Dobro ti more, kapetane poezije. 

„Vidio sam vam svijeću na prozoru. Tko vam je umro? Nije valjda otac.”

„Pa i je… Duhovni otac”, odgovorio sam susjedu.

Na njegovom plemenitom licu vidio sam veliku zabrinutost, pa sam brže bolje pridodao:

„Umro je pjesnik Danijel Dragojević. On mi je između ostalog bio i veliko nadahnuće da se iz Zagreba sklonim ovdje u seosku osamu Kloštar Ivanića. Nikad ne bih napisao onako dobru pjesmu o vrani koju si je vaša supruga stavila na zid da nisam stalno iznova iščitavao Dragojevićeve pjesme.”

S prastare drvene police dohvatio sam tanku knjižicu. Na toj polici stajale su samo meni najbitnije knjige: Biblija, Tolstojeva zbirka pripovijetki i Dragojevićeva zbirka pjesama. Svjetiljka i spavač.

„U ovoj zbirci ima nekoliko pjesama o životinjama.” Prelistavao sam stranice. „Znam, Lojz da vi jako volite piliće, evo pročitat ću vam njegovu kratku pjesmu u prozi o pilićima.”

nacional.hr

„Sram me što znam samo za Olivera Dragojevića, a ne i za tog pjesnika koji vama toliko znači, pomalo”, pomalo posramljeno će Lojz.

„Ma, nema veze. Evo, sad ćete ga upoznat. Danas je umro. U devedesetoj godini. Sudbina je htjela da je prije par tjedana imao rođendan… Saznao sam da je u Domu za starije u Zagrebu na Iblerovom trgu. I kao da me neka sila povukla, sjeo sam na vlak, odvezao se u Zagreb, u restoranu Korčula kupio rožatu, u rožatu čačkalicom upisao Ujevićeve stihove i odnio rožatu na portu tog Doma, ostavio rožatu za pjesnika. Kao da sam predosjećao da će uskoro umrijeti… Toliko sam sretan što sam to učinio na njegov zadnji rođendan… Zamislite, Lojz, to je kao da je neki pjesnik početnik odnio Pablu Nerudi kolač na njegov zadnji rođendan… Danas navečer o tome ću napisati pjesmu.”

„Svakako je pročitajte mojoj Ankici kad je napišete. A Meni pročitajte sad tu njegovu pjesmu o pilićima… Nadam se da je lijepa kao vaša pjesma o vrani”.

Našao sam pjesmu i krenuo je čitati: „Prije nego li je zaspala pričali smo o pilićima. Njoj je bilo nadraže to kako možeš poznati još sasvim malo pile da li je pjetlić ili piplica. Staviš ga u ruku, okreneš nogama prema gore i kažeš: Ako si kokot skoči se, ako si piplica skupi se. I tako pjetlić skoči a pilica ne.”

„Predivno! I tako istinito!”, gotovo je uskliknuo Lojz.

Želio je da mu posudim zbirku.

„Ali čuvajte mi je, to je vrijedno izdanje iz 1965. godine, Naprijedovo izdanje. Molim vas, čuvajte je…”

„Hoću, kao što kokoš čuva pile!”, obeća dobro Lojz.

Kad je napustio moju staru kuću s još starijom Dragojevićevom zbirkom, krenuo sam surfat po internetu, društvenim mrežama. Nema tko nije objavio neku Dragojevićevu pjesmu, oproštaj s pjesnikom. Neka je žena na svom facebooku, gnjevno, cinično napisala kako je nervira što svi danas pišu nešto o Dragojeviću: Što se više trudimo, njemu je sve urnebesnije. Nisam se mogao suzdržati da joj ne napišem komentar: Zašto zamjerate narodu što se oprašta od voljenog pjesnika, ne sudite tako strogo.”

Neki su, baš kao i ja, osjetili potrebu da napišu pjesmu nadahnutu Dragojevićem. Posebno me dojmila pjesma glumice i odnedavno pjesnikinje Jelene Miholjević: Ja riječi nemam (ili imam)/S Vama sam provela svaku subotu od svoje 18-te pa do svojih četrdesetih./Moja mama cijeli svoj  život, svaku životnu subotu/Emisija je prvo bila snimana u devet ujutro/Pa ste znali reći – Svake subote u devet spavam s Lelom Margitić/Jer je mama jedva držala oči otvorene zbog ranog buđenja i čitanja.”

Ti divni stihovi podsjetili su me na Dragojevićevu emisiju Poezija naglas koju je uređivao na Hrvatskom radiju. U vrijeme te emisije živio sam kod mame u neboderu u Zapruđu. Sjećam se kako smo mama i ja svake subote zajedno slušali tu emisiju na malom Philipsovom radiju. Jedne subote kad se čitala Pupačićeva pjesma o njegova tri mrtva brata mami niz lice potekla suza.

Odlučio sam da ću tom maminom suzom, kao tintom, večeras na trijemu kuće, uz svjetlost petrolejske lampe, ispisati pjesmu rastanka s Danijelom Dragojevićem. Naslov će biti: „Dobro ti more, kapetane poezije. ”