Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik i osnivač HDZ-a, smatrao je da je ustaški pozdrav “za dom spremni”, koji se nalazi u službenom grbu HOS-a, sjeme zla koje su posijale srbijanske tajne službe kako bi pokušale spriječiti međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Tuđman je smatrao da je jugoslavenski KOS poticao desne radikale da ističu ustaška obilježja, da je među njih infiltrirao svoje suradnike te da se radilo o jednoj od većih srbijanskih obavještajnih manipulacija na početku Domovinskog rata. Autori te manipulacije iskoristili su i svjesno rasplamsavali ustašku nostalgiju na marginama desničarskih radikala, čija politička stajališta kako tada, tako i danas prijete temeljima moderne neovisne Hrvatske. Tuđman se zato u više navrata pokušao obračunati s mračnim tendencijama i pojedincima koji su unutar HOS-a taj pozdrav pokušali javno afirmirati, ali se on zapravo nikada nije uspio do kraja suprotstaviti najradikalnijim elementima ni u državi ni u HDZ-u.

U svjetlu dosad vjerojatno najžešćih eskalacija političkih prijepora vezanih uz najavu uklanjanja sporne spomen-ploče u Jasenovcu s ustaškim pozdravom “za dom spremni”, Nacional donosi nedvojbene dokaze, izjave svjedoka i povijesne dokumente koji otkrivaju razmjere Tuđmanove borbe protiv mračne strane ideološkog vodstva HOS-a i pravu, ustašama inspiriranu težnju da se pozdrav “za dom spremni” infiltrira u službeno znakovlje i na uniforme HOS-a. To ustaško sjeme zla čiju je impostaciju u službeno znakovlje HOS-a Tuđman doživljavao kao prijetnju međunarodnom priznanju Hrvatske, marginalni ekstremisti danas kroz zamjenu teza opet pokušavaju iskoristiti za svoju političku afirmaciju, što Hrvatsku već neko vrijeme opet stigmatizira u očima međunarodne javnosti.

A to im uspijeva u pravilu kada je aktualna vlast slaba ili i sama inficirana klicom ustašofilije. Zato nije čudno što se već nekoliko godina unatrag pokazuje da se ti ekstremisti nikada nisu smirili, nego su se samo na neko vrijeme pritajili pa se svaki put pojave kad dobiju signale da će takvu radikalnu politiku vlast tolerirati ili kad oni koji imaju pretenzije da osvoje vlast koriste upravo metode i resurse ekstremista kako bi pokušali doći na čelo države. “Samo se sjetite što je Franjo Tuđman govorio na skupovima počekom 90-ih.” Tim je riječima u kolovozu 2015. tadašnji premijer Zoran Milanović odgovorio novinarima na pitanje o tome što misli o potpisnicima peticije za uvođenje pozdrava “za dom spremni” kao službenog pozdrava u hrvatske oružane snage. Time je želio reći da je prvi hrvatski predsjednik svoju politiku temeljio na antifašizmu, a ne na naslijeđu NDH. Ta se provokacija pokušala realizirati nedugo uoči dolaska Karamarkova HDZ-a na vlast, a zapravo se radilo o jednom od sredstava mobilizacije ekstremista koji su potpomogli uspon Karamarkova HDZ-a.

Ustaška obilježja i pozdrav “za dom spremni” zapravo su dočekali i prve dragovoljce HOS-a, kada su se priključivali tim jedinicama u vrijeme kada službene hrvatske vojske još nije bilo. To je Nacionalu potvrdio Zvonimir Ćurković, nekadašnji zapovjednik HOS-a u Vukovaru, jedan od samozatajnih heroja obrane Vukovara, ujedno jedini pripadnik te ratne postrojbe koji je u jeku burnih rasprava o jasenovačkoj ploči javno rekao da bi se iz poštovanja prema nevinim žrtvama logora Jasenovac sa spomen-ploče poginulim pripadnicima HOS-a trebao ukloniti natpis “za dom spremni”. On je za Nacional opsežnije govorio o kontekstu početka formiranja HOS-a kao stranačke vojske HSP-a. Na pitanje zašto je prihvatio išta od obilježja s ustaškom konotacijom, rekao je: “Zato što su nas ona dočekala. Ja doma nemam i nisam nikad imao Pavelićevu sliku.” Kako je moguće da su ih ta obilježja dočekala već na samom početku formiranja jedinica HOS-a, pokazuju izjave tadašnjih političkih čelnika HSP-a.

“Naše se postrojbe zovu HOS, a pozdrav nam je ‘za dom spremni’ samo zato da bi se povratio borbeni duh hrvatskog vojnika Nezavisne Države Hrvatske, jer jedino to može obraniti hrvatski narod”, riječi su to iz jednog iz niza intervjua koje je u jesen 1991. dao tadašnji načelnik Ratnog stožera Hrvatske stranke prava Anto Đapić. Izjave Ante Đapića, ali i tadašnjeg predsjednika HSP-a Dobroslava Parage, jasno ukazuju na to da je vodstvo te stranke imalo aluzije na nasljedstvo Nezavisne Države Hrvatske i Antu Pavelića i da se pri izboru pozdrava “za dom spremni” nije mislilo na stari hrvatski pozdrav, nego se pozivalo na Pavelićevo nasljeđe.

“Gospodo, vi imate Thomasa Jeffersona i Georgea Washingtona, oni su stvarali vašu državu, a mi imamo Antu Pavelića. Mi smo prije 900 godina bili država i on ju je uspio obnoviti – državu koja je bila međunarodno priznata. Naravno, kao državnik je radio pogreške, ali mi priznajemo da je on uspio obnoviti ono što je bila težnja hrvatskog naroda”, izjavio je Dobroslav Paraga u razgovoru za tjednik Globus u jesen 1991. godine.

Iz tih izjava jasno je koja je bila namjera tadašnjeg vodstva HSP-a kada je osnivalo HOS i na koje naslijeđe su pozivali. HOS je utemeljen kao stranačka vojska Hrvatske stranke prava u sam osvit rata, s proljeća 1991. Hrvatske obrambene snage (HOS) bile su među prvim organiziranim vojnim jedinicama koje su djelovale u Domovinskom ratu, a osnovane su kao vojno krilo Hrvatske stranke prava 25. lipnja 1991. Osnivači HOS-a bili su uži članovi tadašnjeg vodstva Hrvatske stranke prava na čelu s Antom Paradžikom i Dobroslavom Paragom. Zapovjedništvo, kao i Ratni stožer HOS-a, bilo je smješteno u zagrebačkim prostorijama HSP-a, odnosno u Starčevićevu domu u Zagrebu, a prvi načelnik Ratnog stožera HOS-a bio je Ante Paradžik koji je u još nerazjašnjenim okolnostima ubijen 21. rujna 1991. u Sesvetama. Jedan od prvih kampova za obuku HOS-ovaca bio je na Žumberku, na samoj granici sa Slovenijom. Kamp je bio takav da je štagalj u kojem su bili streljivo i oružje bio na slovenskoj, a kuhinja i smještaj na hrvatskoj strani. Treninzi i obuka vršili su se na obje strane granice. Kampova za obuku bilo je diljem Hrvatske te Bosne i Hercegovine.

Osim što su se pozivali na ustaško naslijeđe, HSP i HOS imali su i puno opasniju ulogu u hrvatskom društvu na samom početku Domovinskog rata. Velika većina HOS-ovih dragovoljaca tu je odoru obukla isključivo kako bi obranila državu od srpske agresije i u samom početku rata HOS se u više navrata pokazao kao puno bolje opremljena i obučena vojna formacija od tada službenog ZNG-a. Međutim, u formiranju tih postrojbi državni vrh na čelu s Franjom Tuđmanom vidio je tada i ozbiljnu prijetnju te da u svakom trenutku postoji mogućnost nasilnog preuzimanja vlasti. Toga je bio svjestan i sam hrvatski predsjednik koji je u nekoliko navrata upozoravao na veliku štetu koju HOS nanosi međunarodnoj afirmaciji Hrvatske.

“Ne zanemarujem HOS. Meni je jasno da je među tim mladićima bilo i hrvatskih fanatika, hrvatskih ljudi koji su imali hrvatske ideale, ali je začuđujuće da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata. Što bi bilo od Njemačke da je nastavila na smeđokošuljaškim i crnokošuljaškim tradicijama? To je bila jedna od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske, to je nešto što svijet ne može prihvatiti, jer današnji svijet se gradi na načelima one antifašističke koalicije, traži se demokratski poredak”, izjava je Franje Tuđmana iz intervjua Romanu Bolkoviću 1992. koja je ovih dana često citirana u hrvatskim medijima. Međutim, osim te vrlo jasne izjave, postoji još niz Tuđmanovih poteza kojima je jasno izrazio svoj stav prema HOS-u i njegovom koketiranju s ustaštvom.

Tuđman je u tom razdoblju upravo u desničarima i radikalima koji su dolazili iz stranaka poput HSP-a, vidio najveću opasnost za Hrvatsku jer je smatrao da iza njihova djelovanja stoji KOS. Smatrao je da su oni produžena ruka jugoslavenskih tajnih službi kojima je bio cilj mladu hrvatsku državu kompromitirati u samom početku i prikazati je kao nasljednicu Pavelićeve NDH. Tuđman je u početku stvaranja HDZ-a i hrvatske države toliko bio u ratu s ekstremnim desničarima da su oni protiv njega spremali puč, a neki od njih bili su spremni izvršiti čak i atentat na njega. Nacional je još prije dvije godine, prilikom izlaska knjige Josipa Manolića “Politika i domovina”, pisao o tome kako je Tuđman bio svjestan toga da protivnike osim u radikalnim strankama poput HSP-a, ima i u redovima HDZ–a te da među njima ima i onih koji su surađivali s jugoslavenskim obavještajnim službama. Neki od njih intenzivno su radili na tome da se promijeni Tuđmanova politika, a Manolić je u svojoj knjizi citirao Tuđmanov govor na sjednici Predsjedništva HDZ-a 12. i 13. kolovoza 1991., održanoj u Vili Weiss:

“Moje osobno gledanje na pojedince u Hrvatskom saboru, Skupštini Grada, među zastupnicima Hrvatskog sabora, u odborima Hrvatskog sabora te grupe u Hrvatskom saboru koja želi promijeniti politiku Hrvatske demokratske zajednice i stvoriti ustašku državu: Ante Kutle, Vera Stanić, Ivan Bobetko, Žarko Domljan, Milan Kovač, Vice Vukojević, Vladimir Šeks, koji je organizator i inspirator ovih režija koje djeluju u Hrvatskom saboru. U tu grupu može se staviti i Đuro Perica i Zvonko Maković. Ja sam rekao, imajte strpljenja, gospodo, moramo se porazgovarati o svemu što je bilo i kako je bilo. Ta grupa se povezuje s pojedincima s terena. Intenzivno radi na terenu na formiranju posebnih svojih odreda mimo policije i garde. Grupa i odreda koje su osnovali i rukovode njima i javno propagiraju ustašku Pavelićevu politiku i stvaranje NDH. Skupština Grada, ured predsjednika Buzančića i tajnika, postaje štab u kojem neprekidno djeluje Zvonimir Maković. Okuplja oko sebe ekstremne elemente, Sulića, Spajića, Juroša. Grupa otvoreno govori protiv politike predsjednika Tuđmana i da se neće dugo održati na vlasti. Ova ista grupa ima spiskove koga treba u datom momentu likvidirati, a to su svi oni koji su nekada bili u Savezu komunista ili u partizanima. Govore da Tuđmana trebaju zamijeniti Žarko Domljan ili Šeks. Na terenu se uklanjaju ljudi koji su za opću politiku HDZ-a, formiraju se neke ustaške bojne, mimo narodne garde i policije koji otvoreno idu po selima i govore da ne priznaju nikoga, nego Pavelića i hrvatsku državu Ante Pavelića.”

Tuđman je bio itekako svjestan toga da je takvim agitatorima cilj kompromitirati borbu Hrvatske za neovisnost i međunarodno priznanje. Takvih agitatora bilo je i unutar HDZ-a, ali i u krajnje desnim strankama poput HSP-a, odakle su se protiv Tuđmana pisali javni proglasi. U to vrijeme Hrvatska još uvijek nije bila međunarodno priznata, a da je Tuđman dopustio rasplamsavanje ustaških ideja i paradiranje ustaških bojni po ulicama, do međunarodnog priznanja 15. siječnja 1992. zasigurno ne bi ni došlo. I dok se iz Manolićevih citata vidi Tuđmanovo prozivanje Vladimira Šeksa, sam Šeks je u svojim memoarima isto pisao o Tuđmanovu stavu prema HOS-u i ulozi koju su te formacije imale u hrvatskom društvu na samom početku rata i neposredno prije međunarodnog priznanja Hrvatske.

“Ne samo zato da bi nas se nadalje obilježavalo kao profašističku, proustašku organizaciju, nego i zato da bi se kazalo – ni Jugoslavenska armija se ne mora povući iz kriznih područja jer je ugrožena od hrvatskih ustaških genocidnih namjera. U tom pogledu mi smo već posljednja dva mjeseca govorili i pozivali MUP i Ministarstvo obrane da se raščisti s time. U sklopu tih problema unutarnjih poslova i vojske poseban je problem taj što su nam ti hosovci unijeli jednu anarhičnu situaciju u Hrvatsku općenito, s tim posebnim oznakama HOS-a, U i Pavelićevih slika, čak i SS što snimaju strani novinari, o čemu se piše i u čemu nas poistovjećuju s NDH i s ustaštvom. I u redovima ne samo oko HOS-a, nego i u tom ratu koji vodimo, bilo je na mnogim mjestima anarhičnih samovoljnih postupaka, nedjela, pa i neopravdanih zločina”, prenio je Tuđmanove riječi Vladimir Šeks u knjizi “Moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat”.

Koliki je zapravo strah vladao u tadašnjem državnom vrhu, možda najbolje pokazuju i izjave ministra obrane Gojka Šuška koji je i sam bio poznat kao čovjek koji je po svojim stavovima bliži radikalnoj desnici nego Tuđmanovoj umjerenijoj struji, ali je tada upozoravao na opasnosti koje predstavljaju HSP i HOS. Treba napomenuti da je HSP početkom rata, za razliku od danas, bio jača politička opcija i da je u svim anketama bio popularniji od SDP-a Ivice Račana, a u nekima i od HSLS-a. Do parlamentarnih izbora u ljeto 1992. ta se situacija promijenila i HSP je osvojio tek pet mandata.

“Postoji li ijedna država na svijetu s dvije vojne organizacije? A Paraga šalje zapovijedi – pazite, zapovijedi – ‘svojim’ vojnim jedinicama! Pa mi smo u ratu! Ma da i nismo u ratu, da je mir. Što bi bilo sa Sjedinjenim Američkim Državama kad bi Demokratska stranka pobijedila na izborima i stvorila novu vojsku pa da republikanci kad je smijene, oni organiziraju republikanske vojne formacije. U ime nacionalnog jedinstva mi toleriramo Paragu jer ne postoje normalni mehanizmi funkcioniranja države i društva. Mi proživljavamo brutalnost revolucije, ali se istodobno ne smijemo ponašati na revolucionaran način”, rekao je u travnju 1992. ministar obrane Gojko Šušak.

Vrhunac onoga što je Tuđman doživljavao kao prijetnju HSP-a i HOS-a legitimnom vodstvu hrvatske države, bilo je postavljanje topa ispred stranačkih prostorija na zagrebačkom Trgu Ante Starčevića. Mediji su tada pisali o prijetnji radikalne desnice i o ulasku Paragine vojske u Zagreb, a Paraga je poručio da se top tamo nalazi kako bi pokazali da misle ozbiljno. “Ovog topa mogu se bojati samo neprijatelji Hrvatske”, poručio je tadašnji šef HSP-a Paraga, a taj top i destabilizacija države bili su jedan od razloga zbog kojih je Tuđman vrlo brzo zabranio stranačke vojske te je HOS pripojen redovitom sastavu Hrvatske vojske, a Paraga i njegova stranka postupno su potpuno marginalizirani.

“Imamo, znači, rasovske pojave, stvaranja pojedinačnih vojski, najprije u krilu HDZ-a, kao što je to bio slučaj Osijeka, Glavaša, Merčepa i drugih, pa onda i do pojave HOS-a u okviru Hrvatske stranke prava koja ima zadaću od KOS-a, i to imamo razgovore generala jugoslavenskih koji daju, da imaju svoje ljude, pa do stranih obavještajnih službi. I postojanje HOS-a je dokaz da je ova Hrvatska, naša Hrvatska, nastavak NDH, da ne držimo situaciju u svojim rukama. O tome nam govore, ne samo u razgovorima, strani državnici, diplomati, nego i na haaškoj konferenciji, znači, u ime čitavog svijeta. Pa će jedan Bush izjaviti da zbog takovih paravojnih organizacija koje nose fašistička obilježja, Hrvatska ne može biti tretirana povoljnije negoli Srbija”, prenio je u svojoj knjizi riječi Franje Tuđmana Vladimir Šeks, koji danas slovi za jednog od utjecajnijih savjetnika premijera Andreja Plenkovića. Je li dio tog sadržaja svoje knjige nedavno prezentirao Plenkoviću kao mogući predložak za izlaz iz aktualne krize?

I taj dio Šeksove knjige jasno pokazuje da je vlast HDZ-a u teškim ratnim vremenima pokazala odlučnost u borbi protiv radikalnih desničara koji su se pozivali na NDH. Današnja vlast očito se tome nije spremna suprotstaviti jednako jasno i čvrsto.

Aktualna vlast na čelu s premijerom Plenkovićem u cijelom tom slučaju nasjela je na jednu veliku zamjenu teza i manipulaciju, na koju Tuđman i njegovi ljudi nisu nasjeli početkom devedesetih. Sve prethodno navedeno – izjave Tuđmana, Šuška, Đapića i Parage – jasno pokazuje što je u srži te manipulacije.

Ako im je doista stalo do Tuđmanova političkog nasljeđa i ako poštuju ono što je napravio za uspostavu hrvatske neovisnosti i međunarodnog priznanja, vodstvo HOS-a, odnosno njegovi današnji veterani, samo bi se trebalo ograditi od tog pozdrava te ga maknuti iz službenog znakovlja. Time bi napravili najveću uslugu svojim palim suborcima jer riječi i djela osnivača tih postrojbi jasno pokazuju da se “za dom spremni” kao pozdrav u njihovu znakovlju nalazi “samo zato da bi se povratio borbeni duh hrvatskog vojnika Nezavisne Države Hrvatske”. Sadržaj ekstenzivne reportaže Večernjeg lista o tome što obitelji poginulih branitelja HOS-a u okolici Jasenovca danas misle o spornoj spomen-ploči i kako se danas sjećaju svojih najmilijih, otkriva da bi oni teško prihvatili da ih se javno percipira kao žrtve koje su početkom Domovinskog rata utjelovile povratak duha ustaških vojnika iz NDH.

Zbog svega toga, bilo kakvo otezanje ili nastavak pregovora s ekstremistima o toj temi, za premijera Plenkovića predstavlja dodatni ozbiljni politički rizik jer će se moći tvrditi da svoju političku opstojnost gradi na podršci onih koji su ponosni na ratno znakovlje kojim se prizivao borbeni duh ustaša iz NDH.