U dolini Neretve, uz Jadransku magistralu, već se desetljećima voće i povrće prodaje na štandu. Stanovnici na takav način prodaju domaće proizvode uzgojene samo nekoliko koraka od prodajnog mjesta. Štandove koji se protežu od Ploča pa sve do Pelješkog mosta najčešće posjećuju turisti, dakako, posebno ljeti.

Domaći proizvodi na ugibalištu kod Opuzena mame poglede, to mjesto nazivaju najskupljom tržnicom u Dalmaciji.

Proizvođači voća i povrća kažu da nije skupo

“Ako možemo naplatiti jednu kavu u jednom Dubrovniku koji je ”wow” pet ili šest ili sedam eura koja se popije u dva gutljaja. Pa kilogram voća mislim da se može platiti četiri eura i mislim da nismo opravdano prozvani kao najskuplja tržnica”, kaže Nevenka Odak, poljoprivredna proizvođačica i prodavačica.

Kilogram suhih smokava 15 eura

Za kilogram suhih smokava, turistima 15 eura nije puno. 

“A suhe smokve! Pa to su najbolje i svježe za probavu i zdravlje i sve je lokalno i domaće”, kaže Anita iz Slovenije.

“Savršeno je! Okus lubenice je tako sočan i ukusan. Svakome bih preporučio ove proizvode”, rekao je Lukas iz Poljske.

“Kupit ćemo par bresaka, par nečega, ne znam. Velika je ponuda, ali čim ima limuna i naranača već je sumnjivo“, kaže Irena Vadjon iz Zagreba.

Proizvođači tvrde: ‘Sve je domaće i svježe’

Iako su domaći gosti najviše skeptični, proizvođači tvrde: Sve je svježe, a od jesenskog voća sve su prerađevine.

“Meni je sin sad otišao po friške “pomidore”, a ove sa štanda će nositi doma sušiti. Imaju stalno frišku robu”, kazala je poljoprivredna proizvođačica i prodavačica Ružica.

Među najpopularnijima su svježe cijeđeni sokovi agruma za cijenu od pet do šest eura po litri, donosi HRT.

Zadovoljni su prodajom

Prodajom su uglavnom zadovoljni, posebno u ljetnim mjesecima, a za prozivke o skupoći, kažu, više ne mare.

“Onda pokušate objasniti ljudima da nije isto pojesti breskvu koja je ubrana jutros i pojesti breskvu koja je dovezena iz tamo neke zemlje i imate osjećaj kao da jedete krumpir ili breskvu, sasvim je svejedno”, rekla je Nevenka.

Nadaju se da će opstati i dalje, jer kažu, živjeti se mora, a najvažnije im je da žive od onoga što su proizveli sami.