Objavljeno u Nacionalu br. 834, 2011-11-08

U kina stiže dokumentarac Michaela Winterbottoma o nametanju američke ekonomske politike kojom se želi pokoriti cijeli svijet, snimljen prema bestseleru Naomi Klein

Michael Winterbottom stigao je prije dva tjedna u London na filmski festival iz Abu Dhabija gdje je na lokalnom filmskom festivalu, iako je tek proslavio 50. rođendan, dobio nagradu za životno djelo. “Valjda je to nagrada za pola života”, bio je njegov komentar kad smo se susreli iako je za to, kako kaže, pola života, režirao već 18 filmova. Jedan od njih je “Doktrina šoka”, dokumentarni film nastao prema istoimenoj kontroverznoj knjizi ljevičarke Naomi Klein, koji se ovog tjedna počinje prikazivati u hrvatskim kinima.

NAOMI KLEIN u knjizi opisuje kako se posljednjih 40 godina mijenjala ekonomska slika svijeta pod utjecajem SAD-a. Pod vodstvom poznatog ekonomista Miltona Friedmana i njegovih studenata s fakulteta u Chicagu, gdje su se podučavale njegove teorije, knjiga opisuje kako je američka vlast nasilno rušila vlasti u zemljama diljem svijeta, namećući im Friedmanovu ekonomsku politiku prema kojoj sve mora biti privatizirano, što je opravdanje za ulazak pretežno američkih korporacija u zemlje diljem svijeta. Opisujući kako je početkom 70-ih Augusto Pinochet nasilno doveden na vlast u Čileu, gdje mu je Friedman bio glavni ekonomski savjetnik, nastavljajući s Bolivijom i Argentinom, prikazujući događaje s početka 90-ih u Rusiji, ukidanje aparthejda u Južnoj Africi, objašnjavajući kako su pod kontrolu dovedene ekonomski uspješne zemlje koje su nazivane “azijskim tigrovima”, pa sve do rata u Iraku i utjecaja MMF-a i Svjetske banke, Naomi Klein opisuje kako se pod krinkom Friedmanova slobodnog tržišta, a zapravo doktrinom šoka, kontrolirao gotovo cijeli svijet.

Puni naziv knjige je “Doktrina šoka – Uspon kapitalizma katastrofe”, jer Klein tvrdi da se Friedmanova teorija provodi tako da se u nekoj zemlji namjerno izazove kriza ili se iskorištava postojeća da bi se na tim ruševinama izgradio novi sustav prema Friedmanovim zamislima. Knjiga, objavljena 2007., brzo je postala hit, ali se i proglašavala običnom teorijom zavjere, s čime se Winterbottom uopće ne slaže. “I knjiga i film prikazuju trenutačno stanje u svijetu i dominantnu ideologiju. Prikazujemo da svijetom vlada slobodno tržište, što je nepobitno, da su vlade brojnih zemalja loše, da su povezane s privatnim korporacijama, pa nam se govori da slobodno tržište ide ruku pod ruku sa slobodnim svijetom i demokracijom. No postoje i posljedice politike slobodnog tržišta: bogati postaju još bogatijima, a siromašni još siromašnijima. Zato je besmisleno tvrditi da je ‘Doktrina šoka’ obična teorija zavjere. Bili smo u Čileu i Argentini, razgovarali s ljudima koji su doživjeli ‘doktrinu šoka’ i za njih nema ništa kontroverzno u knjizi Naomi Klein, koliko god mnogi govorili da je knjiga kontroverzna. U tim smo zemljama razgovarali i s bivšim ministrima koji su rekli da su detalji iz knjige o njihovim zemljama točni. No tvrde da su sve radikalne metode koje su vodile k slobodnom tržištu bile potrebne, koliko god bile radikalne te da je netko trebao smoći hrabrosti to napraviti, a oni su bili ti.”

KNJIGA, KAO I FILM, objašnjava loše strane ekonomske politike koju je patentirao i provodio Friedman sa svojim sljedbenicima. Kako to da tu politiku nitko nije razotkrio ranije, prije Naomi Klein? “Nitko ih nije razotkrio prije jer su bili nevjerojatno uspješni u provedbi svojih ideja. Friedmanova politika bila je predstavljena kao nešto prirodno, što nema alternativu, a svaka alternativa predstavljana je kao poremećaj. Friedmanova politika bila je predstavljena kao jedina moguća politika, sve dok nije došlo do krize, a ljudi pomislili da možda ipak mora postojati alternativa”, smatra Winterbottom, koji u filmu ne opisuje Miltona Friedmana, ekonomista koji je umro prije pet godina i koji je 1976. dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju, u krajnje negativnu svjetlu. “Friedman nije zlikovac kojeg možete okriviti za sve loše što se dogodilo. On je nastojao promovirati i uvoditi svoje ideje u što više zemalja, a naš je cilj bio pokazati do čega su njegove ideje dovele. Nakon toga ljudi mogu reći slažu li se s njegovim idejama ili ne. Neće svi reći da je Friedmanov cilj bio loš, čak se i Naomi Klein u svojoj knjizi zapravo pita je li pohlepa bila dobra. Pitanje je je li Friedmanova ekonomska politika popravila kvalitetu života ljudi ili je to samo lažan osjećaj. Ili je to bilo opravdanje da bogati postanu još bogatiji? Ako mu je to bio cilj, onda Friedmana možemo opisati kao vrlo uspješna ekonomista.” U knjizi, radikalna ljevičarka Naomi Klein pokazuje simpatije prema Hugu Chávezu, predsjedniku Venezuele, koji nastoji nacionalizirati što više imovine i koji se suprotstavlja Americi. Winterbottom drukčije razmišlja i ističe da je to ipak njegov film, a ne film Naomi Klein. “Nismo htjeli kreirati političke slogane poput ‘Amerikanci, odjebite’ niti poručiti da je nacionalizacija rješenje za financijsku krizu. Željeli smo proširiti prostor za raspravu. Je li nacionalizacija lijek za sve? Ne nužno. Je li slobodno tržište rješenje za sve probleme? Pogledajte sve aspekte slobodnog tržišta, pogledajte posljedice, pa ćete sami doći do odgovora.”

POLITIČKI TEMATIZIRANI FILMOVI, čak i dokumentarni, nisu novost u opusu Michaela Winterbottoma, dokaz za to je djelomično dokumentarni film “Put u Guantánamo” iz 2006., priča o tri britanska muslimana koji su potpuno nevini proveli dvije godine u Guantánamu, kao i film “Veliko srce” iz 2007., nastao na istinitoj priči o Dannyju Pearlu, novinaru pogubljenom u Pakistanu, s Angelinom Jolie u glavnoj ulozi. U Londonu je Winterbottom promovirao film “Trishna”, svoju treću ekranizaciju knjige Thomasa Hardyja “Tessa iz porodice D’Urbervilles”, dok su “Jude” iz 1996. i “The Claim” iz 2000. bila prethodna dva filma nastala prema knjigama tog pisca. On je radnju knjige preselio iz Engleske u Indiju, a Trishnu glumi Frieda Pinto. “Kad sam 2003. snimao ‘Code 46’, dijelom i u Indiji, našao sam sličnosti između sadašnje Indije i Engleske potkraj 19. stoljeća, gdje je Hardy smjestio svoju priču, jer u Indiji, kao i u Engleskoj tada, dolazi do radikalnih promjena. Ljudima se otvaraju prilike za ostvarenje snova, Trishna želi mnogo toga, ali nailazi na prepreke”, kaže Winterbottom. Hardyjeve knjige počeo je čitati u tinejdžerskoj dobi. “Posebno sam volio njegov posljednji roman ‘Jude’ koji su kritičari mrzili, a ja sam smatrao suprotno. Za mene je Hardy bio radikalan romanopisac, više nego što su smatrali, bio je fatalist pun depresije čijim su se likovima uvijek događale grozne stvari”, smatra Winterbottom koji je najprije studirao književnost, a tek se potom prebacio na film. Karijeru je počeo radeći na televiziji. Priliku da ekranizira Hardyjev roman “Jude” dobio je svojim petim filmom kad je za glavnu glumicu angažirao tada 20-godišnju Kate Winslet kojoj je to bila tek četvrta filmska uloga, a godinu dana kasnije glumila je u filmu “Titanic” i postala zvijezda. “Jude” je bio početak suradnje s producentom Andrewom Eatonom, što je za Winterbottoma bilo vrlo važno jer jedan drugom bezgranično vjeruju. “Kad smo 2005. snimali ‘A Cock and Bull Story’, tek nakon tri tjedna snimanja zatvorili smo financijsku konstrukciju. Dotad smo obojica u projekt uložili vlastitih nekoliko stotina tisuća funti. Ne bih to učinio da nisam bio siguran u njega, kao ni on u mene”, objasnio je Winterbottom. Film “Jude” bio je prikazan na festivalu u Cannesu, gdje ga je zapazio Harvey Weinstein, tada jedan od najutjecajnijih svjetskih producenata koji je želio da Winterbottom snima za njega. “Ponudio mi je scenarij i ‘pay or play deal’, što znači da ću biti plaćen bez obzira na to hoće li film koji snimim ikad biti prikazan. Meni se scenarij i nije sviđao, a već sam dobrano radio na svom novom filmu ‘Dobro došli u Sarajevo’. Na kraju sam se zahvalio Weinsteinu na ponudi”, sjeća se Winterbottom.

KLJUČNI FILM, prema mnogima i njegov najbolji, bio je “Wonderland” iz 1999., priča o radničkoj obitelji, roditeljima i tri odrasle kćeri, jedna je konobarica, druga samohrana majka, a treća očekuje dijete. Nakon uspjeha tog filma opet je snimio film prema Hardyjevu djelu “The Claim”, a 2002. režirao je “24 Hours Party People”, priču o glazbenoj sceni Manchestera i grupama poput New Order 80-ih. “‘The Claim’ smo snimali u Kanadi, bilo je jako hladno, i tada sam rekao da će sljedeći film biti sniman u Engleskoj na temu koju jako dobro poznajemo. Razgovarao sam s Andrewom Eatonom i dogovorili smo se da to bude film o Manchesteru, Tonyju Wilsonu, Factory Records, jer nismo htjeli snimiti još jednu depresivnu priču”, kaže Winterbottom. Uslijedio je prvi politički film, dokumentarac “In This World”, priča o dvojici afganistanskih izbjeglica koji pokušavaju doći do Londona i zatražiti azil. “Mediji su u tada neprestano pisali o izbjeglicama i ekonomskim imigrantima i meni se činilo da ih svi prihvaćaju zdravo za gotovo. A onda sam u ruke dobio priču o dvojici izbjeglica i njihovu putovanju pa mi se ono učinilo epskim. Bili su maloljetnici koji su samo htjeli bolji život“, kaže Winterbottom, kojeg su tada kritičari počeli hvaliti kao izvrsnog autora dokumentarnog filma. Iako je “24 Hours Party People” zabavan film, ipak nije komedija pa je 2005. Winterbottom odlučio snimiti komediju “A Cock and Bull Story”, priču o pokušaju da se na temelju knjige “The Life and Opinions of Tristram Shandy, Gentleman” autora Laurencea Sternea snimi film. Kritike su bile oprečne pa se Winterbottom vratio dvama političkim filmovima, “Put u Guantánamo” i “Veliko srce” te drami “Genova” s Colinom Firthom za koju je taj osvajač Oscara izjavio da mu je jedan od najdražih filmova u kojima je glumio. No Winterbottom ne odustaje od komedija, njegov sljedeći projekt je komedija “Bailout” u kojoj će glavnu ulogu imati Jack Black. Zanimljiv je i film “Seven Days” koji snima pet godina, počeo je 2007., svake godine po nekoliko tjedana. “To je priča o četvero djece čiji je otac u zatvoru, a ja ću u filmu prikazati odrastanje djece bez oca kroz posjećivanje u zatvoru”, objasnio je Winterbottom. Nakon toga uslijedit će film o suđenju Amandi Knox, djevojci nedavno oslobođenoj za ubojstvo Meredith Kercher, a u projekt je navodno uključen i Colin Firth.