Više od 800 sati arhivskog materijala, u kojem se nalaze i do sada neviđene snimke, i 70 sugovornika, što neposrednih što posrednih aktera, među kojima su i osobe s američke, bosanske i srpske strane, bilo je potrebno da se dovrši četverodijelni dokumentarni serijal “Godina Oluje” koji će se povodom 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluje prikazivati na HTV-u od 4. do 7. kolovoza. Među hrvatskim generalima, zapovjednicima i braniteljima koji su u Oluji sudjelovali i čije priče će gledatelji moći vidjeti, nedostaje jedino čovjek kojeg se smatra simbolom hrvatske obrane u Domovinskom ratu – general Ante Gotovina. On je i ovog puta ostao dosljedan u svojoj odluci da neće davati nikakve izjave o Oluji jer tvrdi da je Domovinski rat za njega završena priča. Izostanak Gotovine kao sugovornika pokušat će se nadoknaditi bogatim arhivskim fondom HTV-a.

“DUGO SAM RAZGOVARAO S GENERALOM GOTOVINOM i kao redatelj naravno da sam razočaran jer kad radite neki film, jasno je da u njemu želite imati i glavnu zvijezdu. Ali iznimno poštujem generala Gotovinu, sve što je napravio za Hrvatsku i sve što je proživio, pa tako poštujem i njegov današnji pogled na stvari. A on je jasno dao do znanja da je okrenut prema budućnosti i da se ne želi vraćati u prošlost. On je general, točno zna što želi a što ne, a ja ga previše uvažavam da bih preispitivao njegove odluke. Svjestan je i toga da bi sudjelovanjem u ovom filmu otvorio vrata tome da ga i drugi novinari zovu radi intervjua o Oluji, a to nikako ne želi. S jedne strane mogu ga razumjeti, jer i ja kao redatelj nemam običaj gledati svoje stare filmove. Kao što su ti filmovi za mene završena priča, tako je i za njega Oluja završena priča”, objasnio je za Nacional redatelj i scenarist serijala Jack Baric, Amerikanac hrvatskih korijena koji je o generalu Gotovini i sudskom procesu u Haagu prije osam godina već snimio zapaženi dokumentarni film “U potrazi za Olujom”. Razlika između tog filma i novog serijala je u tome što je prvi film nastao u ozračju prvostupanjske osuđujuće presude generalima Gotovini i Mladenu Markaču i bavio se ponajviše Gotovinom.

“IDEJA PRVOG FILMA BILA JE ISPRIČATI PRIČU O GENERALU GOTOVINI, njegovom mjestu u Oluji i hrvatskoj povijesti kao zločinca ili kao osloboditelja”, kaže Baric. O motivaciji da taj film sam producira i režira, Baric je rekao da mu je bilo neprihvatljivo to što je general Gotovina bio proglašen krivim jer je to za njega značilo da je krivnja na cijelom hrvatskom narodu te da bi mu bilo teško to reći svojoj djeci. U cijelom sudskom procesu vidio je isključivo političke motive.

“Je li se general Gotovina našao u Haagu zato što je učinio nešto krivo ili zato što je iza svega stajala politička motivacija? Moje snažno uvjerenje bilo je takvo da je on tamo bio iz političkih razloga jer su Ujedinjeni narodi svoje postupke i politike tijekom rata htjeli opravdati osuđujućom presudom generalima Gotovini i Markaču, čime bi se osudilo i kompletno hrvatsko rukovodstvo, i političko i vojno. Činjenica da je netko poput generala Gotovine stavljen u tako loš položaj zbog tuđih političkih igara, meni je bila vrlo snažan motiv da napravim film na tu temu i zato sam to i učinio”, kaže Baric.

Za dovršetak tog filma trebale su mu dvije i pol godine jer ga je uglavnom radio sam, pa si zbog ograničenih financijskih resursa nije mogao priuštiti puno suradnika. S novim serijalom “Godina Oluje” posve je druga priča. Poziv da režira taj dokumentarni serijal dobio je s HTV-a početkom ove godine, upravo zahvaljujući svom radu na prvom filmu i dobrom poznavanju teme. HTV kao producent dao mu je na raspolaganje tim od 40-ak ljudi, novinara, urednika, snimatelja i montažera, no sve je moralo biti gotovo za nekoliko mjeseci.

“Za razliku od prvog filma, ovo nije samo film o generalu Gotovini, nego o cijeloj ideji Oluje”, objašnjava Baric.

FOTO: VOJNI ARHIV MORH-a; ANTOLOGIJSKA FOTOGRAFIJA PREDSJEDNIKA FRANJE TUĐMANA I MINISTRA OBRANE GOJKA ŠUŠKA S GENERALOM ANTOM GOTOVINOM I RATNIM ZAPOVJEDNICIMA NA KNINSKOJ TVRĐAVI 6. KOLOVOZA 1995. GODINE

Željko Rogošić, pomoćnik ravnatelja HRT-a za posebne projekte i izvršni urednik serijala o Oluji, pojašnjava da je ovo prvi put da iza projekta ne stoji Dokumentarni program, nego Informacijsko medijski servis HRT-a (IMS). Na filmu su radili i novinari i nekadašnji ratni reporteri HRT-a poput Silvane Menđušić, Branke Slavice, Đurđice Plećaš, Darka Šakote i Barbare Ivezić Majstorović. Radilo se intenzivno četiri mjeseca, od deset do 12 sati na dan, i redatelj naglašava da je film u konačnici rezultat ogromnog posla koji je odradila cijela ekipa, a oduševili su ga njihova motivacija i radna etika. Ideja je bila da se ispriča priča ne samo o ta četiri dana početkom kolovoza 1995., koliko je trajala akcija Oluja, nego o svemu onome što je na diplomatskom, političkom i vojnom planu prethodilo toj akciji i što je, uostalom, omogućilo Oluju. Redatelj Baric kaže da je želio događaje staviti u njihov pravi kontekst.

“Nadam se da će ljudi gledati film iz perspektive koja će im omogućiti da zaista razumiju što je Oluja značila. Za mene, Oluja nije počela 4. kolovoza, nego 1. prosinca 1994. Željeli smo prikazati što su hrvatski vojnici morali napraviti na obroncima Dinare, u Bosanskom Grahovu i na svim ostalim mjestima koja su prethodila Oluji. Željeli smo prikazati politiku i diplomaciju koja je vodila Oluji, posebno ulogu i doprinos predsjednika Franje Tuđmana, pitanje odlučivanja o tome hoće li ili neće SAD dati svoju podršku toj akciji. Željeli smo ispričati i što se događalo poslije Oluje, zašto je došlo do akcija Maestral i Južni Potez, ali i kako je donesena odluka da se Istočna Slavonija ne oslobađa vojnim putem, nego pregovorima. Sve je to dio priče o Oluji”, kaže Baric.

NJEMU JE TAKOĐER BILO VAŽNO da u filmu postoji balans između takozvanih “big guys”, odnosno generala, zapovjednika i političara koji su donosili odluke, i “običnih” vojnika koji su sudjelovali u Oluji, a koji su sada prvi put ispričali kako je akcija izgledala na terenu.

U filmu se prvi put detaljno analizira i američka uloga u Oluji, a Baric je uspio dobiti i sugovornike iz nekadašnjeg američkog vojnog i diplomatskog vrha.

Jedan od najznačajnijih sugovornika u filmu svakako je Chris Hill, zamjenik Richarda Holbrooka. Nakon što je posebni američki izaslanik Robert Frasure s još dvojicom diplomata poginuo na Igmanu, dok je Srbima nosio američki prijedlog za okončanje rata u Bosni i Hercegovini, Hill je preuzeo jednu od najznačajnijih uloga u američkom timu.

“Hill je bio prisutan na ovom području i prije no što je Frasure poginuo. On je bio na sastanku s Miomirom Žužulom i Frasureom kad je hrvatska strana prvi put američkoj strani prezentirala akciju Oluja”, objašnjava Baric. Među sugovornicima koje je okupio su i nekadašnjih američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith, najbliži suradnik Madeleine Albright Stuart Seldowitz te vojni stručnjak Geoffrey Corn koji je objasnio američku vojnu strategiju u Oluji. Tu se dolazi do glavnog pitanja koje je do današnjeg dana ostalo nedovoljno razjašnjeno: Koja je bila stvarna uloga američke strane u Oluji? Baric to ovako objašnjava:

“Amerikanci su olakšali hrvatskoj vladi da angažira privatnu vojnu konzultantsku kompaniju MPRI. Zašto je odlučeno da će tako pružiti pomoć Hrvatskoj, a ne direktno od Pentagona, ne znam, ali tako su to izveli. Zadatak tvrtke MPRI bio je pomoći hrvatskoj vojsci da dostigne NATO standarde te pomoć u vojnoj obuci.”

Baric smatra da je zbog toga srpska tužba protiv MPRI-ja zbog sudjelovanja u Oluji, neutemeljena.

“MPRI nije borbeno sudjelovalo u Oluji niti je planirao vojnu taktiku za akciju jer je to radila isključivo hrvatska strana. No istina je da su ljudi iz te tvrtke godinu dana obučavali hrvatsku vojsku i da su joj prenijeli važna znanja o američkoj vojnoj strategiji i tehnologiji. Ali ako me pitate jesu li Amerikanci bili u sobi u kojoj se planirala Oluja – nisu. Ako su i bili, nitko to ni s hrvatske ni s američke strane nije rekao”, kaže Baric.

Kao Amerikancu, Baricu nije bio veliki problem pronaći američke sugovornike, ali nije bio posve siguran koga će od srpske strane uspjeti pridobiti da sudjeluje u filmu. Za to se najviše angažirala ekipa novinara s Hrvatske televizije koja je uspjela doći do ratnog zapovjednika nekadašnje Vojske Srpske Krajine Mile Novakovića, zapovjednika 7. krajiškog korpusa i zamjenika zapovjednika Glavnog štaba Mile Mrkšića, Milisava Sekulića, bivšeg pukovnika JNA i general-majora vojske takozvane Republike Srpske Krajine, inače autora knjige “Knin je pao u Beogradu”, pukovnika Koste Novakovića te Marka Vrcelja, zapovjednika topništva Glavnog štaba. Na sudjelovanje u filmu pristao je i Drago Kovačević, zadnji gradonačelnik Knina iz razdoblja prije Oluje.

Kakva je njihova percepcija o Oluji danas? Prema onome što su rekli Baricu, još uvijek imaju problema da se suoče s istinom.

“Oni još uvijek niječu poraz i odbijaju prihvatiti to da su izgubili, a opravdanje za to nalaze ili u dogovoru između Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, u koji su uvjereni, ili u pomoći američke strane. No njihov glavni stav je taj da je Milošević izdao Srbe u Hrvatskoj. Problem koji ja imam s tim odgovorom je u tome da ne uzima u obzir to kako je tijekom četiri godine rata hrvatska strana postajala snažnija, a srpska slabija. Nije se Milošević probudio jednog utorka i odlučio da mu se više ne sviđaju Milan Martić ili Milan Babić, on je donio te odluke jer je u njegovu strateškom interesu bilo da sačuva ono što može, a prepusti ono što mora”, kaže Baric. Još jedan problem sa srpskom stranom bio je u tome što su vrlo rado razgovarali o zločinima hrvatske strane, kojih je u Oluji svakako bilo, ali odbijaju bilo kakav razgovor o zločinima koje je počinila njihova strana.

“Jedna od ključnih točaka ovog filma je odgovor na pitanje kako je došlo do toga da zapad podrži hrvatsku stranu. Budimo iskreni, tu se više radilo o podršci Bosni i Hercegovini nego Hrvatskoj jer su Amerika i zapad vidjeli što se ondje događa i željeli su to zaustaviti, a kao najbolji način da to učine bilo im je da se povežu s Hrvatskom koja je imala vojnu snagu i jedina je to mogla izvesti. To je bila američka pozicija. A zašto su Amerikanci došli do tog zaključka? Mislim da je prijelomna točka bio genocid u Srebrenici. Možda bi to učinili bez obzira na taj zločin, ali nakon Srebrenice više nije bilo pitanje treba li ili ne treba podržati Hrvatsku, nego su rekli: OK, you can have your Storm”, zaključio je Baric.