunce na zalasku ne može pšenici pružiti dovoljno enzima da se rasplodi… I baš u tome sam vidio nešto užasno sa svoje strane. Kao da sam u pustinji dragocjenom zalihom vode išao zalijevati sasušenu pustinjsku biljku.

Već dugo me jedan poznanik iz menze, Konavljanin Joško nagovarao da odem s njim na ispovijed kod don Stojića. Uvjeravao me da je on najbolji svećenik za studente. Najbolje poznaje naše dvojbe, muke, pogotovo one seksualne prirode ala treba li masturbirati prije braka i smije li se imati snošaje s djevojkom s kojom još nisi ušao u brak. Don Stojić je studente na razgovor primao u studentskom domu u Cvjetnom naselju. Na Veliki petak sam napokon smogao volje, želje i snage otići k njemu na ispovijed. Poveo me taj Joško iz menze koji je uvijek dok bismo jeli pomfri i hrenovke, masnim prstima prelistavao žiletno tanke stranice džepne Biblije i prije jela se brzinski nekoliko puta križao. A ja bih se unezvijereno osvrtao oko sebe gledajući je li nas tko vidio. Prepun labilnosti i svih mogućih kompleksa, bio sam uvjeren da ću i ja biti izvrgnut preziru samim tim što sjedim za stolom s takvim seljanom koji pred pomfrijem i hrenovkom pada na koljena kao stari Slaveni pred grmljavinom.

Da bi na kraju tog istog Joška zamolio da me odvede Don Stojiću. Dok smo prelazili dvorište u domu na Cvjetnom prema paviljonu u kojem je Stojić primao studente, sotona je počeo djelovat. Regrutirao je svoje ovozemaljske vojnike da me spriječe da se ispovjedim pred najvažniji katolički blagdan koji slavi Isusovu pobjedu nad smrću, a samim tim i nad sotonom.

U mom slučaju bila je regrutirana vojnikinja: moja kolegica s Filozofskog, blitvarka Franka. Južnjačka militantna feministkinja koja je prošle godine, ne bi li na taj način digla reklamu za svoj portal u nastajanju “Pička”, željela otići u Španjolsku vrbovat Editu Majić da napusti samostan.

Pao mi je mrak na oči kad sam je ugledao kako sjedi na klupi s menzaškim pudingom u ruci. Šta ću kad me pita kamo idem? Ako joj iskreno kažem, izvrgnut će me teškom ruglu, proširit posvuda vijest da sam išao kod don Stojića koji izjavljuje okolo da su žene djelomično same krive kad ih napastuje muškarac i da iz Srbije u Hrvatsku dolaze vampirski doktori posebno obučeni za to da na Hrvaticama vrše abortuse i tako u samom začetku ubijaju Hrvate. Preostat će mi da pišem jedino u Glasu koncila. Što možda nije ni loše. Čuo sam da tamo vlada laganini atmosfera, ne moraju se ubijat za tiražu, niti izdavat račun za prodane primjerke. U crkvi samo uzmeš željeni broj, a novac ubaciš u škrabicu kao milodar.

Nisam uspio neopaženo proći pored Franke, koliko god se pokušavao zakloniti iza Joškovih atletskih ramena.

“Otkud ti tu u domu?“, začuđeno će.

“Idem u menzu na lignje…“, protrtljao sam.

“Pa menza je zatvorena. Praznici su”, sumnjičavo će ona.

“A, odakle tebi onda taj puding?“, uzvratio sam.

“Pa… Dao mi ga je don Stojić jer sam sve lijepo ispovjedila pred njim. Čak i ono kad sam se ljetos pijana povaljala s tobom kod tebe u Plitvičkoj. Iako sam znala da si sa Stojkom.”

“Ti radikalna feministkinja da se ispovijedaš kod don Stojića koji tvrdi da je žene nemoguće silovati ako same djelomično ne pristanu na to!?

″ To mi je bilo za anderkaver reportažu. S tim ćemo tekstom otvorit onaj naš portal “Pička”. Na Uskrs… Nego, nisi mi rekao kamo si ti krenuo?

“Pa isto… Ispovjedit se kod Stojića. Da bih kasnije od tog napisao uskršnju priču. Mislio sam u ispovijedi reći da mi je stari u šatoru u Savskoj i da ga se jako sramim zbog toga. I onda čuti kakav će mi savjet Stojić dati, u koju skupinu grijeha to svrstati. Da li je to teži grijeh nego što sam Stojku prošli petak prevario s Engleskinjom… Siguran sam da će Stojić reći da je puno veći grijeh što se sramim oca šatoraša. I tu onda imam jeben naslov: “Don Stojiću šatoraši važniji od ženske časti”! To bi i vi na “Pički” mogli prenjet, dao bih vam odobrenje… Ali kad si se ti već toga sjetila, sad mi je glupo. Sad ću se onda samo otić ispovjedit kad sam već tu.

Franka je ovo zadnje shvatila kao zajebanciju. Osmjehnula se, pa se pokupila na bus za Split. A ja na ispovijed. I nisam pred Joškom ispao mlakonja koji se pred prvim iskušenjem odrekao vjere. Đavlu sam, odnosno Franki iskreno rekao da idem na ispovijed kod Stojića. A to što ona nije povjerovala, dokazuje da sam sposoban nadmudrit i samog vraga. Kao u onoj priči “Postolar i vrag”.