Četverodijelna dramska igrano-dokumentarna serija ‘’Tin – 30 godina putovanja’’ u produkciji Hrvatske radiotelevizije, koja s prikazivanjem počinje sredinom listopada, biografski je prikaz života i rada književnika Augustina Tina Ujevića. Cjelina putovanja važna je ne samo zbog otkrivanja poznatih i nepoznatih činjenica iz života toga književnoga velikana, već i zbog praćenja turbulentne povijesti Europe, Hrvatske i regije kojoj pripadamo. Riječ je o burnim povijesnim događajima u kojima se raspada Austro-Ugarska, vremenu pred Prvi svjetski rat, životu tijekom Drugoga svjetskog rata u Zagrebu i stradanju nakon tog rata pod komunističkim režimom, kad mu je do 1950-ih zabranjen rad. Bio je boem koji je, živeći na rubu, ‘’bacao rukavicu’’ malograđanskom životu 1920-ih i 1930-ih i čovjek osuđen na glad u poslijeratnome komunističkom razdoblju. Ujević je bio hrvatski pjesnik čije su prve zbirke izašle u Srbiji, ljubitelj kavana, ali i usamljenik, čovjek raskidan životnim odlukama, no cjelovit u pjesničkome biću.

Nacional je istražio tko je on doista bio, kako je živio, okolnosti zbog kojih je Ujević u mladosti bio istaknuti starčevićanac koji je želio raspad Astro-Ugarske i ujedinjenje Hrvatske i Srbije, s kim se družio i što je to ostavio u nasljeđe. O njegovu životu za Nacional govore urednica HRT-ove serije Jasmina Božinovska Živalj, Jasen Boko prema čijoj je knjizi o Ujeviću serija snimljena, Marina Protrka Štimec, docentica na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Goran Rem, šef Katedre za hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Osijeku.

Ujević se rodio u Dizdara kuli u Vrgorcu, 5. srpnja 1891., a umro je u Zagrebu 12. studenog 1955. Iako su roditelji željeli da bude svećenik, Ujević njihovu želju nije ispoštovao i nakon mature u Splitu, upisao je studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te godine objavio je prvi sonet ‘’Za novim vidicima’’ u časopisu Mlada Hrvatska. Od svog dolaska u Zagreb i druženja s mentorom Antunom Gustavom Matošem te suvremenicima Krešom Kovačićem i Ljubom Wiesnerom, isticao se kao gorljivi pravaš, zalažući se za neovisnost Hrvatske i slom Austro-Ugarske. Nešto kasnije, 1912. kao pripadnik buntovnog mladog naraštaja hrvatskih intelektualaca, Ujević se do Prvoga svjetskoga rata, pa i početkom rata, kao emigrant u Parizu, više nego književnošću isticao političkim djelovanjem. Mijenjao je svoju političku orijentaciju žestokim antiaustrijskim člancima u hrvatskom tisku i vatrenim govorima u Beogradu, zagovarao je ideju o srbijansko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvatske i Srbije. Godinu poslije, 1913., s hrvatskim književnikom i publicistom Milostislavom Bartulicom pokrenuo je list Ujedinjenje, u kojem su obojica zbog članaka okarakteriziranih kao žestoka protudržavna retorika bili uhićeni i zatvoreni nekoliko mjeseci. Razočaran politikom unitarnoga jugoslavenstva zauvijek je odustao od političkih ambicija, predavši se do kraja književnosti i posebice poeziji.

Davorin Gecl direktor je fotografije serije o Tinu Ujeviću, a režirao ju je Davor Žmegač koji je uz Boku i Ladu Martinac Kralj pisao i scenarij. Glavne uloge tumače Igor Kovač (mladi Tin), Milan Pleština (stari Tin), a igra još 50-ak glumaca.

„Želja nam je bila Tinovu biografiju Jasena Boke što bolje pretočiti u scenarij kojim se nećemo udaljiti od činjenica, ali kojim ćemo se približiti poetici koju Tinovo ‘putovanje’ u sebi nosi. Snimali smo na mnogim lokacijama, u interijerima i eksterijerima. Jedan dio odrađen je u studiju HRT-a. Osim u Zagrebu, snimali smo u Krivodolu, Vrgorcu, Imotskom, Makarskoj, Splitu, Sarajevu, Beogradu i Parizu. Tin je u Beogradu proveo deset godina, tamo mu je tiskana i prva zbirka pjesama. Snimanja u Beogradu, Sarajevu i Parizu podrazumijevala su da moramo potražiti pomoć u pripremama snimanja, kao i u snimanju, od država u kojima smo radili“, kazala je urednica Jasmina Božinovska Živalj i naglasila da je HRT i jedini producent serije.

Nije željela govoriti o financijskim iznosima, ali urednica projekta za Nacional je kazala da su se snimali svi dijelovi osim arhivske građe koja se odnosi na zapise, članke, fotografije te ponešto arhivskih snimaka gradova u kojima je Tin boravio i zbog toga projekt nije jeftin.

Kako je rekla Jasmina Božinovska Živalj, Ujević je bio veliki pjesnik zato što dopire do nas, dira nas, tjera da se propitkujemo… Velika je to ostavština, ne samo u njegovoj pjesničkoj riječi, smatra Nacionalova sugovornica. Ujević je ostavio mnogo zapisa, promišljanja i kritika. Fascinira asocijacijama, oduševljava i začuđuje znanjem, nenadmašnim spektrom interesa, tajanstven, nedokučiv, blizak… Nada se da će se ovom serijom djelomično uspjeti ispraviti nepravdu koja mu je slučajno, ili pak namjerno, nanesena. Urednica se dotaknula i Ujevićeva političkog angažmana.

„Kao i mnogi intelektualci iz tog za Europu, pa tako i Hrvatsku, turbulentnog povijesnog vremena previranja i raspada Austro-Ugarske, Prvog i Drugog svjetskog rata, i Tin je promišljao političku i društvenu zbilju vremena u kojem je stvarao. Angažirano, iskreno i potpuno. Njegov angažman nije rezultirao samo zatvorima, protjerivanjima i zabranama, nego i dubokim razočaranjima koja su ga polako rastakala. Bio je pravaš i smatrao je da bi svrha nacionalnog ujedinjenja bila u užem smislu samostalna Hrvatska, a u širem jugoslavenska republika. Rezultat ovog Tinova odgovora u policijskom redarstvu nakon devet dana pritvora bio je – izgon. Na deset godina. Naravno, to ga je samo potaknulo na snažnije i strastvenije političko djelovanje“, kazala je Jasmina Božinovska Živalj.

Tijekom Prvog svjetskog rata Ujević je bio u emigraciji, u Parizu. Ondje se snalazio zahvaljujući nevelikoj stipendiji srpske vlade i novcu koji je dobivao izvještavajući za splitski časopis Sloboda. Zapisao je tih pariških dana: ‘’Cijeli mjeseci – mlijeko i kruh, nekada čokolada, a često zrak. Nije radost živjeti bez sredstava u Parizu’’.

„Vrijeme provodi u nacionalnoj biblioteci, sluša mnoga predavanja na Sorbonnei, ali zalazi i u Rotondu, kavanu koju posjećuju mnogi umjetnici, pjesnici, pisci, novinari. U Rotondu zalaze Jean Cocteau, Ilja Erenburg, Modigliani, Picasso… Pariz je i grad u kojem upoznaje Lucille, svoju veliku i, dakako, nesretnu ljubav. Političke igre i previranja postaju sve opasnija, razočaranja i porazi se gomilaju i rezultiraju njegovim potpunim živčanim slomom. Očaj i beznađe koje ga je obuzelo, vapaj koji nije imao kome uputiti, pretočio je u ‘Svakidašnju jadikovku’, pjesmu koja ga je odredila kao pjesnika te vremenom postala nezaobilazan dio našeg kulturnog nasljeđa“, govori urednica HRT-ove serije.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, 1940., Ujević je iz Splita ponovno došao u Zagreb. Dobio je stalni posao u sindikalnom glasilu Pravici. U vrijeme NDH uredništvo glasila udaljilo se od sindikalnih problema i okrenulo se propagandi novog režima. Ujević se pokušavao što više distancirati, ali 1941. prešao je kao prevoditelj u Croatiu, državnu agenciju vijesti NDH.

„Osim toga, berlinska Suradnja bez njegova znanja objavila je pjesmu ‘Vitezovi šafrana’ koju je napisao još 1939. Upravo to će biti krunski dokazi njegove kolaboracije s NDH, iako je opetovano dokazivao da je odbio učlaniti se u ustaški pokret i da nikada nije bio pristaša ustaškog režima. Kazna za navodnu suradnju bila je pet godina neobjavljivanja. Ne objavljivati značilo je ne samo nemati od čega živjeti, značilo je to za Tina nemati za što živjeti. Utjehu je našao u intenzivnom prevođenju i čitanju i tako je uspio dočekati 1951., kada ga je Savez književnika Jugoslavije kojim je predsjedao Ivo Andrić ponovno primio u članstvo i ukinuo zabranu objavljivanja. Dane provodi u kavani Tip-Top gdje ima i svoj stol, a večeri u sobičku u Selskoj. Piše, ali sada većinom poeziju, prevodi i dalje te je prvi put uspio uštedjeti i nešto novca. Danju je u Tip-Topu okružen studentima i svima onima koji upijaju svaku njegovu riječ, riječ boema i cinika, poliglota i erudita, pjesnika i političara, noću u Selskoj, samotni putnik u neprestanoj potrazi za pobratimstvom lica u svemiru“, zaključila je Jasmina Božinovska Živalj.

Glumac Igor Kovač, koji u seriji igra mladog Tina, kaže da nije htio biti nametljiv u vanjskom izražaju nego potražiti ga negdje u sebi preko njegovih stihova, razmišljanja, zapisa, misli, na neki način biti u kontaktu s njim.

“Na spomen njegova imena podsvijest u nama probudi sliku velikog boema i pjesnika. Tek kasnije u pripremama sam spoznao njegov politički angažman, noći u pritvoru, dane gladovanja i politička razočaranja. Sretan sam što će gledatelji imati priliku gledati životni luk koji je ponekad bio trnovit za mladog Tina, politički uzubudljiv i u kasnoj dobi odustajanje od svijeta na neki način i povlačenje u samoga sebe”, kaže Kovač i dodaje da će se u seriji vidjeti i mnogi Ujevićevi sukobi s autoritetima, sukobi s učiteljima u mladim danima, pijanstva, puste noći provedene u kavanama s ljudima i bez njih.

Scenarist serije i autor predloška o Ujeviću Jasen Boko, za Nacional je kazao da je Ujević bio kompleksan, hipersenzibilan, težak, tvrdoglav, svoj… Potrošio je, kazao je, godinu dana i stotine stranica na biografiju i seriju, ali nije siguran da je odgovorio na pitanje tko je bio Ujević. Osvrnuo se i na Ujevićevu ‘’političku’’ biografiju koja je bila sve samo ne dosljedna, baš kao i vrijeme u kojem je živio.

„Njegovo političko djelovanje bilo je kao i sve drugo u njegovu životu: iskreno i ‘nagaženo’ do kraja. Počeo je kao veliki Hrvat da bi postao još veći Jugoslaven. Istovremeno je od srpskog kralja dobivao stipendiju i slavio boljševike, htio je sve i odmah, po svaku cijenu i svim sredstvima. Brzo je naučio da je u politici najvažnija neiskrenost, a on takav nije bio pa ga je politika psihički slomila već u 27. godini, tako da je nikad više, kao ni ženu, neće dotaknuti“, kazao je Boko.

Goran Rem, šef Katedre za hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Osijeku, smatra da je Ujević, gledajući njegov književni opus, moćni i realni kurikulum našega kulturno-obrazovnog prostora jer intenzivno treba čitati i tako se kretati ljepotom, a ne faktobubetati ili umjesto njegovanja čitanja-pisanja tiskati propagandni pučki predizborni materijal.

„Ujević je bio velika magnetna energija, bio je kumulativan i jasan, zato je po dolasku u Zagreb bio odmah vodeći starčevićanski mladohrvat, ali ipak izrazito nezainteresiran za institucije. Bio je i dubokih implodivnih suprotnosti, grozničavosti i kantovske strogoće, tople rezignacije… Tin je živio u vremenu naglog i višestrukog tonuća čovječanstva, oko njega su ratovi i, unutar istoga geografskog mjesta – mijenjane države, a on je, osim jednog zaleta u smjeru politike – živio intenzivno svoju biografsku privatnost kojoj je nužno trebalo komunikacijsko zrcalo neformalnog kolektiva Male Priče jer Povjesnica ga je, to zrcalo komunikacije, neprestano dekomponirala što, međutim, nije smetalo njegovoj jasnoj odluci o tome gdje je ljepota – u umjetnosti. A nered malih, skoro klapskih bohemskih komunikacija neupitno je bolji od Velike Povijesti“, rekao je Rem i dodao da je Ujevićevo političko djelovanje bilo njegova vlastita obmana o tome da je moguć skupni skok u dalj. Međutim, pojasnio je Rem, vrlo brzo je uvidio da pravila te zanosne discipline ne mogu biti primijenjena na uvjete bez pozorno pripremljenog prostora, i za zalet i za doskok. Kuriozumski je i ilustrativan, nastavio je taj profesor, Ujevićev zagovor Mussolinija. Ujević mašta da povijesni kulturni prototekst hrvatskog jadranskog prostora može sačuvati talijanske političke projekcije od doslovnog okupatorstva.

Goran Rem detaljnije je opisao kako je izgledao Ujevićev život nakon Pariza. Prolazi, naveo je Rem, pod ruku s legendarnim futuristom Joeom Matošićem Beogradom, stalno živi od vrlo povremenih honorara i izložen je nezadovoljstvu javnosti zbog boheme. Kao dio puta nakon protjerivanja iz Beograda bio je i dolazak u Vinkovce, u kojima mu pomažu oko potrebnih sredstva kako bi nastavio put do Zagreba, pa u izletima i koju godinu kasnije dolazi ljetovati s prijateljima na vinkovačko gradsko kupalište Marica…

‘Ujević je bio offovac, nezavisnjak, burni bundžija, autentični lajfer. Ujević je bio Goran Bare hrvatske književnosti – apsolutni životni umjetnik’, smatra profesor Goran Rem

„Zatim je opet u Beogradu pa čak sedam godina u Sarajevu, kratko boravi u Splitu, da bi u Zagreb stigao malo prije početka Drugog svjetskog rata. Tu je u boemskoj družbi sa slikarom Rendićem, Sikavicom pa arhitektom Armandom, mlađim lirikom Krunom Quineom… Zatim je, u Kazališnoj kavani, Visu, Tip-Topu, s Franom Alfirevićem, nakon rata u društvu s Borom Pavlovićem, Dragutinom Vunakom, Vladimirom Kovačićem, M.S. Mađerom, Kazimirom Uremom, Jojom Ricovim, svojom antimistifikatorom Vladimirom Remom, Ankom Petričević, Salihom Alićem“, govori Nacionalov sugovornik. S obzirom na to da mnogi Ujevića uspoređuju s Krležom, iako nisu bili suvremenici, Rem je rekao da je Krleža osnivao institucije i bio institucija, aktivno i sustavno u njima funkcionirao, a Ujević je bio offovac, nezavisnjak, burni bundžija, autentični lajfer. Ujević je bio Goran Bare hrvatske književnosti – apsolutni životni umjetnik.

Marina Protrka Štimec, docentica na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, za Nacional je detaljnije opisala Ujevićevu osobinu koju nekako najčešće vežu uz njegovu ličnost i njegov karakter – boemštinu.

„Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 16. i 17. studenog organizirat će se međunarodna konferencija posvećenu Tinu Ujeviću. Krenuli smo od slike Ujevića koja je upečatljiva u javnosti, slike iz Blata, u kojem on sa šeširom na glavi, cigaretom i u dugačkom kaputu sjedi i gleda u daljinu. To je ta slika boema iz koje se tumači i njegova poezija. Kad se čita ‘Svakidašnja jadikovka’, kaže se da je to zato što je on bio boem, zato što je spavao na ulici i bio na društvenoj margini. A Ujević je bio protivnik takvog biografizma, on je poeziju shvaćao kao prostor u kojem se može izraziti mnoštvo stanja i ličnosti. I on je sam, kad je govorio o sebi, govorio ‘Ja sam jedno ja, sastavljeno od mnogih’. Bio je protiv spomenika i sličnog kapitaliziranja i smatrao je da poezija i umjetnost općenito mogu preživjeti jedino ako se stalno i iznova obnavljaju, ako stalno postaje nova, ako se piše iz prostora kritike i slobode“, kazala je za Nacional docentica Marina Protrka Štimec.

Dodala je da je temelj za njegovu slobodu bilo to boemstvo. Iako boemstvo kod Ujevića ima i vrstu socijalne pozadine, to boemstvo je filozofija života koja je otpor i slika društvenog stanja, opreka i kritika prosječnosti, svijeta koji počiva na gotovoj robi.

„Još tada je govorio o fast food kulturi i društvu koje je danas prevladalo. Govorio je da su se umjetnost i društveni život pretvorili u proizvodnju gotove robe, potrošnje, popularne kulture. Tu svoju figuru boemštine vidio je kao umjetničku figuru. Ona je s jedne strane okrenuta kritici građanskog društva, a s druge ona je vlastiti prostor slobode. On kaže da je njegov boemski kaput zapravo izraz prijezira prema konvencijama. Isto tako, on je izraz slobode i mogućnosti da se piše kritički. Kad govori o boemu, promatra gotovo pa sinonimski boemštinu i umjetnost“, rekla je profesorica i naglasila da je boemima Ujević smatrao umjetnike kao što su Sokrat, Baudelaire, Schubert, Jesenjin, Gorki…

Ujevićev tekst objavljen u „Skalpelu kaosa“ 1938. pomno i detaljno razrađuje boemštinu. Te je godine, kazala je, Ujević detektirao porast nacionalizma i kaže da su „nacije fašističke organizacije koje su bazirane na mediokraciji“.

„Ujević govori da ono što bi trebalo biti demokracija danas ne postoji jer se ne može graditi na podlozi prosječnosti. Nacionalizmi se, kako je rekao, grade na prosječnosti i počivaju na negativnim osjećajima kao što su strah, isključivanje i mržnja. Ti negativni poticaji u čovjeku izazivaju razdor u svijetu, a ne grade plemenitost koja je za njega bila važna. Stalno se vraća na pojam koji on naziva ‘kult dobrote’. Smatra – iako je i sam često bio čangrizav i kritičan i ciničan – da čovjeku treba vratiti povjerenje u čovjeka i da se umjetnik koji se sam treba brinuti za, kako on kaže, živčanu ravnotežu i vedrinu duha, mora postaviti u stanje u kojem je rad njemu utjeha“, zaključila je Marina Protrka Štimec. Kad se čitaju Ujevićeva djela, vidi se njegova preciznost i striktnost u objašnjenju umjetničkih i filozofskih pojmova. S druge strane, on je duhovna i zanimljiva osobnost koja je svijet oko sebe duboko proživljavala. U seriji ‘’Tin – 30 godina putovanja’’ pokušat će se prikazati sve osobne drame i previranja, odnosi sa slavnim suvremenicima, ali i ono što je ostavio generacijama – neponovljiv umjetnički opus.