Dana 9. listopada 1892. godine rođen je Ivo Andrić. Kad su Andriću bile dvije godine, otac Antun mu umire od tuberkuloze te ga majka Katarina odvodi kod muževe sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika u Višegrad. Uvijek će biti zahvalan tetku i tetki u Višegradu koji su ga, nemajući djece, podigli i posinili. Andrić će s ljubavlju o njima govoriti:

“Odgajali su me kako su znali i umjeli. Ja ne mogu reći da su bili suviše strogi, ali bogme nisu bili ni popustljivi. U to vrijeme, kad je siromaštvo čamilo pred svačijim pragom, činovnici su mogli imati  poneku ženu – poslugu u kući. Tako je kod nas došla Ajkuna. Bila je vrijedna, čista i puna neke pretjerane smjernosti koja se često može sresti kod naših muslimanskih žena. Njena dužnost je bila paziti na mene i brinuti o osnovnoj čistoći kuće. Rijetko je kad kuhala, jer to je bio tetkin posao. Kad sam krenuo u školu, njena dužnost je bila da me odvodi i dovodi, tj. da me prevodi preko mosta i vraća nazad. Kao i svako dijete, bio sam i ja nestašan. Sjećam se: znao sam se često istrgnuti iz njenih ruku i jurnuti za dječacima. Ajkuna bi, prestrašeno trčala za mnom, vičući: ‘Ma, stani, šejtane jedan, kuda ćeš, reći ću ja tetku šta radiš, nemoj misliti da neću!’ “