Nacional je koncem proteklog tjedna dobio na uvid senzacionalne tajne interne dokumente o poslovanju Ine, koji otkrivaju da postoji i više nego osnovana sumnja da mađarski MOL, nominalno strateški partner hrvatske vlade u toj kompaniji, nastavlja ozbiljno manipulirati poslovnim informacijama na štetu Ine. Prema tvrdnjama izvora iz Ine koji su Nacionalu omogućili uvid u tu ekskluzivnu dokumentaciju, sve se to radi s ciljem da se poslovanje Ine dodatno potkopa, dovede u suglasje s mađarskim nacionalnim energetskim interesima i prouzroči nesagledivu štetu hrvatskoj nacionalnoj i energetskoj sigurnosti i suverenosti.

Sve to zapravo razotkriva prvorazredni međudržavni skandal koji bi se teško mogao odvijati tek kao samostalna operacija mađarskog MOL-a. Puno je izvjesnije da je ta MOL-ova poslovna zavjera izrežirana i provodi se u suglasju s mađarskim državnim vrhom, kao i uz znanje mađarskog premijera Viktora Orbána. To se može zaključiti jer je mađarska strana u više navrata neke pojedinosti u okviru sukoba s hrvatskom vladom oko Ine označavala kao pitanje mađarske nacionalne sigurnosti. Pa se jedna takva osjetljiva i skandalozna operacija teško može sagledavati i izvan tog konteksta, koji taj slučaj promeće u prvorazredno bilateralno političko pitanje između Hrvatske i Mađarske. A takvo sagledavanje tog incidenta, kao možda opet ključnu hrvatsku političku temu, otvara pitanje jesu li ministri u vladi premijera Andreja Plenkovića uopće dorasli tom izazovu.

Sumnje u nove razmjere manipulacije mađarskog MOL-a pojačavaju službeni interni podaci i tablice o poslovanju dviju Ininih domaćih rafinerija, prije svega one u Sisku. Izvori koji su te podatke Nacionalu učinili dostupnim tvrde da su sve te povjerljive informacije prezentirane potpredsjednici Vlade i ministrici gospodarstva Martini Dalić, kao i Tomislavu Ćoriću, ministru zaštite okoliša i energetike. Izvor koji je Nacionalu dostavio te materijale, tvrdi:

“Umjesto da reagiraju, oni su ih prešutjeli i ignorirali. Potom su i hrvatski članovi Uprave Ine, među kojima je i Niko Dalić, suprug Martine Dalić, potpisali odluku o gašenju FCC postrojenja u sisačkoj rafineriji, a to je temeljni preduvjet za realizaciju konačnog plana MOL-a za potpuno ovladavanje Inom na štetu hrvatskih nacionalnih energetskih interesa. Naravno, na tom putu potpuno se planira promijeniti namjena sisačke rafinerije, ugrozit će se postojeća radna mjesta, stvoriti dodatna socijalna nervoza u tom dijelu Hrvatske, a sve se to bazira na lažima i manipulacijama MOL-a koje mjerodavni članovi Vlade ili ne razumiju ili su ih iz nepoznatih i teško objašnjivih razloga odlučili prešutjeti.”

Izvori iz Ine navode da je cilj te MOL-ove manipulacije neistinitim podacima pod svaku cijenu prikazati sisačku rafineriju kao gubitaša u čiji se opstanak ne isplati ulagati, opravdati gašenje srca sisačke rafinerije, njenog FCC postrojenja za proizvodnju benzina, i uvjeriti hrvatsku vladu da je jedina isplativa budućnost rafinerije u Sisku njezino pretvaranje u logistički centar i skladište za derivate. U drugoj bi se fazi, prema tvrdnjama istih izvora, i rafinerija u Rijeci počela proglašavati neisplativom.

Uvid u interne poslovne podatke Ine otkriva da su brojke kojima se baratalo prilikom izračuna uzimane selektivno, mijenjane i prilagođavane MOL-ovim poslovnim planovima, zbog čega su krajnji izračuni na kraju dali podatke koji podržavaju plan Uprave za gašenje FCC postrojenja u Sisku. Uz to, stvarni podaci potvrđuju i ranije tvrdnje prema kojima su rad FCC postrojenja u Sisku i prerada nafte u roj rafineriji isplativi te da, suprotno MOL-ovim tvrdnjama o gubicima, sisačka rafinerija zapravo generira dobit.

Umjesto toga, javnosti je prezentiran model poslovanja sisačke rafinerije prema kojemu bi se teški ostaci iz riječke rafinerije transportirali i potom prerađivali u tzv. koking postrojenju u Sisku, što bi prema MOL-ovim tvrdnjama stvaralo dobit u budućem poslovanju. Međutim, interni dokumenti Ine u posjedu Nacionala otkrivaju posve suprotno – da bi takav model poslovanja prouzročio dodatne gubitke, a kasnije bi otvorio i pitanje je li i riječka rafinerija isplativa.

Kada se u tablice unesu stvarne brojke cijena sirovine, realni operativni troškovi i troškovi transporta, krajnji izračun daje posve drugačiju sliku i ukazuje na neisplativost modela koji predlaže MOL. Umjesto tvrdnje o 4,66 milijuna američkih dolara čiste dobiti, izračuni utemeljeni na stvarnim podacima govore o potencijalnom gubitku od 10,84 milijuna dolara godišnje. Izvori Nacionala tvrde da su još prije mjesec i pol dana na to bili upozoreni i ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić i ministrica gospodarstva Martina Dalić. Tvrdi se da su podaci i izračuni koji upozoravaju na neisplativost MOL-ova modela poslovanja u Sisku, poslani i nekim saborskim zastupnicima i Uredu predsjednice. Izvor Nacionala iz Ine navodi da su u Uredu predsjednice dokumente proslijedili nadležnom Ministarstvu gospodarstva.

Procjenu isplativosti poslovanja rafinerije u Sisku predstavila je konzultantska kuća Deloitte u rujnu prošle godine Upravi i Nadzornom odboru Ine, a potom i Radničkom vijeću i sindikatima. Prema njihovim tvrdnjama, utemeljenima na analizama i izračunima, pretvaranje sisačke rafinerije u skladište i logistički centar ekonomski je najisplativije rješenje koje bi, kako se tvrdi, ostvarilo zaradu od 93 milijuna dolara u sljedeće tri godine u usporedbi sa sadašnjim načinom rada rafinerijskog postrojenja s uključenim FCC-om, postrojenjem za proizvodnju benzina, ukapljenog naftnog plina (LPG) i plinskih ulja. Plan uključuje transport plinskih ulja na preradu u hidrokreking postrojenje u Rijeci, kako bi se proizvodilo više dizelskih goriva jer benzina i LPG-a navodno ima viška, te transport sirovine (tzv. brodskog goriva) iz Rijeke za Sisak za koking postrojenje (postrojenje za preradu teških ostataka nafte).

Tablica s procijenjenim izračunima troškova poslovanja rafinerije u Sisku nakon zatvaranja FCC postrojenja i pretvaranja Rafinerije u logistički i skladišni centar, koja je načinjena na temelju Deloitteove analize i za potrebe MOL-ova internog odlučivanja, pokazuje dijametralno drugačije podatke od one koju su izradili stručnjaci zaposleni u samoj rafineriji koji su dobro upoznati s njezinim poslovanjem.

Prema tablici koju je za potrebe MOL-a i Inine Uprave izradio Inin operativni voditelj optimizacije poslovanja rafinerija Damir Miletić, za izračun su korištene cijene gotovih produkata, iako je u tom slučaju bilo riječi o poluproduktima koji imaju drugačiju cijenu, a u dijelu podataka korištena je kombinacija transfernih cijena (cijene koje vrijede u slučajevima transfera proizvoda i poluproizvoda između rafinerija u Rijeci i Sisku, kakvo se predlaže u novom modelu poslovanja, a koje su značajno više od cijena koštanja) ili su pak u izračunu rada postrojenja u obje rafinerije korištene iste cijene poluprodukata, iako su one različite i za jednu i za drugu rafineriju, što je Miletiću dobro poznato. Ti izračuni sugeriraju da će nova organizacija rada ostvariti EBITDA dobit (dobit prije poreza, kamata i amortizacije) od 13,4 milijuna dolara na godinu, a čista financijska dobit procijenjena je na 4,66 milijuna dolara.

No kada se malo pažljivije pogledaju podaci uneseni u tablicu, vidljivo je da je kao ulazna cijena sirovine za koking postrojenje u Sisku naznačen podatak o 219,20 USA dolara po toni. Prema tvrdnjama Nacionalova izvora, u tom trenutku stvarna cijena sirovine bila je 305,57 američkih dolara. Isti izvor tvrdi: “Unoseći vrijednosti iscrpaka u tablicu Miletić je, kako bi dobivene rezultate što više prilagodio MOL-ovim zahtjevima, unio zastarjele vrijednosti proizvodnje umjesto novih, aktualnih, koje su dobivene tzv. “test runom” odnosno probnom proizvodnjom koja se uobičajeno provodi nakon uvođenja novina ili izmjena u radu postrojenja. To je posebno vidljivo u podatku o postotku dobivena zelenog koksa. Prema Miletićevom izračunu, koking postrojenje u Sisku daje 25,86 posto koksa, što je tek nešto više od granice isplativosti, dok je “test runom” provedenim prije objave modela, ustanovljeno da proizvodnja koksa rapidno raste na čak 32,30 posto koksa, čime i to postrojenje čini neisplativim. Kao referentna cijena troška transporta poluproizvoda između dviju rafinerija, uzet je podatak od 10 USA dolara po toni, iz čega je proizišao podatak da bi samo troškovi transporta između rafinerija iznosili oko 1,25 milijuna dolara na godinu. Uz to, trošak transfera iz jedne rafinerije u drugu značajno povećavaju ulazne cijene sirovina, a time i troškove poslovanja ne samo rafinerije u Sisku, već i one u Rijeci.”

Rafinerijski stručnjaci u Sisku u istu tablicu ubacili su podatke bazirane na rezultatima “test runa” koking postrojenja i podacima iz službene tablice monitoringa FCC postrojenja, uzevši podatke iz Ininih tablica u kojima se nalaze stvarne cijene poluprodukata za svaku rafineriju te cjenika transportnih troškova. Izvor Nacionala iz Ine tvrdi: “Uzevši u obzir te podatke, cijena sirovine za koking postrojenje sada je 305,57 dolara po toni, a postotak dobivena koksa raste na neisplativih 32,30 posto. I trošak transporta raste na 10,85 dolara po toni. Cijene ostalih poluproizvoda i proizvoda također su svedene u realne okvire. U takvom izračunu nije realno u tablice ubacivati cijene derivata kakve vladaju na otvorenom tržištu Mediterana. Realno je uzeti transfernu cijenu unutar Ine jer je to poluproizvod koji još treba obogatiti aditivima i tek onda možemo govoriti o gotovom proizvodu i prodajnoj cijeni.” Izvor Nacionala dodao je i da su svi podaci prije ubacivanja u tablicu detaljno provjereni i preračunati.

Prema tim izračunima, financijski profit od rada sisačkog koking postrojenja, koji u ovom slučaju kao sirovinu koristi mješavinu komponenti lož ulja iz sisačke rafinerije i riječkog brodskog goriva, bio bi 3,28 milijuna dolara na godinu, no ukupni Miletićev izračun poslovanja onako kako ga u svojoj analizi predlaže Deloitte i za kakav se zalaže MOL – a to je, podsjetimo, ukidanje FCC postrojenja u Sisku, prijevoz plinskih ulja na obradu u Rijeku i transport teških ostataka, odnosno sirovine za koking postrojenje iz Rijeke u Sisak i intenziviranje rada koking postrojenja u Sisku – pokazuje EBITDA gubitak od 7,56 milijuna dolara na godinu, a nakon što se tome pridodaju porezi, troškovi amortizacije i kamate, gubitak se penje na 10,84 milijuna dolara na godinu.

Nacionalov izvor upozorava i na dodatnu mogućnost manipulacije troškovima poslovanja kroz cijenu domaće sirove nafte za Sisak. On je o tome rekao: “Zasebna služba STO unutar Ine (Služba za trading i optimizaciju) od Ina Naftaplina kupuje sirovinu po jednoj cijeni, podiže cijenu na vrijednost nafte na svjetskom tržištu te je kao takvu unosi u bilancu Rafinerije Sisak. Pravi pokazatelj takvih manipulacija je kreiranje cijena domaće sirove nafte. Cijena slavonske nafte kreće se oko 900 kuna po toni, a moslavačke oko 1050 kuna po toni i toliki se iznosi plaćaju Naftaplinu kao isporučitelju sirove nafte. No prije oko dvije godine STO je odlučio da će zaračunati cijenu nafte kakva vlada na svjetskom tržištu, a to je oko 2400 kuna za tonu, odnosno čak i nešto više jer u zadnjim mjesecima cijena nafte stalno raste. Drugim riječima, STO takoreći postaje prekupac unutar same Ine i rafineriji u Sisku prodaje naftu po cijeni kakvu bi postigao da istu tu naftu izvozi i time dodatno opterećuje poslovanje sisačke rafinerije. Naftaplinu je isplaćena redovita cijena od oko 1000 kuna po toni sirove nafte, a 1400 kuna STO je zadržao i taj je novac na kraju godine u financijskom izvješću prikazan kao dobit u poslovanju, ali je to istovremeno i gubitak u poslovanju rafinerije u Sisku.”

Isti izvor tvrdi da je prerada sirove nafte u rafineriji u Sisku osjetno jeftinija od prerade u Rijeci, što je vidljivo i iz tabličnih izračuna prema podacima proizvodnih troškova za koje navodi da su realni. Prema podacima u tablici koju je Damir Miletić izradio za potrebe MOL-a, cijena proizvodnje benzina u FCC postrojenju (u tablici zavedena kao FCC Naphtha), uključujući i transportne troškove, jednaka je u rafineriji Rijeka i Sisak i iznosi 500,21 dolar po toni, odnosno oko 3070 kuna/t. No u tabeli koju su prema stvarnim troškovima proizvodnje sastavili inženjeri u Rafineriji Sisak, cijena proizvodnje istoga proizvoda s transportnim troškovima u Rafineriji Sisak je 531,96 dolara za tonu (3218,35 kuna), dok je cijena proizvodnje u FCC postrojenju u Rijeci čak 738,08 dolara, odnosno čak 4.465,36 kuna po toni. Prodajna cijena benzina na tržištu kreće se oko 4000 kuna po toni. Drugim riječima, cijena proizvodnje benzina u Rafineriji Rijeka u ovom je trenutku veća od prodajne cijene pa je samim time i neisplativa, što sugerira nove gubitke bude li MOL inzistirao na novom načinu poslovanja rafinerija, koje uključuje visoke transportne troškove. Prema drugoj tablici koju je dobio Nacional, vidljivo je da je cijena željezničkog transporta jedne tone proizvoda ili poluproizvoda između rafinerija Rijeka i Sisak na dan 28. ožujka ove godine iznosila 65,67 kuna.

Podaci o troškovima proizvodnje UNP-a (ukapljeni naftni plin, LPG) ukazuju na isti obrazac vjerojatne manipulacije podacima. Prema podacima iz Miletićeve tablice, proizvodnja jedne tone UNP-a istovjetna je u Rijeci i Sisku i iznosi 428,92 dolara (2594,97 kuna po toni), no u drugoj tablici trošak proizvodnje je različit. U Rijeci se tona UNP-a proizvede po cijeni od 627,07 dolara (3793,76 kuna), a u Sisku je proizvodna cijena osjetno niža i iznosi 476,43 dolara (2882,42 kn) uključujući transportne troškove. Dodatna napomena pogonskih inženjera u njihovoj tablici upozorava na to da navedenim troškovima treba dodati još neke. Izvor Nacionala o tome je rekao: “Primjerice, sirovini za koking postrojenje u Sisku koja će se prema MOL-ovu planu dovoziti iz Rijeke, trebat će smanjiti viskozitet dizel gorivom, što je daleko skuplja verzija od dosadašnjeg postupka koji je za istu svrhu koristio vlastiti proizvod iz FCC postrojenja (FCC LCU i DU), a procesne peći u koking postrojenju ložit će se prirodnim plinom iz podzemnog skladišta plina koji je daleko skuplji od suhog plina koji se kao derivat proizvodnje u FCC postrojenju koristio za tu namjenu. Uz to, rafinerija u Sisku do sada je namješavala benzine s četrdesetak posto udjela svog FCC benzina bez dodataka aditiva za povećanje oktanskog broja te ostalih poluproduktiva visoke kvalitete koje sama proizvodi, čime se izbjeglo korištenje vrlo skupog MTBE-a (metil tert-butil eter). No nakon zatvaranja FCC postrojenja u Sisku, benzini se moraju namješavati korištenjem još skupljeg alkilata.”

Nacionalovi izvori tvrde da je sisački FCC, prema realnim izračunima, neposredno prije gašenja tijekom 28 dana jednog mjeseca ostvario neto dobit od 10,5 milijuna kuna (bruto dobit bila je veća od 100 milijuna kuna), a prethodnih mjeseci dobit se kretala između 12 i 14 milijuna kuna na mjesec. Valja napomenuti i da rafinerija u Sisku radi s prekidima jer postrojenje obrađuje isključivo naftu s domaćih polja koje je sve manje, a uvozna sirova nafta se, odlukom MOL-a, već četiri godine ne dovozi u Sisak na preradu, iako je Sisak spojen na mrežu JANAF-ova naftovoda. Takav način rada osjetno povećava troškove poslovanja postrojenja, no čak i uz taj podatak rafinerija u Sisku posluje pozitivno. Nacional je još krajem 2016. godine objavio podatak da je Rafinerija Sisak i sa smanjenim obimom poslovanja u 2015. godini ostvarila dobit od najmanje 14 milijuna dolara, što iznosi oko 98 milijuna kuna, a u prvih 11 mjeseci 2016. godine čistu dobit od čak 35 milijuna dolara ili oko 245 milijuna kuna, iako je te godine postrojenje radilo samo tri mjeseca i unatoč činjenici da su prilikom izračuna uzeti po rafineriju najnepovoljniji ulazni parametri.

S druge strane, na upitnu rentabilnost riječke rafinerije, koja bi od Siska trebala preuzeti proizvodnju na FCC postrojenju, ukazuje još jedan zanimljiv podatak. Naime, rafinerija u Rijeci u proizvodnom procesu troši čak nekoliko desetaka puta više prirodnog plina kao energenta od rafinerije u Sisku. Prema podacima koje je dobio Nacional, riječka rafinerija je u 12 mjeseci 2017. godine potrošila 106.052.746 prostornih metara prirodnog plina kao energenta, dok je u istom razdoblju rafinerija u Sisku potrošila 8.635.347 prostornih metara prirodnog plina. Naš izvor je upozorio i na to da nedavno izgrađeno postrojenje za hidrokreking (HCK) u Rijeci dodatno opterećuje poslovanje te rafinerije jer zbog nedostatka sirovine radi ispod optimalnog kapaciteta. “Do sada se sirovina za hidrokreking postrojenje uvozila, a sada bi je, prema novom planu poslovanja, trebala napuniti sirovina iz Siska”, objasnio je taj izvor. Ti podaci samo potvrđuju ono na što je Nacional upozoravao još prije godinu i pol dana, da dodatno opterećenje rafinerije u Rijeci i izazivanje gubitaka u poslovanju treba podržati vjerojatnu MOL-ovu odluku o zatvaranju i te rafinerije.

Nacionalovi izvori izrazili su sumnju da su rezultati Deloitteove analize također načinjeni pod pritiskom MOL-a, koji je podatke o poslovanju sisačke rafinerije konzultantima davao selektivno, odnosno pristao je dati samo one podatke koji su mu odgovarali, a Deloitteovi konzultanti prihvatili su ih bez vlastitih provjera i istraživanja. Uz to, drugi Nacionalov izvor naveo je i da se u dokumentu manipuliralo podacima kako bi se oni uskladili sa zahtjevima MOL-a, jer njihovi predstavnici na prezentaciji članovima Radničkog vijeća i sindikata nisu precizno odgovorili ni na jedno od brojnih pitanja radnika Rafinerije koje se odnosilo na točne podatke o poslovanju, već su na svako konkretno pitanje odgovarali da “nisu ulazili u dubinske analize poslovanja Rafinerije”. Zanimljiv je i podatak da je na obje prezentacije, i onoj pred Upravom i Nadzornim odborom i onoj pred Radničkim vijećem i sindikatima, prisustvovao i nekadašnji osobni asistent predsjednika Uprave Ine Zoltána Áldotta, a danas direktor za investicije Hrvoje Glavaš, inače nećak Ljube Jurčića koji je 2003. godine odigrao jednu od značajnijih uloga u odabiru MOL-a za strateškog partnera Ine. On je, prema informacijama iz neslužbenih izvora, također sudjelovao u projektu pretvaranja profitabilne sisačke rafinerije u logistički centar, što bi, ako je točno, sugeriralo da je obitelj Jurčić u dva navrata značajno utjecala na krojenje sudbine Ine, oba puta u negativnom kontekstu.

Orbán je uzor hrvatskim desničarima koji ga hvale jer brani interese svoje države

„Takav čovjek nama treba, to je putokaz svima koji se nazivaju demokršćanima. A naši ratificiraju Konvenciju koju su pisali oni koji napadaju kršćanstvo. To je strašno“, rekao je predsjednik stranke DESNO i nekadašnji šef HSP-a Ante Đapić nakon što je mađarski premijer Viktor Orbán nedavno pobijedio na parlamentarnim izborima na kojima je osvojio dvotrećinsku većinu u parlamentu. Đapić je samo jedan u nizu hrvatskih desničara koji javno simpatiziraju mađarskog premijera i u njemu vide svojevrsnu ikonu europske desnice i čuvara konzervativnih vrijednosti u Europi. Neki od njih svoje oduševljenje Orbánovom pobjedom izrazili su i na društvenim mrežama. „Čestitke Viktoru Orbánu na 2/3 pobjedi. Političar koji prvo gleda interese i dobro svoje države, a narod to prepoznaje. Ljevičari i eurokrati na aparatima. Quo vadis, Croatia?“ napisao je na svojoj stranici na Facebooku Vice Batarelo, predsjednik udruge Vigilare, žestoki kritičar premijera Andreja Plenkovića uoči ratifikacije Istanbulske konvencije, dok je Velimir Bujanec, uz tužan smajlić na kraju rečenice, napisao: „E, da je nama jedan Orbán, ali Hrvatska nije te sreće.“

Zanimljivo je da domaća desnica u Orbánu vidi svog uzora, iako je on vrlo blizak sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem protiv kojeg su neki od njih organizirali prosvjede prilikom njegova posjeta Zagrebu, ali domaća desnica to ne primjećuje. Isto kao što ne primjećuje milijarde izgubljenih kuna i izgubljena i ugrožena radna mjesta otkako je MOL preuzeo Inu. Orbán je i dalje njihov idol pa je tako pozitivan stav o njemu izrazio i Stjepo Bartulica, savjetnik bivšeg predsjednika države Ive Josipovića i bivšeg predsjednika vlade Tima Oreškovića, koji je u jednom intervjuu naveo da je Viktor Orbán političar od uvjerenja, koji “nije sklon frazama i klišejima, nego očito vjeruje u ono što govori” i čiji se “glas čuje u Europi”. Nakon Orbánove pobjede na izborima, bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović izjavio je za Jutarnji list da je Viktor Orbán „državnik koji je pridobio naklonost naroda, za razliku od situacije u Hrvatskoj“, dok je Željka Markić na nedavno održanu međunarodnu konferenciju “Obitelj: ključ demografskog i ekonomskog oporavka” dovela državnu tajnicu za obitelj i mlade Katalin Novak, blisku Orbánovu suradnicu, koja je lani postala potpredsjednica njegove stranke Fidesz.

Međutim, nije samo krajnja desnica slaba na Orbána, već je mađarski premijer vrlo drag i umjerenoj desnici pa je tako predsjednica Republike prije koju godinu u sukobu mađarske i hrvatske vlade oko izbjeglica, stala na stranu ove prve jer joj je Orbán bio draži od Zorana Milanovića. Kolinda Grabar-Kitarović imala je i veliko razumijevanje za Orbánovu blokadu hrvatskog članstva u OECD-u.