Još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća Hrvatska radiotelevizija poznata je po tome što novinare, urednike i voditelje diskriminira prema političkoj podobnosti. Odnosno, prema onoj „tko bi doli, sad je gori“, postoje periodi tijekom kojih određenim zaposlenicima HRT-a nije dopušteno raditi u programu, osobito informativnom, ili se pojavljivati pred kamerama – iako primaju plaću. Taj trend zadržao se sve do danas.

No istovremeno upada u oči jedan drugi oblik diskriminacije – a to je ona dobna, i to isključivo prema ženama. Tu je temu u jednom svom nedavnom javnom istupu aktualizirala i Željka Fattorini, poznata voditeljica s HRT-a, kada se prije nekoliko dana Skypeom javila u emisiju „Dobro jutro, Hrvatska“ u povodu 28. godišnjice njenog emitiranja. Pohvalila je tada voditeljicu te emisije Doris Pinčić, rekavši da je jako poštuje i kao ženu i majku zato što se trudi, uči i napreduje.

Ali je tom prilikom izjavila i sljedeće: „Naravno da sam kritična, pa i mene su tako kritizirali. Išla sam na audicije i tečajeve. Bitno je da ima netko tko će reći tko može, a tko ne može na ekran. Također, gledam i kako se tko oblači, a danas kada vidim dugonoge voditeljice koje izgledaju kao čaplje u tim tajicama, to mi je ružno i nepristojno.“

Čak i povremeni gledatelji programa HRT-a vjerojatno su primijetili da su neka prepoznatljiva ženska voditeljska lica iz emisija poput „Dobro jutro, Hrvatska“, zamijenjena dvostruko mlađim kolegicama, dok su njihovi muški kolege nastavili raditi svoj posao. Slično je i s velikim show-programima u kojima su i dalje angažirani muški voditelji koji pripadaju generaciji 50+, dok su njihove vršnjakinje iz takvih projekata jednostavno nestale. Možda je najzorniji primjer posljednja „Dora“, izbor za pjesmu koja je trebala predstavljati Hrvatsku na upravo odgođenoj Euroviziji. Program su vodila dva para u kojima su muški voditelji bili iskusni profesionalci Duško Ćurlić i Mirko Fodor, dok su njihove ženske partnerice bile znatno mlađe kolegice – Doris Pinčić i Zlata Mück. O tome da informativne emisije poput Vijesti i Dnevnika vode sve mlađe i sve neprepoznatljivije voditeljice i urednice, dok su starije novinarke jednostavno isparile s ekrana, suvišno je i govoriti. Zašto je tako i kako zaustaviti trend prema kojem novinarke i voditeljice 50+ bivaju zamijenjene dvostruko mlađim „modelom“, tjednik Nacional analizirao je s nekoliko sugovornica koje su radile ili još uvijek rade na HTV-u.

„Žene stare, muškarci sazrijevaju, to je taj opći pristup. Ne mislim čak ni da se radi o nekoj sustavnoj diskriminaciji s predumišljajem, već je to duboko ukorijenjeni patrijarhalni obrazac, osobito u medijima i na glazbenoj sceni, kao i u glumištu. Prema tom obrascu, pred kamerama stare samo žene, na njima se sve vidi, dok muškarci postaju ‘iskusniji, mudriji i bolji profesionalci’. Iako mislim da smo i mi žene u istoj zamci patrijarhalnog sustava i sklone smo ono što je na ekranu gledati muškim očima. I same potenciramo tu diskriminaciju i besmisao“, primijetila je Nacionalova sugovornica s HRT-a.

Slično misli i dugogodišnja spikerica, voditeljica i urednica zabavnog programa HRT-a Ksenija Urličić, jedna od legendi „zlatne generacije“:

„Mislim da je to rezultat te bespomoćno tašte dominacije muškaraca od pamtivijeka. Muškarac je uvijek star onoliko kako se osjeća, a žena onoliko kako izgleda. To nam je nametnuto i to smo prihvatili. Zapravo ne znam kako se boriti protiv toga. Jer i žene su prihvatile te klišeje. Pogledajte kako je to u privatnim odnosima – gotovo da nikoga ne čudi kada je puno stariji muškarac s mladom partnericom. Ali ćemo se zgražati, na primjer, u slučaju jednog Macrona, čija žena je gotovo trideset godina od njega starija.“

Voditeljica Karmela Vukov-Colić, koja je nakon dva i pol desetljeća prošle godine svojevoljno napustila HRT, smatra da „živimo u muškom svijetu, s nametnutim pravilima ljepote. A ne bi trebalo tako biti“. Podsjetila je na bitnu činjenicu: „Ne zaboravimo da 60 posto televizijskih gledatelja čine žene!“

Mirjana Rakić, dugogodišnja novinarka i urednica vanjske politike HTV-a i bivša ravnateljica Agencije za elektroničke medije, o tome je rekla:

„.Naravno da treba dati šansu mladim ženama na televiziji. No čini mi se da su one na neki način ponižene ako stoje kao ukras pokraj iskusnog kolege od kojeg se očekuje da odradi onaj sadržajni dio posla. Ne znam bi li se zbog toga trebale pobuniti ili ne – jer su, u krajnjoj liniji, pristale raditi to što rade. Ali ako se mlađe kolegice koriste samo kao dodatak u kadru, koji bi ga trebao ‘uljepšati’, onda je to loše. To nikako nije način na koji bi se javni servis trebao promovirati. Za razliku od komercijalnih televizija i radija, javni servis i postoji zbog utvrđivanja profesionalnih standarda. Od sadržaja do jezika kojim se govori na ekranu. A najvažnije je očuvati kredibilitet koji ti ljudi koje publika gleda nose sa sobom.“

Problem je u tome što je taj trend zahvatio podjednako i zabavni i informativni program, smatra Nacionalova sugovornica s HTV-a:

„Ako se gledaju javljanja s terena u informativnim emisijama, to su sve mlađe i mlađe cure. No ja ne znam koliko netko tko ima dvadeset i nešto može biti uvjerljiv publici takvog programa i kako netko tko nema dovoljno utakmica u nogama uopće može analizirati neku političku situaciju. Ako to već rade komercijalne televizije, pitam se na kojim se to ozbiljnim javnim servisima u Vijestima mogu gledati mlade, napumpane, botoksirane cure.“

Mirjana Rakić primijetila je i da se sve svelo na kratke i brze informacije:

„I tako su javljanje s ceste ili prekidanje kratkih izjava ponekim potpitanjem 2020. očito postali krajnji domet. Više nema novinara koji mogu određene situacije suvislo i sa stavom komentirati, što se očito više ne smatra potrebnim. Ili urednici misle da je to dosadno. Mi u svoje vrijeme nismo ljudima docirali ili mahali prstom s ekrana, nego smo pokušavali određene informacije proširiti i staviti u kontekst. Trpanje u kadar ljepotica s napumpanim usnama, koje lijepo izgledaju, nije uvjerljivo. A to je onda najskuplje vrijeme na ekranu. Ako vam publika ne vjeruje, a vi ste potrošili pet minuta, onda je to bačeno i najskuplje vrijeme, ako već govorimo o profitima i komercijalizaciji programa javnog servisa.“

Karmela Vukov-Colić smatra da ipak ne treba zazirati od mladih lica: „Ona su nam potrebna! Mi smo naslijedili Helgu, Žežu i Mirjanu, netko treba naslijediti nas. To je prirodan tijek stvari. Nažalost, s tim mladima danas nitko više i ne radi. Nema Jasmine Nikić koja je brusila naš govor ni Helge koja bi nas zvala telefonom i da korigira i da pohvali. Kvaliteta sadržaja koji se plasira i načina na koji se plasira, poprilično se urušila. Pa imamo što imamo…“

Mirjana Rakić rekla je da svakako shvaća kako u tzv. televizijskoj industriji, vijesti čitaju ljudi koji su za to „brzinski“ istrenirani. „Međutim, javni servisi koji imaju informativne emisije s ozbiljnim redakcijama, trebaju ponuditi ljudima nešto mnogo više od portala ili komercijalnih news-kanala. A onda te vijesti trebaju interpretirati i analizirati ljudi s iskustvom, kojima publika vjeruje. A to se stječe iskustvom“, smatra Rakić.

Ksenija Urličić razmišlja na tom tragu:

„Rekla bih da je na HRT-u inflacija kadrova. Jer postoje lica s kojima se publika identificira i vjeruje im. Ako ih mijenjate na tjednoj bazi, više ne možete ni znati kako se te mlade žene zovu i ne možete ih ni zapamtiti. A da ne govorim o jeziku! Mene srce boli kad čujem da neke komercijalne televizije njeguju bolji jezik od nacionalnog javnog servisa. Čini mi se kao da je u trendu negativna selekcija, jer neke od tih mladih novinarki čak imaju i problema s izgovaranjem nekih slova, ne mogu reći č, ž, š, imaju loše akcente. Ne znam zašto je tako jer uvijek ima posla i iza kamere. No tu su u igri velika taština i želja za pokazivanjem, da te prepoznaju na cesti. A kako govoriš, to nije ni važno.“

Mogli bismo reći da komercijalne televizije s nacionalnom pokrivenošću u Hrvatskoj postupaju mudrije – one svoje voditeljske parove u informativnim emisijama nisu mijenjale petnaestak godina, upravo zbog prepoznatljivosti, ili bi nove voditeljske parove uvodile tako da ne izbace stare.

Karmela Vukov-Colić priznala je da je i njoj to nevjerojatno:

„I Nova TV i RTL stvorili su brendove. To je dugotrajan proces i zato oni svoje brendove čuvaju. Kao i Coca-Cola. Kad promijeniš voditeljski par, to je kao da je Coca-Cola odjednom žuta. Dakle, i na HTV-u su godinama ulagali u neka lica, učili ih i gradili i onda ih pustili da odu. Toliki su sjajni ljudi napustili Prisavlje jer ova uprava smatra da je svatko zamjenjiv. Stječe se dojam da HRT nikad nije manje držao do svojih ljudi. Oni koji su mu bili zaštitna lica odlaze jedno za drugim, a ne mogu se oteti dojmu da na njihova mjesta može doći bilo tko. Prijateljičina kći, susjedina nećakinja, važno je da su mlade. Smatram da to nije dobar smjer.“

Upravo u kontekstu dobne diskriminacije zanimljivo je da je godinama najpopularniji TV voditelj, i to informativnih emisija, čovjek koji ima više od pedeset godina, sijed je i priznaje da ima višak kilograma – Zoran Šprajc.

Mirjana Rakić, koja izuzetno cijeni Šprajca, o tome je rekla:

„On je živi primjer onoga o čemu govorim. Svojim radom stekao je kredibilitet i nikome nije važno koliko ima godina i kako izgleda. Šprajc ima stav i pojavu kojoj ljudi vjeruju. On je od sebe uspio napraviti brend.“

Na primjedbu da Šprajc nema ženskog pandana sličnih godina, Mirjana Rakić odgovara:

„Nema. Barem ja za nju ne znam. Danas takve osobe sa ženske strane nema. Osobito ne u dnevnim informativnim emisijama.“

S time se složila i Ksenija Urličić:

„Nema šanse da se tako nešto dogodi s nekom ženom njegovih godina i fizičkih karakteristika. Jer njen bi izgled toliko analizirali da sve ovo ostalo nikada ne bi došlo do izražaja.“

Komentirajući činjenicu da su vršnjakinje iskusnih televizijskih voditelja i novinara ne samo jednako dobre u svom poslu, nego često i bolje izgledaju – a ipak ih miču s ekrana – Ksenija Urličić je rekla:

„Smatram da je jedna formirana žena od pedeset godina puno interesantnija od neke jako mlade televizijske voditeljice. Zrela je žena izgrađena kao ličnost, suvislo govori, ima znanje i iskustvo. I zato je puno uvjerljivija od nekoga tko samo trepće očima. Nikako pritom ne bih željela podcijeniti mlade kolegice, ali ne može se odmah početi u najzahtjevnijem projektu. Sve mora ići korak po korak, kao što smo i mi u svojim karijerama morale učiti i stepenicu po stepenicu ići prema gore.“

Sugovornica s HTV-a primijetila je još nešto:

„Žene ulažu u sebe jer drugačije ne mogu opstati. Ne bih željela nikoga uvrijediti jer oboje cijenim kao izuzetne profesionalce i voditelje. Ali kada su, na primjer, u pitanju Duško i Barbara, nikada Duškov izgled nisu tako analizirali kao Barbarin. A odlična je! S pedeset plus imaš i znanje, i sigurnost, i utakmice u nogama, i samopouzdanost – i sve si izbalansirao. Mislim da su žene između 45. i 55. najproduktivnije, a upravo njih se izbacuje.“

Ksenija Urličić složila se da današnje žene od pedeset plus sjajno izgledaju, ali je napomenula:

„Mi kao da svi patimo od neke muške sljepoće pa ne vidimo tragove vremena na licu muškarca. Jer muškarac i kad je nizak i kad je ružan, on je ipak muškarac. Kod njega je važna osobnost, a kod žena očito nije. Muškarac se puno više vrednuje po onome što on jest, po obrazovanju, statusu, elokvenciji, a puno manje prema izgledu. Pokojni Arsen Dedić, koji nije bio neki ljepotan, a uvijek je bio okružen lijepim ženama, znao bi reći: ‘U mene se žene ne zaljubljuju dok u mene gledaju, već dok me slušaju.“

Mladim voditeljicama često je namijenjena funkcija da „stoje i izgledaju“. Nacionalove sugovornice uglavnom su se složile s ocjenom da je došlo do „berlusconizacije“ domaćih televizija.

„Ta ‘berlusconizacija’ odnosno trivijalizacija svih programa postala je imanentna i inače u medijima, a onda i na HTV-u. Sigurna sam da jedna Oprah, koja ima 60+, ne bi kod nas opstala. No ne mislim da su problem te mlade cure. Da sam mlada kao one i netko mi ponudi neki jako gledani TV show na nacionalnoj televiziji, vjerojatno bih i ja prihvatila. No problem je urednika koji im povjeravaju takve angažmane i uvriježenih stereotipa. Na Dori su bila dvojica iskusnih starijih voditelja za koje se zna da mogu odraditi posao i dvije lijepe mlade voditeljice od kojih se previše i ne očekuje. Činjenica je da su na čelnim pozicijama ne samo u TV kućama, već i u medijima općenito, uglavnom muškarci. I ako se nešto treba mijenjati, u ime nekog profita ili gledanosti, mijenja se žene. Ne sjećam se nijednog ‘muškog transfera’. Svi stariji kolege i dalje su na ekranima, gdje su i bili“, rekla je Nacionalova sugovornica s HRT-a.

I Mirjana Rakić smatra da je to prije svega problem uređivanja programa: „Mislim da su u cijeloj toj priči urednici najodgovorniji. Preko ekrana predstavljate cijelu kuću, a ako to radite preko neiskusnih ljudi bez osobnosti, koje mijenjate kao čarape, onda je to jako loše.“

Ksenija Urličić je dodala: „Takav način zloupotrebe mladih voditeljica na talijanskim televizijama postojao je od pamtivijeka. Uvijek bi bio neki stariji voditelj okružen ljepoticama od dva metra s dekolteima, koje bi stajale i šutjele. Ima jedna izreka koja kaže: Lijepa žena uz onemoćalog muškarca nalik je na cvijet za magarećim uhom.“

Po mišljenju Nacionalovih sugovornica, nema garancije da će žene kao urednice postupati drugačije. Uostalom, upravo je Ana Milić kao urednica mozaičnog programa i zamijenila sve prepoznatljive starije voditeljice u emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“ i dovela dvostruko mlađe koje gledateljima tog programa ne znače ništa.

Karmela Vukov-Colić podijelila je svoje iskustvo:

„Da, dolaskom Ane Milić emisija se vratila u osamdesete. Sve što je do tada napravljeno, pobrisano je preko noći. Od moderne, brze, aktualne emisije koja je bila po cijeloj Hrvatskoj, s izgrađenim voditeljskim licima – Davor Meštrović, Robert Ferlin, Frano Ridjan, Jelena Pajić, Sanja Doležal i ja – s odličnim novinarskim kadrom i izvrsnim prilozima, emisija se preko noći pretvorila u komornu radijsku formu. I da, ljudi koje je dovela često ne bi ni radili posao koji bi im dodijelila. Mnogo toga se učilo kroz pokušaje i pogreške. A to nikad nije dobro.“

Ksenija Urličić napomenula je da je takav odnos prema prepoznatljivim voditeljicama počeo i ranije:

„Sjećam se kada su iz ‘Dobrog jutra’ maknuli Željku Fattorini, što mi je bilo jako žao. Ona je imala toplinu, srdačnost jedne mame, zračila je smirenošću i uz nju su se ljudi vezali. Isto tako i Karmela Vukov-Colić. I ona je bila jedan od simbola ‘Dobrog jutra’ kojih su se urednici i urednice lako odrekli.“

Mirjana Rakić potvrdila je da to što je žena urednica ne mora značiti i drugačiji pristup: „Vlast mnogo puta iz temelja mijenja ljude. Pa kada žena postaje urednica, ona se ponaša u skladu s politikom kuće, eliminirajući osobni odnos prema kolegicama. I onda na ekran stavlja ono što misli da će biti vizualno dopadljivo. A najteže je odrediti taj kriterij što je kome dopadljivo. Jer neka mlada voditeljica može biti zgodna i snaći se u nekim televizijskim formama, dok će u drugima njezino neiskustvo zapravo iritirati.“

Složila se i Nacionalova sugovornica s HTV-a: „Cijela slika je diskriminirajuća i seksistička kada su žene u pitanju i žena kao urednik nije nikakva garancija da se neće ponašati u skladu s tim obrascem. Ipak, na najvišim pozicijama uvijek su muškarci, oni potpisuju honorare i njihova je zadnja.“

Karmela Vukov-Colić istaknula je da je, nažalost, žena ženi najveći neprijatelj: „Sva podmetanja, prozivanja, nepodržavanja koja sam doživjela na Prisavlju, uvijek su dolazila od žena, uglavnom nadređenih. Nikad od muškaraca.“

Ksenija Urličić bila je dugo godina urednica zabavnog programa. Prisjećajući se tih vremena, ustvrdila je:

„U svoje vrijeme, kao urednica, nastojala sam doista raditi strogu selekciju mladih voditeljica i voditelja koje sam birala isključivo prema kvaliteti i onda ih brusila. No postoje urednice koje s ekrana i iz redakcija podsvjesno miču sve žene kvalitetnije i pametnije od sebe. Jesu li to neki kompleksi, teško mi je komentirati…“

Karmela Vukov-Colić smatra da se na javnoj televiziji u posljednje vrijeme dosta toga promijenilo: „Tu kuću vode ljudi koji imaju neke druge ideje o tome kako program mora izgledati i kako treba funkcionirati javni servis. To ne mora značiti da su te ideje uvijek dobre. One idu iz osobnih preferencija. Ako moć date ljudima koji joj nisu dorasli, postoji realna opasnost da stvar ode u krivom smjeru.“

Budući da je televizija vizualni medij, BBC, CNN i slične televizijske kuće cijene svoje voditeljice i novinarke koje im zapravo stvaraju imidž i na kojima grade kredibilitet. Nikome nije padalo na pamet smijeniti BBC-jevu novinarku Joan Bakewell koja je radila od 1965. do 2008. ili CNN-ove Christiane Amanpour i Becky Anderson, koje su svojim izvještavanjem, intervjuima i emisijama označile cijelu jednu epohu i postale sinonimi za te televizije.

“HTV je svoje legende počeo micati kad su se pojavile komercijalne televizije, oko 2000. Onda smo silno željeli postati dopadljivi i ležerniji, što nije nužno loše, no javni servis ima svoju vrlo jasno određenu javnu funkciju u svakoj europskoj zemlji, pa i našoj. BBC je odavno postavio visoke standarde od kojih ne odustaje – počevši od informacija, preko komentara do sadržaja. Oni, naravno, ne mijenjaju svoje voditelje, a osobito uigrane voditeljske kadrove koji nose gledanost. HTV je kao javni servis trebao zadržati svoj nivo i ne pokušavati biti poput komercijalnih televizija“, smatra Mirjana Rakić.

Nacionalova sugovornica s HTV-a ukazala je da se u Hrvatskoj dogodilo upravo suprotno:

„Dovoljno je samo pogledati kako to rade komercijalne televizije. Za razliku od HTV-a, one su stvarale imidž preko voditelja i novinara informativnih emisija koji su u posljednjih deset, petnaest godina postali prepoznatljivi. One čuvaju timove i njima stvaraju sliku televizije. Na HTV-u se svako malo mijenjaju voditeljice Dnevnika, Vijesti i slično i publika se i nema vremena uz nekoga vezati. Moram priznati da me za neke od tih mladih kolegica često strah kako će dogurati do kraja vijesti.“

Na primjedbu da je prije bilo drugačije i da su novinarke ostajale na ekranima do mirovine, Mirjana Rakić je odgovorila:

„Apsolutno. Ja sam za to živi primjer. Nisam, doduše, radila u Dnevniku posljednjih deset godina prije mirovine, ali sam radila ‘Reportere’ zbog kojih me ljudi dan-danas na ulici zaustavljaju i govore da im je žao što slične forme više nema na HTV-u. A nema ni nasljednice koja bi je preuzela. I meni je silno žao što netko od mlađih kolega ili kolegica nije preuzeo taj format i nastavio to raditi.“

Podsjetila je na niz kolegica koje su bile pojam u svom poslu i nitko ih nije smjenjivao zbog godina:

„Milka Babović u sportu, Neda Ritz i Daša Bradičić u kulturi, Ružica Trauber u poljoprivrednim emisijama, Milka Ganza u zdravstvu. To su imena koja ljudi i danas pamte. Ne zato što su bile ljepotice s duplerica, nego zbog kvalitetna rada i sadržaja koji su prezentirale, kao i jasnih stavova kojima su gledatelje poticale na promišljanje. One su imale povjerenje publike. Ne znam nijednu mlađu kolegicu koja je preuzela njihovu ulogu i kojoj su i u njihovoj dobi dopustili da bude na ekranu. No ponovo se vraćam na urednike. Oni se oko toga i ne trude.“

Nacionalova sugovornica s HTV-a složila se s njom i zaključila: „Naravno da na javnoj televiziji jakih ženskih osobnosti na ekranima više nema. Karmela Vukov-Colić je otišla, Blaženka Leib je otišla, Ljiljana Vinković je otišla iz ‘Dobrog jutra’. Od te generacije jedino Daniela Trbović ima emisiju, ali ne vodi show-programe kao što su dodjela Porina, ‘The Voice’ ili ‘Dora’. Ni Elizabetu Gojan ne gledamo na ekranu, ma koliko kvalitetna bila. Za razliku od svojih muških kolega koji mogu biti ćelavi, debeli, rošavi, sijedi, ali nema veze jer za njih je bitno da znaju raditi svoj posao. A žena ne samo što mora znati raditi posao i bolje od muškog kolege, već bi valjda trebala i cijeli život izgledati kao starleta.“