Nacional je dobio nove ekskluzivne informacije koje otkrivaju sasvim nove razmjere korupcijske i za hrvatske interese strateški izrazito loše politike koju je vodila većina vrhuške HDZ-a kada su u pitanju odnosi Vlade i mađarskog MOL-a u Ini.

Radi se o dokumentu koji dodatno otkriva razmjere veleizdajničke koruptivne aktivnosti pravomoćno osuđenog bivšeg premijera Ive Sanadera, kao i zašto je nakon otkrića Nacionala o sukobu interesa Karamarkove supruge došlo do pada njegove vlade te je i Karamarko morao otići s čela HDZ-a i iz visoke politike. Taj dokument otkriva još nešto za hrvatske strateške interese izuzetno zabrinjavajuće – činjenicu da ga aktualna vlada u kontinuitetu neobjašnjivo defenzivne i krajnje mutne politike koju vodi prema mađarskom MOL-u, gotovo nastoji sakriti od hrvatske javnosti.

Nacional je taj krajnje intrigantni dokument dobio od izvora koji s aktualnom administracijom hrvatskog premijera Andreja Plenkovića ni na koji način nije povezan.

Ali koji je, za razliku od aktualnog premijera i možda upravo motiviran njegovim neobjašnjivo pasivnim ponašanjem po tom pitanju, plasmanom tog dokumenta htio pokazati hrvatskoj javnosti koliko je MOL u arbitraži s Vladom Republike Hrvatske u vezi plinskog biznisa zapravo izgubio u gotovo svim bitnim stavkama, a da je naknada od oko 236 milijuna dolara s kamatama (184 milijuna dolara bez kamata) koju Hrvatska mora platiti MOL-u zapravo zanemariva u odnosu na gubitke koje bi država morala plaćati da je prihvatila preuzeti plinski biznis.

Nacional je u posjedu ekskluzivnog dokumenta koji je hrvatska strana koristila tijekom arbitraže s MOL-om u vezi plinskog biznisa, a koji pokazuje da bi Republika Hrvatska od 2009., kad je Hrvatska po koruptivnom ugovoru koji je s MOL-om potpisao bivši premijer Ivo Sanader trebala od Ine preuzeti plinsko poslovanje, do 2023. izgubila 20 milijardi kuna. Riječ je o dokumentu, to jest prezentaciji u PowerPointu, na osam stranica, koja nosi naziv “Glavni ugovor o plinskom poslovanju i Prvi Dodatak Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju – Preliminarna analiza utjecaja na tržište”.

Bivša premijerka Jadranka Kosor odbila je 2010. provesti sporni Sanaderov ugovor o plinskom poslovanju, a arbitražu s MOL-om u kojoj su odbijena gotovo sva traženja MOL-a naslijedio je premijer Andrej Plenković. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL

U tom dokumentu vrlo precizno je opisano zbog čega bi država bila stavljena u potpuno nepovoljan položaj u odnosu na Inu – u kojoj je tada istovre meno upravljačka prava preuzeo MOL – i trpjela ogromne gubitke koji bi u 15 godina važenja ugovora dosegli čak 20 milijardi kuna.

Taj dokument zapravo dokazuje da je tadašnja premijerka Jadranka Kosor bila apsolutno u pravu te da je uštedjela Republici Hrvatskoj ogroman novac, to jest najmanje 20 milijardi kuna, kad je odbila provesti kriminalni Sanaderov sporazum s MOL-om u vezi plinskog poslovanja. No dokument dokazuje još jednu bitnu okolnost – a to je da MOL u toj arbitraži nikada nije ni mogao dobro stajati jer su stavke prijenosa ugovora o plinskom poslovanju bile protivne svim tržišnim principima te su stavljale Republiku Hrvatsku u robovlasničko-kolonijalni odnos s MOL-om. Prema informacijama koje su do Nacionala došle od izvora upućenih u detalje arbitražne presude koju ni Vlada ni MOL ne žele objaviti, Hrvatska je zapravo kažnjena jer nije na vrijeme provela liberalizaciju tržišta trgovine plinom, a ne zato što bi MOL bio oštećen neizdvajanjem plinskog biznisa.

Jer da je arbitražni sud prihvatio sve teze MOL-a i da je smatrao kako je MOL oštećen zato što Republika Hrvatska nije na sebe preuzela plinsko poslovanje onako kako je to diktirao MOL, tada bi odšteta koju Republika Hrvatska treba platiti iznosila 1,1 milijardu dolara plus kamate – koliko je tražio MOL.

MOL je, zapravo, unatoč načelnom dobitku arbitraže, u vrlo teškoj situaciji jer je presuda protiv njegova šefa Zsolta Hernádija za podmićivanje bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera, postala pravomoćna, a Ustavni sud već je odbio i Sanaderovu tužbu, dok bi Hernádijevu tužbu trebali odbiti na jesen. Kako je nedavno objavio Nacional, o tome je već odlučeno, samo ta odluka još nije formalna. Istovremeno, kako je Nacionalu nedavno potvrđeno iz Vlade, za Hernádijem su i dalje na snazi Interpolova tjeralica i Europski uhidbeni nalog, a Vlada Andreja Plenkovića je pred švicarskim Saveznim vrhovnim sudom krajem prošle godine pokrenula reviziju arbitražnog pravorijeka UNCITRAL-a iz prosinca 2016., to jest Zahtjev za utvrđivanje ništetnosti izmjene ugovora o odnosima dioničara u Ini i ugovora o plinskom poslovanju iz siječnja 2009., kojim su upravljačka prava nad Inom temeljem koruptivnog Sanaderova ugovora prenesena na MOL.

Hrvatska je zapravo kažnjena u arbitraži s MOL-om jer nije na vrijeme provela liberalizaciju tržišta plinom, a ne zato što bi MOL bio oštećen neizdvajanjem plinskog biznisa

Ti argumenti sada bacaju posve novo svjetlo na politiku bivšeg predsjednika HDZ-a i bivšeg prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka, koji je zagovarao politiku koja polazi od postavke da je Vlada trebala pregovarati s MOL-om zbog toga što joj prijeti gubitak arbitraže oko plinskog biznisa. No dokument u posjedu Nacionala, kao i rezultat arbitražne presude, ponovno otvaraju i dodatno potvrđuju sumnje da su i Karamarko i razni lobisti MOL-a imali skrivenu agendu koja nema veze s interesima Hrvatske.

Naime, Glavni ugovor o plinskom poslovanju Vlada i MOL potpisali su početkom 2009. u vrijeme premijera Ive Sanadera. Prema tom ugovoru država je trebala otkupiti podzemno skladište plina Okoli za 514 milijuna kuna, ali i do početka srpnja 2009. preuzeti trgovinu plinom. No 1. srpnja bivši premijer Ivo Sanader dao je neočekivanu ostavku koja je šokirala javnost. Razloge ostavke nikada nije objasnio, a funkciju premijerke preuzela je dotadašnja potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor, nakon što joj je Sabor izglasao povjerenje.

Jadranka Kosor izvršila je prvi dio obveze s otkupom podzemnog skladišta plina Okoli, što je, kako se sada pokazuje, bila strateški bitna odluka od iznimne važnosti za Hrvatsku. Međutim, odluku o preuzimanju plinskog biznisa Jadranka Kosor najprije je odgodila do 1. prosinca 2010., a potom objavila da Vlada odustaje od izdvajanja plinskog biznisa. Sada je jasno i zašto – da je pristala provesti tu odluku, Jadranka Kosor oštetila bi državu za 20 milijardi kuna pristajući na koruptivni dogovor Ive Sanadera s vodstvom MOL-a.

U dokumentu u posjedu Nacionala jasno je objašnjeno zašto bi Hrvatska bila na gubitku.

Naime, država se Sanaderovim ugovorom s MOL-om obvezala preuzeti tvrtku Prirodni plin koja je preuzela obvezu otkupa plina od Ine, ali tako da tvrtka Prirodni plin Ini plaća do četiri puta veću cijenu od realne tržišne vrijednosti plina te da svi potencijalni gubici idu na štetu Prirodnog plina, a sva potencijalna dobit u korist Ine – u kojoj je istovremeno MOL potpuno preuzeo upravljačka prava, također zahvaljujući Sanaderu.

Hrvatska je arbitražu koju je sama pokrenula protiv MOL-a izgubila, ali presudno zato jer je Ustavni sud ukinuo prvu presudu protiv Sanadera i šefa mol-a Zsolta Hernádija. FOTO: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Isto tako, država gubitak od takvog štetnog ugovora ne bi mogla nadoknaditi ni koncesijskim naknadama Ini za eksploataciju plina. Naime, Glavni ugovor o plinskom poslovanju odredio je visinu koncesije od svega 10 posto, dok je istovremeno slična koncesijska naknada u Mađarskoj iznosila 60 posto.

U dokumentu u posjedu Nacionala detaljno su rekonstruirani tijek i uvjeti koje je MOL želio nametnuti Vladi i tako 15 godina eksploatirati hrvatski plin i ubirati svu dobit, bez imalo preuzimanja rizika, dok je Vlada trebala snositi sve potencijalne gubitke i ostati bez ikakve dobiti.

U dokumentu se navodi da su MOL i Republika Hrvatska potpisali Glavni ugovor o plinskom poslovanju 2009. godine te da je taj ugovor Republici Hrvatskoj odredio obvezu kupnje Inina segmenta veleprodaje plina (Prirodni plin).

Naime, prodaja plina opskrbljivačima kućanstava bila je provođena putem tvrtke Prirodni plin, u 100-postotnom vlasništvu Ine. Potom su Vlada Republike Hrvatske i MOL 30. siječnja 2009. zaključili Glavni ugovor o plinskom poslovanju (GPP), a 16. prosinca 2009. Prvi dodatak Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju (PDGPP).

“Tim ugovorima se Vlada Republike Hrvatske obvezuje kupiti tvrtku Prirodni plin d.o.o. do dana 1. 12. 2010. (članak 2.2. PDGPP). Vlada Republike Hrvatske nije ispunila svoju ugovornu obvezu kupnje tvrtke Prirodni plin od INA d.d. Predsjednik Vlade Sanader osuđen je na kaznu od preko 6 godina zatvora zbog primanja mita u ovom poslu”, opisuje se u uvodnom dijelu dokumenta.

Analiza utjecaja na tržište glavnog ugovora o plinskom poslovanju jasno pokazuje da bi kumulativni poslovni gubitak Prirodnog plina od 2009. do 2023. godine iznosio preko 20 milijardi HRK, odnosno oko 4,9 milijardi u prvih pet godina od potpisivanja ugovora

Glavni ugovor o plinskom poslovanju, kako se dalje navodi, određuje dva glavna područja – veleprodaju plina i koncesijske naknade za eksploataciju nafte i plina (royalties).

Navodi se da bi Republika Hrvatska bila u obvezi preuzeti Prirodni plin, kao i sve INA-ine ugovore o nabavi sa stranim dobavljačima, te da su Glavni ugovor o plinskom poslovanju i Dugoročni ugovor o opskrbi prirodnim plinom između INA-e i tvrtke Prirodni plin dva ključna dokumenta.

Ugovorne obveze Prirodnog plina d.o.o. bile su, kako se opisuje – kupovati Ininu proizvodnju plina do 2024. godine, što znači u periodu od sljedećih 15 godina od dana potpisivanja, a prodajne količine određivala je pritom Ina, koja je mogla samostalno odrediti želi li prodati sav proizvedeni plin ili ne.

U dokumentu se opisuje i kako je kupovna cijena plina određena formulom temeljenom na formuli „Gazprom export” te kako su određene koncesijske naknade.

“Koncesijske naknade za eksploataciju određene su za period od 15 godina.

Naknade bi se povećale s 5 % na 10 % i ostale bi stabilne za preostalo vrijeme trajanja GPP-a i PDGPP-a. Vlada je obvezna održati visinu naknada nepromijenjenom za taj period. Nadalje, Republika Hrvatska ne smije uvesti nikakav drugi porez ili obvezu sličnu koncesijskoj naknadi. Za usporedbu, istovremeno koncesijska naknada u Mađarskoj iznosi 60 %.” Slijedom potpisanog GPP-a, Ina je zaključila Ugovor o nabavi s tvrtkom Prirodni plin d.o.o., koja je ispunila svoj dio odredbi GPP-a”, stoji u dokumentu.

‘Prirodni plin ima standardnu klauzulu ‘uzmi ili plati’ uz primjenu većih penala za neotkupljeni plin. Međutim, dok bi Ina platila samo 6 posto vrijednosti neisporučenog plina, Prirodni plin platio bi ogromnih 50 posto’

Na četvrtoj stranici dokumenta navodi se da su Glavni ugovor o plinskom poslovanju (GPP), Prvi dodatak Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju (PDGPP) i ugovor između Ine i tvrtke Prirodni plin bili jednostrani ugovori, sačinjeni s ciljem postizanja Inine potpune tržišne dominacije.

Svi ključni ugovorni uvjeti, od količina do cijena, bili su postavljeni isključivo u korist Ine, a na štetu države.

Kad su u pitanju količine, bilo je određeno da ukupne količine nabave plina određuje Ina u skladu s neobvezujućim planovima vlastite proizvodnje.

“Fleksibilnost Prirodnog plina u optimizaciji nabave plina je izuzetno ograničena zbog nesigurnosti u količine plina koje će dobiti od Ine, što onemogućava efikasno planiranje poslovanja”, navedeno je u dokumentu.

Kad je riječ o cijenama, u dokumentu stoji: “Cijene ugovorenih količina plina bile bi temeljene na vlastitim uvoznim cijenama za Prirodni plin i obračunate na bazi zastarjele i umjetno napuhane formule. Ova formula ignorira cijenu proizvodnje domaćeg plina u Hrvatskoj i omogućava Ini vrednovanje svoje proizvodnje na bazi uvoznog pariteta (unatoč tome što je Ina prebacila svoje ugovore o uvozu na Prirodni plin i ne uvozi plin samostalno)”, objašnjava se.

Treća stavka ugovornih uvjeta u dokumentu je opisana kao princip “uzmi ili plati”.

“Prirodni plin ima standardnu klauzulu ‘uzmi ili plati’ uz primjenu većih penala za neotkupljeni plin. Međutim, dok bi Ina platila samo 6 % od vrijednosti neisporučenog plina, Prirodni plin bi platio ogromnih 50 % vrijednosti neisporučenog (nepreuzetog) plina”, navodi se u dokumentu.

Pod stavkom “revizija cijene”, pak, stoji da Ina može inicirati reviziju cijene ako najviša spot cijena odstupa čak i samo 5 % od cjenovne formule, dok Prirodni plin nema takvo pravo. To je pojašnjeno ovako:

“To efektivno daje Ini mogućnost iniciranja pregovora o cijeni ako se cijena povisi na cijenu veću od one po trenutnoj formuli, i ne dozvoljava Prirodnom plinu primjenu istog principa u slučaju smanjenja cijena.”

Na petoj stranici dokumenta konstatira se: “Prirodni plin bi preuzeo značajni tržišni rizik i zasigurno bi bio neprofitabilan u godinama koje slijede.”

U nekoliko točaka potom su elaborirani glavni razlozi zbog kojih bi država bila na gubitku. Prvi je neuključivanje troška domaće proizvodnje.

“Trošak domaće proizvodnje procijenjen je između 0.60 i 0.80 HRK/m3, a domaća proizvodnja čini većinu prodaje plina u Republici Hrvatskoj. Vezanje cijene plina iz domaće proizvodnje za cijenu uvoznog ‘ruskog’ plina onemogućuje formiranje konkurentne cijene plina na tržištu i zbog toga bi Prirodni plin plaćao do četiri puta veću cijenu za Inin plin od realne tržišne vrijednosti plina”, naglašeno je u dokumentu.

Ina je državi plaćala koncesijske naknade od pet do 10 posto. Hrvatska se obvezala da ne smije uvesti nikakav drugi porez ili obvezu sličnu koncesijskoj naknadi, dok takva naknada u Mađarskoj iznosi 60 posto

Pod stavkom “Daljnje povećanje gubitaka zbog niskih koncesijskih naknada“ navodi se sljedeće: “Povrh određivanja cijene prirodnog plina po izvoznoj formuli Gazproma, GPP je odredio koncesijske naknade niže od većine ostalih zemalja u Europi. Da su koncesijske naknade povećane na npr. razinu onih u Mađarskoj (60 %), država bi mogla pokriti svoj gubitak u biznisu veleprodaje oporezujući proizvodnju.”

Treći problem je regulirana domaća prodajna cijena.

“Veleprodajne cijene domaćeg plina potrošačima su regulirane i definirane na razini nižoj od cijena obračunatih po uvoznoj formuli određene GPP-om. Kupnja plina iz domaće proizvodnje u skladu s ‘ruskom’ uvoznom formulom i prodajom ispod tih razina cijena, rezultirala bi gubitkom”, konstatirano je.

Nadalje, u dokumentu se navodi da bi liberalizacija tržišta dovela do jačanja konkurentnosti, ali da bi Prirodni plin i dalje bio u nepovoljnom položaju. Evo i zašto:

“Ulaskom Republike Hrvatske u EU te povećanjem likvidnosti na spot tržištima, hrvatsko maloprodajno tržište otvorit će se stranim tržišnim sudionicima. Prirodni plin ne bi mogao pratiti povoljna kretanja cijena na spot tržištima za veliki dio svojih prodajnih količina i izgubio bi svoj tržišni udio, no svejedno bi bio obvezan kupovati cjelokupnu Ininu proizvodnju.”

Nadalje, količinu isporuka određivala je isključivo Ina.

“Prirodni plin bi morao kupovati cjelokupnu Ininu ‘proizvodnju’ u nadolazećim godinama. Dugoročni planovi bili bi temeljeni na neobvezujućim Ininim planovima proizvodnje, a Prirodni plin ne bi imao kontrolu nad količinama koje kupuje te bi bio izložen štetama nastalim deficitom proizvodnje”, stoji u objašnjenju.

Tomislav Panenić, ministar gospodarstva u vladi Tihomira Oreškovića, u kojoj je bio i Karamarko, još je 2016. rekao da bi Hrvatska, da je provela ugovor o plinskom biznisu, izgubila 20 milijardi kuna. FOTO: Marko Mrkonjic/PIXSELL

Potom se na šestoj stranici konstatira da bi preuzimanje Prirodnog plina rezultiralo gubitkom za Republiku Hrvatsku od skoro pet milijardi kuna u periodu od 2009. do 2014. godine:

„Kako su odredbe GPP-a vezale nabavne cijene na napuhanu formulu uvoznih cijena, propuštajući uzeti u obzir cijenu domaće proizvodnje, Prirodni plin je u stvari predodređen za stvaranje gubitaka. Dok najviše određene cijene za kućanstva i industriju u tom periodu doprinose stvaranju gubitka, INA-ini troškovi proizvodnje su dovoljno niski da bi anulirali taj efekt i omogućili Prirodnom plinu profitabilno poslovanje, a INA-i prodaju plina iz svoje proizvodnje uz značajnu dobit”, navodi se na šestoj stranici.

Na sedmoj stranici dokumenta navodi se da je ugovor kojim bi se ostvarile poštene (fer) tržišne vrijednosti plina, mogao rezultirati profitom za Prirodni plin od nekoliko milijardi HRK do 2014.

Međutim, budući da ugovor nije bio fer, njegovo provođenje dovelo bi do gubitaka. U dokumentu se navodi da bi gubitak za Prirodni plin samo u periodu od 2009. do 2014., to jest u prvih pet godina od potpisivanja, iznosio 4,9 milijardi kuna da je proveden Glavni ugovor o plinskom poslovanju.

“Međutim, primjenom korektne cijene plina iz domaće proizvodnje za količine kupljene od INA-e, Prirodni plin je mogao poslovati sa značajnim dobitkom. Nadalje, primjenom spot cijene (u skladu s međunarodnom praksom u Europi) dobit bi bila dodatno povećana”, navodi se.

Bivši predsjednik HDZ-a i bivši prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko morao je otići iz vlade zbog ‘afere konzultantica’, a gubitak arbitraže s MOL-om pokušao je protumačiti u stilu ‘bio sam u pravu’. FOTO: Robert Anic/PIXSELL

Na zadnjoj, osmoj stranici dokumenta rezimirano je kako bi, da je Glavni ugovor o plinskom poslovanju proveden, Republika Hrvatska pretrpjela gubitak od preko 20 milijardi kuna do kraja primjene ugovora, to jest do 2023. godine.

“Model budućih trendova veleprodajnih cijena plina u Hrvatskoj, nabavnih cijena po GPP-u i potražnje plina, jasno pokazuje da bi kumulativni poslovni gubitak Prirodnog plina iznosio do 2023. godine od preko 20 milijardi HRK”, zaključno je navedeno, uz popratnu tablicu koja pokazuje navedene trendove.

U prilog tvrdnjama iz tog dokumenta idu i izjave više svjedoka koji su tijekom suđenja bivšem premijeru Ivi Sanaderu izjavljivali da bi plinsko poslovanje, da je izdvojeno iz Ine, samo u prve dvije godine imalo gubitke do dvije milijarde kuna.

S tim dokumentom i zaključcima tog dokumenta, po svemu sudeći, bila je upoznata i Vlada, to jest premijer Andrej Plenković, a vrlo je lako moguće da je sa zaključcima tog dokumenta morao biti upoznat i bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, koji je svejedno javno zagovarao strah od gubitka arbitraže u plinskom biznisu i pregovore s MOL-om.

Naime, Karamarko je to morao znati stoga što je i bivši ministar gospodarstva u vladi Tihomira Oreškovića, Mostov Tomislav Panenić, očito bio jako dobro informiran o iznosu koji bi Hrvatska izgubila da je realizirala štetni ugovor o plinskom biznisu. On je još krajem svibnja 2016. iznio upravo podatak da bi država, da je preuzela plinsko poslovanje slijedom ugovora iz 2009., mogla imati do 20 milijardi kuna štete, što je posve neprihvatljivo.

Dokument baca novo svjetlo na postupanje Karamarka, koji je zagovarao politiku koja polazi od postavke da je Vlada trebala pregovarati s MOL-om zato što joj prijeti gubitak arbitraže oko plinskog biznisa

Panenić je to izjavio u vrijeme kad se odlučivalo o sudbini Tomislava Karamarka u Vladi nakon Nacionalova otkrića o aferi konzultantica. Aferu konzultantica, to jest činjenicu da je supruga Tomislava Karamarka Ana Karamarko – odnosno njezina tvrtka – imala unosan ugovor s tvrtkom u vlasništvu lobista MOL-a Joze Petrovića, otkrio je tada upravo Nacional. Zbog tog je otkrića Karamarko potom morao otići iz Vlade, ali je zato koristio svaku priliku da putem svojih postova na Facebooku proklamira teze prema kojima je on upozoravao na to da će Hrvatska izgubiti arbitražu s MOL-om i da se trebalo pregovarati.

No cijelu operaciju Tomislava Karamarka, koji je bio dugogodišnji blizak prijatelj s danas pokojnim lobistom MOL-a Jozom Petrovićem, ujedno nekad bliskim prijateljem i s bivšim premijerom Ivom Sanaderom, najbolje je u svojoj izjavi iz svibnja 2016. opisao Panenić.

Govoreći o arbitraži s MOL-om u Londonu, Panenić je tada rekao da država namjerava započeti razgovor s MOL-om nevezano za arbitražu te da radi na pregovaračkim načelima. Od arbitraže se neće odustati i na njoj država može samo dobiti, kako je objasnio, jer su sklopljeni ugovori iz 2009. štetni zbog toga što je MOL-u omogućen veliki benefit na očiglednu i lako dokazivu štetu države, što Hrvatskoj daje jako dobru osnovu za pobjedu na arbitraži.

“Naše analize su pokazale da bi država, da je slijedom ugovora iz 2009. preuzela plinsko poslovanje, mogla imati do 20 milijardi kuna štete, što nije prihvatljivo. Zanima nas vraćanje na poziciju ugovora s MOL-om prije 2009. i da od te točke počnemo pregovarati. Želimo investicije i jačanje Ine”, kazao je Panenić. On je, međutim, u tu svotu od 20 milijardi kuna tada uračunao i izostale investicije u rafinerije. Sada dokument u posjedu Nacionala pokazuje da bi 20 milijardi kuna bila šteta samo od plinskog poslovanja, bez štete koju je MOL prouzročio Ini neulaganjem u obnovu rafinerija. Panenić je tada također poručio HDZ-u da obrazloži zašto bi država trebala odustati od arbitraže, što je tada zagovarao upravo Karamarko. Panenić je smatrao da je MOL trebao izaći s dovoljno kvalitetnim prijedlogom za početak pregovora, jer im “nije smisleno ni konstruktivno čvrsto držati sadašnju poziciju”.

Kako se pokazalo, Hrvatska je arbitražu koju je sama pokrenula protiv MOL-a izgubila, međutim, u toj je presudi tada ključnu ulogu imala činjenica da je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo prvu presudu protiv Sanadera i Hernádija. Budući da je u međuvremenu odlukom Vrhovnog suda presuda postala pravomoćna, Vlada je pokrenula reviziju tog arbitražnog pravorijeka UNCITRAL-a iz prosinca 2016. – i zahtijeva ništetnost ugovora kojim si je MOL dao za pravo jednostrano upravljati Inom.