Istraživačka novinarka koja piše o slučaju o kojem drugi ne pišu, bivša radnica koja se zauzima za svoja prava i prava kolegica svim dopustivim metodama, član radikalno lijeve političke stranke sa snažnim osjećajem za politiku i djelovanje u zajednici…To su sugovornici u dugometražnom dokumentarcu „Odgođena revolucija“ redateljice Vlatke Vorkapić i scenaristice Martine Globočnik, filmu čija se pretpremijera održala u ponedjeljak, 13. studenoga, u sklopu Zagreb Film Festivala. Kroz primjere iz hrvatske privatizacije kao što su relativno novi slučaj ugasle tvornice Kamensko i slučaj Đure Gavrilovića, pionira privatizacije koji je „omastio brk“ u uvjetima rata, autorice propituju razloge izostanka društvene pobune.

Martina Globočnik od 18. godine radi kao scenaristica i novinarka za HRT na serijalima za djecu i mlade, a od 2002. u Fade Inu na reportažama, dokumentarnim filmovima i serijama. Kako je objasnila u razgovoru za Nacional, ideja za film „Odgođena revolucija“ rađala se postupno, a sve je započelo kada je snimala brata koji godinama zbog depresije nije izlazio iz stana. „Sašu sam snimala nekoliko godina i tada nisam znala da će taj materijal biti iskorišten u budućem filmu. Mučila me njegova pasivnost; bio je dugotrajno nezaposlen i nezadovoljan sobom, imala sam osjećaj da je odustao od aktivnog života. Poslao je tisuće molbi za posao, a kontinuirani neuspjeh stvorio je kod njega osjećaj da je nepotreban društvu i nekompetentan za vrijeme u kojem živimo. To mi je bio okidač za istraživanje teme zato što on nije izolirani slučaj, nego njegov primjer odražava šire stanje u državi. Zapitala sam se postoji li prostor osobne pobune i jesmo li mi kao pojedinci u stanju preuzeti odgovornost za svoj život i nešto poduzeti. To nešto može biti bilo što, u rasponu od običnog izlaska iz kuće – što je pothvat kada je netko depresivan – do traženja posla i pokušaja mijenjanja svijeta u kojem živimo“, rekla je Martina Globočnik.

Svoje junake tražila je tri godine, a tijekom tog vremena i petogodišnjeg rada na filmu, preispitivala je i vlastitu (ne)sposobnost za aktivno djelovanje i pobunu. „Dugo smo vagali ima li smisla u filmsku priču uvoditi mog brata i mene, odnosno osobne elemente. Prevagnuo je argument koji je išao u prilog tom postupku. Naime, ako smo mi generacija koja sada ima 40 godina, a naši su roditelji koji su bili hipi generacija, u devedesetima imali isto toliko godina i samo su pasivno promatrali promjene na političkoj i društvenoj razini, zašto ni mi sada ne činimo ništa? Ja sam s 18 godina osjećala neku vrstu ljutnje zbog toga što se oni nisu bunili u razdoblju u kojem je rat bio idealna podloga za privatizaciju čije posljedice osjećamo i danas. Svaka generacija trebala bi pokušati nešto učiniti, a mi to danas nemamo osviješteno, zbog toga je naslov filma ‘Odgođena revolucija’. Slavoj Žižek na jednom je mjestu napisao da je Berlinski zid pao kada više nije bilo potrebe za njim, tako se u idealnom obliku ruši i zid koji simbolizira začahurenu pojedinačnu svijest. ‘Mi smo oni koje smo čekali’ glasi jedna rečenica iz filma, i u tome je bit: čovjek je uvelike sam kriv ako je nezadovoljan, a to ne pokušava promijeniti“, istaknula je Martina Globočnik.

‘Užasava me tajkunska bezosjećajnost, odnosno činjenica da oni koji su izbacili na cestu ogroman broj ljudi, mogu mirno spavati’, kaže Vlatka Vorkapić

Vlatka Vorkapić scenaristica je i redateljica niza igranih, dokumentarnih i dokumentarno-igranih serija. Snimila je tridesetak dokumentarnih filmova za koje je nagrađivana na hrvatskim i međunarodnim festivalima, dva kratkometražna igrana filma i dugometražni kino-hit „Sonja i bik“. Martina Globočnik i Vlatka Vorkapić već su surađivale na dokumentarnom filmu „Gabriel“. Kada joj je Martina Globočnik izložila ideju za film, Vlatki Vorkapić učinilo se zanimljivim to što je stavila naglasak na ljude koji se pokušavaju izboriti za sebe i druge i učiniti društvo u cjelini boljim. „Puno je ljudi poput Martinina brata odustalo od aktivnog života zbog trajne zapletenosti u svakodnevne probleme. Postoji deficit socijalne svijesti, iako država u idealnom obliku postoji da bi se brinula o svojim najosjetljivijim i najranjivijim članovima i da bi svima pružila jednaku startnu poziciju. Zanimalo me je zašto ne možemo pokušati nešto promijeniti ako smo nezadovoljni, a pritom ne mislim na radikalne metode za promjenu, iako je i to legitimno pa se tako u filmu pojavljuje socijalist i član Radničke fronte Marko, nego na to da se ljudi ne usuđuju zauzeti za sebe i druge. Osim što na nekoj apstraktnoj razini nema solidarnosti među ljudima, u konkretnom smislu fale strukture kao što su jaki sindikati. U užem smislu mogu reći da me na suradnju na ovom filmu nagnala rečenica koju sam toliko puta čula, a ona glasi: ‘To ti je jednostavno tako’. Takva rečenica, kao i izjava ‘Svi su oni isti’, ne samo da sadržajno ništa ne znači, nego smatram da je osoba koja to izgovara na neki način sukrivac za opće stanje. Nisam za radikalne metode, ali ono što podrazumijevam pod revolucijom je pobuna u svakodnevnom životu, na malim konkretnim primjerima koji pokazuju da sistem ne funkcionira“, istaknula je Vlatka Vorkapić koja razloge za pasivnost ne traži u kolektivnom mentalitetu jer joj je stran bilo kakav govor o svojstvima nekog kolektiva, iako s druge strane smatra da u svakoj predrasudi mora biti zrno istine da bi predrasuda uopće mogla funkcionirati.

Vlatka Vorkapić smatra da je Đurđa Grozaj iz tvornice Kamensko, koja se pojavljuje u filmu, apsolutna heroina po svim kriterijima. „Oduševila me, ima nevjerojatnu energiju, simpatičnost i smisao za humor. Ide dalje i kada ne uspijeva i pada, ona je osoba koja u životu nikada ne odustaje. Ne dopušta institucijama da ne rade svoj posao, u mjeri u kojoj može na to utjecati. Iako je umirovljena, osnovala je udrugu Kamensko za koju volontira kao predsjednica. Zahvaljujući toj udruzi zaposlila je neke radnice – i to ne samo one iz tvornice Kamensko – koje su ostale bez posla. Osobno mi je bila vrlo teška scena kada je Đurđa gledala predstavu o Kamenskom i rasplakala se. Novinarka Iva Anzulović i član Radničke fronte Marko Milošević također su u nekom smislu junaci jer se bore za nešto što nije usko vezano uz njihove egzistencije. Kod Ive mi se sviđa to što ima dozu pozitivne ludosti, što je vidljivo i u tome da se kandidirala za predsjednicu države“, rekla je Vlatka Vorkapić koju užasava tajkunska bezosjećajnost, odnosno činjenica da oni koji su izbacili na cestu ogroman broj ljudi mogu mirno spavati.

‘Fašizam je kukavičluk, napadanje slabijeg. Svi znaju kako je nastala država, svi smo tome bili svjedoci. Privatizacija ne smije biti tabu tema’, smatra Martina Globočnik

I Martina Globočnik smatra da se Đurđa uvelike razlikuje od većine ljudi u zemlji u kojoj živi. „Sedam godina nije odustala, inzistirala je na tome da radnice dobiju pet zaostalih plaća i pola otpremnine. To joj, nažalost, nije pošlo za rukom, a ona sama umjesto 90.000 kuna dobila je samo 7000. No ne namjerava stati, razgovarala je s jako puno ljudi i sugerira drugim radnicima da ne napuštaju tvornice kako bi spriječili stečaj koji se dogodio Kamenskom. Život ju je prisilio da postane aktivna: iako nije visokoobrazovana, postala je netko tko se ne libi razgovarati s ljudima na najistaknutijim pozicijama kao što je predsjednica države. Organizira modne revije i bori se za to da se kupi što više šivaćih mašina jer za svaku prodanu mašinu može s burze zaposliti neku osobu. Slučaj Gavrilović zanimljiv je jer je to bila prva privatizacijska pljačka u Hrvatskoj. U tijeku rata jedan je čovjek dogovarao s ljudima iz države preuzimanje velike mesne industrije. S druge strane, Kamensko pokazuje da se stvari nisu promijenile ni uz vremenski odmak od dvadeset godina. Vidljivo je da se privatizacija nije sastojala od sporadičnih epizoda, nego da je riječ o kontinuitetu koji traje do danas“, istaknula je Martina Globočnik.

Martina Globočnik odgovorila je na pitanje očekuju li napade s desnice, s obzirom na to da film sadrži implicitnu kritiku Franje Tuđmana jer se provlači teza o 200 bogatih obitelji. „Moja pozicija možda nije nužno ljevičarska, ali zagovaram ideje koje se tiču ljudskih prava, od tolerancije do poštivanja manjina. Ako je to nekome sporno možda bi trebao preispitati svoj stav. Kako je rekao jedan filozof, fašizam je uvijek kukavičluk, napadanje slabijeg. Kada s bilo kim razgovarate svi znaju kako je nastala država, svi smo bili svjedoci tomu, to su opće poznate stvari. Privatizacija ne bi trebala biti tabu tema niti bi se govor o tome trebao shvatiti kao kritiku ostvarenja države kao takve. Žalosno je da su novinari većinu toga znali, ali nisu o tome pisali. Praktički su bili dio sistema i struktura moći koje su iznjedrile ovakvo društvo, a sada svi cipelare Todorića. Pozicija filmskih radnika, pogotovo dokumentarista, jest kritičko promatranje svijeta u kojem živimo“, istaknula je Martina Globočnik.

Film je ostvaren u produkciji Fade Ina, uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra, Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova. Nakon pretpremijere prikazivat će se u nezavisnim kinima diljem Hrvatske, a za sada je dogovoreno siječanjsko prikazivanje u Sisku. „Mislim da će ovakve teme sve više zanimati ljude. Publika koja posjećuje nezavisna kina ona je koja ne bježi od filmova koji se bave teškim i ozbiljnim temama. Svjesne smo da kada pogledate, primjerice, televizijske programe, najveći dio je red lake zabave, red reklama u kojima gledatelj može saznati gdje nešto može kupiti na sniženju i još jedan red zabave. No kad-tad mora doći do zasićenosti takvim temama i otvaranja prostora za problematiku koja je vezana uz sve nas“, zaključila je Vlatka Vorkapić u razgovoru za Nacional.