Premijera operete ‘’Šišmiš’’ Johanna Straussa mlađega, u prepjevu Vladana Švacova u režiji Krešimira Dolenčića, održat će se 29. prosinca u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Komična opereta u tri čina praizvedena je 1874. u Beču, odmah postavši sinonimom operetnoga žanra. U zagrebačkom HNK posljednji put je postavljena 2010. godine, također u režiji Krešimira Dolenčića te se vraća na pozornicu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu uoči božićnih i novogodišnjih blagdana. U samo šest godina nakon praizvedbe u Beču opereta je postavljena u više od 170 kazališta njemačkoga govornog područja, što ilustrira njezinu golemu popularnost. Gustav Mahler ju je proglasio najboljom komičnom operom, a hvalili su je i Franz Liszt, Richard Wagner, Herbert von Karajan, Leonard Bernstein i mnogi drugi veliki umjetnici. ‘’Šišmiš’’ zagrebačke Opere dirigirat će Srba Dinić dok podjelu čine brojni pjevači ansambla Opere te gosti pjevači mlađe generacije. Naslovnu ulogu – Gabriela von Eisensteina – pjevat će tenor Domagoj Dorotić, kojemu je ovo prvo iskustvo u operetnom žanru.

Domagoj Dorotić glazbenu je naobrazbu počeo učeći trubu u Glazbenoj školi Ferdo Livadić u Samoboru, a srednju glazbenu školu završio je u Zagrebu na Glazbenom učilištu Elly Bašić 1999. Od 2004. studira solo pjevanje u klasi profesorice Vlatke Oršanić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje je diplomirao 2008., a dvije godine poslije postao je solist Opere HNK u Zagrebu. Od 2015. angažiran je kao prvak u Operi osječkoga HNK, gdje je nastupio u glavnim ulogama premijernih izvedbi opera, a od 2020. u riječkoj Operi, da bi se početkom ove sezone vratio u ansambl Opere HNK u Zagrebu. Sudjelovao je na snimanju CD-a prve hrvatske opere ‘’Ljubav i zloba’’ u glavnoj tenorskoj ulozi te snimanju nosača zvuka opere ‘’Nikola Šubić Zrinjski’’ Ivana pl. Zajca. Primio je brojne nagrade, do kojih se ističu: Rektorova nagrada za ulogu Rinuccia u operi ‘’Gianni Schicchi’’ 2008. te Nagrada hrvatskog glumišta za ulogu Maxa u operi ‘’Crux dissimulata’’ Srećka Bradića u produkciji HNK u Zagrebu i 25. MBZ i ulogu Fentona u Verdijevoj operi ‘’Falstaff’’’ u izvedbi zagrebačke Opere 2009.

NACIONAL: U novoj produkciji operete ‘’Šišmiš’’ igrate glavnu ulogu, Gabriela von Eisensteina. Na što ste stavili fokus i kakav je to lik?

Rekao bih da je uloga Eisensteina došla u pravom momentu za mene s obzirom na to da je Eisenstein kao lik zrela osoba, reklo bi se u najboljim godinama zrelosti barem po godinama. Stavio sam fokus na njegov karakter upravo u tom smislu – osobe koja je prošla već dosta toga u životu, ali još uvijek misli da sebi može priuštiti još koju pustolovinu, premda to radi nespretno i s obzirom na građanski status prilično samouvjereno. Dok na kraju ne bude razotkriven pred svima pa kao dijete koje je napravilo nepodopštinu za sve okrivi šampanjac!

NACIONAL: Kakvo vam je iskustvo s operetom i ‘’Šišmišem’’? Po čemu se razlikuje, pjevački, opereta i opera? Može li se uspoređivati?

S operetom se još nisam susreo kao protagonist, zato mi je ovo jedno potpuno novo iskustvo. Mogu reći da je kod operete, pogotovo kod ‘’Šišmiša’’, najzahtjevnije glumački ući u lik, svladati govorni tekst te ga ukomponirati odnosno spojiti s pjevačkom dionicom skupa s koreografijom, pa u tome svemu biti uvjerljiv! Skoro kao i mjuzikl, pretpostavljam.

Uspoređujući operetu s operom, rekao bih da je jedina razlika u pristupu ulogama koje su opereti skoro uvijek karikirane odnosno vedre, šaljive, a radnja završava veselo. Kod opere je situacija uglavnom takva da se zna ako na kraju glavni lik ne umre ili netko ne nastrada to nije to…

Komične opere su najsličnije opereti, sjećam se ‘’Ljubavnog napitka’’, to mi je bilo najsličnije iskustvo opereti. Pjevački je jednako zahtjevno kao i opereta.

NACIONAL: Cijeli život ste u glazbi, završili ste glazbenu školu, smjer truba, a tek kasnije krenuli ste na solo pjevanje. Zašto ste odabrali trubu?

Glazbeno obrazovanje sam počeo kao trubač još u limenoj glazbi u Samoboru, prije nego što je osnovana glazbena škola, na želju svoga oca koji me odveo tamo, a koji je volio slušati jazz, blues, klasičnu glazbu. Kasnije sam prešao u Glazbenu školu Ferdo Livadić, kao trubač kod profesora Marijana Novaka, izuzetnog i svestranog glazbenika, pedagoga, odgajatelja, u čijoj sam klasi kasnije završio srednju glazbenu školu na Glazbenom učilištu Elly Bašić u Zagrebu. Tijekom svoga školovanja u glazbenoj školi, također i kod privatnih druženja, mnogi su primijetili moj talent za pjevanje te mi govorili kako bi bila šteta ne iskoristiti i taj talent. U međuvremenu sam otišao na nekoliko privatnih sati pjevanja kod prijateljice mojih roditelja, prof. Emine Marušić, koja mi je dala prve satove solo pjevanja. Ali tada sam još bio premlad i nisam to shvaćao ozbiljno, odnosno nije me previše zanimalo. Po završetku srednje glazbene škole otišao sam u vojsku gdje sam služio redovni vojni rok i ne razmišljajući da ću se ozbiljno baviti glazbom, a kamoli opernim pjevanjem. Zapravo, cijelo me vrijeme pratio taj put glazbenika jer sam i u vojsci svirao trubu kako za buđenje tako i za povečerje, čak sam pjevao u vojnom zboru koji je baš tada bio osnovan u vojarni u Požegi. Nakon vojske sam neko vrijeme radio u ugostiteljstvu, ali to nije dugo potrajalo jer su mi opet dobri ljudi, kao i moji roditelji, savjetovali da se nastavim baviti glazbom jer bi bila šteta da to što imam ne iskoristim. Moji roditelji su opet odigrali veliku ulogu u svemu tome pa me tako otac uputio, preko svoje prijateljice, na audiciju za operni zbor HNK-a u Zagrebu koju sam, ne očekujući, položio a za koju me opet pripremala prof. Emina koja me i kasnije pripremala za prijemni na Muzičkoj akademiji. Tako je otprilike počeo moj put opernog solo pjevača, zahvaljujući mojim roditeljima i dobrim prijateljima koji su znali prepoznati moj talent.

‘Kazalište je ogledalo društva, a pogotovo glavna nacionalna kuća’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Čak ste željeli i studirati trubu na Muzičkoj akademiji, ali niste uspjeli pa ste upisali operno pjevanje. Kako je to izgledalo? Čega se najradije sjetite iz dana studija? Jer tada još nije bila izgrađena nova zgrada, uvjeti su bili zaista teški, više lokacija, sve staro i oronulo, zvučna izolacija nikakva.

Na akademiji, koliko god su bili lošiji uvjeti nego danas, bilo mi je zabavno i rado se sjetim tih dana, pogotovo zajedništva i druženja nas glazbenika u Pizzicatu, nakon odrađenih koncerata ili projekata kao što je bio ‘’Ljubavni napitak’’ u Komediji. To je bilo razdoblje prije tzv. Bolonje, novog sistema studiranja, i rekao bih prijelaz sa starog sistema na novi.

NACIONAL: Najprije ste dobili stalni angažman u HNK u Zagrebu, da biste ‘’pobjegli’’ jer su vam davali previše posla, željeli ste sačuvati glas i otišli ste najprije u Osijek pa u Rijeku, a početkom ove sezone vratili ste se u Zagreb. Je li taj ‘’krug’’ bio dobar potez, kako ste zadovoljni karijerom?

Vrlo brzo nakon završene akademije postao sam solist, najprije malih, a zatim srednjih i velikih, uloga u HNK u Zagrebu. Dobio sam bio priliku otići u operni studio u Frankfurt, ali s obzirom na to da mi se pružila prilika ovdje u Hrvatskoj te sam odmah dobio posao, draže mi je bilo ostati doma. Paralelno sam počeo raditi i kao gost solist splitskog HNK-a, gdje sam ostvario brojne uloge te sam često nastupao sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom i zborom HRT-a kao solist. Tako je bilo sve do 2015. godine, kada sam osjetio veliki zamor, nakon intenzivnih pet godina solo pjevanja dosta različitog repertoara pa promjene faha iz lirskog u spinto ili mladodramski, i to sve u relativno kratkom vremenu. U Osijeku su mi ponudili vrlo dobre uvjete, a ja sam u tome vidio mogućnost da se više vremena pripremam i izvedem zahtjevnije velike uloge. Uz to, imao sam više vremena provoditi sa svojom obitelji, pogotovo zato jer mi se tada rodio sin Andrija. Uz to sam i dalje nastupao u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, po cijeloj regiji i izvan domovine, ali sam mogao sam sebi organizirati vrijeme tako da je to bio nesumnjivo dobar potez, pogotovo jer je tada bilo teško udovoljiti zahtjevima glavne operne kuće, HNK-a u Zagrebu, koja je trebala tenora za pokriti široki spektar repertoara.

NACIONAL: Zašto ste odabrali operno pjevanje, što vas je privuklo operi? Kako se osjećate na pozornici, može li se to opisati?

Na pitanje kako se osjećam na sceni rekao bih da mi je scenska izvedba puno draža od samo koncertne, bez obzira na to koliko je zahtjevnija, ali se puno lakše izraziti kroz pokret i mizanscen.

NACIONAL: Opera je kao žanr, bez obzira na mnoge iskorake, ostala nekako hermetična, ne znam slažete li se sa mnom. Bi li, prema vašemu mišljenju, trebalo operu mijenjati, približiti novoj publici? Koje je vaše mišljenje o modernim verzijama, modernim produkcijama, dakle crossoverima ili kraćenjima opera, u svrhu približavanja mladima? To neke kuće rade, ali ipak se većina drži klasične operne forme.

Po karakteru i svjetonazoru sam tradicionalist i mislim da ne treba odlaziti previše u neke crossovere, za to postoje moderne opere koje također mogu biti uprizorene na način da publici budu razumljive, kako starijima tako i mlađim naraštajima. Publika danas traži i vraća se sve više izvornim i tradicionalnim režijama koja, po mojemu mišljenju, treba biti bogata, ali i kvalitetnija u pjevačkom i glumačkom smislu. To znači zapravo pravu iskrenu emociju koju treba prenijeti na publiku, i to preferiram samo uživo, a ne online jer se pokazalo da je to vrlo loše, pogotovo u proteklim godinama pandemije. Naravno, to iziskuje više kvalitetnog vremena i novca utrošenog na pripremu, ali na kraju vrijedi, isplati se.

NACIONAL: Kakvom vidite hrvatsku opernu scenu? Mnogi su mladi pjevači i pjevačice došli, nastupaju, rade drugačije, imaju koncerte, izvode drugačija djela, sve je više samostalnih produkcija. A postoje, dakako, i produkcije nacionalnih kuća koje su dobro prihvaćene. Kako vam se sve to čini i kako vidite sebe na toj sceni?

Ono što me veseli, pogotovo nakon protekle dvije godine mnogih turbulencija u svijetu umjetnosti uzrokovanih pandemijom, recesijom te ratom u Ukrajini i svim ostalim nedaćama, jest to što sam primijetio da je mnogo mlađih naraštaja stasalo u nevjerojatno kvalitetne pjevače koji se vraćaju izvornim vrijednostima kao što su obitelj i istinska ljubav prema svom bližnjemu. To se onda očituje na njihovoj kvaliteti te ljepoti samog glasa, interpretaciji, muzikalnosti, a u svemu tome izrazitoj profesionalnosti i odnosu prema svom pozivu jer pjevanje je prije svega poziv. Problem je što mnogi menadžeri, šefovi, direktori, intendanti, gledaju samo brojke u smislu novca što je, naravno, itekako važno. Ali stvoriti ansambl ili radnu zajednicu u kojoj će vladati pozitivna atmosfera, gdje je većina zadovoljna i sretna u svom poslu, veliki je izazov današnjeg vođenja teatra. Doživio sam da mi je u najgorem momentu pandemije rečeno kako smo svi zamjenjivi, što mi je u potpunosti jasno, ali cjelokupnu zajednicu i ansambl promijeniti radi nekog uskog i vlastitog interesa suludo je. Postoje mnogi kazališni radnici, tehnika, balet, glumci, statisti, pjevači i umjetnici koji su u svom životnom radnom vijeku umnogome pridonijeli umjetničkom ansamblu i zajednicu ljudi koji se bave kazalištem i šire, te radi toga danas i mi postojimo, a mlađe generacije se za njima nastavljaju baviti ovim poslom, u ovom pozivu u kojem su nehumano poniženi ili raznoraznim metodama nepravedno isključeni iz te zajednice. Želim reći da se na taj način ne može mijenjati sustav ili funkcioniranje kazališta. Trebamo cijeniti svaki moment koji je pridonio razvoju kazališne umjetnosti jer ništa što je oplemenilo i jednog gledatelja u publici ili onoga koji je interpretirao na sceni ne smije ući u zastaru. Kad cjelokupno društvo odnosno svi oni koji se bave ili žele baviti umjetnošću to shvate svim svojim bićem, onda ćemo i kao cjelokupno društvo napredovati, a opstojnost kazališta uopće neće doći u pitanje. Ukratko, kazalište je ogledalo društva, a pogotovo glavna nacionalna kuća, kako se brinemo za svoje stare tako ćemo brinuti za svoju djecu, tako će nam biti sada i nadalje…

NACIONAL: Privatno, izlazite li na koncerte klasične glazbe ili opere, ili pak birate nešto skroz drugačije, rock, pop? Je li za vas svaka glazba dobra, bez obzira na žanr? Što vam glazba znači uopće?

Nedavno sam bio na koncertu Gorana Bareta, što mi je bila velika želja, mislim da blues i rock and roll danas spadaju u jednu kategoriju klasične glazbe. U budućnosti želim se vidjeti kao onoga koji je pridonio tome da se više cijene operni umjetnici, a djeca su tu najbitniji segment. To jedino možemo iskrenošću, spontanošću, predanošću, požrtvovnošću i – jako bitno – neposrednošću te brigom jednih za druge općenito. Smanjiti ego nije lako, pogotovo u ovom poslu, u ovom vremenu tehnološkog ludila, društvenih mreža, virtualne stvarnosti i raznorazne otuđenosti.