Objavljeno u Nacionalu br. 538, 2006-03-06

Služba za istraživanje i dokumentaciju Saveznog sekretarijata za inostrane poslove bila je, prema saznanjima hrvatskih obavještajaca, još jedna od beogradskih službi s jakom agenturnom mrežom na području Hrvatske

Svega par dana nakon što je objavio SIS-ovu evidenciju agenata KOS-a u Hrvatskoj, Nacional je koncem prošlog tjedna dobio još neke dokumente hrvatskih sigurnosnosnih službi, koji otkrivaju da one u svojim arhivima posjeduju vrlo precizne spoznaje ne samo o opsegu i načinu djelovanja KOS-a, već i o djelovanju nekih drugih jugoslavenskih tajnih službi u Hrvatskoj nakon proglašenja njene neovisnosti. Među njima je posebno zanimljiva Služba za istraživanje i dokumentaciju saveznog sekretarijata za inostrane poslove (SID SSIP-a) sa sjedištem u Beogradu, koja je prema podacima hrvatskih sigurnosnih službi u Hrvatskoj također imala prilično aktivnu mrežu suradnika.

SID je 80-ak posto svojih potencijala usmjeravao prema prikupljanju podataka o djelovanju emigracije s područja Jugoslavije, a od toga je najznačajniji dio otpadao na podatke o ustaškoj emigraciji. SID je zapravo bio jugoslavenska civilna obavještajna služba, čije se djelovanje odvijalo iz centrale u Beogradu i operativaca raspoređenih po jugoslavenskim ambasadama i konzulatima. SID je nastao 1947. pod nazivom Služba za istraživanje i dokumentaciju (SID) u sastavu Sekretarijata vanjskih poslova. Služba za istraživanje i dokumentaciju (SID) Saveznog sekretarijata za vanjske poslove SFRJ zakonski je bila definirana kao dio sustava državne sigurnosti; bila je to obavještajna, ali i protuobavještajna služba. Djelovala je preko jugoslavenskih diplomatsko konzularnih predstavništava. Primarni zadatak SID-a je bio kroz operativni rad, pribavlja informacije političkog, sigurnosnog i ekonomskog karaktera koje se tiču bivše SFRJ i da s tim upozna najuži vrh države. Nije se radilo o klasičnim tajnim agentima već osobama koje su bile ugrađene u svako diplomatsko predstavništvo SFRJ u inozemstvu i za njih su većinom znali predstavnici tajnih službi zemlje domaćina. Uglavnom su to bili atašei za kulturu, gospodarstvo, politički tajnici veleposlanstva i tome slično.

SID je utemeljio Edvard Kardelj i njegovi obavještajci su bili diplomate Maksimilijan Baće, Antun Vratuša, Zdenko Sveta, Edo Brajnik, Faik i Raif Dizdarević, Veljko i Arso Milatović, Aleš Bebler, Milivoje Maksić, Branko Mikašinović, Cvijetin Mijatović, Josip Vrhovec, Janko Smole, te Borisav Jović. Kako kažu Nacionalovi sugovornici obavještajna diplomatska služba SID radila je jako dobro sve do raspada Jugoslavije, kad počinje i njeno urušavanje. Između ostalih, ovu službu su obilato koristili Slobodan Milošević i Milan Milutinović, a velika je uloga SID-a u iznošenju novca na Cipar i ostale zemlje u vreme sankcija. Podatak da je dugogodišnji šef ove službe odmah otišao za veleposlanika na Cipar govori sam za sebe. SID je od 1992-94. vodio Zoran Janačković, a kasnije veleposlanik u Skopju. Zatim na čelo SID-a dolazi Petar Janković, koji je rukovodio Službom do 1999. godine. Janković potom odlazi na mjesto veleposlanika na Cipar. Nitko od bivših šefova diplomatske obavještajne službe nije kažnjen, smijenjen ili privođen, jer su mnogo znali i o kontaktima bivše oporbe, danas vlasti u Srbije, s nekim središtima političke moći u inozemstvu. Trenutno, SID, pored obavještajne djelatnosti radi i na suradnji sa stranim obavještajnim službama i pripreme dokumenata za haške optuženike iz Srbije i Crne Gore. Preko ove službe odvija se kompletna razmjena SCG sa Međunarodnim sudom u Hagu.

Dobro upućeni policijski izvori Nacionalu su potvrdili da je jedno vrijeme na čelu Uprave za emigraciju SID-a bio i današnji hrvatski ambasador u Nizozemskoj Frano Krnić.
Kako je Krnić u međuvremenu napravio diplomatsku karijeru, može se pretpostaviti da se u tim evidencijama našao vjerojatno neopravdano, ili se po osnutku hrvatske države odmah stavio na raspolaganje hrvatskim vlastima, kao i gotovo cijeli SDS tadašnjeg hrvatskog RSUP-a. Ta je služba odmah započela obavještajni rat sa svojim donedavnim kolegama iz Jugoslavije i praktično inicirala operativnu akciju Janjičar, prikupljajući podatke o svim suradnicima tajnih službi bivše Jugoslavije.

U to vrijeme neke osobe našle su se u tim evidencijama, iako su se odmah uključile u obranu Hrvatske, ili su se uključile u njen politički život. Tako su se na popisima suradnika našli i Rahim Ademi, Imra Agotić, ili Branko Borković. Nakon objave tog popisa redakcija Nacionala primila je brojne telefonske pozive, ali i pismene reakcije nekih osoba koje se nalaze u toj evidenciji. Dio tih reakcija ukazuje da su neke osobe u evidenciji možda završile bez potrebe, te da ona nije precizno naznačila zašto su neke osobe uopće u njoj spomenute.

Unatoč tomu, službena evidencija agenata KOS-a Sigurnosno informativne službe (SIS) Ministarstva obrane, rekonstruirana u sklopu Operativne akcije Janjičar koju je Nacional objavio u prošlom broju nije cjelovita, već obuhvaća samo one osobe koje su kao agente KOS-a utvrdili djelatnici SIS-a, a ne i one osobe koje su u sklopu te akcije kao agente KOS-a utvrdile druge hrvatske sigurnosne službe koje su u toj akciji sudjelovale.

Nekoć istaknuti dužnosnik sigurnosnih službi Nacionalu je izjavio da se od nečega moralo početi s rekonstrukcijom, te da se radilo o ‘sirovim’ neobrađenim evidencijama, koje su se naknadno korigirale i sistematizirale. Vjerojatno je zato bilo moguće da se u dijelu arhiva hrvatskih sigurnosnih službi, kao evidentirani suradnik Službe državne bezbjednosti (SDB) u BiH nađe i pokojni čelnik bosanskih muslimana Alija Izetbegović. Nacionalu dostupni podaci sigurnosnih službi otkrivaju da je Izetbegovića tijekom izdržavanja zatvorske kazne kao suradnika angažirao izvjesni Rešid Musić, te da je Izetbegović tada dostavljao kvalitetne informacije o muslimanskim nacionalistima.

Zanimljivo je da se na istom popisu spominje i don Anto Baković. Među ostalim, o Bakoviću piše da je navodno imao seksualne odnose s časnim sestrama, “što je SDB dokumentirala i angažirala ga na kompromitirajućoj osnovi”. U podacima hrvatskih sigurnosnih službi stoji da ga je kontaktirao operativac Mato Križić, da je Baković istodobno bio i pod operativnom obradom, da je s njime operativno kombinirala i SDB Srbije, da nije bio iskren i da je taktizirao u kontaktima.
Arhive hrvatskih sigurnosnih službi otkrivaju da je kao suradnik bosanske UDBE bio evidentiran i ratni zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović. U kratkim bilješkama o njegovim aktivnosti stoji i sljedeće: “…Aleksandar Vasiljević ponudio je pomoć Centru SDB Mostar pri obradi hrvatske emigracije u Švedskoj nudeći im Halilovića koji je u Švedskoj imao rodbinu. Bilo je planirano da ga SDB preuzme na vezu, a s njim je u vezi toga razgovarao operativac Centra SDB Mostar Tomo Kokor. Halilović je početkom 90-ih bio značajna operativna pozicija Jugoslavenske Armije u okviru Operativne akcije Štit.”
Akcija Štit vođena je s ciljem sprečavanja osamostaljivanja Hrvatske i bila je tek jedna u nizu koja otkriva da je tadašnji KOS djelovao izvan svojih zakonskih ovlasti, što prema nekim pravnim tumačenjima može biti korisno pri tehničkom dokazivanju srpske agresije na Hrvatsku pred sudovima u raznim postupcima.

KOS je zapravo zajedničko kolokvijalno ime dviju sigurnosnih službi bivše JNA: Uprave bezbednosti Saveznog sekretarijata za narodnu obranu i II Uprave Generalštaba JNA.
Obje su te službe djelovale izvan zakonskih okvira, što je naročito došlo do izražaja nakon smrti Josipa Broza Tita, jer su krenule prikupljati podatke o svima njima zanimljivim osobama i događajima iz područja civilnog sektora. Koncem 80-ih te su se aktivnosti naročito pojačale na području Slovenije i Hrvatske.
U akciji Štit KOS je tako obuhvatio sve strukture i osobe koje su imale bilo kakav dodir s naoružavanjem Hrvatske, počevši s Martinom Špegeljom. Hrvatske službe sigurnosti posjeduju i opsežnu dokumentaciju o drugim nezakonitim akcijama KOS-a, koje među ostalim uključuju Operativne akcije Drava, Bosut, Lovište, Lovište 2, Pionir – 25, Ljubavnik, Mlinar, Elba i slične.
Primjerice, kroz operativnu akciju Lovište započetu 1984., prema njemačkom državljaninu Guenteru Rihteru, za koga se sumnjalo da je agent BND-a, KOS je htio demaskirati punkt BND-a na području Istre. Operativna akcija Drava bavila se sa 500 – 600 hrvatskih emigranata u Njemačkoj, na području Münchena, Dortmunda, Kölna i Düsseldorfa. Među osobama koje su bile obrađivane bio je i Petar Kegalj iz Ciste Velike, koji je svojedobno navodno prijetio da će minirati vojnu bolnicu JNA u Splitu. U arhivima hrvatskih sigurnosnih službi o dijelu te akcije piše i sljedeće:”Na temelju te prijetnje organi bezbednosti su vrbovali kćerku Kegljeve sestre Silvanu Šitum, koja je radila u vojnoj bolnici i bila u ljubavnom odnosu s Josipom Gojunom, operativcem Centra SDS Split, a s njenom drugom sestrom se zabavljao Vlado Ferenčić, operativac organa bezbednosti.”
Operativna akcija Bosut bavila se hrvatskom emigracijom u Austriji: posebno su na udaru bili Ivan Milas, Anto Kovačević i otac Perice Jurića. Na udaru je bila i hrvatska emigracija u zapadnom Berlinu, zbog koje je otvorena posebna operativna akcija Kajmakčalan, koja se posebno bavila Kulturno umjetničkim društvom Srijem u kojem su bili aktivni Hrvati iz Vojvodine.
Sve te akcije na razne su načine uništile i razorile ne samo živote brojnih hrvatskih obitelji, već su bile ozbiljna prijetnja stvaranju hrvatske države. Zato je, posebno tijekom Domovinskog rata, bilo nužno rekonstruirati tko je sve i u kojem svojstvu surađivao s KOS-om. Međutim, evidencije hrvatskih sigurnosnih službi dijelom su ostale nedorečene i nisu bile na jednom mjestu sistematizirane, što je otvaralo prostor za naknadne manipulacije.
Slična je situacija i s evidencijama suradnika SID-a, koje su također djelomično rekonstruirane i pohranjene u arhivima hrvatskih sigurnosnih službi. Među suradnicima SID-a spominje se i Fran Višnar, komentator Vjesnika. U evidencijama hrvatskih sigurnosnih službi ostalo je zabilježeno da je Višnar koristio pseudonim Anatol. Podaci u posjedu Nacionala otkrivaju da je SID svojedobno Višnara neformalno sumnjičio da je bio agent MI6. Zanimljivo je da je o Višnaru SID-u izviješća pisao Miroslav Lazanski, srpski novinar koji se u podacima hrvatskih sigurnosnih službi također spominje kao svojedobni agent SID-a. Lazanski je koristio pseudonim S-101, a u jednom od izviješća o Višnaru napisao je da je Višnar veliki simpatizer Izraela, te da u kući posjeduje razne židovske relikvije.
Dio djelatnika sigurnosnih službi tim se evidencijama tijekom 90-ih povremeno koristio za osobne obračune, ucjenjivanje, a neki politički krugovi i za pokušaje političkih diskvalifikacija nekih svojih suparnika.
Kako su sve službene evidencije ostale klasificirane kao državna tajna, o njima se javno raspravljalo tek sporadično. Više bivših i aktivnih djelatnika sigurnosnih službi s kojima je Nacional prošlih dana imao priliku razgovarati tvrdi da bi dio tih dokumenata država trebala dati na uvid javnosti, kako bi se ta tema objektivno sagledala, a ponajprije kako bi se ispravile nepravde onima čija su se imena u tim evidencijama našla bez razloga.