Nacional je koncem proteklog tjedna dobio uvid u dokumentaciju koja budi sumnju da Ministarstvo vanjskih i europskih poslova više od četiri godine smišljeno ignorira slavnog hrvatskog dizajnera Borisa Ljubičića, samo kako bi pokušalo prikriti činjenicu da su aktualni hrvatski premijer Andrej Plenković i aktualni predsjednik Sabora Gordan Jandroković imali značajne uloge u postupku koji Ljubičić doživljava kao uvod u pravno nasilje s ciljem da ozakoni jedno od najvećih poniženja koje je doživio u profesionalnoj karijeri.

Radi se o dokumentaciji koja uoči parlamentarnih izbora istodobno suštinski i simbolički otkriva kakvu su razinu društvenih vrijednosti hrvatski premijer Andrej Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković uspjeli uvesti na hrvatsku društvenu scenu.

Pokazuje to dokumentacija o bizarnom i duboko indikativnom procesu koji pršti licemjerjem, u čijem se središtu nalazi slavni hrvatski dizajner Boris Ljubičić.

Njemu je Sabina Matijević, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu, 22. veljače u ime hrvatske države, poslala dopis u kojem ga informira da bi ga hrvatska država uskoro mogla ovršiti. Ljubičić je hrvatskoj državi ostao dužan platiti troškove postupka koji je pravomoćno izgubio u svibnju 2019., kada mu je Visoki trgovački sud naredio da mora platiti i trošak parničnog postupka hrvatskoj državi u iznosu od 52.712 kuna. Taj trošak sada država namjerava naplatiti ovrhom na Ljubičićevim računima.

Radi se o epilogu sudskog postupka koji je Boris Ljubičić doživio kao duboku nepravdu, za koju smatra najodgovornijima upravo Andreja Plenkovića i Gordana Jandrokovića.

Aktualni premijer Plenković predvodio je kao državni tajnik Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija prije četrnaest godina postupak javne nabave male vrijednosti, bez objave u Elektroničkom oglasniku javne nabave za „Dizajn vizualnog identiteta i slogan informativne kampanje uoči referenduma o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji“. Rok za predaju natječajnih radova bio je 30. svibnja 2011., a o pobjedniku je odlučivao sedmeročlani ocjenjivački sud koji je predvodio Plenković. Osim njega, u timu su se još nalazili Zvonimir Frka-Petešić i Ivica Maričić, obojica tada iz Ministarstva vanjskih poslova i EU integracija, Davor Stier, koji je tada bio angažiran u Uredu glavnog pregovarača, Ivan Doroghy, grafički dizajner i izvanredni profesor na Studiju dizajna Arhitektonskog fakulteta te član Hrvatskog dizajnerskog društva, Ira Payer, grafička dizajnerica, predsjednika Hrvatskog dizajnerskog društva te Veljko Žvan, kreativni direktor iz agencije Grey Zagreb.

Fotografija kojom je Ljubičić vladi i sudu pokušao predočiti zašto sporni nagrađeni rad (desno) smatra plagijatom svog originala (lijevo). FOTO: Privatna arhiva

Opći uvjeti tog natječaja otkrivaju da je prigodom ocjenjivanja pristiglih radova ocjenjivački sud ‘’posebno uzeo u obzir: komunikativnost 40%, suvremenost 20%, originalnost 20%, te primjenjivost rješenja 20%.’’

Natječaj je bio koncipiran tako da su sve ponude pristigle pod šifrom, tako da se zapravo nije moglo znati tko stoji iza koje ponude. To je trebalo osigurati potpunu nepristranost ocjenjivačkog suda.

Na natječaj je pristiglo 67 radova, od čega je uz 52 rada dostavljena sva tražena dokumentacija. Među njima je bio i rad Borisa Ljubičića. Ocjenjivački sud na koncu je kao najbolje rješenje izabrao ono koje je poslano u ime tvrtke Innovo DDB iz Zagreba. Andrej Plenković na koncu je kao državni tajnik i predvodnik ocjenjivačkog suda u tom natječaju 13. rujna 2011. potpisao Ugovor o javnim uslugama br. 152/11, s direktorom tvrtke pobjednice natječaja.

Međutim, prije nego što se to dogodilo, Plenković se pobrinuo da se dodatno zaštiti jer se od trenutka kada je Boris Ljubičić primijetio kako nagrađeni rad izgleda suočio s ozbiljnim problemom.

Izabrani rad u stvarnosti se sastojao od crvenog i plavog kvadrata s neznatnim intervencijama koji su potpuno identični i baziraju se na onima koje je Ljubičić od 90-ih koristio za identifikacijsko i dizajnersko rješenje u nizu hrvatskih državnih institucija i tvrtki. Smatrao je da se radi o evidentnom plagijatu njegova rada, pa je na to preko svoje odvjetnice pismenim dopisima 5. i 15. srpnja 2011. upozorio tadašnjeg državnog tajnika Andreja Plenkovića, tražeći da prestanu koristiti izabrani vizualni identitet.

Kako bi suočen s time proizveo dodatno pokriće za valjanost i nespornost odluke ocjenjivačkog suda kojeg je predvodio, Plenković je od predstavnika struke u ocjenjivačkom sudu zatražio da se dodatno pismeno očituju o donesenoj odluci. Ira Payer, Ivan Doroghy, Veljko Žvan, pa čak i zamjenski član ocjenjivačkog suda Stipe Brčić u svojim su pismenim očitovanjima to i učinili. Učinio je to i Zvonimir Frka-Petešić koji je tom prilikom poslužio kao novoformirani stručnjak i autoritet za dizajn.

Nacional posjeduje njihova pismena očitovanja koja se, svako sročeno na svoj način, svode na to da Boris Ljubičić nema ekskluzivno pravo na korištenje rješenja koje je kao autor koji se najopširnije bavio temom hrvatskog vizualnog identiteta i uveo na javnu scenu.

To što Ljubičić doživljava kao drski plagijat prijavila je tvrtka Innovo DDB kao svoj prijedlog, ali nikada nije otkrila tko je to rješenje doista izradio. To se nije doznalo ni tijekom sudskog postupka

Sporno je što je Plenković uopće kao član žirija pitao članove ocjenjivačkog žirija jesu li kao najbolje rješenje zapravo odabrali plagijat. Budući da su radovi pristizali pod šiframa, oni su čak mogli pomisliti da biraju rješenje Borisa Ljubičića. Međutim, nitko u svom očitovanju poslanom Plenkoviću nije napisao niti da je to mislio. Osim toga, da su upitani Plenkoviću odgovorili drugačije, diskreditirali bi sami sebe. I u tomu se zrcali licemjerje i podlost tog Plenkovićeva manevra.

Plenković je te pristigle dopise očito proslijedio svom tada nadređenom resornom ministru Gordanu Jandrokoviću. Pa je na zahtjev Borisa Ljubičića na koncu odgovorio osobno Jandroković. Kurtoazno intoniran dopis sročen 25. srpnja 2011. i poslan Ljubičiću zaključio je ovako: ‘’Nakon završenog natječajnog postupka Ministarstvo je s tvrtkom Innovo DDB sklopilo ugovor u kojem između ostalog, stoji da njegovim potpisom autor jamči naručitelju da je isključivi autor predmetnog dizajna vizualnog identiteta, da dizajn vizualnog identiteta do sada nije bio javno objavljen, da je autor isključivi vlasnik dizajna te da na njega nitko drugi ne polaže bilo kakva prava s osnove raspolaganja, a koja bi na bilo koji način onemogućila naručitelja u raspolaganju pravima stečenim ugovorom. Također, ugovorom je definirano kako u suprotnom sve obveze koje bi eventualno proizlazile iz zahtjeva trećih osoba suprotnih danom jamstvu padaju na teret autora’’.

Drugim riječima, iako su i Plenković i Jandroković i prije potpisivanja spomenutog spornog ugovora pismeno upozoreni da Ljubičić odabrani rad smatra drskim plagijatom, što su i sami lako mogli barem naknadno usporediti, oni su odlučili nastaviti vjerovati tvrtki Innovo DDB da je isključivi vlasnik spornog dizajnerskog rješenja te da nitko drugi ne polaže na njega bilo kakva prava s osnove raspolaganja.

Nakon toga Ljubičić se 3. kolovoza 2011. ponovo obratio Jandrokoviću sa zahtjevom da Ministarstvo prestane koristiti sporni vizualni identitet informativne kampanje uoči referenduma o pristupanju Hrvatske EU-u. Ni na taj zahtjev nije stigao pozitivan odgovor, unatoč iscrpnom pojašnjenju kakvi su sve propusti napravljeni prilikom potpisivanja ugovora između Ministarstva i tvrtke čiji je rad odabran kao pobjednički. Štoviše, Plenković je dva tjedna nakon drugog upozorenja potpisao ugovor s tvrtkom koja je po Ljubičićevu uvjerenju ponudila sporno rješenje.

Pa je Ljubičić 19. prosinca 2011. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pokrenuo sudski postupak.

U tužbi je, među ostalim, naveo da je autor tzv. ‘’hrvatskih kockica’’ koje u smislu čl. 12 Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima predstavljaju njegov umjetnički kod integriran u većini njegovih projekata od kojih su najpopularnija vizualna rješenja loga HRT-a, Hrvatske turističke zajednice, HINA-e, HPT-a, HOK-a… Naveo je da se ovo dizajnersko rješenje smatra opće prihvaćenim obilježjem nacionalnog identiteta s lajtmotivskim crvenim, plavim i često na ‘’nevidljiv’’ način prisutnim bijelim kvadratom. U tužbi je ustvrdio i da odabrano autorsko rješenje informativne kampanje predstavlja drski plagijat njegova izvornog autorskog djela – umjetničke interpretacije rastera hrvatskog grba uz primjenu dva izmjenična dijagonalno postavljena kvadrata koja čine umjetnički kod tužitelja i koja su upravo na taj način prikazana, s time da zahvatom plagijatora izmjenični kvadrati osim na hrvatska državna obilježja asociraju i na slova ‘’EU’’, čime je ujedno obezvrijeđen koncept i originalnost njegove osnovne zamisli. Prije donošenja prvostupanjske odluke sud je prihvatio Ljubičićev prijedlog da se provede vještačenje na okolnost utvrđenja predstavlja li sporno vizualno rješenje plagijat umjetničke interpretacije rastera Ljubičićeva hrvatskog grba. Sud je isprva vještačenje dodijelio Grafičkom fakultetu sveučilišta u Zagrebu, Katedri za likovnu kulturu i grafički dizajn. Međutim, ta je ustanova sud informirala da oni to vještačenje ne mogu provesti, pa je sud rješenjem vještačenje povjerio Hrvatskom dizajnerskom društvu, koje je za osobu koja će obaviti vještačenje imenovalo Feđu Vukića. Vukić je zaključio da je djelo koje je odabrao ocjenjivački sud predvođen Plenkovićem plagijat. U zaključku vještačenja u završnom pasusu stoji: ‘’Konačni nalaz: djelo tuženika u formalnom, semantičkom i kulturološkom smislu nije izvorno umjetničko djelo nego je reinterpretacija odnosno redizajn ideje za izvorno umjetničko djelo tužitelja, na način da izvornu ideju stavlja u drukčiji semantički kontekst i s drukčijom porukom’’.

Dokumenti u posjedu Nacionala potvrđuju da se potpis današnjeg premijera Andreja Plenkovića nalazi u odlukama o odabiru vizualnog identiteta koji Ljubičić smatra plagijatom. FOTO: Nacional

Pa je na temelju toga u prvom stupnju Trgovački sud zaključio da je ocjenjivački sud predvođen Plenkovićem za rad koji bi trebao predstavljati ‘’Dizajn vizualnog identiteta informativne kampanje uoči referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji’’ izabrao rad kojim su ‘’povrijedili autorska prava tužitelja Borisa Ljubičića kao autora vizualnog rješenja rastera državnog grba koji čini dva izmjenična kvadrata dijagonalno postavljena koji ujedno čine umjetnički kod tužitelja’’. Sud je također zabranio Ministarstvu da ‘’na bilo koji način i bez odobrenja tužitelja koristi vizualni identitet informativne kampanje uoči referenduma o pristupanju Hrvatske EU izrađen po drugotuženiku (od strane tvrtke koja je predložila izabrano rješenje, op.a.)’’. Sud je, među ostalim, odlučio i da Vlada i tvrtka čije je rješenje odabrano trebaju u roku od osam dana uništiti sve tiskane materijale ili predmete koji sadrže izabrano sporno vizualno rješenje koja su imali u svom posjedu, tiskari, skladištima u maloprodaji ili veleprodaji. Odluku o troškovima postupka sud je ostavio za kasniju presudu.

Moguće je da je takvoj presudi pridonijela i činjenica da hrvatska javnost nikada nije saznala tko je zapravo idejni tvorac spornog izabranog rješenja. Ono što Ljubičić doživljava kao drski plagijat prijavila je tvrtka Innovo DDB kao svoj prijedlog, ali nikada nije otkrila tko je to rješenje doista izradio. To se nije doznalo niti tijekom sudskog postupka. Nacional je uspio stupiti u kontakt s izvorom bliskim toj tvrtki koji o svemu ima neposredna saznanja, ali on ni danas, kad je sud već ionako odlučio u korist te tvrtke, nije htio otkriti tko su doista autori spornog izabranog rješenja. Pa to i dalje ostaje tajnom.

Spomenuta se prvostupanjska odluka činila logički utemeljenom i razumnom, ali je to za pojedince koji su u tom postupku predstavljali državu očito bilo previše. Ubrzo potom žalila se prvostupanjskom presudom ponižena država, a žalila se i tvrtka koja je ponudila sporno rješenje.

Potom je uslijedio potpuni preokret. Čak je i Visoki trgovački sud utvrdio da su notorne činjenice svi navodi koje je Ljubičić iznio o svom radu, kao i navodi Feđe Vukića iz vještačenja iz kojih proizlazi ‘’da se kod Ljubičićevih dizajnerskih djela radi o umjetničkoj interpretaciji dijela hrvatskog grba te da je upravo tužiteljeva ideja o dva povezana kvadrata kao vizualnom grafičkom kodu izvedenom iz hrvatskog grba i znakovlja’’. Ali je sud ustvrdio da su dva suprotstavljena djela predmeti dvostrukih autorsko-pravnih odnosa. Pa je na koncu preinačio prvostupanjsku odluku navodeći da je reinterpretacija hrvatskog grba slobodna u umjetničkom stvaralaštvu i da nitko, pa niti Ljubičić, ne može uživati autorsko pravnu zaštitu takve interpretacije u obliku izvedenog djela.

Preinačenje presude drastičan je izričaj neslaganja s prvostupanjskom presudom, a intrigantan je i zbog visoke razine utemeljenosti prvostupanjske presude. Da je očito bilo važno što prije sve okrenuti u korist države pokazuje upravo taj detalj kojim se izbjeglo vraćanje odlučivanja na prvostupanjski sud. To što se sporno dizajnersko rješenje nesporno bazira i evidentno minimalno razlikuje od rješenja koje je Ljubičić autorski originalno uveo u hrvatski javni prostor i koristio ga više desetaka puta u raznim situacijama, za Visoki trgovački sud je bilo manje važno.

Plenković je pristigle dopise očito proslijedio svom tada nadređenom resornom ministru Gordanu Jandrokoviću. Pa je na zahtjev Borisa Ljubičića na koncu kurtoazno odgovorio Jandroković

Posebno je intrigantno i to što je predsjednica tročlanog sudačkog vijeća Visokog trgovačkog suda u tom slučaju bila sutkinja Kamelija Parać. Ista ona koja je kao predsjednica također tročlanog sudačkog vijeća Trgovačkog suda u Zagrebu 10. travnja 1998. presudila u korist Borisa Ljubičića kada je tužio dnevnu novinu Vjesnik jer je u desnom donjem kutu naslovne stranice objavio najavu za posebno izdanje ‘’Vjesnikovo TV oko’’ i u riječi TV bez Ljubičićeva znanja i ovlaštenja iskoristio grafizam slova T u obliku usvojenom kao njegovo autorsko rješenje za znak HRT-a.

Nije to bio jedini slučaj u kojem je Ljubičić sa sličnim argumentima već pobjeđivao na sudu. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pravomoćno je dobio spor protiv Slobodne Dalmacije i Croatia Recordsa. Tužio ih je jer je smatrao da su bez njegova znanja i odobrenja uz preinaku iskoristili njegovo idejno rješenje znaka grada Splita izrađenog temeljem natječaja Gradskog poglavarstva grada Splita od 21. 3. 1995. prigodom 1700. obljetnice postojanja grada, temeljenog na matrici znaka kojeg je izradio ranije kao rješenje zastave grada Splita po natječaju istog poglavarstva od 22. studenoga 1994. Tvrtku Croatia Records tužio je jer je koristila isti sporni znak na nosačima zvuka izdanim u tim povodom. Suočen s neočekivanim sudskim preokretom u ovom slučaju Ljubičić je morao platiti sudski trošak i novčanu naknadu tuženima, pa tako i trošak sudskog postupka koji je imala država. Njemu se 9. kolovoza 2019. dopisom obratila Sabina Matijević, zamjenica Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu, s pozivom da plati 36.500 kuna sudskog troška uvećanog za zatezne kamate iz predmeta koji je izgubio.

Deset dana kasnije njegova odvjetnica obratila se Županijskom državnom odvjetništvu s molbom da Sabina Matijević pokuša utvrditi postoji li mogućnost da Republika Hrvatska od Ljubičića zatraži izradu autorskih rješenja temeljem kojih bi se izvršio prijeboj s predmetnim potraživanjem Republike Hrvatske. U prilog tog dopisa dostavili su joj izgled Ljubičićevih vizuala kako bi dobili predodžbu o njegovu prijedlogu.

Da paradoks bude izraženiji, jedno nesporno Ljubičićevo rješenje spomenuto Ministarstvo već godinama koristi kao službeni logotip. Ljubičić ga je još koncem 90-ih ustupio na upotrebu, bez da je za to ikada honoriran.

Dopis koji je od Županijskog državnog odvjetništva primio 22. veljače ove godine sugerira kako su oni bezuspješno pokušavali pronaći prihvatljivo rješenje više od četiri godine. Naime, dopis koji su mu uputili počinje sljedećom rečenicom, neopterećenom gramatikom: ‘’S obzirom na vaš dopis od 20 kolovoza 2019 izvještavamo Vas da smo u kontaktu sa Ministarstvom vanjskih i europskih poslova pokušavali iznaći rješenje međutim do istoga nije došlo’’.

Završne dvije rečenice tog dopisa mogu se tumačiti kao da se iz njega može posredno naslućivati čak i stanovita nelagoda zbog kompletne situacije. Jer dopis strukturiran u dodatne dvije rečenice, također neopterećen gramatikom, završava ovako: ‘’S obzirom da je za pokretanje ovršnog postupka nadležno Općinsko državno odvjetništvo predmet ćemo radi pokretanja ovršnog postupka ustupiti nadležnom državnom odvjetništvu.

Dopis koji je od Županijskog državnog odvjetništva Ljubičić primio 22. veljače ove godine sugerira da su oni bezuspješno pokušavali pronaći prihvatljivo rješenje dulje od četiri godine

Ukoliko s Vaše strane postoji volja izvještavamo Vas da je predmetni dug zajedno sa zakonskim zateznim kamatama moguće uplatiti na određeni broj rata koje ćemo usuglasiti, molim da nas u roku od 8 dana izvijestite o Vašem stavu u suprotnom spis ćemo ustupiti Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu’’.

Stav Borisa Ljubičića je takav da smatra kako bi hrvatska javnost trebala biti dodatno upoznata s razvojem ovog slučaja. Posebno ga sve ovo duboko pogađa, jer unatoč njegovoj izvanrednoj karijeri i doprinosu vizualnom identitetu hrvatske države, vijest o tomu da je izgubio ovaj bizarni spor protiv države u tražilici Google stoji na vrhu popisa kada se u tu tražilicu upiše njegovo ime i prezime. Osim toga, nakon pokretanja ovog spora stekao je dojam da ga netko iz javnog prostora naprosto želi izbrisati, zajedno s kompletnim njegovim profesionalnim doprinosom hrvatskom društvu.

Što je dojam koji ima i danas. Radi se o situaciji koja je, ako je suditi prema ishodu sudskog postupka, pravno razriješena i neupitna.

Dodatno to osnažuje i još jedna činjenica koju Boris Ljubičić doživljava kao potvrdu da se radi o sustavnom pravnom iživljavanju. Naime, 11. listopada 2018. Ingrid Antičević Marinović, predsjednica sudačkog vijeća Ustavnog suda, odbila je Ljubičićevu ustavnu tužbu svega nekoliko mjeseci nakon što ju je Ljubičić podigao, što je moguće jedna od najbrže ikad donesenih takvih odluka Ustavnog suda.

Za Borisa Ljubičića takav je epilog tog pravnog spora duboko nepravedan i svakako vrijedan prinošenja na uvid hrvatskoj javnosti. Kada je u pitanju hrvatsko pravosuđe, pravo i pravda često nemaju isti nazivnik.

Za hrvatsku javnost dodatno je intrigantna simbolična i metaforička dimenzija ovog slučaja. U kojem su aktualni premijer Plenković i aktualni predsjednik Sabora u jednoj ranijoj fazi svojih karijera u procesno neupitnom postupku pridonijeli da se na javnu scenu uvede i na njoj afirmira rad anonimnih autora koji se do danas nisu usudili predstaviti hrvatskoj javnosti. Prema dubokom uvjerenju Borisa Ljubičića, ali i sudskog vještaka Hrvatskog dizajnerskog društva, ti su autori plagirali njegov izvorni rad i na plagiranom radu profitirali, ujedno istiskujući dotad neprijeporni autentični Ljubičićev profesionalni autoritet. Kojeg su mehanizmi pravne države kasnije pomeli i pridonijeli pokušaju njegova temeljitog istiskivanja s kompletne društvene scene. Što se može uspoređivati s brojnim drugim sličnim situacijama koje je aktualni premijer Andrej Plenković kasnije uspio proizvesti tijekom svojih premijerskih mandata.