Zagrebački Domovinski pokret usprotivio se u utorak predloženom modelu spalionice infektivnog otpada na Rebru jer smatra da realizacija pati od niza manjkavosti i slabosti, pa predstavlja daleko veću ugrozu za javni interes nego što ga štiti.

“Ovaj projekt zabrinjava iz mnoštva razloga, od zdravlja građana, isplativosti, cijene, pa do nepostojanja mogućnosti odvojenog zbrinjavanja i recikliranja pojedinih produkata”, stoji u priopćenju predsjednika Kluba gradskih zastupnika Domovinskog pokreta i Zelene liste Slaven Dobrović.

Investitor bi trebao vratiti dokumente na doradu i naložiti izradu studije izvodljivosti, kojom bi se ravnopravno razmotrilo nekoliko rješenja. “Jedno od njih neka obvezno bude dokazano jednostavniji, jeftiniji i efikasniji sustav: sterilizacija na propisanoj temperaturi i trajanju, a potom mehanička obrada s proizvodnjom nekoliko produkata koji se kasnije mogu na drugoj lokaciji mehanički ili kemijski reciklirati”, poručuje DP.

Infektivni medicinski otpad sadrži zavojni materijal, komprese, gaze i slično, gdje uz određene polimere dominira pamuk, a drugu veliku skupinu čine šprice, igle, infuzije i sličan materijal i pribor, gdje se uz visokokvalitetne polimere pojavljuju i medicinski nehrđajući metali.

O tome nema ni riječi, a među razmatranim pitanjima nije niti kolika je vlažnost ovog otpada, koliko i kojih tekućina dolazi ili može doći u tu struju otpada i time završiti u kotlu predloženog pogona.

Nije poznato ni koliko natrijevog klorida i PVC polimera i drugih problematičnih tvari može dospjeti u pogon, upozorava DP.

Radi se o spalionici za opasni otpad, smještenoj u sam centar grada, koja zbog malog kapaciteta ne mora posjedovati okolišnu dozvolu pa tako ni kontrolirati emisije za najtoksičnija zagađivala, koja su u ovakvim postrojenjima dozvoljena do koncentracija od 0,1 ng/m3″.

Vezano za navode kako će za potrebe grijanja bolnice godišnje isporučivati do 4500 MWh toplinske energije, DP kaže kako čak i da se proizvede tolika količina toplinske energije nije jasno hoće li se ona moći korisno utrošiti.

Izračunali su da za 1200 tona zaraznog otpada godišnje treba oko 120 tona praškastog reagensa te oko šest tona aktivnog ugljena u prahu “što treba kupiti, dovesti i primijeniti, a potom i odvesti te zbrinuti, ovaj put kao opasni otpad”.