Dokumentarni film Michaela Moorea “Fahrenheit 11/9” provokativni je pogled na vrijeme u kojem Amerikanci žive, a naziv filma referira se na dan proglašenja Donalda Trumpa novim predsjednikom SAD-a. Prije ovoga, Moore je napravio dokumentarac “Fahrenheit 9/11”, o terorističkom napadu na SAD i vladavini Georgea W. Busha koji je izazvao veliku pozornost svjetske javnosti. Moore za ovaj novi film koji je objavio uoči kongresnih izbora u SAD-u kaže da istražuje dva najvažnija pitanja Trumpove ere – kako je došlo do ovoga i kako se izlazi iz ovoga. Michael Moore rođen je u Flintu u Michiganu, gradu koji je i jedan od središta priče, jer je upravo ondje – što on vjerno prikazuje – izbila velika afera s pitkom vodom. “Fahrenheit 11/9” u hrvatska kina dolazi 25. listopada, a dan ranije održat će se panel diskusija izazvana filmom, na temu američke politike. Na njoj će jedna od sugovornica biti i Đana Luša sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

U “Fahrenheit 11/9” Michael Moore prikazuje sličnost političkih elita obiju najvećih stranaka, Republikanske i Demokratske. Pokazuje koliko su povezani i koliko jedni s drugima surađuju, što zapravo svi naslućuju, ali o tome se ne govori. Primjer je upravo Flint – kad je Rick Snyder, republikanski guverner savezne države Michigan, radi financijske koristi svjesno trovao stanovnike toga grada, predsjednik Barack Obama pretvarao se da pije zagađenu vodu, a zapravo se nije usudio probati ju, nego je samo ‘’liznuo’’ čašu. Moore u filmu predstavlja ženu koja priznaje da su joj rekli da falsificira podatke o količini olova unesenoj u organizam i da svima koji su imali koncentraciju veću od 3,5 – a to su gotovo svi stanovnici koji su vodu pili – napiše da je količina upravo ta granična od 3,5.

Moore je upravo u svom rodnom Flintu premijerno prikazao ovaj dokumentarac i tom je prigodom rekao: “U Flintu je započeo organiziran radnički i sindikalni pokret. Ovaj grad je stvorio srednju klasu. Ona nije postojala prije Flinta. Sve je počelo ovdje. Ovaj grad dao je prvoga crnoga gradonačelnika u SAD-u. Ovaj grad imao je prvu planski izgrađenu stambenu četvrt u SAD-u. Mogli ste predvidjeti sve ovo što se dogodilo s Trumpom samo da ste posvetili malo pozornosti Flintu”.

‘Izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a istovremeno predstavlja opasnost za američku demokraciju i za postojeći međunarodni poredak’, tvrdi Đana Luša

Đana Luša kaže da primjer krize u gradu Flintu ukazuje na prebacivanje odgovornosti, nedostatak komunikacije i kolektivan neuspjeh lokalne, državne i federalne vlasti: “Političke elite Republikanske i Demokratske stranke pokazale su neodgovornost u osiguravanju osnovnog uvjeta života, pitke vode, u tehnološki jednoj od najrazvijenijih zemalja svijeta. Iako je predsjednik Obama kao najveću grešku u dvama mandatima izdvojio neplaniranje dugoročnih koraka u Libiji nakon intervencije, mnogi Amerikanci smatraju kako je spora reakcija njegove administracije prema trovanju stanovnika grada Flinta mnogo veći krimen. Radi se o posebno osjetljivom pitanju s obzirom na činjenicu da su najugroženiji subjekti nečinjenja političkih elita vezanih uz trovanje u Flintu djeca, čiji je normalan neurološki razvoj ozbiljno ugrožen. Mnogi u slučaju Flinta vide i nešto više od neučinkovitosti federalne strukture preklapajućih autoriteta. Pri tome se koriste termini poput ‘okolišnog rasizma’, dok se olovo pronađeno u vodi u Flintu interpretira kao samo jedan od oblika toksičnog nasljeđa u američkim gradovima obilježenih segregacijom. Cijeli slučaj posebno je relevantan u svjetlu činjenice da se radi o jednom od najsiromašnijih gradova u SAD-u s najvišom stopom kriminala, teško pogođenim krizom u autoindustriji koja je zapošljavala većinu stanovništva. U Flintu ostaju živjeti uglavnom siromašni Afroamerikanci, gotovo 40 posto stanovništva živi ispod federalne razine siromaštva, napušteni od države, što je vidljivo kroz reducirane javne usluge. Republikanski guverner Michigana Rick Snyder proglašavajući izvanrednu situaciju i imenujući kriznog upravitelja sa širokim ovlastima rezanja troškova, utječe na odluku za netretiranjem vode antikorozivnim agentima te prebacivanjem izvora opskrbe vode grada s jezera na zagađenu rijeku Flint”.

Osim što se pozabavio ekološkom i društvenom katastrofom u svom rodnom gradu i tako u fokus stavio nebrigu političkih elita za ‘’obične’’ ljude, ali i spregu gospodarstva i politike zbog koje sve osim profita postaje nevažno, Moore je u svom novom filmu naznačio još nekoliko zanimljivih stvari. Kako je rekao jedan njegov sugovornik, demokracija u SAD-u počela je tek 1960-ih, kad su svi stanovnici dobili pravo glasa. Druga zanimljiva stvar prikazana u filmu je i ta da Moore kaže, i to potkrepljuje primjerima, da problemi u Americi nisu počeli s republikanskim predsjednikom, nego s izborom Billa Clintona za predsjednika, pa se Demokratska stranka ne pokazuje kao prava alternativa.

Već je poznata ‘’fiksacija’’ Michaela Moorea na Donalda Trumpa pa je na početku filma “Fahrenheit 11/9” postavio pitanje kako je došlo do toga da on uopće bude izabran. Đana Luša tvrdi da izbor predsjednika Trumpa istovremeno predstavlja opasnost za američku demokraciju i za postojeći međunarodni poredak zasnovan na sustavu normi, institucija i partnerstava uspostavljenih nakon Drugog svjetskog rata: “Trump se svojom vanjskom politikom približio tradicionalnom američkom konzervativizmu koji se očituje kroz neintervencionizam, diplomatsku nekorektnost uz jačanje nacionalizama. Tijekom predsjedničke kampanje Trump je najavljivao radikalan pristup američkoj vanjskoj politici kroz populistički slogan ‘America First’, koji u prvi plan pozicionira neposredne ekonomske i sigurnosne interese SAD-a. Trumpova retorika, nepovjerenje u multilateralnu diplomaciju, trgovinski ugovori, eksplozivni tweetovi te rasne i religijske predrasude promijenile su način na koji su Sjedinjene Američke Države percipirane u međunarodnoj zajednici. U nekoliko navrata kritizirao je i ekonomsku politiku njemačke kancelarke Angele Merkel. Iako mnogi analitičari smatraju kako su transatlantski odnosi na najnižoj razini u povijesti, mora se priznati da je takav smjer američke vanjske politike potaknuo čelnike EU-a na veću suradnju, koordinaciju i planiranje vodstva na području obrane, klime i trgovine, što je najbolje artikulirala upravo Angela Merkel”.