Novosadski dogovor je dokument od deset zaključaka o jeziku koji su 10. prosinca 1954. sastavili lingvisti i književnici iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hrvatske te Crne Gore. Oni su se sastali u organizaciji Matice srpske u Novome Sadu radi donošenja zaključaka o potrebi jedinstvenoga pravopisa i ujednačivanja ponajprije hrvatskoga i srpskoga nazivlja za sve struke, a onda i jezičnoga ujednačivanja uopće. Među najvažnijim zaključcima ističu se:
1. Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim
2. U nazivu jezika nužno je uvijek u službenoj upotrebi istaći oba njegova sastavna dijela
3. Oba pisma, latinica i ćirilica, ravnopravna su; zato treba nastojati da i Srbi i Hrvati podjednako nauče oba pisma, što će se postići u prvom redu školskom nastavom
4. Oba izgovora, ekavski i ijekavski, također su u svemu ravnopravni

Među najpoznatijim potpisnicima bili su Ivo Andrić, Jure Kaštelan, Mirko Božić i ostali.