Dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić i HDZ-ova vlast u Dubrovačko-neretvanskoj županiji riskiraju katastrofalno i trajno ekološko uništenje jedinstvene, višestoljetne djelatnosti školjkarenja u Malostonskom zaljevu, ali i cijeloga vodnog sliva dubrovačkog područja, time što ustraju na kontroverznom projektu gradnje Centra za gospodarenje otpadom (CGO) Lučino razdolje u selu Trnovica, šest kilometara iznad Malostonskog zaljeva, točno na granici s Bosnom i Hercegovinom. Nacional je proteklog tjedna razgovarao s više stručnjaka i sugovornika upućenih u taj projekt, koji podržavaju višegodišnje prosvjede lokalne zajednice te jednodušno tvrde kako je CGO Lučino razdolje potencijalno katastrofalan projekt i prijetnja čistome i nezagađenom dubrovačkom kraju, jer tekućine iz CGO-a zagađene otpadom i smećem mogu dospjeti u podzemne vode, koje se podzemnim kraškim putevima slijevaju u Malostonski zaljev i druge izvore na dubrovačkom području. Župan Dobroslavić, međutim, s kojim je u petak razgovarao Nacional, odlučno odbacuje takve argumente, tvrdeći da je sve provedeno po zakonu te da su pribavljene studije i svi potrebni dokumenti koji jamče da će biti otklonjene sve potencijalne štete za okoliš. Dodatna kontroverza u cijelome slučaju jest činjenica da su posao izgradnje CGO-a Lučino razdolje, nakon nedavno ponovljenog javnog natječaja, dobile tvrtke među kojima je i tvrtka Elektrocentar Petek Kreše Peteka, optuženog u aferi Janaf, pri čemu je cijena gradnje skočila za više od trideset milijuna kuna.

Dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić za Nacional je rekao da su za projekt odlagališta otpada ‘Lučino razdolje’ pribavljene studije i svi potrebni dokumenti koji jamče da će biti otklonjene sve potencijalne štete za okoliš.

Ključni problem CGO-a Lučino razdolje jest nepobitna činjenica, koju nitko ne pokušava osporiti, da će biti sagrađen na seizmički nestabilnome krškom području punom podvodnih vodenih tokova koji se slijevaju u more. Postoji bojazan, argumentirana rezultatima ispitivanja, takozvanim “trasiranjima”, da bi otpadne vode iz Centra, kada bi probile zaštitnu podlogu i procurile u krško podzemlje, dospjele u podzemne vodene tokove i onečistile ih, pa bi oni takvi dospjeli u more, uništili tisućljetnu djelatnost školjkarenja u Malostonskom zaljevu, ali, moguće, i pitku vodu u dubrovačkom kraju. Problem je za Nacional objasnio, među ostalima, i Pero Grošeta, nezavisni vijećnik u Vijeću Općine Dubrovačko primorje, na čijem je području selo Trnovica, pored kojega se planira gradnja CGO-a Lučino razdolje. Grošeta je ustrajni protivnik gradnje CGO-a Lučino razdolje. “Ljudi su žestoko protiv gradnje, godinama se već bunimo. Ali Županija je uporna, a mi smo nemoćni”, kazao je Grošeta Nacionalu. Iznoseći kratku kronologiju slučaja, koja seže još u 2008. godinu, Grošeta je kazao kako je te godine obavljeno prvo trasiranje u Trnovici. “Prvo je trasiranje obavljeno na samom ponoru u Trnovici, znamenitoj lokvi koja skuplja vodu iz kraškog polja i nikad ne presušuje i koja je sama po sebi velika vrijednost, naročito u ovo vrijeme globalnog zatopljenja. Nakon što su ispitivači bacili traser, odnosno boju, u ponor, on je izišao na svim mogućim izvorima na moru dubrovačkog kraja, od Bijelog vira kod Metkovića, preko Bistrine, Slanoga, Čepikuća, do Malostonskog zaljeva… Postoji točan popis gdje je sve traser izišao”, objasnio je Pero Grošeta. Prema mišljenjima stručnjaka, taj bi nalaz trebao biti dovoljan da se Trnovica odmah odbaci kao mjesto gradnje Centra za gospodarenje otpadom. “Hidrogeolozi kažu da se povezanost podzemnih izvora smatra dokazanom ako traseri samo jednom pokažu da povezanost postoji. Naime, traseri u drugim trasiranjima ne moraju izaći na istim mjestima ili čak ne moraju izići uopće, ali to ne znači da povezanost ne postoji: o mnogim faktorima ovisi hoće li traser izići ili neće. Ali ako je samo jednom izišao, to znači da je cijeli kraški sustav povezan, što u slučaju dubrovačkog kraja svakako jest slučaj”, objasnio je Nacionalu Marko Giljača, bivši aktivist a sada vijećnik stranke Srđ je grad u Skupštini Dubrovačko-neretvanske županije, koji se također ustrajno protivi gradnji CGO-a Lučino razdolje.

Školjkari Malostonskog zaljeva strahuju da će novi centar za gospodarenje otpadom, koji se nalazi samo šest kilometara od zaljeva, uništiti tisućljetnu djelatnost školjkarenja u Malostonskom zaljevu, ali moguće i pitku vodu u dubrovačkom kraju. FOTO: Udruga Stonski školjkari, Grgo Jelavic/PIXSELL

Ti argumenti, međutim, nisu uvaženi premda su se ljudi, kako kaže Grošeta, “digli na zadnje noge, radili skupove, prosvjedovali… U Trnovici je snimao i HTV, a i malostonski školjkari aktivno su se uključili”. Ništa: 2013. je obavljeno novo trasiranje, u čiju znanstvenu vjerodostojnost protivnici projekta sumnjaju. “Trasirali su u mikrozoni budućeg CGO-a koji od sela neće biti udaljen ni kilometar, ali ne kao prvi put, na ponorima, odnosno izvorima vode povezanima s kraškim podzemljem, nego na terasi jednog od stepenastih vrtova, na kojoj se odmah vidjelo kako nema šanse da traser tu probije jer ondje nema nikakvog ponora. Prolili su traser iza nekih stijena i, očekivano, nije se pojavio u određenom roku”, objasnio je Nacionalu Grošeta. “Kraškim podzemnim područjem Trnovice, gdje bi trebalo graditi centar, prolazi jako puno voda iz rijeke Trebišnjice i Popova polja i teku prema moru. Sve te vode prolaze ispod Lučinog razdolja i zato je iznimno opasno na tom području graditi centar za gospodarenje otpadom”, kazao je Grošeta, a to su shvatili i mnogi aktivisti i građani dubrovačkog kraja: posljednjih godina održan je niz prosvjeda, skupova, razgovora, tribina na kojima su sudjelovali stručnjaci hidrolozi, hidrogeolozi, stručnjaci za krš… Sve uzalud. “Čak je Sabor mijenjao odluku o mogućnosti izgradnje centara za gospodarenje otpadom tako da se mogu graditi i u trećim, a ne samo u četvrtim vodozaštitnim zonama”, naglasio je Grošeta, već pomalo rezigniran. “S kim god razgovarate, svi su protiv centra, a kad dođu izbori, župan Dobroslavić opet pobjeđuje. Puno mi toga nije jasno. Protiv župana osobno nemam ništa, ali imam protiv župana koji zagovara takav potencijalno katastrofalan projekt i koji svako protivljenje naziva politikantstvom.”

Župan, međutim, kaže kako “prigovori ne stoje”. “Neke udruge izrazile su bojazan zbog gradnje Lučinog razdolja. Razumijemo da su ljudi oprezni i da se boje da se nešto nepovoljno ne dogodi. Međutim, u postupku izrade svih dokumenata, studije utjecaja na okoliš i studije izvodivosti, jasno je pokazano da nema opasnosti za okoliš, pa ni za Malostonski zaljev”, kazao je Dobroslavić za Nacional. “Naravno da ni mi u Županiji nikad ne bismo napravili ništa da se ugrozi okoliš. Svemu smo pristupili najozbiljnije, koliko je to moguće. Stručnjaci i EU rekli su svoje i ne vidim nikakva razloga za sumnju da je projekt moguće izvesti tako da neće imati nikakav negativan utjecaj na ozemlje i Malostonski zaljev”, kazao je župan za Nacional.

Dobroslavić odbacuje tvrdnje da drugo trasiranje nije bilo vjerodostojno. “Oba su trasiranja utvrdila da se radi o trećoj zoni vodozaštite, u kojoj je dopušteno graditi i takve objekte. Studija utjecaja na okoliš pokazala je na što sve treba obratiti pozornost. Projekt ima sve potrebne zaštite za slučaj potresa ili čega drugog. Struka je utvrdila da ne postoji opasnost za Malostonski zaljev i tlo ispod samog centra. Uvijek može netko tvrditi, a to se u nas često i radi, da sumnja u opravdanost projekta i sad si ti misli što to znači. Ali mi koji ozbiljno radimo svoj posao i provodimo projekte, moramo raditi po savjesti, hrvatskim zakonima i mišljenju mjerodavnih stručnjaka. Sve smo to ispoštovali. Studija utjecaja na okoliš bila je na javnoj raspravi. Nema tu nikakvih tajni, ali ima politikantstva. Skupljaju političke bodove. Mi to ne radimo, nego rješavamo problem, da nam se ne dogodi slučaj Napulja. To je naš prvi problem, a ne više pitanje je li se poštovala struka, jer jest, sto posto”, kazao je župan za Nacional. Na pitanje Nacionala preuzima li mirne savjesti odgovornost za taj projekt, župan Dobroslavić odgovorio je ovako: “Apsolutno, u smislu da smo sve napravili po zakonu, savjesti i struci koja postoji u Hrvatskoj, pa i EU-u. Nisam dovoljno stručan da procjenjujem stručne aspekte projekta, ali sam dovoljno odgovoran da sam tražio apsolutno poštovanje struke. A da netko od struke uvijek ima i drugačije mišljenje, to nije ni čudno ni neprirodno. Mora se, međutim, poštovati mjerodavna struka za davanje određenog mišljenja: ako imate studiju utjecaja na okoliš koju treba pregledati neko povjerenstvo, onda morate slušati to povjerenstvo, a ne nekoga tko osporava njihov nalaz. Ne možete uvijek sve stručnjake dovesti za jedan stol da kažu svoje mišljenje i usuglase se, naročito zato što tu ima i politike i politikantstva od onih koje nije briga hoće li županija biti zatrpana smećem, nego bi htjeli bodove, da bolje prođu na izborima. I mi u Županiji, naravno, vodimo računa o mišljenju građana, ali želimo i da županija bude čista i uredna, da otpad bude zbrinut i da možemo i dalje razvijati naš turizam.”

Slaven Dobrović, bivši ministar zaštite okoliša i profesor zagrebačkog Fakulteta strojarstva i brodogradnje, projekt naziva ludošću i rizikom. FOTO: Igor Soban/PIXSELL

U kasno ljeto prošle godine općinska vijeća općina Ston i Dubrovačko primorje odvojeno su izglasala zahtjev za novim trasiranjem i uputila ga Županijskoj skupštini na usvajanje, izražavajući time sumnje i strah građana u opravdanost gradnje centra Lučino razdolje. Na sjednici Županijske skupštine na kojoj se odlučivalo o tim zahtjevima, bio je i Pero Grošeta. “Na toj su sjednici s nama bili i Marko Giljača i saborska zastupnica Možemo! Sandra Benčić, pri čemu naglašavam da naši prosvjedi nemaju veze s politikom. Ovo nema baš nikakve veze s ideologijom: branimo svoj čisti okoliš i mogućnost da živimo kako smo živjeli u svojim lijepim, mirnim i netaknutim mjestima, to je sve”, objasnio je Grošeta. HDZ i njihovi koalicijski partneri u Županijskoj skupštini odbili su zahtjev općina Ston i Dubrovačko primorje. “Rekli su da nema potrebe raditi novo trrasiranje jer da bi to izazvalo nove troškove. A samo za ponavljanje natječaja morali su platiti sto tisuća kuna, što je mnogo skuplje nego novo trasiranje”, kaže Grošeta. Župan na to odgovara kako “nije bilo nikakva smisla raditi nešto što je već bilo napravljeno i za što postoje jasni nalazi”. Zahtjev za novim trasiranjem naziva “politikantskom igrom samo da se napravi priča i da se uspori projekt”. “Kad imate potrebna testiranja, potrebne provjere, odgovarajuće dozvole, dokumente o utjecaju na okoliš, pa kad netko uza sve to traži da to radite ponovno, to je besmisleno”, argumentirao je Nacionalu Dobroslavić.

Nacional je razgovarao sa Slavenom Dobrovićem, bivšim ministrom zaštite okoliša i profesorom zagrebačkog Fakulteta strojarstva i brodogradnje. Ključna područja Dobrovićeva znanstvenog interesa su voda i zaštita okoliša, a naročito primjena ekološki zasnovanih sustava gospodarenja otpadom, što ga čini apsolutno pozvanim da sudi o projektu Lučino razdolje, tim više što se njime bavio još kao ministar zaštite okoliša u vladama Tihomira Oreškovića i Andreja Plenkovića. Gradnju CGO-a Lučino razdolje Dobrović nedvosmisleno naziva “ludošću”. Tvrdi da “uopće nije potreban”, a “definitivno pruža veliki rizik za taj čist i netaknut kraj”. “Ludost je graditi tako nešto. Tamo bi se mogao napraviti centar za mediteranske kulture ili nešto slično, a ne centar za otpad”, kaže Dobrović. Objašnjava da taj centar “ne osigurava ono što je danas nužno s otpadom, a to je što veći stupanj recikliranja”. “Kad su mi, kao ministru, predstavljali taj projekt, pitao sam – koliko ćete reciklirati? Blijedo su me gledali. Projektantica koja je radila nekoliko takvih centara u nizu, smatra da oni rješavaju problem smeća, u smislu da smanjuju njegov štetni utjecaj. Ali skok s postojećeg odlagališta na to što oni zovu centrom nije dovoljan, s obzirom na današnju situaciju oko resursa i potrebe za recikliranjem te drugačijim pogledom na ono što odbacujemo, a vrijedno je. Mi trebamo centre koji će konvertirati odvojeno prikupljanje reciklabilne tvari u maksimalnu količinu sirovine, a tek mali dio ide u nešto što se može spaliti. Da ne govorim o biootpadu, koji je ljeti glavni problem jer širi smrad, a još su stari Egipćani znali kompostirati. A sad će oni sve to odvoziti šezdeset kilometara. Pa sad grade sve te ceste, infrastrukturu do Lučinog razdolja na granici s BiH.” Dobrović, gotovo ljutito, kaže kako je to “uvijek nazivao klijentelističkim sustavom, jer on takav i jest: problem bi se mogao riješiti za sto milijuna kuna, a njihova cijena penje se na oko 500 milijuna. Pa sama dokumentacija košta 40 milijuna! To dobro znamo iz primjera Marišćine u Rijeci i Kaštijuna u Puli, ne govorim napamet. To su objektivne, mjerljive stvari. Ako mi kao društvo nismo sposobni učiti na vlastitim greškama, onda što jesmo? Uz iskustvo Marišćine i Kaštijuna, koji su se pokazali kao potpuno pogrešan koncept, s uvoznom opremom popravak koje se čeka tjednima za ono što bi moralo biti popravljano u manje od dva dana, ne znam koji argumenti postoje u prilog Lučinom razdolju”, nedvosmisleno govori Dobrović.

Pero Grošeta, nezavisni vijećnik u Vijeću Općine Dubrovačko primorje, kaže da prosvjed protiv centra nema veze s politikom. FOTO: Privatni album/Facebook

“Puno je razloga protiv centra u Lučinom razdolju, a alternativa itekako postoji”, tvrdi te objašnjava kako ta alternativa “pruža veće stope recikliranja, daleko je jeftinija, i to ne dvadeset posto, nego nekoliko puta, da ne govorim o cestama i infrastrukturi koji se grade do Lučinog razdolja. Odavno se zna što Dubrovniku treba: sortirnica i kompostana. Sve je to izvedivo, i to na više lokacija, a ako nigdje drugdje, onda i na sadašnjem odlagalištu Grabovici, koje je devastirano. Ono se može sanirati da prestane biti prijetnja i ondje se može sagraditi sortirnica za suhe reciklabilne tvari i kompostana za biorazgradivi otpad, čime bi bilo riješeno 80 posto materijala”, kaže Dobrović.

“Nakon toga bi se moglo razgovarati o ostalome što nije u sferi hitnosti, jer hitnost oko otpada stvara smrad biorazgradivog otpada. Kad maknete smrad, plastike koje ne možete reciklirati mogle bi se pripremati za odvoz i odvoziti kasnije, jer se ionako ne mogu reciklirati u Dubrovniku”, objašnjava Dobrović, koji smatra da županijska vlast ustraje na sadašnjem projektu “zato što svatko voli kupovati tuđim parama”. “U Županiji su jako zainteresirani za upravljanje svotom od pola milijarde kuna. Pa svatko bi to volio. Sve je u vašim rukama: novac je tuđi, iz EU-a, tek manji dio plaćaju Grad i Fond za zaštitu okoliša.” To je razlog, uvjeren je Dobrović, zbog kojega vlasti nepopustljivo inzistiraju na postojećem kontroverznom projektu, čak i po cijenu pritisaka na one koji mu se protive. “Vidio sam metamorfozu ljudi dubrovačkog kraja koji su se u početku protivili, pa odustali. Očajni su”, svjedoči Dobrović.

Na sjednici Županijske skupštine na kojoj se odlučivalo o zahtjevima za novo trasiranje, bio je i Marko Giljača, bivši kandidat Možemo! za župana. FOTO: Grgo Jelavic/PIXSELL

Naročito su zabrinuti malostonski školjkari, koji nastavljaju ono što su njihovi predstavnici, u razgovoru za Nacional, nazvali “tradicijom dugom tri tisuće godina”. No, paradoksalno, nakon što su se prvotno glasno protivili projektu Lučino razdolje, sada ih je većina odustala od javnih prosvjeda. Neki od njih pristali su razgovarati za Nacional, ali pod uvjetom da ostanu anonimni. “Znamo da to zvuči kukavički”, objasnili su, “ali ne mogu vam uopće dočarati kakva je atmosfera ovdje: definitivno imamo posla s blagim demokratskim totalitarizmom”. Ništa čudno što ljudi tako misle: koncesije za školjkarenje, naime, odobrava Dubrovačko-neretvanska županija. Školjkari su potencijalno ucijenjeni: zamjere li se županijskim vlastima, moglo bi im se dogoditi da ostanu bez koncesije – a školjkarenje je cijeli njihov život. “Istina je, ljudi se boje”, posvjedočio je Nacionalu izvor dobro upućen u probleme malostonskih školjkara, kojih oko sedamdeset drži koncesiju u Malostonskom zaljevu, jedinstvenome i zaštićenom rezervatu prirode, u kojemu se stoljećima uzgajaju kamenice, školjke kojima je EU 2020. dodijelio zaštićene oznake izvornosti i zemljopisnog podrijetla.

“Ove godine koncesije su raspisane i dodijeljene su, nisu uskraćene. Ali neki školjkari nastavljaju obiteljsku tradiciju dulju od 120 godina i uvjeren sam da nema tog političkog luđaka koji bi se usudio prekinuti takvu nacionalnu vrijednost kakva je školjkarenje u Malostonskom zaljevu. Međutim, prekinuli su nam sve druge projekte. Sa Županijom nemamo više nikakve odnose, sve nam je blokirano. I jasno je zašto: zato što se protivimo centru za gospodarenje otpadom Lučino razdolje, i to na temelju stručnih mišljenja i znanstvenih argumenata, a ne iz kaprica ili hira. Ne ideš li ovoj vlasti niz dlaku, ne postojiš. Pokušavaju te uništiti. Čini se da Županija jednostavno ne želi odustati: došli su do točke s koje nema povratka”, rekao je izvor Nacionala. “Činjenica je da nigdje ne postoji situacija da se odlagalište smeća gradi nekoliko kilometara iznad uzgajališta školjkaša, i to na krškom području. To je problematično, jer bilo što negativno u morskoj sredini akumulira se u tijelu školjke. Kamenice filtriraju desetke litara mora dnevno. Toliko prođe kroz njihov metabolizam pa zato i postoji državni monitoring, u kojemu se prate fitotoksini, teški metali i mikrobiologija: čim se ustanovi povišena koncentracija, uzgajalište se zatvara. Upozoravam da su problematične čak i koncentracije štetnih spojeva u pitkoj vodi, jer će školjka akumulacijom u tkivu povećati tu količinu, da prijeđe minimalne razine. Školjke akumuliraju sve loše ako ga ima u okolišu i zato je gradnja centra za gospodarenje otpadom šest kilometara zračne linije iznad uzgajališta školjaka – zapanjujuće pogrešna ideja”, zaključio je sugovornik Nacionala.

Školjkari prosvjeduju anonimno i kažu: ‘Znamo da to zvuči kukavički.’ Ali koncesije za školjkarenje odobrava Županija. Školjkari su potencijalno ucijenjeni: zamjere li se županijskim vlastima, mogu ostati bez koncesije

Projekt je, međutim, daleko odmakao. Čini se da će Trnovica, idilično selo u dubrovačkom zaleđu sa živopisnom Likovnom kolonijom, lijepom starom školskom zgradom i jedinstvenim “ponorom”, izvorom vode koji nikad ne presušuje, sadašnja županijska vlast pretvoriti u prašnjavu pustoš s kamionima koji neprestano dovoze smeće. “Htio sam ovdje, u mirovini, uzgajati pčele, kao i moj otac i moj djed, ali stručnjaci su mi rekli da to mogu zaboraviti sagrade li ovdje odlagalište otpada”, kazao je Nacionalu Petar Grošeta. “A imam i sina i unuke, vole ovamo doći, imali su i planova da ovdje nešto rade. Sad ih pomalo sputavam jer ako ovo dođe, uzalud bi bilo gubiti i novac i vrijeme”, razočarano kaže Petar Grošeta. Jer natječaj za gradnju centra već je jednom ponovljen: u travnju ove godine Agencija za gospodarenje otpadom Dubrovačko – neretvanske županije prihvatila je ponudu tvrtki Hering, Elcom i Enova, koja je iznosila 367,38 milijuna kuna, odnosno 459,22 milijuna s PDV-om, ali je Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM) takav odabir proglasila neispravnim, pa su na ponovljenom natječaju posao dobili Magnum supra iz Dubrovnika, vlasnika Tomislava Bolotina, i tvrtka Elektrocentar Petek iz Ivanić Grada, vlasništvo Kreše Peteka, kontroverznog poduzetnika optuženog da je bivšem direktoru Janafa Draganu Kovačeviću dao više od šest milijuna kuna mita kako bi mu osigurao poslove s Janafom. Pritom, cijena izgradnje Lučinog razdolja neobično je narasla u ponudi Bolotinove i Petekove tvrtke: sada je 394 milijuna kuna, odnosno čak 492 milijuna kuna s PDV-om. Župan Dobroslavić brani takav odabir:

“Kad radite takve natječaje, oni su javni, obrađuje ih DKOM. Kad je tako, ne možete dalje prosuđivati je li vam netko po volji ili nije. Morate postupiti strogo po zakonu, jer kad tako ne bi bilo, opet bi pala odluka. Tu vas jednostavno postupak nosi i morate ga provoditi prema postojećim pravilima. Podsjetit ću na situaciju s Pelješkim mostom: kad su Kinezi bili odabrani, hrvatska država, naravno, bila je svjesna da se neće svima, ni kod nas ni u Europi, dopasti što europski novac ide u Kinu. Ali kad je natječaj već raspisan, nije bilo druge mogućnosti nego izabrati njih. To pokazuje da i kad vam se čini da bi možda bilo bolje drugačije, morate postupiti točno kako propisi propisuju. Tako je i županijska Agencija za gospodarenje otpadom morala postupiti kako je postupila.” Dakle, gradnja postrojenja koje će cijelome dubrovačkom kraju, jednom od najljepših krajolika Europe, predstavljati trajnu potencijalnu prijetnju – može početi.