Dva kilometra od hrvatske granice, u mjestu Posušje u Bosni i Hercegovini, u velikoj poslovnoj zgradi s tri strane okruženoj velikim zatvorenim i otvorenim skladištima te pogonima u kojima se nalaze stotine golemih novih i polovnih strojeva, bagera, viličara, gusjenica, rovokopača, valjaka, teretnih vozila za prijevoz teških tereta i dizalica, ukupno vrijednih desetke milijuna eura, nalazi se Milenko Bašić, čovjek kojeg je USKOK proglasio bjeguncem u slučaju afere Vjetroelektrane Krš-Pađene. Bašić je vlasnik tvrtke C.E.M.P., investitora u projekt Vjetroelektrane Krš-Pađene, jedan od najuspješnijih i najbogatijih Hrvata u Hercegovini, koji je ondje izgradio pravo poslovno carstvo. Zastupnik je Hyundaija za velike strojeve ne samo za Bosnu i Hercegovinu nego i za Hrvatsku, Sloveniju i zapadni Balkan, a njegova tvrtka Lager zastupa i druge renomirane svjetske brendove poput Caterpillara, Terexa i ostalih renomiranih svjetskih proizvođača građevinske, rudarske i komunalne mehanizacije te opreme za skladišnu logistiku. U Ljubuškom ima tvornicu metalne industrije u kojoj se proizvode i alati za građevinske strojeve i namjenska vozila za specijalne terete, koji se prodaju po cijeloj Europi, a vlasnik je i rudnika u Sanskom Mostu te nekoliko drugih, gdje raspolaže najvećim rezervama uglja u regiji te ima potpisan sporazum s kineskom korporacijom China Energy, koja je u Kini izgradila najveću hidrocentralu na svijetu i sudjelovala u izgradnji nekoliko tisuća elektrana u svijetu, o izgradnji Termoelektrane u BiH snage 700 MW.

“Nisu svjesni tko smo i što koče, zaustavili su, a možda i uništili cijeli projekt gradnje za koji imamo potpisan sporazum s najvećom svjetskom kompanijom u energetici China Energy, s kojom u Bosni i Hercegovini imamo potpisan sporazum o izgradnji termoelektrane od dva bloka po 350 megavata, Plenković je bio na summitu u Budimpešti kad je potpisivan taj sporazum. Ovaj neosnovani proces jako je zabrinuo China Energy, najveću svjetsku energetsku kompaniju, koja ulaže milijardu i 200 milijuna eura. Takva investicija se još nije desila na Balkanu, toliko nije koštao autoput od Rijeke do Ploča. Njihova sestrinska korporacija Hyundai – mi smo oni, mi smo njihova prodaja, Terex, Caterpillar, imamo nezavršene poslove, a ne možemo ići u Njemačku na razgovore s poslovnim partnerima“, kaže Bašić.

Unatoč silno razvijenom biznisu, Bašić se nikad javno ne eksponira, a jedina njegova fotografija bila je objavljena 2015., kad mu je dodijeljena nagrada za menadžera godine, a proglašen je i za najnajmenadžera u prošlom desetljeću.

Dočekao nas je ispred tvrtke i najprije proveo kroz puna skladišta i pogone te objasnio da neki od golemih strojeva pored kojih smo prošli, poput dempera, vrijede i po 700 tisuća eura. Da bi dobio zastupništvo za takav ozbiljan posao, Hyundai, a i drugi renomirani svjetski proizvođači s kojima radi, kaže Bašić, napravili su njegovu temeljitu provjeru. „Kad smo imali sastanak, znali su o meni više no što sam i sam znao. Dakle, oni ne bi poslovali sa mnom niti bi dozvolili da budem njihov predstavnik da imam bilo kakvu mrlju u karijeri i da nisam pouzdan partner“, objašnjava. „Kod nas nitko nije uspio dovesti tako veliki brend ni u Zagreb ni u Beograd, a kamoli u tako malo mjesto kao što je Posušje. U ovakvim divljim državama dobiti zastupstvo, a kamoli dovest ga u Posušje, znači, moraš biti bolje bodovan od konkurencije u velikim gradovima, barem 300 posto bodova više od njih moraš imati“, kaže. Kad je 2008. počela kriza u građevinskom sektoru, Bašić je to osjetio i na svom poslovanju jer se uglavnom bavi građevinskim strojevima pa je tako samo u Hrvatskoj ostao bez šest milijuna eura potraživanja. Zato je počeo razmišljati i o ulaganju u alternativne vrste biznisa i 2012. od austrijske tvrtke kupio tvrtku C.E.M.P., koja je razvila projekt Vjetroelektrane Krš-Pađene kod Knina i još tri slična projekta, a od kojih je uspio završiti samo jedan projekt.

Riječ je o projektu zbog kojeg su danas optuženi i 55-godišnji Milenko Bašić i 35-godišnji direktor njegove tvrtke Lager Dragan Stipić, i to zato što su, prema tvrdnjama USKOK-a, planirali podmititi Josipu Rimac kako bi im pomogla u sređivanju dijela dozvola za najveći vjetropark u Hrvatskoj, ukupnog kapaciteta 142 megavata.

„Ne da nam se nije pogodovalo nego smo od toga da je naša tvrtka među prvima razvijala projekte vjetroparkova u Hrvatskoj zadnji dobili dozvolu i zadnji sagradili, a za to vrijeme dok smo mi stalno gurani u stranu netko drugi je uskakao u naše kvote pa i oni koji su krenuli sedam godina poslije nas. Prvi problem nastao je s ministrom Slavenom Dobrovićem. No laž je da je Dobrović zaustavio gradnju vjetroparka, a da je Ćorić odobrio gradnju. Ukratko, mi smo vjetropark mogli graditi još 2013. godine, kada nam je izdana građevinska dozvola, ali smo željeli izmjenu projekta kako bismo prešli na novu tehnologiju. I nesretni Dobrović, čije postupke smatram kriminalnima jer je za sve znao, sada obmanjuje javnost, koja je kivna na nas i proglasili su nas kriminalcima jer je rečeno da je Dobrović nešto dobro napravio što je zaustavio gradnju našeg vjetroparka.

Najprije, zašto bi bilo dobro da se zaustavi investicija koja je napravljena po hrvatskim zakonima i u koju je uloženo 240 milijuna eura? Tko smije reći da je Dobrović dobar jer je zaustavio takvu investiciju? Narod misli da je on zaustavio investiciju, ali on je nije zaustavio. On je samo zabranio izmjenu tehnologije, da ne gradimo s novom tehnologijom, nego sa starom. A nova tehnologija ima neusporedivo manji utjecaj na okoliš od stare. To je isto kao da je gospodin Dobrović zabranio u Hrvatskoj uvoz vozila mlađih od 1990. godine ili od 2000. i rekao: Može samo stara tehnologija.“

Bašić objašnjava da je stari projekt imao pravomoćnu građevinsku dozvolu za 71 vjetroturbinu snage po dva megavata, a novi 48 vjetroturbina snage po tri megavata, koje su puno učinkovitije, tiše i manje štetne za okoliš. Kad se kod izmjene projekata prelazi na novu tehnologiju, ističe, treba samo naručiti studiju od licencirane kuće. „Nova tehnologija ima manji utjecaj na okoliš, zato se i razvijaju nove tehnologije. Od toga da smo zbog manjeg broja vjetroturbina morali raditi manje cesta, zauzeti manje površine cestama, do toga da turbine rade značajno manjom brzinom, da je njihova buka značajno manja od starih. To je neusporedivo manji utjecaj na okoliš. Naša stara tehnologija, za koju smo imali pravomoćnu dozvolu, predviđala je da su lopatice u najnižem položaju bile 35 metara udaljena od zemlje. Do 35 metara lete ptice i šišmiši koji lete i do 50 metara. Nama su radili frku jer su izmislili da ima neka pećina u kojoj se nalaze šišmiši, što je potvrđeno kasnijim monitoringom. No ako šišmiša i ima, da bi utjecaj na te šišmiše bio manji mi smo išli na stup 134 metra visine, s lopaticama 64 metra. Uglavnom, sada nam je najniža točka od zemlje do lopatice, kada je ona u najnižem položaju, 70 metara. Ta lopatica neusporedivo se sporije vrti i daje neusporedivo manju buku. Mi smo sigurno pouzdan investitor koji pazi na sve, ni najmanju sitnicu nismo htjeli raditi a da nije po zakonu. Jer da nisam radio po zakonu, upropastio bih svu svoju imovinu. Da bismo sagradili taj vjetropark, morali smo uložiti 900 milijuna kuna osobnih sredstava. Zadužio sam sve svoje firme da dignu kredite i dao jamstva i zadužnice i na privatnu imovinu. Dakle stavio sam i djedovinu na kocku da završim taj vjetropark. Jer su ga mediji toliko u startu zatrovali zahvaljujući Dobroviću i takvima poput njega da su banke bježale od nas. Da sam znao da ću sve morati dati na kocku, ne bih nikad ušao u to. Ali jednostavno, naš tadašnji direktor Ivan Šimić garantirao je da je sve spremno za gradnju i garantirao mi je svom svojom imovinom da će se to odmah početi graditi. Nije se počelo graditi, ne radi pogodovanja nama, nego radi pogodovanja drugima koji su uskočili u naše kvote. I sad je odjedanput došlo u pitanje sve investirano. Vjerujte, mi smo uvijek bili oprezni u poslu i u 40 godina rada nikad nisam bio u situaciji da nekom nisam platio račun, osim ako bi bio sporan. I sigurno nikad nisam nekom od svojih ljudi naredio da naprave nešto nezakonito“, priča Bašić. Kaže da sigurno nije budala koji bi milijune eura investicije u vjetropark riskirao zato što bi išao tražiti išta ilegalno te riskirati da mu sve padne u vodu.

Ubrzo nakon što je kupnju vjetroturbina dogovorio s proizvođačem Acciona Nordex, Bašić je došao na ideju da poveća udio hrvatske proizvodnje u projektu pa je od proizvođača ishodovao dozvolu da betonske stupove po njihovoj licenci proizvodi u Hrvatskoj. Skoro dvije godine radio je na tome: kupio je od njih tehnologiju, kupio je tvorničke hale u mjestu Kistanje, zatim i strojeve i alate, Viaduktu je uplatio avans za pripremu proizvodnje te je ukupno uložio preko 15 milijuna eura i prošao je stroga odobrenja za proizvodnju u suradnji s tvrtkom Viadukt, koja je morala proći specijalni audit.

„Viadukt je imao ljude s iskustvom da može proizvoditi tako zahtjevne elemente i da može proći audit. Oni su trebali dati radnu snagu, samo unutar tvornice trebalo je raditi 250 ljudi. To je samo u halama, a gdje su šljunčare koje nabavljaju materijale, gdje su čeličane, gdje su armiračnice, gdje su oni što transportiraju te materijale? Ta bi tvornica vezala uz sebe ukupno 500-600 ljudi. To smo sve prezentirali Ministarstvu. Dobrović je znao da smo mi uložili u tvornicu oko 15 milijuna eura, u pogon, licencu, kalupe i svu potrebnu opremu za manipulacije, dizalice i kranove. To je bila industrijska tvornica od nekih 45 tisuća kvadrata sa željezničkom prugom, što je bilo odlično za prijevoz svih tih elemenata. Još 35 milijuna kuna platili smo avans Viaduktu. Viadukt ne bi propao da Dobrović nije zaustavio naš projekt jer bi Viadukt tamo zbrinuo 500 svojih ljudi. Jer oni su imali i svoje čeličane i prijevoz i kamione, a dio bi radili lokalni prijevoznici i šljunčare“, kaže Bašić. Očekivao je da će sve uskoro početi s radom jer je za izmjenu projekta trebao napraviti samo studiju utjecaja na okoliš. Budući da je bila riječ o novoj, modernijoj tehnologiji, s manjim utjecajem na okoliš, nije trebalo biti nikakvih problema jer je većina projekata vjetroparkova sagrađena upravo tako i izmjenu sa stare tehnologije na novu radili su po istoj praksi.

„No Dobrović je znao da smo mi u to uložili preko 15 milijuna eura i tu je osnovni problem. Ljudi iz Mosta osnivaju Etičku banku koja će po njihovim riječima spasiti Hrvatsku i traže nas da uložimo najprije osam, a onda pet milijuna eura. Za ovih tri su se snašli, bilo bi dobro da kažu kod koga su se ‘snašli’. Nakon što smo to odbili, krajem ožujka 2017. godine, na veliko iznenađenje i u suprotnosti s Elaboratom izrađenim i dostavljenim od Ministarstva, ovlaštene kuće, od Dobrovića i Ministarstva okoliša dobivamo negativno mišljenje po kojem trebamo raditi potpuno novu studiju utjecaja na okoliš, kao da se vjetropark radi iznova, iako je projekt imao pravomoćnu građevinsku dozvolu za 71 vjetroagregat sa svim studijama po hrvatskim zakonima. Time je projekt vraćen praktički na 2003. godinu. Time nas je samo natjerao da nastavimo graditi po staroj tehnologiji. Pa neka se javnost zapita gdje je tu bio interes i briga za okoliš.“

Bašić dalje objašnjava da je njegova tvrtka, nakon što Dobrović nije dozvolio da se vjetropark sagradi s novom tehnologijom, angažirala odvjetničku kuću koja piše žalbu i upozorava i ostale institucije u Vladi na to što im se događa.

Kad je umjesto Dobrovića za ministra zaštite okoliša i energetike došao Tomislav Ćorić, dočekala ga je tužba C.E.M.P.-a. Zato ih je, kaže Bašić, ministar pozvao na dogovor jer je znao da bi im država morala platiti veliku odštetu, a vjetropark bi bio sagrađen sa starom tehnologijom. „Po svim točkama studija je pokazala da je utjecaj na okoliš s novom tehnologijom manji nego s prijašnjom tehnologijom. Tek da se studija pokazala negativnom, e onda bi se moralo raditi ono što je Dobrović ranije tražio“, pojašnjava Bašić. Nakon što je Ćorić dao zeleno svjetlo, projekt je nastavljen s novom tehnologijom, ali uz vrlo rigorozan monitoring od dvije godine za vrijeme gradnje plus tri godine nakon izgradnje. Ali je Viadukt u međuvremenu propao, a s njim i tvornica u Kistanjama i to, kako tvrdi investitor, iz sljedećeg razloga: „Dobrović je odugovlačio s odgovorom čekajući da damo novce za Etičku banku, gdje su njihovi ljudi svakodnevno pritiskali našeg direktora Ivana Šimića, kao i vršili pritisak na mene, za što postoje i pisani tragovi, a to USKOK nije zanimalo i nisu to snimali. To je jedini razlog zašto nam je Dobrović odgovorio nakon tri i nešto mjeseca iako je imao zakonski rok od 30 dana.“ Nakon toga, investitor je naručio sirove čelične konstrukcije iz Njemačke, ali kompletna montaža i ugradnja čak 6000 komponenti, koliko ima jedan stup, radila se na gradilištu u Hrvatskoj. No dotadašnji direktor Ivan Šimić nije mogao više podnositi cijelo to natezanje s Ministarstvom i napustio je projekt, a već su tada počeli problemi i s Hrvatskim šumama. Njegove poslove preuzeo je Dragan Stipić.