Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović dodijelila je prošli tjedan grupi Prljavo kazalište Povelju Republike Hrvatske u povodu obilježavanja četrdeset godina glazbene karijere i uspješnog trajanja na glazbenoj pozornici. Doista neočekivani potez znajući da je grupa 40 godina karijere obilježila 2017. godine. Dodjela je upriličena par dana prije obilježavanja 35 godina od poznatog koncerta Prljavog kazališta na tadašnjem Trgu republike u Zagrebu gdje su uz gromoglasnu podršku publike izveli pjesmu „…Mojoj majci (Ruža hrvatska)“ sa albuma „Zaustavite zemlju“ iz 1988. godine. Pjesme koju je Jasenko Houra posvetio svojoj majci ali je zbog stihova „Ruža hrvatska“ od strane tada nacionalno razdraganog naroda s ponosom pjevana kao nešto naše, hrvatsko.

Između ostalog, predsjednica je dajući ekipi iz Dubrave povelju izjavila: „Povelju Republike Hrvatske vam stoga dodjeljujem za izniman doprinos u promicanju domoljublja, vašeg humanitarnog djelovanja te ugleda hrvatske rock glazbe, u povodu vaše 40. obljetnice“. Njezino pravo. Međutim, pitanje promicanja domoljublja sa pjesmom posvećenoj vlastitoj majci koju su Hrvati prisvojili za svoje isticanje hrvatstva jednaka je potezu kao kada je SDP uzeo pjesmu „Vrijeme da se krene“ za svoj izbornu kampanju iako ju je Goran Bare napisao kao njegov vlastiti ispovjedni jauk o tada opako groznom fizičkom i psihičkom stanju u kojem se našao u trenutku kada je pisao tu pjesmu.

Sa druge pak strane, možda se gospođa predsjednica htjela odmaknuti od javno obožavanog Marka Perkovića Thompsona pa se opredijelila za daleko umjerenije Prljavo kazalište kako bi istakla svoju sklonost rocku i time pridobila možda još par tisuća glasova za nastavak svog boravka na Pantovčaku. Osim toga pokazala je to svojim dolaskom na koncert, a još više svojim izgledom na tom istom koncertu želeći se predstaviti i izgledom kao stara rokerica. Stara ne, rokerica teško. U svakom slučaju, krivi potez u krivo vrijeme na krivom mjestu. Prljavo kazalište je nasuprot tom činu pokazalo da su popularniji nego ikada jer rasprodati dva dana za redom Arenu Zagreb doista ne može bilo tko. Možda još eventualno Saša Matić. No ništa od svega toga nije sporno iako bi se i te kako dalo raspravljati što je nekada značilo Prljavo kazalište, a što znači danas. Sporno je što se, kada se želi pričati o rock glazbi u Hrvatskoj govori o grupi Prljavo kazalište. Pa dobro pobogu dokle više? Nakon albuma „Lupi petama“ i naslovne pjesme „Lupi petama… (reci evo sve za Hrvatsku)“ nastalu u vrijeme nacionalnog zanosa, Prljavo kazalište je nakon tog albuma uspjelo stvoriti još svega par pjesama koje su možda i to teškom mukom, ušle u kolektivnu memoriju, a objavili su od tada do danas šest studijskih albuma. K tome se i jedne i druge kontinuirano navodi kao hrvatske rock grupe na način kao da nikoga osim njih na sceni nema niti će ikada biti.
Zašto nije Drago Mlinarec kao pionir rock’n’rolla u Hrvatskoj dobio takvo ili čak neko veće priznanje jer je sa svojom grupom 220 još davne 1968. godine objavio prvi rock album „Naši dani“? Zašto nisu to priznanje dobili članovi splitske grupe TBF čija karijera traje od početka hrvatske samostalnosti i čiji stihovi su se već odavno uvukli u kolektivnu memoriju i koji su svojim fenomenalnim pjesmama najbolji mogući kroničari vremena u kojem živimo? Zašto tu povelju nije dobila grupa Psihomodo Pop i Davor Gobac zbog zasluga za narod? Barem za lik i djelo. Zašto se ignoriraju grupe koje su od početka 90-tih prisutne na sceni i koje su svojim pjesmama i svojom glazbom odgojile naraštaje. Zašto političari u kontekstu domoljublja ne spominju grupe Hladno pivo, KUD Idijote, PipChips & VideoClips, Jinxe, Majke, Let3, Paraf, The Bambi Molesters, Darka Rundeka, Damira Urbana itd.? Da ne spominjemo novu generaciju hrvatskih rock bendova koji teško svoje mjesto u hrvatskom eteru, ali polako i sigurno svoju publiku sve češće nalaze izvan granica Hrvatske, ne mareći pri tom ni za materinji jezik ni za promicanje domoljublja. Možda zato što svi oni nisu kao Prljavo kazalište “iznimno promicali domoljublje” iako su barem jednako tako veliki domoljubi. Glazbenici i pjesnici koji iskreno, otvoreno i glasno pjevaju o tome što ih smeta itekako time i te kako iskazuju svoje domoljublje. Ne znači da bi svi oni i prihvatili Povelju koju su prihvatili članovi Prljavog kazališta, ali bi u svakom slučaju još uvijek aktualna predsjednica pokazala da je okružena kompetentnim savjetnicima koji se nisu zaustavili na 1988. godini, koji prate scenu i kojima isticanje domoljublja nije najvažniji kriterij pri isticanju ugleda hrvatske rock glazbe. No prije svega, krajnje je vrijeme da se, tko god priča o rock sceni u Hrvatskoj, odmakne od Prljavog kazališta i Parnog valjka kao najvažnijih sinonima za rock scenu. Stvarno je krajnje vrijeme.