O tome mijenja li se narativ o logoru Jasenovac i ustaškim zločinima u hrvatskom javnom prostoru, nakon dolaska nove vlasti sačinjene od HDZ-a i Domovinskog pokreta, svjedoči i sam pogled na hrvatske tiskovine, koje nas vraćaju u mračnu povijest ovih prostora. Naime, Večernji list je u srijedu, 29. svibnja, kao prigodni dar za Dan državnosti, uz tiskano izdanje, poklonio knjižicu autora Marka Danona pod naslovom “Prilog proučavanju antihrvatske propagande”.

Autor ovog djela, Marko Danon, zagrebački je poduzetnik židovskog podrijetla, koji je svojedobno javno obznanio da je kardinal Alojzije Stepinac spasio život njegovu ocu. Kroz prilog poduzetnik Danon dramatično upozorava na problem “povjesničara koji i danas manipuliraju informacijama o broju stradalih srpskih žrtava”, umanjujući zastrašujuće ustaške zločine.

Danon kritizira umjetnički, izložbeni i propagandni sadržaj koji je u povijesti, kako navodi ovaj poduzetnik, oblikovan temama ugroženosti srpskog naroda posebice na revizionističkom prikazu koncentracijskog logora Jasenovac, odnosno, smatra da se naglašavaju i preuveličavaju zločini nad i prema pripadnicima srpskog naroda.

Autor pritom umanjuje strahote počinjene u koncentracijskom logoru Jasenovac te propitkuje stvarni broj žrtava, kritizirajući propagandu o “neutemeljenim tezama o broju ubijenih Srba na području NDH, o navodnoj suradnji Vatikana i ustaša te o krivnji kardinala Alojzija Stepinca koju su koristili četnici, velikosrbi i apologeti jugoslavenskog bratstva i jedinstva.”

Danon potom nastavlja kako će u svom radu pokušati dati uvid u same korijene mitova i neistina koji su postali sastavni dio antihrvatske propagande koja se upotrebljava, opet u gotovo nepromijenjenom obliku do danas. Smatra i kako tvrdnje iznesene u knjizi “Vatikan u Drugom svjetskom ratu” nitko nije osporio, pa mnogi i danas u njih vjeruju, a kako kaže autor “napisana je po Staljinovom nalogu”.

Provlači on tu i pet stotina ukrajinskih katoličkih svećenika koji su, tvrdi, bez suđenja poslani u Gulag, te nakon 50-ak stranica teksta izvlači izjavu biskupa Mile Bogovića iz predgovora knjige “Rivellijeva zavjera laži, blaženi Alojzije Stepinac i Srpska pravoslavna crkva”, za koju smatra da najbolje ocrtava razloge za pisanje njegova priloga.

“Ako se ne uklone stare naslage laži o Stepincu i dalje će se narodu predstavljati izobličena i kriva slika o njemu i njegovom djelu. To zasigurno ne bi pridonijelo boljem razumijevanju i zbliženju Hrvata i Srba, katolika i pravoslavaca što svi očekujemo i čemu se nadamo”, citira Danon, nakon stranica i stranica umanjivanja monstruoznih zločina koje opisuje kao antihrvatsku propagandu.

Ne trebaju nas previše čuditi ovakvi navodi, s obzirom na to da je autor već ranije javno istupao sa izjavama poput one da su Kozaračka djeca, žrtve ustaškog režima, koja postaju tek brojevi koji se koriste kako bi se obračunale razne političke struje, liječena u svim zagrebačkim bolnicama po nalogu Ante Pavelića i njegovih ministra, pritom perfidno ublažavajući horore ustaškog režima, te u gotovo pozitivnom kontekstu se osvrćući na poglavnika ustaške i zločinačke NDH.

Jasenovac se, kako je ranije i povjesničar židovskog podrijetla Ivo Goldstein pokušao ukazati, ne može svoditi samo na broj stradalih, ne može ga se banalizirati, a još manje politizirati i umanjivati. Jasenovac nije hrvatsko-srpsko pitanje, još jedan razlog za morbidno prepucavanje brojkama – on je jeziva crtica iz povijesti koja se nikad ne bi trebala ponoviti.

I dok dogovora među povjesničarima još uvijek nema, pitamo se sastoji li se doista ispravan način edukacije od priloga o antihrvatstvu, hrvatskog poduzetnika? Može li tolerancija ali i istina, opstati kao temeljna vrijednost europske ideje, nakon brojnih izazova današnjice – od ratova koji se vode na i blizu našeg kontinenta, migracija i sve očitijeg okretanja europskog kontinenta u desno?

Europa, očito samo u teoriji, trebala bi djelovati ujedinjeno, a države su – čak i kad su u pitanju susjedne zemlje – postale nikad razjedinjenije i izvlače bolne povijesne trenutke kao glavno oružje u borbi za sebične ideološke ciljeve.

Na sam Dan državnosti, hrvatski nacionalizam pokazao se kao nimalo potrošena priča, a put oprosta, istine i prihvaćanja vlastite krivice našao se još jednom na samom početku.