Odmah po ulasku u Upravu Dinama Dario Šimić je postavio Igora Bišćana i time dokazao svoju snagu u odnosu na predsjednika Mirka Barišića koji, sudeći po zadnjim događajima, ima sve manje utjecaja

Nogometna sudbina zanimljivo se poigrala s Antom Čačićem i Igorom Bišćanom. Prije točno 11 godina, u travnju 2012., trener Dinama Ante Čačić oduzeo je Igoru Bišćanu kapetansku traku i izbacio ga iz momčadi pred derbi protiv Hajduka. Naravno, postojale su dvije suprotne priče o razlozima sukoba, jedna je govorila da je Bišćan bio nezadovoljan Čačićevim treninzima, druga da je Bišćan odglumio ozljedu kako ne bi igrao veliki hrvatski derbi. Bišćan je odmah nakon toga raskinuo ugovor s Dinamom i otišao u igračku mirovinu, a njih su se dvojica susreli, bolje rečeno mimoišli, 11 godina kasnije.

Dinamo je u polufinalu Hrvatskog nogometnog kupa poražen od Šibenika 2-1 i to je za trenera Čačića bio kraj serije od šest utakmica u kojima je upisao jednu pobjedu, dva remija i tri poraza. Čačić je, očekivano, postao bivši trener Dinama, a na njegovo mjesto došao je Igor Bišćan. Nakon što je 2012. Čačić umirovio nogometaša Bišćana, sva je prilika da je sada, na neki način, Bišćan umirovio 69-godišnjeg trenera Čačića.

Bišćan i Šimić se dobro poznaju iz igračkih dana, zajedno su u Dinamu, klubu u kojem su ponikli, igrali od sredine 1997. do početka 1999. godine. FOTO: Robert Anic/PIXSELL

Novi trener na klupi Dinama službeno je debitirao u subotu pobjedom nad Lokomotivom, Bišćanova je momčad nakon prvih 45 minuta gubila s 1-0, ali je u drugom poluvremenu golovima Luke Ivanušeca i Luke Menala došla do pobjede. Za razliku od svog prethodnika kojemu se, između ostalog, često predbacivalo nepovjerenje prema mladim igračima, Bišćan je pri kraju utakmice uveo u igru dvojicu mladih igrača, 19-godišnjake Gabrijela Rukavinu i Frana Topića, što su navijači pozdravili.

Bišćan je rođen 4. svibnja 1978., a među navijačima je izuzetno cijenjen Dinamov bivši igrač, s klubom iz Maksimirske osvojio je osam prvenstava, tri od sezone 1997/98 do 1999/00 te još pet nakon povratka iz inozemstva, od sezone 2007/8 do 2011/12, te četiri kupa Hrvatske, prvi u sezoni 1997/98, a zatim još tri u drugom mandatu u zagrebačkom klubu, u sezonama 2007/8, 2008/9 i 2010/11.

Bišćan iza sebe ima tri, redom uspješne klupske trenerske sezone, s Rudešom je osvojio Drugu HNL, s Olimpijom dvostruku krunu, a s Rijekom Hrvatski kup. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

Prije svega treba naglasiti da je dolazak Igora Bišćana na klupu Dinama velika zasluga i – što je u ovom momentu post-Mamićeve ere strašno bitno – velika pobjeda Darija Šimića, još jednog sjajnog bivšeg klupskog igrača izvrsne reputacije kod klupskih navijača. Njih dvojica dobro se poznaju iz igračkih dana, nosili su plavi dres od sezone 1997/98, kad se Bišćan vratio s posudbe u Samoboru, do siječnja 1999. kad je Šimić prešao u milanski Inter. Bišćan je bio Šimićev izbor za Čačićeva nasljednika, to nije tajna, kao što nije tajna da je bilo i drugih vrlo realnih opcija – poznavatelji prilika u Dinamu govore da je Nenad Bjelica bio ozbiljan kandidat, dan nakon spomenute utakmice protiv Šibenika navodno je figurirao kao glavni favorit za preuzimanje Dinamove klupe, a njegovi glavni zagovaratelji bili su predsjednica Vlatka Peras i Krešimir Antolić, donedavni član Uprave kojeg novinari i dalje kontaktiraju i citiraju iako više nije u klubu.

Međutim, Dario Šimić je pokazao svoju snagu u Upravi Dinama i nametnuo Bišćana, što nije mala stvar ako znamo koliko Uprava Dinama, još uvijek, nije jedinstvena.

S Marićem, Šokotom i Bišćanom Šimić je 2014. pokrenuo inicijativu Za naš Dinamo u sklopu koje su tražili da se klub ustroji na demokratski način

Dario Šimić prešao je u Upravu Dinama iz Lokomotive, gdje je bio član skupštine od prosinca 2021. Poznato je da je odavno imao ambiciju ući u upravu kluba u kojem je kao igrač osvojio pet prvenstava i četiri kupa, međutim, u vrijeme vladavine Zdravka Mamića nije za to imao šanse. Još 2014. s bivšim suigračima Silvijem Marićem, Tomom Šokotom i, naravno, Igorom Bišćanom pokrenuo je inicijativu Za naš Dinamo u sklopu koje se spomenuta četvorka suprotstavila Zdravku Mamiću i tražila da se klub ustroji na demokratski način u kojem bi članovi, po principu jedan član – jedan glas, birali vodstvo kluba, dakle, kao u nekima od najvećih europskih klubova poput Real Madrida, Bayerna, Barcelone i Benfice. Ideja nije prošla, a Šimić je tri godine kasnije najavio kandidaturu te zatim i krenuo u kampanju za predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza; međutim, nije uspio skupiti potpise devet županijskih saveza, što je minimum za izlazak na izbore.

Šimić je u Upravu Dinama ušao 8. ožujka, samo dan nakon što je u medijima objavljeno kako od njegova ulaska u vodstvo kluba neće biti ništa. Veliki, ako ne i glavni oponent njegovu ulasku u Dinamo bio je predsjednik Mirko Barišić. Šimić i Barišić održali su 7. ožujka sastanak nakon kojeg je bivši hrvatski reprezentativac sa 100 nastupa u nacionalnom dresu rekao da ne želi ući u Upravu Dinama pod svaku cijenu, odnosno, kako je rekao, citiramo, „sigurno neću dopustiti da me se koristi kao nečiji instrument“. Dan kasnije do dogovora je ipak došlo, a iako je Barišić kao predsjednik kluba formalno iznad Šimića, bivši internacionalac očigledno u klubu sada ima toliko jak status da je Čačićev nasljednik postao Igor Bišćan. Čačićev pomoćnik Roy Ferenčina u dijelu medija već je bio označen kao trener koji će voditi Dinamo do kraja sezone, navodno kao želja Mirka Barišića, Nenad Bjelica je, već smo spomenuli, također u jednom momentu bio „siguran“ Čačićev nasljednik, ali iz ove borbe kao pobjednik je izašao Dario Šimić, što puno govori o njegovoj sadašnjoj i budućoj ulozi u klubu. Još jedna vrlo znakovita činjenica koja ide u prilog tezi da Zdravko Mamić ima sve manje utjecaja u Dinamu: u stožeru prvog trenera više nije Alen Peternac – koji je od 2020. neprekidno bio asistent čak petorici trenera, što baš i nije čest slučaj u svijetu nogometa, i to Igoru Jovićeviću, Zoranu Mamiću, Damiru Krznaru, Željku Kopiću i zadnje, Anti Čačiću. Jasna je veza Peternca i braće Mamić – konkretnije, Zorana Mamića – veže ih kumstvo.

Nakon Liverpoola i Panathinaikosa Igor Bišćan se krajem 2007. vratio u Dinamo i do umirovljenja 2012. osvojio još pet titula prvaka Hrvatske. FOTO: Zeljko Hladika/PIXSELL

Navijači Dinama, barem većina njih, pozitivno su reagirali na dolazak Igora Bišćana. Bišćan je s Dinamom osvojio 15 trofeja, samo su Arijan Ademi (21), Tomislav Butina i Mihael Mikić (po 16) osvojili više.

Bišćan u je u relativno kratkoj trenerskoj karijeri ostvario nekoliko sjajnih rezultata, ali ni u jednom klubu nije se zadržao dulje od jedne sezone. Krenuo je kao asistent Stipi Brnasu u Rudešu da bi, postavši glavni trener u tom zagrebačkom klubu, u sezoni 2016/17 osvojio prvo mjesto u Drugoj HNL i odveo klub, prvi put u povijesti, u najviši rang. Zanimljiva i uspješna premijerna trenerska sezona nije promakla Milanu Mandariću, vlasniku ljubljanske Olimpije koji je Bišćana doveo u Sloveniju. Olimpija je pod vodstvom zagrebačkog trenera u sezoni 2017/18 osvojila dvostruku krunu, prvu nakon 25 (!) godina i tako prekinula dominaciju Maribora, međutim, predsjednik i trener, kako je sezona išla kraju, očito su se sve više razilazili u stavovima pa je raskid ugovora na kraju sezone bio očekivan. Olimpija je u prvenstvu u 36 utakmica osvojila 80 bodova uz gol razliku 61-17, međutim, Mandarić je navodno bio nezadovoljan time što Bišćan koristi premalo igrača iz klupskog pogona te mu je igra bila nedovoljno napadačka. S druge strane, navijači Olimpije otvoreno su stali na trenerovu stranu.

U trećoj sezoni kao prvi trener Bišćan nije osvojio titulu, ali opet nije ostao bez trofeja, kao trener Rijeke osvojio je kup, u finalu je njegova momčad s 3-1 pobijedila njegov sadašnji klub Dinamo. Rijeka je u ljeto 2018. prodala Filipa Bradarića, Josipa Eleza, Hebera, Stefana Ristovskog i Matu Maleša, a uz pojačanja koja ipak nisu bila na toj razini Matjaž Kek je u listopadu podnio postavku nakon što je osvojio tek 14 bodova iz deset utakmica. Predsjednik Rijeke Damir Mišković nazvao je Bišćana, koji je poziv i prihvatio, međutim, navijači kluba s Kvarnera nikako nisu prihvatili ni njega ni pomoćnika mu, tadašnjeg i aktualnog u Dinamu, Renata Pilipovića. Stvari su toliko daleko otišle da su riječki navijači iz Armade bojkotirali utakmice tražeći odlazak tadašnjeg trenera. Razlog? Riječani su Bišćanu zamjerali neke grijehe iz igračkih dana, kako su rekli, „omalovažavao je klub i navijače pokazivanjem srednjeg prsta i slično“. Bišćan se javno ispričao, navijači ispriku nisu prihvatili, uz to su se stalno pojavljivale kritike na temu navodno neatraktivne igre i žestokih treninga koji su rezultirali brojnim ozljedama, pa sukob u kojem je predsjednik Mišković pokušavao balansirati između dviju strana nije mogao biti riješen. Unatoč osvojenom kupu i drugom mjestu u prvenstvu – dakle, svakako uspješnoj sezoni- Bišćan je podnio ostavku i tako, reklo bi se, olakšao život i sebi, i Miškoviću, a valjda i navijačima.

Bišćan je do tada, govorimo o 2019., stekao status vrlo perspektivnog trenera pa nije bila senzacija kad je u listopadu te godine preuzeo U-21 reprezentaciju Hrvatske, došavši umjesto smijenjenog Nenada Gračana koji je netom ranije izgubio 2-1 od Škotske u prvom kolu kvalifikacija za Europsko prvenstvo. Uz određene oscilacije Bišćan je odveo mlade Hrvate na Euro te su došli do četvrtine finala, a tamo su momčad u kojoj su bili Sosa, Bradarić, Erlić, M. Vušković, Majer, Bistrović, Ivanušec, Špikić, Musa… nakon produžetaka svladali Španjolci. To je na kraju bio vrlo dobar rezultat, ali treba naglasiti da je Bišćan, nakon prve utakmice na turniru koju je Hrvatska izgubila od Portugala s 1-0, bio pod velikim kritikama zbog vrlo defenzivne igre, formacije 5-4-1 koja je igrala nešto što bi se moglo nazvati bunkerom. Kasnije je izbornik prešao na 4-3-3 formaciju i onda je Hrvatska pobjedom 3-2 nad Švicarskom i uz 2-1 poraz od Engleza, zahvaljujući gol-razlici, dohvatila drugo mjesto u skupini i prolaz među osam najboljih.

Bišćan je u Ligi prvaka 2005. bio standardan u prvom sastavu Liverpoola, ali u finalnoj pobjedi nad Milanom trener Benitez ga nije poslao na teren. FOTO: imago/Kolvenbach/GuliverImage

I druge kvalifikacije za U-21 Europsko prvenstvo Bišćan je uspješno prošao, ovoga puta kroz play-off. Bišćanova Hrvatska, koja će na turniru u lipnju imati novog izbornika, bila je druga u skupini iza Norveške, a onda u dvije utakmice dodatnih kvalifikacija prošla Dansku, bilo je 2-1 u prvoj i drugoj utakmici da bi nakon ukupnih 3-3 Hrvati prošli zahvaljujući boljem izvođenju jedanaesteraca.

Bišćanova dosadašnja trenerska karijera obilježena je pozitivnim tonovima iako će mu kritičari, kojih, naravno, uvijek ima dovoljno, predbaciti kako igra njegovih momčad baš i nije melem za oči, konkretnije, da mu je naglasak na obrambenom dijelu igre u prevelikom nesrazmjeru s ofenzivnim segmentom. Generalno, teško je to prihvatiti, četiri klupska trofeja u tri godine plus dvije uspješne kvalifikacijske kampanje za U-21 Euro govore da Bišćan još nije imao sezonu koja bi se mogla okarakterizirati neuspješnom.

Bišćan je priznao da je pogriješio kad je napustio kamp reprezentacije, ali i rekao kako je to napravio zbog podcjenjivačkog odnosa izbornika Barića

Ako se o Bišćanu-treneru može govoriti s više ili manje pozitivnih kritika, o Bišćanu-igraču svi su složni – bio je sjajan, vrhunski nogometaš. Osim za Dinamo igrao je još samo za tri kluba, Samobor u kojem je bio na jednogodišnjoj posudbi, Liverpool s kojim je upisao osvajanje Lige prvaka u sezoni 2004/05 i grčki Panathinaikos. Naravno, četiri i pol sezone u Liverpoolu se izdvajaju, s engleskim je klubom, uz spomenutu Ligu prvaka, osvojio UEFA Superkup, engleski FA kup, dvaput engleski Liga kup i jednom engleski Superkup. Liverpool je u prosincu 2000. Dinamu za Bišćana platio za ondašnje prilike velikih 8,25 milijuna eura, a po dolasku na Anfield je praktički odmah ušao u prvih 11 i ostavio sjajan dojam.

Ipak, ako za nečim žali, onda je to sigurno mitsko finale Lige prvaka iz spomenute sezone 04/05 u kojem nije igrao. Liverpool je tada kao potpuni outsider gubio 3-0 od super-moćnog Milana da bi u velikom preokretu prvo poravnao na 3-3, a onda nakon izvođenja jedanaesteraca uzeo titulu. Bišćan je te sezone igrao sjajno na poziciji zadnjeg veznog u paru s Xabijem Alonsom ili Stevenom Gerrardom, igrao je svih šest utakmica od osmine finala do polufinala Lige prvaka, od toga u pet utakmica po 90 minuta, a u jednoj 86 i bio standardno među najbolje ocijenjenim igračima. U finalu nije zaigrao, ali naravno da treneru Rafiju Benitezu nitko nema pravo prigovoriti zato što Bišćan nije igrao.

FOTO: Tomislav Milicevic/PIXSELL

Pored sjajne klupske, Bišćan nije imao ni blizu takvu reprezentativnu karijeru. Nacionalni dres nosio je tek 17 puta, zaključno sa sedam minuta u remiju bez golova protiv Škotske u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2002. Nije zaigrao ni na jednom velikom turniru, a pomalo bizarno zvuči podatak da je čak 11 utakmica, od 17 u kojima je Bišćan igrao za Hrvatsku, završeno remijem.

Kraj reprezentativne karijere za Bišćana došao je u listopadu 2003. kada je pred utakmicu protiv Bugarske napustio trening-kamp u Čatežu, nakon čega je dobio šestomjesečnu suspenziju poslije koje više nije pozivan. Slično kao Nikola Kalinić koji je otišao iz reprezentacije pred SP u Rusiji 2018., Bišćan je u dobrom dijelu medija označen kao izdajnik, a nije mu baš pomogao ni bivši izbornik Otto Barić rekavši kako „Hrvatska ima 20 Bišćana“. Kasnije je Bišćan priznao da je pogriješio kad je napustio reprezentaciju, ali da je to napravio kao rezultat konstantnog podcjenjivačkog odnosa tadašnjeg izbornika Barića prema njemu i isto tako prema njemu nekorektnog stava tadašnjeg predsjednika HNS-a Vlatka Markovića. Iz današnje perspektive, teško je vjerovati da je igrač takvog kalibra i takve karijere do 26. godine upisao tek 797 minuta u 17 nastupa, prosječno tek 46 minuta po utakmici. Od tih 17 utakmica, samo devet su bile službene, kvalifikacijske, a od tih devet samo dvaput je počeo u prvih 11.